Sudijska nadoknada
U priči o salvadorskom nogometu nema glamura, velikih novaca, niti internacionalno priznatih zvijezda. Nema ni nekih velikih rezultatskih dostignuća, mada ljubitelji najljepše igre u ovoj (površinom) najmanjoj centralnoameričkoj zemlji vole istaći kako je njihova reprezentacija davne 1943. bila prvak Srednje Amerike, a 11 godina kasnije na Srednjoameričkim i Karipskim igrama u Mexico Cityju osvojila zlato. La Selecta je, ipak, publici van neposrednog okruženja i daljoj od nemirnog komšiluka poznatija postala po svoja dva učešća na svjetskim prvenstvima. 1970. u Meksiku i 1982. u Španiji.
„Poklopljeni“ silom, tradicijom i moću regionalnog fudbalskog vladara, Meksika, ostali su se nacionalni timovi u ovom dijelu nogometne planete sve do 1970-ih borili za mrvice. Šansa da se izađe iz strahobalne El Tri sjene ukazala se na 9. Mundijalu čiji je domaćin bio baš Meksiko.
Fudbalski rat za Meksiko ‘70
Upravo se zbog te činjenice na finalnom popisu od 16 reprezentacija koje će uzeti učešće na završnici otvorilo još jedno mjesto za predstavnike CONCACAF-a. Zaorali su tako Salvadorci, pa u prvom krugu kvalifikacija preskočili Surinam i Nizozemske Antile, te se plasirali u polufinale play offa gdje su ih čekale nemile komšije iz Hondurasa. Vječni rival i (ne)prijatelj na svakom, pa i onom fudbalskom polju imao je jasne namjere. Satrati omraženog, površinom pet puta manjeg, ali stanovništvom (3,7 miliona Salvadoraca naspram 2,6 miliona Hondurašana te 1969. godine) brojnijeg susjeda sa čije teritorije na svakodnevnoj bazi u ta vremena pristižu izbjeglice i ostaju u Hondurasu. Zemljoradničko-posjednička reforma koju je honduraška vlada počela sprovoditi 1962, a u punom zamahu bila od 1967. godine činila je sve kako bi zagorčala život masi od čak 300 hiljada salvadorskih izbjeglica (20% ukupne populacije Hondurasa) i natjerala ju na povratak u skučenu, prenapućenu i za život dostajan čovjeka, uglavnom, neuslovnu maticu.
Ionako napetim i manje-više groznim međudržavnim odnosima ove dvije susjedne zemlje, polufinalni dvoboj i predzadnja stepenica u premijernom usponu ka fudbalskim zvijezdama / učešću na SP-u su bili samo okidač, još pokoji litar ulja na već davno potpaljenoj vatri netrpeljivosti. Po tada važećim pravilima u finale play offa plasirala bi se ekipa koja prva ubilježi dvije pobjede u dva (ili tri) međusobna meča. Kako je prvi duel (8. juni 1969) u Tegucigalpi pripao Hondurasu (1:0), a revanš sedam dana kasnije u San Salvadoru domaćinu (3:0) morala se igrati „majstorica“ i to u Mexico Cityju, 27. juna 1969. godine. Velikih je nereda bilo već na prvoj, a zbog protjerivanja skoro 12 hiljada Salvadoraca iz Hondurasa nakon druge utakmice, na dan odlučujućeg fudbalskog duela dvije su zemlje i zvanično prekinule diplomatske odnose. Pobjedu i plasman u finale CONCACAF play offa u Meksiku će izboriti Salvador (3:2, nakon produžetaka), a Fudbalski rat u trajanju od bukvalno 100 sati (14-18. juli 1969) uzeti krvav danak u tragičnim ciframa od tri hiljade poginulih (900 Salvadoraca i 2.100 Hondurašana), te tri srušena salvadorska aviona.
Primirje i vraćanje na status quo ante bellum su, naravno, izdejstvovale SAD pa je La Selecta u septembru iste godine mogla odigrati finale play offa protiv Haitija. I ovaj je dvoboj trebao majstoricu (2:1 za Salvador u Port-au-Princeu, 3:0 za Haiti u San Salvadoru), a za konačnu i minimalnu pobjedu što vodila je na meksički Mundijal Salvador je opet, ovaj put u Kingstonu (Jamajka), trebao produžetke. Iako je prvi plasman na najjače reprezentativno takmičenje na planeti predstavljao ogroman uspjeh za ovu malu, siromašnu i napaćenu zemlju, sam nastup na završnici SP-a Salvadorci neće pamtiti po dobru. U prvom kolu grupe 1 Salvador je na Estadio Azteca 3. juna 1970. ubjedljivo (0:3) poražen od Belgije, u drugom kolu četiri dana kasnije pokraden, pa izbušen (0:4) od strane domaćina, a u trećem i posljednjem nastupu na svom prvom Svjetskom prvenstvu La Selecta je i sovjetskoj Zbornaji morala priznati da je bolja (0:2), te se podvijena repa, sa učinkom od 0 postignutih (uz 9 primljenih) golova i isto toliko osvojenih bodova, morala vratiti kući.
Kvalifikacije za Španiju ‘82
Teško je reći kolika je inspiracija nacionalnom timu, kojeg je deset godina kasnije u svojstvu selektora okupio Mauricio Pipo Rodríguez, bila priča igračke generacije mladog trenera (35) koji je bio jedan od junaka kvalifikacija za Meksiko 1970 (u drugoj utakmici protiv Haitija doživio lom noge, pa se tako stravično povrijeđen na silu pokušao spremiti za majstoricu samo 10 dana kasnije; karijeru je, ponajviše zbog toga, morao završiti sa samo 27 godina, 1972). Salvador je u to vrijeme imao prečih briga („Građanski rat“/ krvavi sukob salvadorske vlade i FMLN-a, lijevo orijentisane političke organizacije započeo je u oktobru 1979. i potrajao sve do januara 1992), pa je slabo ko u ovoj zemlji imao vremena razmišljati o fudbalu. Ipak, bivši je reprezentativac skupio momčad od lokalnih „poluprofesionalaca“ (svi igrači nastupali u domaćem šampionatu kojeg ni ratni sukobi nisu mogli trajno prekinuti), te jednog profesionalca „u pokušaju“ (22-godišnji Jaime Rodríguez je bio na dvogodišnjoj probi u tadašnjem njemačkom drugoligašu Bayer Uerdingenu). Kvalifikacije za 12. SP čija se završnica 1982. igrala u Španiji bile su ujedno i 8. fudbalsko prvenstvo CONCACAF-a (Sjeverne i Srednje Amerike), a osim za titulu prvaka svoje kontinentalne zone, 24 reprezentacije su se borile i za drugo mjesto koje je (jednako kao i prvo) vodilo na proširenu (sa 16 na 24 reprezentacije) mundijalsku završnicu.
Salvador je pod Pipom u prvom krugu kvalifikacija (druga polovina 1980. godine), u grupi sa Hondurasom, Gvatemalom, Kostarikom i Panamom zauzeo drugo mjesto, pa se skupa sa drevnim rivalom plasirao na završni turnir koji se od 1. do 22. novembra 1981. godine imao odigrati na stadionu Tiburcio Carías Andino u Tegucigalpi. Osim vječnog favorita Meksika kojeg je u to vrijeme vrijeme predvodio 23-godišnji centarfor madridskog Atletica Hugo Sánchez i domaćih Los Catrachosa, u konkurenciji šest ekipa bili su još i Kanada, Kuba i Haiti, pa s obzirom da se igralo po ligaškom, „svako sa svakim“ sistemu, skoro niko reprezentaciji Salvadora nije davao ozbiljne šanse da se na kraju nađe na jednom od prva dva mjesta što vodila su u Españu. Broj onih što tipovaše na salvadorske plavo-bijele još se i dodatno smanjio nakon uvodne utakmice (2.11.1981) i minimalnog (0:1) poraza od Kanade.
Ipak (i na opšte iznenađenje), već je u drugom nastupu zabilježena senzacionalna i povijesna pobjeda nad Meksikom, a jedini gol na meču u 81. minuti će, nakon fenomenalnog prodora Jorgea Alberta Gonzáleza Barillasa i odbijene lopte postići Ever Francisco Hernández. 23-godišnjeg Gonzáleza, lijevokrilnog napadača FAS-a iz Santa Ane su u domovini već zvali El Mago, a režijom ovog gola i doprinosom u jednoj od najslavnijih pobjeda u historiji salvadorskog fudbala skrenut će pažnju svjetske fudbalske javnosti na sebe, te ubrzo postati El Magico, najbolji igrač u povijesti španskog Cadiza. No, do tada je još trebalo kvalifikacije za SP ‘82 uspješno privesti kraju, pa i odigrati taj „famozni“ Mundijal u Španiji kako treba.
Pet dana nakon trijumfa nad Meksikom uslijedilo je mršavih, ali i s obzirom na prikazano dragocjenih 0:0 protiv Kube, pa onda (16.11.1981) istih takvih, krompirastih 0:0 protiv Hondurasa. Zahvaljujući ostalim rezultatima domaćini su već to veče obezbijedili titulu prvaka i plasman na SP, a Salvador je, uprkos minimalnoj pobjedi nad Haitijem (19.11.1981, 1:0) morao da čeka posljednju utakmicu na turniru koju su 22. novembra igrali Honduras i Meksiko.
Uprkos sumnjama da će već plasirani/šampionski Hondurašani nauštrb (njima) „mrskih“ Salvadoraca „spustiti gard“, te dozvoliti da ih El Tri pobijedi na vlastitom bunjištu kako bi se Meksikanci već po 9. put plasirali na mundijalsku završnicu, na semaforu je nakon posljednjeg sudijskog zvižduka ostalo 0:0. Salvador se tako, uz dosta sreće, sa učinkom od dvije pobjede, dva remija i jednog poraza u pet odigranih utakmica, te uz bizarnu gol razliku od 2:1, plasirao na svoje drugo svjetsko prvenstvo. Ali, ko te pita? Bilo bi vrijeme za nacionalno slavlje i praznik, da u zemlji već uveliko nije bjesnio pominjani građanski rat.
Neizvodive pripreme i gladuši iz saveza
„Za vrijeme kvalifikacionih mečeva ratna dejstva bi se prekidala i vladalo bi, makar jednodnevno, primirje. Ljudi su bili, barem nakratko, jedinstveni i to nam je davalo veliki motiv u pokušaju da tu sveopštu ljudsku patnju i tragediju makar smanjimo, ako je već nismo mogli zaustaviti. No, za vrijeme priprema za završnicu koje su bile dobro zamišljene, ali se zbog sukoba nisu ni izbliza mogle realizovati, kasnili smo na treninge jer smo, između ostalog, morali i pomagati u zbrinjavanju ranjenika na koje bismo naišli usput“, sjećat će se godinama kasnije Francisco Jovel, ondašnji branič reprezentacije i C.D. Águila iz San Miguela.
U prilog salvadorskim izgledima na španskom Mundijalu nije išao ni žrijeb završnice koji se u Madridu održao 16. januara 1982. godine. La Selecta je u grupi 3 za protivnike dobila aktuelne prvake svijeta – Argentince, vicešampione Evrope – Belgijance i nepredvidive, ali i jake Mađare koji su u kvalifikacijama završili ispred Engleza, a izbacili Rumuniju, Švicarsku i Norvešku. Zbog rata u domovini Salvador je teško uspijevao organizovati pripremne mečeve, a korupcija i javašluk u fudbalskom savezu ove zemlje posebno su došli do izražaja pred sami početak Mundijala koji se igrao od 13. juna do 11. jula 1982. godine. Sve reprezentacije su imale pravo da u ekipe uvrste po 22 igrača, ali je salvadorski savez, zbog „štednje i neimaštine“ konačan spisak reprezentativaca skratio za dva imena, pa je u Španiju stigao sa samo 20 fudbalera?! Umjesto njih je na put preko Atlantika krenula rodbina čelnika FESFUT-a, kao i raznorazni „prijatelji“ i „sponzori“ krovne kuće salvadorskog nogometa. Obećane premije za plasman na SP reprezentativci su, naravno, mogli da zaborave, a puteševstvije do Španije potrajalo je čak tri dana (usput se svratilo na „prijateljsku“ sa jednim brazilskim klubom).
Reprezentacija/delegacija Salvadora je od svih učesnica posljednja stigla na Pirineje, samo tri dana prije prvog meča protiv Mađarske u Elcheu. Usput je stigla izgubiti svih 25 Tango lopti kojima ju je snabdjela FIFA, pa dan pred premijerni nastup na stadionu Nuevo nije imala s čim trenirati. Izgubila su se, kao, i 4 od ukupno 7 Adidasovih kompleta dresova, a kapiten reprezentacije nije bio u prilici čak ni da prigodnu zastavicu razmijeni sa kapitenom Mađarske prije uvodne utakmice. Gladuši i zbrdozdolkovići iz FESFUT-a su ju, naravno, „zaboravili“ ponijeti u Španiju.
„Vidjeli smo da reprezentacije na Mundijalu međusobno razmjenjuju poklone – dresove, zastave, čak i knjige o historijatu fudbala u njihovim zemljama. Mi nismo imali ništa za ponuditi“, sjetit će se legendarni, tad svega 20 godina star (najmlađi na tom SP-u) golman Luis Guevara Mora. „Primijetio sam stablo bora pored našeg skromnog hotela. Odsjekao sam komad drveta i na njemu izrezbario natpis ‘El Salvador’. Eto, to smo poklonili Mađarima uoči prve utakmice“, priznat će u svojim sjećanjima iz 2007. godine popularni El Negro.
Bruka na otvaranju
Kao najmlađa (po prosjeku godina reprezentativaca) ekipa na turniru, sa najmlađim (36) selektorom i „pripremama“ iza sebe tokom kojih se, između ostalog, „nije stigla“ pogledati nijedna utakmica Magyaroka, Salvador je imao sve preduslove da na predstojećim mečevima u Elcheu i Alicanteu prođe kao bos po trnju. Tokom zagrijavanja na travnjaku Nuevo stadiona pogubljeni su Los Cuzcatlecos zamolili Mađare da im posude dvije lopte, kako bi i oni „opalili koju“, makar prema svome golu. Potpuno nepoznavanje protivnika i precjenjivanje vlastitih mogućnosti dovest će do katastrofalno postavljene utakmice od strane Pipa Rodrígueza i njegovih asistenata. Mađari će već u četvrtoj minuti povesti preko Nyilasia, u 11. će Pölöskei povisiti na 2:0, a u 23. Fazekas postaviti konačan rezultat prvog poluvremena.
0:3 na semaforu na odmoru je još i izgledalo lijepo u odnosu na to kako će ta naprava izgledati na kraju utakmice. Neiskusnom se Rodríguezu učinilo da bi se rezultatski zaostatak u drugom poluvremenu mogao smanjiti, pa je nastavio sa otvorenom igrom, koja je protiv raspoložene Mađarske tu noć (15.6.1982.) u Elcheu bila osuđena na propast. 10:1 i dalje je najubjedljivija pobjeda/poraz jedne reprezentacije na završnicama u mundijalskoj povijesti. „Jedino lijepo što nam se dogodilo u toj noćnoj mori od utakmice jeste moj gol koji sam za 1:5 postigao u 64. minuti“, sjećao se Ramirez El Pele Zapata koji je u igru sa klupe za rezerve ušao već sredinom prvog poluvremena. „Slavio sam kao malo dijete, pa bio je to prvi gol za Salvador na Mundijalima uopšte! I dok su se neki saigrači radovali skupa sa mnom, drugi su mi sugerisali da ‘smanjim doživljaj’. Bojali su da se Mađari ne naljute, pa nam zabiju još. Nažalost, baš to se i desilo“.
Snažan otpor Belgiji
Selektoru Rodríguezu katastrofa iz Elchea biće, praktično, i posljednji meč na trenerskoj klupi uopšte. Spremanje taktike i pripremu utakmice protiv Belgije u praksi će raditi reprezentativci Jovel, Huezo i Fagoaga, a samo četiri dana nakon rekordnog poraza La Selecta će na istom travnjaku izgledati mnogo čvršće, organizovanije i bolje u odnosu na bruku protiv Mađarske.
Jedini gol na utakmici u 18. minuti će sa više od 35 metara postići Ludo Coeck, talentovani, ali i samo 3 i po godine kasnije u saobraćajnoj nesreći tragično poginuli belgijski playmaker. Jeste da je Mora na golu Salvadoraca imao nekoliko spektakularnih odbrana, da su Crveni đavoli dominirali tokom većeg dijela meča, ali su se Salvadorci mnogo bolje držali nego protiv Mađara i uopšte nisu ličili na „ubjedljivo najslabiju reprezentaciju“ na prvenstvu. Opet je, baš kao i u rijetkim pozitivnim trenucima havarije protiv Mađarske, u skromnom salvadorskom napadu blistao Jorge González koji postaje miljenik lokalne publike. No, do drugog gola La Selecte na Mundijalima ipak ne može, jer u napadu Salvadoraca (i bukvalno) nema s kim da igra.
Do posljednjeg meča u grupi 3 (Alicante, 23.6.1982) situacija na tabeli se posložila tako da je Belgija sa pet osvojenih bodova već obezbijedila prvo mjesto i plasman u drugi krug takmičenja. Mađarska je bila na drugom mjestu sa tri, a Argentina na trećem sa dva osvojena boda, pa je La Albiceleste protiv Salvadora trebala pobjedu kako bi se probila na drugo mjesto u grupi i plasirala dalje.
Tvrd orah i Maradonino priznanje
Aktuelni prvaci svijeta sa Fillolom, Passarellom, Tarantinijem, Ardilesom, Kempesom, Bertonijem… u sastavu kojeg je za ovaj Mundijal pojačao svježe stasali, 21-godišnji Diego Armando Maradona bili su favoriti ne samo u grupi 3, nego i za novu Zlatnu boginju, ali nešto u tom timu pod vodstvom čuvenog El Flaco Menottija debelo nije štimalo. To će se dati primijetiti i u ovom meču u kojem su baš svi očekivali rutinsku pobjedu Argentinaca.
Da ne bi (po Salvadorcima) „dvojbenog“ penala koji će Daniel Passarella u 22. minuti pretvoriti u 1:0 za apsolutne favorite, kao i „dvostrukih aršina“ španskog sudije Castilla koji malo kasnije očiti prekršaj argentinskog kapitena u njegovom kaznenom prostoru na jednom Salvadorcu nije kaznio najstrožom kaznom, Argentina bi strepila i drhtala sve do Bertonijeve majstorije za konačnih 2:0 (54. minut), a možda i poslije toga. U ovom su se meču, pored ostalog, po prvi put na suprotnim stranama terena našli salvadorski El Mágico i argentinski ‘D10S’, a Maradona će nekad kasnije, nakon Gonzálezovih briljantnih partija u Cadizu (1982-1984. i 1986-1991) reći da je Jorge „jedan od 10 najboljih igrača koje je ikad vidio“, te priznati da je neke njegove finte potajno skidao i kopirao tokom svoje jedinstvene karijere.
Posljedice i antistres terapija
Iako je u dvije od ukupno tri opisane mundijalske utakmice branio odlično, domaći navijači 10 lakih mađarskih komada u mreži golmanu Mori nisu htjeli zaboraviti još dobrih 5-6 godina nakon španske avanture. Pritiskao je taj nenormalno visok poraz i sve fudbalere iz te generacije, pa i salvadorski savez koji je 2007, na 25-godišnjicu havarije u Elcheu organizovao egzibicioni meč na stadionu Cuscatlán u San Salvadoru. Učešće u ovoj prijateljskoj utakmici je uzelo i nekoliko originalnih veterana (u obje ekipe) iz 1982, a nakon što su Mađari poveli sa 2:0, smiraj Salvadorcima je donio i „klin klinom“ izbio pominjani Ramírez Zapata. Opet je ušao sa klupe i ovaj put zabio dva, a ne samo jedan gol za konačnih 2:2 i koliko-toliko iskupljenje kompletne generacije četvrt stoljeća kasnije. „Psihološki gledano remi je bio sjajan rezultat za nas“, priznat će u to vrijeme 49-godišnji El Mágico González. „Bilo je divno da se napokon malo ‘operemo’ kod naših navijača“.
El Salvador se nikada više nije plasirao na jedno SP u najpopularnijem sportu i vremena od prije 40 godina se, bez obzira na sve što ih je „bremenilo“ tada, i danas u ovoj nevelikoj i lohotnoj zemlji, bar kada je nogomet u pitanju, spominju sa sjetom, ponosom i radošću. Više detalja vezanih za nezaboravno učešće reprezentacije Salvadora na Mundijalu 1982. možete, ukoliko znate španski, saznati u sjajnom dokumentarcu Uno, La Historia de un gol rađenom 2010. godine. Tople preporuke se podrazumijevaju.