Sudijska nadoknada
Gubite li vrijeme na AFCON 2021 koji se upravo, sa godinom zakašnjenja, igra u Kamerunu? Pratite li taj cirkus od takmičenja u kojem sudije (Janny Sikazwe, Zambija) čak dva puta (85. i 90. minut) sviraju kraj prije isteka regularnog vremena, pa se kasnije pravdaju da ih je „opalila sunčanica“? Svjedočite li diletantizmu organizatora koji reprezentativcima Mauritanije pred duel sa Gambijom dva puta zaredom sa razglasa pušta pogrešnu nacionalnu himnu, pa kad skonta da u svojoj fonoteci uopšte ne posjeduje ovu kompoziciju, traži od poniženih Al-Murabitunovaca da je nasuho otpjevaju? Upratite li golmanske „bravure“ poput one Badre Ali Sangarea iz Obale Slonovače koji svojom „akrobacijom“ u sudijskoj nadoknadi Slonove ostavlja bez teško izborene pobjede protiv Sijera Leonea? Stignete li pogledati sve sudijske previde/pljačke, igračke, trenerske i domaćinske blamaže u moru lošeg fudbala kojim u proteklih 12 dana pluta 33. izdanje fudbalskog prvenstva Afrike?
AFCON cirkus
Ako je odgovor na većinu ovih pitanja negativan, ako niste ti ili vas jednostavno zaboli neka stvar za nogomet na Crnom kontinentu – onda svaka čast, čestitamo. Ništa vrijedno hvalospjeva, čak niti obične pohvale ne propuštate, te osim bizarnih situacija à la par ovih koje spomenuh u uvodu i kojih u Kamerunu (malo je reć’) ne manjka, nema tu šta „vele“ da se vidi. No, ako ste fudbalski fan, te bolju vještinu izbjegavanja kuge koja hara i zavija u crno napolju od sjedenja kući i buljenja u TV ekran ne poznajete, onda nakon grupne faze ovog preglomaznog i (u ovom, za planetu komplikovanom i teškom trenutku) nepotrebnog takmičenja, jednostavno, ne možete biti zadovoljni. Ako još, pride, u srcu imate posebno mjesto za afričku verziju najljepše igre – onda ste i razočarani/rezignirani. Ne možete se oteti dojmu da fudbal na tom kontinentu ne da ne napreduje, nego naprotiv – ide u rikverc.
Na stranu sad što AFCON u svojoj proširenoj (24 učesnika) verziji na bijenalnoj (svake druge godine) osnovi skoro pa jedini (komercijalni) smisao ima u uzimanju para od prodaje TV prijenosa. 11 i po godina je prošlo od onog neiskorištenog penala Asamoah Gyana protiv Urugvaja u Johannesburgu i prilike da se jedna afrička reprezentacija, te južnoafričke noći Gana, po prvi put u historiji uvrsti među četiri najjače fudbalske nacije na planeti Zemlji. Mundijal u Brazilu 2014. priuštio nam je divan i strastven Alžir Vahida Halilhodžića, ali i nedovoljno jak da u osmini finala preskoči kasnije svjetske prvake, njemačke Pantzere Joachima Slinojeda Löwa. U Rusiji 2018. niko od Afrikanaca (Egipat, Maroko, Nigerija, Tunis i Senegal) nije prošao ni grupnu fazu, pa je i onima koji od 2012. ne odgledaše baš svaki od pet AFCON-a, koliko ih se do aktuelnog kamerunskog odigralo, lako zaključiti da stvari u fudbalskoj Africi idu nizbrdo. Prošlo prvenstvo, igrano u ljeto 2019. u Egiptu, bez korone ali i pred skoro pa praznim stadionima, najbolji je dokaz da se, čak i kad igraju između sebe, Afrikanci sve više utapaju u azijski mulj reprezentativnog mediokritetstva, a evropske, pa i južnoameričke fudbalske visine ostaju daleko. Kao nedosanjani san.
Zvijezde i nekompatibilni zemljaci
Africi nogometnih zvijezda, igrača po najjačim evropskim klubovima ni danas ne nedostaje, ali Riyadu Mahrezu će, na primjer, pljuska ispadanja aktuelnih prvaka, Pustinjskih lisica već u grupnoj fazi ovog AFCON-a, u ušima zvoniti još dugo nakon što se vrati i adaptira na slavom i milionima ušuškanu svakodnevnicu u Manchester Cityju. Thomas Partey se, nakon senzacionalnog i sramnog poraza Gane od preegzotičnih i debitantskih Komorskih otoka, ni dva dana nakon ispadanja Crnih zvijezda u Kamerunu, obreo u Londonu. U igru revanša polufinala engleskog Carabao/Liga kupa između Arsenala i Liverpoola sinoć je, tako, ušao u 74. minuti, pa do 90. stigao zaraditi dva žuta kartona, svesrdno pomogavši svojim Tobdžijama da budu eliminisani. Mohamed Salah, čini se, neće nikada ni primirisati FIFA-inoj Zlatnoj lopti jer, zaboga, sa svojim Egiptom „ne može ni AFCON da osvoji“, što mu, po „ekspertnoj komisiji“ FIFA-e, kao, fali da stane rame uz rame sa Messijem ili Ronaldom. Kao ne znaju „eksperti“ te farse od izbora, koja nam pri kraju svake kalendarske svojom gala večerom solidno ogadi fudbalsku godinu na isteku, da je Messijevih „100 godina samoće“ i osvajanje (sve do prošlogodišnje, također „na silu“ odigrane Copa Americe) ničega sa Argentinom, mačiji kašalj ili tek bosonogo branje jagorčevine spram rudarstva kojim se egipatski kralj Mo, sa svojim nekompatibilnim i ne baš vrhunskim saigračima iz redova Faraona, mora baviti ne bi li se „bar na Kilimandžaro“ popeo? Da, mo'š mislit’. Sve je po zaslugama. I potrebama najdebljih, najnosatijih i najgladnijih među bogatunskom vlastelom. Svih boja i nacija.
Bolja prošlost
Da je nekad, kada je ludi, šareni, vatreni, neambiciozni, srčani, nekoncentrisani, počesto i dezorijentisani afrički nogomet u pitanju bilo bolje, sporno nije. Kamerun je protiv Engleza u Napulju još 1990. bio tamo (četvrtfinale Mundijala) gdje je Gana zapela 20 godina kasnije, a u međuvremenu se, 2002. godine po prvi put SP održalo u jednoj, tačnije dvije azijske zemlje. Mundijal u Japanu i Južnoj Koreji bio je, bez ikakve dvojbe, najneregularniji i najgori ikada, barem u konkurenciji njih 12 koje uspjedoh ispratiti za svog (polu)vijeka. Jedna od rijetkih lijepih i pozitivnih priča koju nisu stigle uprljati, niti unakaziti sudijske spačke i (dotad) neviđena „šiljenja“ za domaćina (Južnu Koreju) je ona fudbalske reprezentacije Senegala.
A njenu je 10-ku na bijelo-zelenom dresu nosio igrač velikog srca, Khalilou Fadiga. Igrač kakvih više u Africi, bar na ovom AFCON-u, nema ni u tragovima.
Rođen u Dakaru, pa sa šest godina doseljen u Francusku, hod po trnju počeo je kao teenager u pariškim PSG-u i Red Staru, da bi se kao 18-godišnjak u potrazi za fudbalskom nafakom otisnuo u Belgiju. Preko Liègea (1992-1995) i Lommela (1995-1997) se dokopao najvećeg (uz Anderlecht, naravno) belgijskog kluba. Dres Club Bruggea nosio je tri godine (1997-2000), u 71 nastupu zabio 13 golova, te postao miljenik navijača, ali se u septembru 2000. godine na njihovo razočarenje odlučio vratiti u Francusku i to na posudbu u AJ Auxerre. Fadiga će među Diplomatama (Les diplomates), između ostalih, zateći i (u to vrijeme) mlade i darovite Boumsonga, Mexesa i Kapoa, a posebnu će vezu i, kasnije, ubojiti tandem oformiti sa mlađahnim (19 godina) centarforom Djibrilom Cisseom.
Auxerre i Cisse
Klub iz Burgundije će tu sezonu u Division 1 (kako se tada zvala francuska Ligue 1) završiti na skromnom 13. mjestu, pa će se na trenersku klupu umjesto Daniela Rollanda vratiti iskusni (62) „vuk“ i pregalac, Guy Roux. Ikona kluba, a i trenerskog poziva u Francuskoj uopšte (Auxerre s klupe, sa malom pauzom od 1962. do 1964, neprekidno vodio u periodu 1961-2000, osvojio jednu titulu prvaka i dva francuska kupa) je nakon samo jedne godine odmora opet zasukao rukave i već u sezoni 2001/02. voljeni klub doveo do trećeg mjesta u prvenstvu i kvalifikacija za učešće u UEFA-inoj Ligi prvaka. Fadiga će kao lijevokrilni napadač ili ofanzivni vezista skupiti 27 ligaških nastupa i zabiti osam golova, ali će i pomoći spominjanom Cisseu da tu sezonu francuskog prvenstva sa 22 postignuta gola završi, zajedno sa Pauletom iz Bordeauxa, na prvom mjestu liste strijelaca francuskog šampionata.
HRT-ova „Petica“ i BHT-ov „Top gol“ sa kratkim pregledima kola i golovima postignutim u njima su nam u to vrijeme pomagali da koliko-toliko pratimo šta se dešava u takmičenju najjačih francuskih klubova, a sa posebnim sam interesom čekao nastupe Fadiginog i Cisseovog Auxerrea koje je pomenuti tandem, svako malo, znao začiniti nekom savršenom, atraktivnom akcijom i zatezanjem protivničke kanafe. U narednoj, 2002/03. sezoni će se preko Boaviste stići u grupnu fazu Lige prvaka gdje će se u grupi sa Arsenalom, Borussijom Dortmund i PSV-om završiti na trećem mjestu i ispasti u nokaut fazu Kupa UEFA, ali i pokazati zubi, naročito na gostovanju na Highburyju ili na domaćem, Stade Abbé-Deschamps stadionu protiv dortmundskih Milionera. Igranje u Evropi uzelo je danak u domaćem prvenstvu (na kraju osvojeno tek šesto mjesto), ali ne i u Kupu Francuske gdje je 31. maja 2003. na Stade de Franceu, u finalnoj utakmici sa 2:1 poražen Ronaldinhov (i Pochettinov) Paris Saint-Germain, a Khalilou prikazao jednu od svojih najboljih partija u karijeri.
No, prava magija i jedan od razloga zašto, na primjer, popularni Omar Sy u simpatičnom filmu „Samba“ (Omar glumi glavnog lika koji se, „igrom slučaja“ zove Samba Cisse) iz 2014. senegalski dres Fadige nosi kao relikviju i u specijalnim prilikama (čak i na suđenju na kojem mu se rješava izbjeglički status u Francuskoj), desila se prethodnog juna, na spominjanom Mundijalu 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.
Antilope se grupišu
Les Lions de la Téranga su na SP došli kao aktuelni viceprvaci Afrike (u Maliju prethodne zime u finalu AFCON-a nesretno poraženi od Kameruna na penale), ali i kao debitanti na najvećim svjetskim fudbalskim smotrama, pa im se na otvaranju prvenstva, protiv aktuelnog svjetskog prvaka Francuske, nisu davale skoro nikakve šanse. Golom (nažalost, nedavno preminulog) Pape Boube Diopa iz 30. minute Senegalci će u Seoulu slaviti minimalnu, ali i senzacionalnu pobjedu nad favorizovanim rivalom i nekadašnjim gospodarom koja će nogometnom planetom odjeknuti snažno, te i do današnjeg dana ostati kao jedno od najvećih iznenađenja na otvaranjima Mundijala ikada. Da je Bruno Metsu tada na raspolaganju imao sjajnu generaciju nogometaša (21 od 23 igrača u sastavu igrala u francuskim klubovima) ubrzo će sa svim sretnicima na stadionima i milijardom nas ispred TV ekrana, iz prve ruke saznati i reprezentativci Danske (1:1) i Urugvaja (3:3), pa će Lavovi sa drugog mjesta u grupi A ući u osminu finala gdje ih je u japanskoj Ōiti čekala Švedska.
Oba gola (37. i 104. minut) za pobjedu od 2:1, plasman u četvrtfinale i izjednačavanje najvećeg afričkog uspjeha na Mundijalima ikada (Kamerun 1990), zabit će Henri Camara, u to vrijeme napadač Sedana. Turnirski „kostur“ je htio da se u četvrtini finala sudare dva najprijatnija iznenađenja tog prvenstva, Senegal i Turska. 45 hiljada ljudi na Nagai stadionu u Osaki stvaralo je užarenu i bučnu navijačku atmosferu, a sjećam se da sam sa svojim društvancetom ovaj meč ispratio u avliji stare Esine kuće, na Jarčedolima. Među nama bijaše i dragi N. Z., fudbalski Marsovac, ali i radoznali entuzijasta u istraživanju porijekla zvuka koji je sa tribina japanskog stadiona kroz zvučnik „proklete kutije“ ulazio u naše uši podno Trebevića, a poviše Sarajeva. „Šta je ovo, kakvi su ovo ritmovi?“, zapita me kad je čuo udaranje bubnjeva senegalskih navijača. „Antilope se grupišu“, odgovorih kratko. Bolju definiciju za tu pulsirajuću zvučnu kulisu, idealnu za ritam kojim su se travnjakom kretali i za loptom trčali Lavovi Térange u tom trenutku, zaista, nisam mogao naći.
Uprkos još jednoj sjajnoj partiji Fadige, Senegal je nakon produžetaka morao istrpiti minimalan poraz (İlhan Mansız za 0:1 u 94. minutu), ali utjehu su igrači njegove najbolje generacije ikada uskoro mogli naći u masno plaćenim transferima u engleske premierligaše koje su pojedinci (El Hadji Diouf, Salif Diao, Amdy Faye, Papa Bouba Diop i Henri Camara) svojim sjajnim nastupima na SP 2002. i zaslužili. Naš Kale je, kako rekosmo, još jednu sezonu ostao u Auxerreu, da bi u ljeto 2003. dočekao svoj transfer iz snova i prešao u milanski Inter.
Bolesno srce
Ono što je trebalo biti šlag na torti igračke karijere senegalskog playmakera je ubrzo postalo noćna mora i agonija. Na rutinskom pregledu Interovi doktori su otkrili da Khalilou ima ozbiljnu srčanu manu, pa je propustio kompletnu sezonu 2003/04. u pokušaju da se izliječi, te nije upisao nijedan jedini nastup za Nerazzurre. Inter ga je takvog, realno nesposobnog za napore koje vrhunski nogomet podrazumijeva, otpustio nakon samo godinu dana, a engleski Bolton na vlastiti rizik i za 3,5 miliona funti u svoje redove doveo pred sezonu 2004/05.
Na zagrijavanju pred svoj debi u dresu Wanderersa (Liga kup protiv Tottenhama, oktobar 2004) Fadiga će se srušiti na travnjaku, te biti prebačen u bolnicu gdje će mu doktori ugraditi defibrilator i najtoplije preporučiti da završi igračku karijeru. No, srce je ovog majstora bilo veće, a glava tvrđa od svih specijalističkih nalaza i savjeta, pa se Khalilou uspio nogometom aktivno baviti čak do 2011. godine kada je napokon, u svojoj tridesetisedmoj, kopačke o klin odlučio okačiti u belgijskom niželigašu Temse Lokerenu. Epizodice u Boltonu, Derby Countyju, Coventryju, Gentu i Germinalu koje je furao posljednjih šest godina svoje karijere, iz razumljivih razloga, možda nije ni vrijedno pominjati. Nije to, zbog srčanih problema, više bio onaj Fadiga iz Auxerra ili sa Mundijala 2002.
Funkcija i sjeta
Danas je, između ostalog, u ulozi člana Technical Study Groupa aktuelnog AFCON-a, pa će više „po službenoj dužnosti“ pohvaliti interesantnost i kvalitet takmičenja kojeg su neki od nas primorani gledati posljednjih dana. Duboko u svom velikom i za život poslije igračke karijere, srećom, osposobljenom srcu znat će da to baš i nije tako. Afrički nogomet je trenutno od svjetskog vrha daleko koliko i privreda Crnog kontinenta u odnosu na bogati Zapad, pa bi bilo pravo čudo da neko od njegovih predstavnika krajem godine u Kataru ponovi uspjeh Kameruna, Senegala ili Gane.
Daj Bože da se varamo i da već u nokaut fazi aktuelnog prvenstva Afrike ne budemo morali mijenjati kanale na TV-u, niti bježati u prošlost koju je nekoć tako lijepo oblikovao i bojio sjajni i jedinstveni Khalilou Fadiga.