Sudijska nadoknada
Priznat ću, odmah na startu, da sam početak novog kvalifikacionog ciklusa fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine jedva dočekao. Taj stari, dobri sado-mazo serijal susramlja i bijesa, razočaranosti i lažne nade, te kočijaške retorike u komunikaciji sa slikom što dolazi sa TV ekrana za početak EURO 2024 kvalifikacija je spremio predstavljanje novog glavnog lika, a to je, kao i obično u recentnoj bh. nogometnoj zbilji, novi/stari selektor. Postavljanje Faruka Hadžibegića na mjesto kormilara (u posljednjih 9 godina) solidno izraubanovanog i polupotonulog broda nudilo je, već u najavi, nove momente pod cirkuskom šatrom NFSBiH.
Konkurencija u grupi J (Portugal, Island, Luksemburg, Slovačka i Lihtenštajn) je, jasno je i na Marsu, takva da eventualno osvajanje drugog mjesta i plasman u Njemačku ne bi trebalo biti nekakva “misija nemoguće”, niti fudbalska senzacija stoljeća. Ne bi – da je sve u redu. A u fildžan mutežu, kao i velikoj većini institucija smještenih na 500 km jugoistočnije od Beča, je sve samo ne OK stanje. E, kad je tako kako je, “hajde da vidimo kako će se u čestaru obraznih kaubojki, korumpiranih goveđih glava i vječno gladnih usta snaći naš novi glavni junak” – mislio sam si dok tražih čudno i perverzno zadovoljstvo u činjenici da za Bosnu i Hercegovinu počinju još jedne, “unaprijed na propast osuđene” kvalifikacije za prvenstvo Evrope u fudbalu.
Mučan uvod i sjajna izvedba
I dobro što je na spisku 25 odbranih 15 dana pred premijerni meč sijevnulo, pa i one što površno prate najpopularniji sport zasvrbilo ime Jasmina Mešanovića (31 godina, Kisvárda FC, Mađarska), dobro što se javno očitovano nezadovoljstvo preskočenog Saida Hamulića (22, Toulouse, Francuska) nekako ušuškalo i izgovorom u stilu “polako, momak, doći će red i na tebe” zavuklo pod ćilim, atmosfera je na sami dan utakmice sa Islandom dobila dimenzije degutantnosti i neprijatne odbojnosti.
U četvrtak, 23. marta ujutro smo, tako, saznali da je napadač mađarskog prvoligaša koji prije dvije godine u dresu FK Sarajeva nije mogao pogoditi ni voz, a kamoli gol nekog od premijerligaških rivala, iz “konačnih 23” izbacio, pa na tribine poslao (u posljednje vrijeme standardnog) Miroslava Stevanovića (32, Servette, Švicarska). Hadžibegić je neočekivani poziv Mešanoviću već u startu pravdao potrebom “da mu neko brz pokrije ofanzivnu desnu stranu, a čuo je da ovaj to može”, pa kad je navijački puk sabrao 2 i 2, sjeo za tastature i bujicom uvreda, psovki i najgorih želja upućenih fudbalskom selektoru BiH zapljusnuo lokalne sportske forume, blago perverzni i željno iščekivani dan pretvorio se u muku. Malo mi se, priznat ću, već i povraćalo.
Popodne je još dodatno srozala informacija o povredi leđa koja će od terena odvojiti i 37-godišnjeg kapitena Edina Džeku, pa je morska bolest harala na palubi fudbalskog bh. broda što uoči polaska na novo putovanje, činilo se, ljulja se i trese gore nego ikad prije. Ali, za kormilom stajaše novi, prpošni i samouvjereni kapetan duge plovidbe i, kako će se ispostaviti dva sata kasnije, brod uspješno i na opšte iznenađenje, bez većih problema, uvede u mirnu luku.
U tih inicijalnih i vrlo važna tri boda vrijednih 3:0 protiv Strákarnirokkarovaca nije se osjetilo da na terenu nema četvorice “Brazilaca” (Bešića, Pjanića, Kolašinca i Džeke), aktuelnih startera i jedine preživjele veze sa “danima ponosa i slave” vezanim za SP 2014. Nije se osjetilo ni da je selektor pogriješio što u tim nije stavio pominjanog Stevanovića. Amar Dedić je eksplodirao na desnom boku, učestvovao u pripremi prva dva, a sam na maestralan način zabio treći gol za ubjedljivu pobjedu i otvaranje kvalifikacija kakvo je samo par sati ranije bilo teško i zamisliti.
U hvalospjevima što uslijedili su na onim istim ili sličnim, gore pominjanim internet mjestima, posebno su se isticale pohvale na račun hrabrog selektora koji je u vatru od prve minute gurnuo Rominog mladca (20) i debitanta u dresu Zmajeva, Benjamina Tahirovića. Hadžibegić je ostao istrajan u svojoj 3-5-2 viziji, te našpanovao igrače tako da su se Islanđani povremeno činili kao gomila amatera i tim koji je trenutno puno bliže svojim “nizinama” iz 1970-ih ili 1980-ih, na primjer, nego sjaju sa EP 2016 ili SP 2018. Bilo je, istina, i momenata gdje su gosti dominirali, ali je konačni rezultat (posljednju pobjedu od 3:0 BiH ubilježila 18. novembra 2019. protiv Lihtenštajna u gostima) i cjelokupan dojam bio odličan. Zenica je tu noć, potpuno neočekivano, zasjala nekim čudnim, davno zaboravljenim, ružičastim sjajem.
Tobogan u Bratislavi
No, crno i bijelo, kiša i duga, ružičastost i surovost života, pa tako i najpopularnijeg sporta u BiH se odvajkada i spojeno smjenjuju u nepravilnim vremenskim razmacima. Tri dana do utakmice drugog kola grupe J koju su Zmajevi trebali da odigraju u Bratislavi protiv domaće Slovačke bila su sasvim dovoljna da se u obliku kose crte formira “slash tobogan” niz koji će se bh. reprezentativci sinoć strovaliti. Sa obećavajućih i pobjedničkih visina kliznuti nazad u mulj poraženih. “Nemamo dovoljan broj igrača do možemo izdržati tempo dvije utakmice u 3-4 dana”, pravdao se Hadžibegić nakon glatkog sinoćnjeg poraza. “Plašio sam se toga nakon Islanda, zato i nisam padao u euforiju. Neću ni sada u katastrofu”, priznao je.
Katastrofalna je, ipak, bila odluka da se protiv Slovaka na njihovom Národný futbalový štadiónu izađe u istoj formaciji i identičnom sastavu kao tri noći ranije protiv Islanda u Zenici. Pa da se, kad domaći Sokoli stanu u visoki presing i svoju zadnju liniju izvuku praktično do centra igrališta, ne zna šta i kako s loptom, a i bez nje. Ako je Island na Bilinom polju povremeno izgledao nižerazredno, onda je Bosna i Hercegovina sinoć u Bratislavi kompletno prvo poluvrijeme ličila na početnika i prvačića, potpuno nespremnog za novi test. Slovačka, pak, u kojoj još uvijek ima mjesta za veterane Mundijala u Južnoj Africi 2010 (Pekarik i Kucka po 36 godina), ona koja šest vezanih utakmica (dva poraza i četiri remija) nije pobijedila nikoga i koju na njenom stadionu dođe bodriti jedva par hiljada navijača, je nakon skromnih 0:0 protiv Luksemburga u četvrtak, sinoć izgledala moćno i više nego dovoljno dobro. Barem za indisponiranu i nespremnu BiH.
Iako je utisak u drugom poluvremenu bio nešto bolji i promjene u formaciji, pa i sastavu učinile da Zmajevi u drugih 45 minuta ne izgledaju tako inferiorno u odnosu na raspoloženog domaćina, opet je sve odlučeno u prvih 45 minuta kada je i postavljeno konačnih 2:0. Koliko je pobjednička euforija nakon Islanda neumjerene optimiste u bh. javnosti tjerala da i protiv Slovačke očekuju trijumf i kvalifikacioni “start iz snova” sa svih šest osvojenih bodova, toliko su ova tri u dva prva meča osvojena stvar realnosti. U konačnici i ne baš toliko surove, jer sjetimo se četvrtka.
A jučer je i taj “nižerazredni”, od pojedinih domaćih stručnjaka već nakon prvog kola prekriženi Island izbušio (7:0) stvarne Liliputance u grupi J (Lihtenštajn) i najavio da se u ovoj konkurenciji neće odreći borbe za drugo mjesto. Prvo je, jasno, rezervisano za Portugal koji je ubjedljivom trijumfu (4:0) nad Lihtenštajnom u Lisabonu od četvrtka, sinoć dodao još uvjerljiviju (6:0) pobjedu na Stade de Luxembourgu, pa potvrdio da je za ostatak konkurencije u grupi J i dalje “svemirski brod”. Treće i četvrto kolo na rasporedu su 17. i 20. juna, pa ako Hadžibegić do tada ne pronađe i u sastav ne uvrsti još pokojeg igrača koji može podnijeti tempo dvije kvalifikacione utakmice u četiri dana, onda i nemamo nekom ozbiljnijem bodovnom učinku, niti napretku na tabeli pravo da se nadamo. Sa njih 5-6 koji su odavno i stalno na spisku, a bez stvarnog ili skoro ikakvog učinka na terenu, ozbiljnijeg takmičarskog uspjeha ne može ni biti. Vidjet ćemo hoće li Hadžibegić, skupa sa svojim pomoćnicima, to shvatiti i barem pokušati ispraviti u naredna dva i po mjeseca.
Još su četiri rute
U međuvremenu su po dva prva kola odigrana u još dvije, a večeras će i sutra biti i u preostalih sedam grupa kvalifikacija za EURO 2024. Rekorde su, između ostalih, postavljali Harry Kane (prestigao Rooneyja na prvom mjestu najboljih strijelaca reprezentacije Engleske ikada), Cristiano Ronaldo (stigao do 198. nastupa i 122. gola za portugalski Seleção), te Šveđanin Zlatan Ibrahimović (41 godina i 172 dana) i Gibraltarac Lee Casciaro (41 godina i 176 dana) koji su, prestigavši legendarnog Italijana Dinu Zoffa, postali najstariji igrači u povijesti kvalifikacija za Evropska prvenstva. Pojedinci su, poput Španca Joselua, dočekali da za svoj nacionalni tim debituju dva dana prije 33. rođendana, pa da ušavši s klupe u 81. minuti zabiju čak dva gola i tako prelome derbi meč grupe A u Malagi protiv Norveške, pretvorivši ga u ubjedljivu pobjedu Crvene furije (3:0). Bilo je i demostracije trenutne snage dokazanih fudbalskih velesila (Francuska-Holandija 4:0, Švedska-Belgija 0:3), kao i senzacija ili barem iznenađenja koja su autsajderi poput Kazahstana i Velsa u Astani i Splitu priredili favorizovanoj Danskoj i Hrvatskoj.
Kvalifikacije za naredni EURO su tek počele i osim junskog, na rasporedu su još tri termina (septembar, oktobar, novembar) u kojima će se odigravati po dva kola, pa na kraju svoditi završni računi u svakoj od 10 grupa. U tom vrtlogu potkraj ove i početkom naredne fudbalske sezone svoje mjesto pod suncem i na suhom potražit će i reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nakon dva uvodna meča njen brodić nije trajno oštećen, niti potopljen tako da ga se ne bi stiglo opraviti ili pripremiti za iskušenja koja ga čekaju. E, sad, da li taj plovni objekat ima i pravog kapetana što uspješno će prebroditi sve Scile i Haribde u preostalih osam utakmica, te Bosnu i Hercegovinu po prvi put u njenoj povijesti odvesti na EURO, to još uvijek ne znamo.
Ono što, s obzirom na sve protekle “gladne” fudbalske godine, pouzdano znamo je da taj kapetan mora, bar malo, biti i čarobnjak. Onaj što surovu i sivu realnost, nekim neočekivanim i lucidnim pokretom čarobnog štapića pretvara u ružičastu idilu.