Sudijska nadoknada
Petnaestog augusta 1992. godine odigrano je 9 utakmica prvog kola novooformljene engleske Premier lige koja je zahvaljujući bogatom (305 miliona funti) ugovoru sa kompanijom SKY o pravima na TV prijenose stekla uslove da se odvoji od više od 100 godina stare (osnovana 1888.), državne The Football League. U takmičarskoj suštini novi Premiership je bio formalni i pravni nasljednik engleske prve divizije, već dovoljno legendarnog takmičenja koje je do tih vremena i (između ostalog) u periodu 1968-1984. dalo osam evropskih šampiona (Machester United i Aston Villa po jednom, Liverpool četiri, a Nottingham Forest dva puta). Početkom posljednje decenije prošlog vijeka, a posebno u UEFA-inim takmičenjima, bilo je vidljivo da engleski klubovi i po rezultatima, a i po kupovnoj moći, sve više kaskaju za italijanskim, španskim, nerijetko i portugalskim, holandskim, njemačkim… ekipama.
Premier League je uvela novinu da pozamašne nagrade na kraju svakog šampionata čekaju ne samo prvog, nego i 7., 15. ili 19. na tabeli, pa su premierligaši počeli ozbiljnije ulagati i u (strani) igrački kadar, a i u infrastrukturu koju je već podobro nagrizala hrđavost dotrajalosti i demodeovstva. Engleska je 1996. godine uspješno ugostila završnicu EURO-a (prvog sa 16 reprezentacija), modernizovala i upicanila osam legendarnih, ali i pomalo zapuštenih stadiona, a sa jednoga od njih je tri godine kasnije došao i klub koji će titulu klupskog prvaka Evrope nakon dugih 15 godina vratiti na fudbalsko Ostrvo. Manchester United je 1999. uhati pehar iz Barcelone vratio na sjeverozapad Engleske, tamo gdje ga je Liverpool posljednji put 1984. donio iz Rima.
30 godina nakon što su te subote u osvježenom i šuškavom društvu engleskih najboljih klubova loptu po prvi put u sezoni šutnule i takve egzotike kakve bijahu prve jedanaestorke Oldhama, Wimbledona, Coventryja ili Sheffield Wednesdaya, krenula je najnovija, netom celofanskog omota lišena EPL sezona 2022/23.
Novi TV uvjeti
Ako je i za šta u proteklih desetak godina u regionu bio sinonim onda bi u Sportklubovom slučaju to bili TV prijenosi engleske Premier lige. U medijskom ratu koji i dalje traje i gdje na semaforu trenutno, što se vlasništva prava na TV prijenose najatraktivnijih sportskih takmičenja tiče, stoji 10:1 za Arenu Sport, stari, dobri Sportklub je u ozbiljnom zaostatku i svi korisnici Telemachovih TV usluga, mic po mic, ostadoše na samo jednoj ligi petice u svojim domovima. Bundesliga i/ili ništa više.
Možemo nekad i kritikovati ove što uživo (iz TV studija) drve u mikrofon i dočaravaju nam ugođaj u našim dnevnim boravcima, ali fudbalske spektakle kakve nam je u bližoj prošlosti nudio Premiership teško je pokvariti (neadekvatnim) komentarom. Bolje i tačnije rečeno – moraš bit baš pokloc i dobro netalentovan za posao koji si dobio u ruke, pa da zaribaš na nekoj od velikog broja uzbudljivih i neizvjesnih utakmica koje ti pred oči i mikrofon stižu svakog vikenda. Nerijetko i svaka 3-4 dana. U tom kontekstu beogradski, pa i zagrebački Sportklub je bio OK. Bilo je mnogo više komentatora koji znaju i imaju prijatan glas, način razmišljanja, te dovoljno dobro razvijene vještine naracije i opažanja bitnih stvari na terenu i tribinama. Odvratnjkovića što baljezgaju i zalutali su u profesiju mnogo manje, tek pokoji i rijetko „neizdrživ“, bez obzira što se na rastanku sa prošlošću sve čini nekako bolje i kvalitetnije nego što je uistinu i bilo.
Šest stotina miliona („zna se čijih“) eura koliko se Telekom Srbije izvalio za šestogodišnja prava za Arenine TV prijenose najjačeg klupskog prvenstva u Evropi od prije neki dan znače, između ostalog, i to da se dvojica glavonja iz komentatorskog sjedišta ove TV kuće u Beogradu nalaze na licu mjesta početka nove fudbalske sezone u kolijevci. Tačnije u Londonu i u prilici su da sa komentatorskih pozicija na tri stadiona tokom kompletnog otvarajućeg vikenda uživo prenose utakmice prvog kola. U zagrebačkom odjeljenju Arene, pak, novca za skupe londonske vikende nema, pa otvorenje u petak navečer 77-godišnji Božo Sušec ne prenosi uživo sa Selhurst Parka nego iz zagrebačke komentatorske kabine. Bolje reći sarkofaga.
Legenda je Božo, nema zbora, jedno od najvećih komentatorskih imena s ovih prostora ikada, ali mu u osobnoj iskaznici stoji i da je rođen 1. januara 1946, pa se najljepša igra u svojoj najbržoj i najintezivnijoj varijanti kakva se u Premier ligi već odavno igra, čini prebrzom za čika Božu. Isprva pretih i u polukrkljaju, kasnije glasan ali i prespor da pohvata i kaže sve što bi htio, striček Božo je bio dosta ispod nivoa neophodnog za kvalitetan EPL TV komentar uživo. Neki od 20-30 godina mlađih kolega sa Sportkluba radili su to puno bolje, a mora se priznati da ni njihovi vršnjaci sa beogradske Arene nisu puno lošiji. Manje simpatični da, ali ne može se reći da ne znaju i ne prate fudbal.
Bilo kako bilo, u uši nam, a i u oči sad u vezi sa najpopularnijom i najgledanijom nogometnom ligom na planeti moraju ući ista ona lica i glasovi koji su proteklih godina gutali i žvakali francusku Ligue 1, italijansku Serie A, Ligu prvaka i Ligu Evrope, a od lani i špansku Primeru, te UEFA-inu Ligu konferencija. Sve je oko nas nekako poskupilo i postalo neugodnije/teško dostupnije, pa nema razloga da tako ne bude i sa TV prijenosima takmičenja koje posljednjih decenija tako pomno pratimo, iščekujemo i po kojem ravnamo svoje dnevne, posebno vikend obaveze. Potpuno siguran da će me, jal „preparirani“ Božo iz svog sarkofaga, jal „glavondže sa lica mesta“ iritirati do posljednjeg zvižduka Anthonyja Taylora namjestio sam se pred laptop i TV ekran spojen na isti u petak navečer.
Naloženi Arsenal i inertni Liverpool
Nikad, ni u slavna vremena generacije Thierryja Henryja, Tobdžije sa Highburyja/kasnije Emirata nisu imale takvu nisku sjajnih rezultata u pripremnim utakmicama. Potvrde da ubjedljive pobjede protiv Nürnberga, Evertona, Orlando Cityja, Chelsea i Seville u predsezoni nisu slučajnost, te da Mikel Arteta konačno ima ekipu koju može/mora (barem) vratiti u TOP 4 engleskog fudbala dobili smo već u prvim minutama Arsenalovog gostovanja Crystal Palaceu. Gradskog rivala koji ga je na istom travnjaku samo četiri mjeseca ranije ponizio sa 3:0, napao je i stisnuo od samoga starta, pa je Martinellijev gol iz 20. minute bio samo logična posljedica dominacije gostiju u prvih 30 minuta susreta.
Odbranio je kasnije i Aaron Ramsdale dva opasna pokušaja domaćina, ali je Arsenal, kada se sve sabere, u petak navečer zaista izgledao kao bolji i puno ozbiljniji tim nego što je to bio posljednjih godina. Pobjedu od 2:0 u 86. minuti potvrdio je uz pomoć Marca Guéhija (autogol) Bukayo Saka, a premijerni prvenstveni nastupi pojačanja iz šampionskog Manchester Cityja (Jesus i Zinchenko) govore da bi dojučerašnje „kockice“ iz Guardiolinog mozaika na Emiratima mogle biti glavne zvijezde i nosioci igre.
Da trijumf u uvodu sezone nad Manchester Cityjem što se prije devet dana, a u okviru engleskog Superkupa/Community Shielda, desio na Leicesterovom stadionu King Power može zavarati i otupiti čula dokazali su prvotimci Liverpoola. Jest da je podnevno sunce solidno (28 stepeni) pržilo na Craven Cottageu u subotu, jeste da je domaći Fulham na novom povratku u premierligaško društvo htio ostaviti snažam dojam i dati sve od sebe, ali su Crveni sa Merseysidea u meč ušli nekako preopušteno i sa neozbiljnim kontom „lako ćemo“. Ono što je većina prognozera uoči meča vidjela kao rutinsku pobjedu aktuelnog viceprvaka Engleske i Evrope, te pobjednika oba domaća kupa, pretvorilo se u dramu koja je na kraju okončana remijem.
2:2 na gostovanju Kolibnjacima i nije toliko, s obzirom na prikazano, porazan rezultat za Liverpool, no ova će dva, već na samom startu prvenstvene utrke izgubljena boda Kloppovim pulenima u nastavku sezone sasvim sigurno zafaliti. Bez obzira za šta se i kakav plasman na kraju budu borili. Uprkos časnim izuzecima (novi napadački dvojac Núñez-Salah upisao po jedan gol i asistenciju), Nijemac na Liverpoolovoj klupi skoro ničim prikazanim na otvaranju nove sezone nije mogao biti zadovoljan, pa je nakon utakmice bio poprilično bijesan: „Nismo nikako uspijevali uhvatiti momentum, igrati ono što smo dogovorili prije meča. Ovo ne da nije bilo dovoljo dobro, nego je bilo jako loše. Momcima će biti bolje da ubuduće ovakve partije ne ponavljaju“.
Pojačani Tottenham i oslabljeni Chelsea
Među timovima iz prošlosezonskog EPL vrha koji su se tokom ljetnog prelaznog roka ozbiljno pojačali ističu se londonske Mamuze. Tottenham je nakon četvrtog mjesta na kraju prošle, u ovoj sezoni odlučio krenuti i po neke više ciljeve, što bi eventualno osvajanje nekog trofeja nakon godina suše (posljednji, Liga kup, podignut sad već davne 2007/08) svakako predstavljalo. Dolasci Richarlisona, Bissoume, Perišića, Forstera i Lengleta u igrački kadar, a posebno ostanak Antonija Contea na trenerskoj klupi trebali bi biti zalog za unaprijeđenu i uspješniju sezonu od prošle u kojoj se plasmana u predstojeću Ligu prvaka na kraju dokopalo ponajviše zbog stalnog posrtanja i nestabilnosti konkurencije (Arsenal, Manchester United, West Ham).
U subotu poslijepodne na vlastitom krcatom stadionu (61.732 gledaoca) se, uprkos šoku u 12. minuti (gosti poveli 0:1), na pleća oborio i do kraja ubjedljivo (4:1) porazio isprva ambiciozni, ali još uvijek i nedovoljno definisani Southampton, a kuriozitet je da nijedan od četiri postignuta gola nisu djelo Kanea, niti Son-Heung Mina, dvije, već godinama, udarne igle i glavne poluge u napadu Spursa. Možda i to nagovještava da Tottenham konačno ima i ekipu, a ne samo par pojedinaca, za najveća djela.
Ako su u Tottenhamovu svlačionicu hrlili i tokom ljeta bijeli dres navlačili mnogi renomirani fudbaleri iz Engleske i drugih evropskih zemalja, onda bi se, sve donedavno, moglo reći da su onaj plavi, gradskoga rivala Chelsea skidali i noge se sa Stamford Brigea hvatali slični ili isti takvi. Odlasci Lukakua, Rüdigera, Christensena, zamalo i kapitena Azpilicuete, a do kraja prelaznog roka vjerovatno i Alonsa i Wernera nisu obećavali Plavcima o(p)stanak u engleskom vrhu, no došli su Koulibaly, Sterling, prije neki dan i čupavi Cucurella, pa je situacija sa (umjerenim) optimizmom glede svježe otpakovane, 2022/23 sezone ipak nešto bolja. Tome, osim činjenice da se nogometno tržište u Engleskoj zatvara tek 1. septembra, u prilog ide i minimalna, ali vrijedna pobjeda koju su Tuchelovi izabranici u subotnje predvečerje zgrabili na Goodison Parku.
Jedini gol u devetoj minuti sudijske nadoknade prvog poluvremena na Evertonovom stadionu sa bijele tačke je postigao Jorginho i bez obzira što je ostatak utakmice (uglavnom) protekao u nedorečenim pokušajima domaćina da dođe do izjednačenja i boda, a jedan od derbija prvog kola ostao najneefikasniji i vjerovatno „najtanji“ duel od svih 10 odigranih ovog vikenda, tri boda na Goodisonu su uvijek velika i vrijedna. Teško da Karamele, bez obzira kako nejako i neubjedljivo trenutno djelovale, neće ove sezone baš nikome od Chelseajevih konkurenata podapeti i otkinuti „predviđene“ i „unaprijed upisane“ poene. „Bodove piši, igru briši“, kazao bi Cox Floskuli, stari aforizmičar što čuči i krije se u svakome od nas.
Dvije strane Manchestera
Pršte tako prognoze po medijima uoči početka nove sezone, padaju opklade, kašike vidovitih džemila širom svijeta varniče i, kao, pokazuju jasnu viziju poretka tvoje, neke druge, treće ili četvrte (mnogo jače, mnogo veće) ekipe na kraju. Ako navijaš ili si na neki drugi način povezan sa Manchester Unitedom ne možeš da vjeruješ da ijedna naredna sezona može biti loša kao prošla, pa prognoze navlačiš, pucaš optimistično na visoko jer, nadaš se, da onako/ovako više ne može. Dođe i novi, već treći u posljednjih šest mjeseci trenerski vatrogasac da gasi plam i presloži momčad na Old Traffordu, ali avaj!
Lekciju (1:2) ti u nedjeljno poslijepodne na istom mjestu održi skromni – i usluga dva, do jučer ponajbolja, igrača (spominjani transferi Bissoume i Cucurelle u londonske klubove) lišeni – Brighton, a ti opet sa McTominayom i Fredom u vezi, s nevidljivim Sanchom na jednom i indisponiranim Rashfordom na drugom krilu, s kockoglavim Maguierom kao komandatom odbrane što i dalje ne postoji pokušavaš da popraviš pokvareno? Još ti i 37-godišnji Ronaldo pravi pritisak, odlazi sa stadiona na poluvremenima generalnih proba, insistira da ide, al ga niko od najbogatijih klubova ne želi/ne može sebi priuštiti. Džaba je, zoveš se Erik ten Hag i pet si godina radio odličan posao u Ajaxu, ali to se sad i u ovom trenutku 20-strukog prvaka Engleske ne pika. Zasukani rukavi, pljuca u šake što pune su posla i vagoni sportske sreće trebat će holandskom stručnjaku u pokušaju da Crvene đavole vrati u sami vrh engleskog i evropskog fudbala. Hoće li biti „taj“ ne možemo znati, bez obzira na jučerašnji krah na premijeri.
A ako je tokom pominjanog Community Shielda nešto nejasno i sporno ostalo oko najvećeg pojačanja komšija sa Etihada, norveškog „Terminatora“ Erlinga Haalanda, onda su jučer na West Hamovom stadionu London svi upitnici i eventualne dileme razbijeni u paramparčad. Novi napadač aktuelnog prvaka Manchester Cityja je, praktično, sam riješio (izborio i realizovao penal u 36. minuti, rutinski završio kontru u 65.) meč koji je završio pobjedom Građana od 0:2. 195 cm visoki Viking demonstrirao je na svom EPL debiju upravo nešto čega se kompletna Guardiolina konkurencija pribojava. Da bude baš ona posljednja, ključna karika u Cityjevom timu koja će ih ostaviti na tronu i učiniti praktično nepobjedivima. A već su četiri puta u posljednjih pet sezona na kraju najbolji.
Fudbalski čas u trajanju od 9 i po mjeseci tek je počeo i za kontrolne iz bilo kakvih prognoza, vizija i/ili zaključne ocjene ne da je prerano, nego ih je presmiješno i spominjati. Uz specifikum kasnojesenske, mundijalske pauze u trajanju od mjesec i po (13. novembar-26. decembar 2022.), EPL sezona 2022/23 će sasvim sigurno ponuditi uzbuđenja i preokrete kakve samo jedno takvo, visokokvalitetno nogometno takmičenje može režirati i realizovati.
Uz najljepše želje regionalnom gledateljstvu da se što prije navikne na glave i glasove Areninih komentatora i da se već od idućeg vikenda i kola drugog opusti i počne da uživa, čestitajmo si novu, jubilarnu sezonu Premiershipa. Lopta je po 30. put krenula sa centra.