Sudijska nadoknada
Za ljubav je potrebno dvoje, a u mom „navlačenju“ na najljepšu igru presudnu ulogu nisu imali ni (u to vrijeme) rijetki TV prijenosi, ni novinski izvještaji, niti potreba da u ranom djetinjstvu s vršnjacima svako malo potrčim za kožnatom zračnicom. Praćenje ‘dbale uživo, ti ritualni odlasci sa Starim i njegovom rajom na Koševo učinili su da se svakog drugog vikenda budim sa leptirićima u stomaku, uzbuđen i fokusiran kao da ću, haman, i sam istrčati na travnjak „našeg najvećeg stadiona“.
Prijepodnevni izleti na Trebević, Ilidžu, Bijambare ili pak odlasci u Lepenicu na vikendicu najboljeg druga već poslije sat-dva pretvarali su se u moja, ciklična i sve intezivnija pitanja starijima:“Koliko je sati?“ i/ili „Kad ćemo krenut’?“ Nije bilo pomoći ni od uvjeravanja da „tek smo došli“ ili „da ima vremena, sve ćemo stići“. S pojedinih kota i vidikovaca na Trebeviću, tom brdovitom i stvarnom Velikom parku našeg djetinjstva stadion se vidio kao na dlanu i zvao u svoje okrilje, privlačio poput magneta. A utakmica bi o-ho-ho (obično) počinjala u pet.
Ako je nakon ručka bilo dovoljno vremena, svratili bismo u kafanu Šetalište na okupljanje te ekipice muških roditelja što vapili su za nedeljnom dozom fudbalskih uzbuđenja, sekiracije i sreće, pražnjenja i ispunjenja. Kum Dragan V. zvani „Švabo“ i Zvonko G. zvani „Četka“ imali su kćerke, a kako su sinovi Ranka Š. zvanog „Glava“ (baš kao i on) navijali za Partizan, uglavnom sam solirao u društvu odraslih. I pasalo mi je to, malo je reć’. Upijao sam komentare i opservacije kao spužva, a nekako ti je i ekstra fino sa još 10-ak hiljada (uglavnom) istomišljenika i „bolesnika“ što vikendima trebaju dozu nogometnog adrenalina. Od „Šuti, Sanjo, i gledaj!“ do „Šta kažeš ti, kakvi smo?“ Starog i njegovih prijatelja upućenih meni, trebalo je proći nekoliko sezona, ali s kakvom sam ekipom seniora išao na tekme – vrijedilo je čekati.
Tu na Zapadu starog Koševa, na popucalim drvenim klupama i oguljenim betonskim stepenicima, uvijek sa solidnom zalihom dnevne ili periodične štampe pod guzovima, dešavao se poseban, kibicerski program režiran (uglavnom) zbivanjima na terenu. Uzvici i pokliči, kuđenja i hvaljenja, opaske i komentari onoga šta se zbivalo ispred nas bili su jedan od ključnih faktora što kod malodobnog dječarca stvaraju osjećaj socijalizacije i pripadnosti s jedne, a golicaju tek propupalu istraživačku („Kakvih sve ljudi ima..?!“) maštu, s druge strane.
Taj Ranko „Glava“, na primjer, je na Koševo išao isključivo ne bi li provocirao domaće igrače, a i navijače svojim komentarima. „Joj, divi mu rukica, vid’ nogica… Grisini pravi“, izrugivao je neuhranjenu građu tad mlađahnog Predraga Pašića u njegovoj debitantskoj seniorskoj sezoni. Kad bi na Koševu gostovali Glavini „crno-beli“ nije ga, naravno, bilo u društvu svojih najboljih drugova, jer bi vjerovatno (ne od njih) dobio po tintari. No, ove ostale tekme je uglavnom pratio i na tribinama bio dio našeg društvanceta. Bilo je tu svega, komentara kojima su se smijali svi okolo, do vrijeđanja na koja su neki nepoznati navijači FK Sarajeva u našoj blizini reagovali spominjanjem majke glavatom „grobaru“. 
31. augusta 1977. na Koševu je u okviru 4. kola prvenstva SFRJ gostovao Velež, a meč je zakazan u kasno poslijepodne. Računali su, valjda, u upravi „Trubića“ kako ih je Glava podrugljivo zvao, da je još ljeto i da duža dnevna svjetlost neće tražiti paljenje neispravnih i, u to vrijeme, potpuno dotrajalih reflektora. No, kao za inat, taj je dan u Sarajevu bio neubičajeno oblačan i smrklo se već u prvom poluvremenu. Dva reda ispred nas sjedio je, za tu utakmicu suspendovani i prilično pripit napadač FKS Zlatko „Ćuza“ Dupovac. Meč je bio dramatičan (4:2 na kraju), a prilikom svake šanse bordo tima Ćuza bi se bacao unazad i glavom (skoro uvijek) udarao o drvenu klupu iza sebe. „Divi voo, joooj…“, komentarisao bi Glava i kao krišom laktao prvog do sebe, kriveći usta. „Jel’ moguće da ga je ‘vol'ko mahn'o?“, pitao je sebe, Starog, Švabu, Četku.
No, zbivanja na terenu i stadionskoj infrastrukturi (u drugom poluvremenu su ipak morali biti upaljeni raspadnuti reflektori, kod desnog kornera prema južnom golu bio je polumrak) odvukla su pažnju od Dupovca, a u Glavinom slučaju je skoncentrisali na golmana Sarajeva. Tog je dana pred sarajevskom publikom debitovao sa Sokoca svježe pristigli Miloš Đurković, a za svoje „vatreno krštenje“ izabrao pomalo nes(p)retan „modni izričaj“. Zelena boja dresa nas je podsjetila na ondašnje prozorske roletne, „Đuku“ vjerovatno na rodna glasinačka polja, a Glava je, pak, imao svoju viziju te „obleke“.
„Sanjo, kako se zove onaj skakavac iz Pčelice Maje?“ „Flip“, odgovorih nevoljko, znajući šta slijedi. „Ma ja, Flip. Hajde, Flip, poskoči! Evo ga, Fliiiip, joj divi ga, hahaha!!!“, derao se Glava u nadi da je još jednom prvotimcu Sarajeva dao nadimak koji će se „primiti“. Miloš, srećom, nije ostao Flip (baš kao što ni Paja nije ostao „Grisini“) nego postao „Lav“ (zbog kudravosti) ili „Faks“ (po pričama saigrača na tuširanju poslije utakmica i treninga nerijetko koristio baš taj deterdžent), no u godinama je golmanskog stasavanja, sve do šampionske 1984/85. sezone, prolazio kroz svakakva dobacivanja sa tribina.
„A, nu Đurkovića, a kako je u srijedu branio… probušene mreže!“, gudio je par dana nakon domaćeg kraha u četvrtfinalu Kupa (Hajduk, 0:4) kataloški tip 60-ogodišnjeg čobana na renoviranom Istoku u sezoni 1983/84, a tokom prvenstvenog meča sa zagrebačkim Dinamom kojeg se zbog stanja (obezbjeđivanja opstanka) na tabeli „moralo“ dobiti. „Hajde, Hajduk Beeellli, ehehhee!“, drao se brkati romanijski svat i bez obzira što je na prvu bio smiješan i/ili što mu je inspiracija (vjerovatno) bio nezdrav rivalitet vlastitog i Đurkovićevog sela, prije isteka 90. minute bio protjeran sa ove tribine koševskog stadiona.
Minimalna (1:0) pobjeda nad „Modrima“ osigurala je miran finiš sezone (9. mjesto na kraju), iduće je „Lav“ već bio proglašen za najboljeg golmana prvenstva i sa Sarajevom uzeo titulu prvaka Jugoslavije, a grlati će mu „komšija“ postati jedan od etalona za izraz koji je tek par godina kasnije nastao u Mostaru i, sticajem okolnosti, izvrsno se primio 120-ak kilometara sjevernije.
Imali smo u toj srednjoškolskoj generaciji, raji što je po danu visila u „Pošti“ ili „Zemunu“ (snack baru tadašnjeg Hotela „Beograd“) i nekoliko baš zagriženih navijača „Rođenih“, pa bi nama ostalima („Pitarima“, „Skretničarima“, „Grobarima“, „Ciganima“…) bilo posebno interesantno kad bi oni za vikend na utakmicu skoknuli do Mostara, a u već u ponedjeljak prijepodne prepričavali „provale“ sa Stadiona pod Bijelim brijegom.
Specifičan, glasan, vrckav i nenadjebiv hercegovački humor, izbijao je i inače iz skoro svakog kamena i sokaka grada na Neretvi, a unikatno „žuganje“ svoju posebnu dimenziju dobivalo, naravno, na fudbalskom stadionu. „Igraj Avdo, .ebo ti Mara maaajku, i ti njemu, skupa maaajke pop.čili!“ jeste zvučalo “pomalo” vulgarno, no sredinom 80-ih navijačima Veleža nije bilo jasno zašto treneri Bajević i Marić u tim uporno guraju ne baš pretjerano talentovanog Avdu Kalajdžića. „A otkud Kalajdžića u fudbalu, vazda brice bili?!“, pitali su se i/ili čudili. „A moj Avdo, ti ili si vanserijski igrač pa te niko ne razumije, il’ te treba u Neretvu bacit’!“, srećom po Veležovce tada nisu bili jedini komentari.
Uživalo se u potezima i bravurama talentovanih krila Kajtaza i Tucea, a poseban je miljenik mostarske publike bio Predrag „Peđa“ Jurić koji „nikad nije bio povrijeđen“, te skoro uvijek spreman da majstoriju „Guze“ ili „Fitilja“ kruniše pogotkom. „Udri ga, Juka, ja ću ležat!“, vikali bi mostarski fudbalski i stvarni („Imam rak, ovo mi je lijek!“) bolesnici kada bi Jurić zategao kanafu ili bi OFK Beogradu na primjer, četveronoške pužući i glavom ugurao loptu u mrežu za 5:0, a sudija mu davao žuti karton zbog „omalovažavanja protivnika“.
Imao sam sreću da drugi dio svog vojnog roka „cijepam“ u Mostarskom garnizonu, a kako je to bila 1986, iskoristio sam neke izlaske u grad za posjetu Veležovim utakmicama. „Crveni“ su te godine osvojili Kup Maršala, a i u prvenstvu pružali dopadljive i efikasne partije, pa se na gostovanju Prištine, dok sam se sivomaslinast namještao sjesti na beton gornjeg Zapada, ništa drugo osim ubjedljive pobjede domaćina nije očekivalo. No, Prištevci su na otvaranju utakmice iznenađujuće poveli preko Zorana Batrovića, pa je nekoliko lokalnih slastičara, buregdžija i košpicara porijeklom sa Kosova skočilo na tribini i počelo slaviti.
„Što ste to vi ustali, jel’ vam to hladno?“, upitao je glasno Džemal „Čorba“ Hadžiabdić (bivši lijevi bek Veleža i reprezentacije) u redu ispred mene, a dva stepenika iznad razdraganih navijača gostiju. „Sjedi dole!“, povikao je preko košpi koje je grickao i satirao već od prvog sudijskog zvižduka, a ljubitelji Batrovića, Lapaštice, Muriqia i Cane poslušali. Šta će, morali su sve i da nisu znali ko je Čorba. Mostarci su se ubrzo razigrali i do kraja slavili sa uvjerljivih 4:1.
Jednu od najbitnijih međunarodnih utakmica u svojoj historiji Velež je igrao u novembru 1987. kada je u okviru revanša 2. kola Kupa UEFA u Mostar stigla dortmundska Borussia. Iako je već uveliko bila jesen, taj dan je u Mostaru bilo sunčano i toplo, pa je pred početak utakmice na tribinama posebnu pažnju lokalaca privukao „navijač“ iz neke hercegovačke zabiti koji je na sebe navukao u crveno ofarbanu jamboliju. „Vidi ga, gunjaš“, žugali su promptno. „Hajde, Gunjaš!“, krenulo je glasno prozivanje, a nesvjesno-nespretni Veležovac ostao je u ovčijoj koži do kraja Pirove pobjede od 2:1.
„Gunjaši“ i samo njima pripadajući „gunjašluk“ uskoro se proširio exYU stadionima. Nije trebalo zagledati u likove i to kako su obučeni došli na fudbalski meč, verbalni je teror ubrzo zagospodario ne samo fudbalskim nego i mnogim drugim poljima i arenama. I dok smo se mi na istoku Koševa, na primjer, smijali tim seljačkim „Šini je krajicom!“ (u prijevodu „udari loptu vanjskom stranom kopačke“) ili „Vilama ga, Nediću!“ (savjet stoperu Sarajeva da protivnika zaustavi korištenjem oruđa za rad u štali, prim. prev.) povicima i savjetima u postšampionskim danima, te ih i sami katkad, čisto iz zajebancije, uzvikivali, sveukupni kvalitet lige je padao, a regularnost takmičenja iz sezone u sezonu dolazila u pitanje.
U tim su godinama, krajem 80-ih, mudrosti tipa „.ebo igrača spuštenih guzova!“ (nečija ocjena izgleda „propalog“ Senada Merdanovića) ili „Lopta se znoji i gnoji“ (M. Stančić vs Sutjeska Nikšić) bili pravi biseri, a Čamino obraćanje praznoj južnoj tribini („Malo vas je, malo vas je Go-lu-bo-vi!“) protiv subotičkog Spartaka npr. i pred jedva 2.000 duša na smrznutom Koševu rijetka potvrda da se na stadion još uvijek ima ra’šta otići. Da se još koji put, makar i od smijeha, oplače.
Poslije rata, nažalost, prevladala je gunjaška („Ubacaaaaj!“, „Izbacaaaj!“, „Izdaj!“, „Izinilazi!“…) nota u povicima, a nacionalizam i primitivizam koji je 5-6 godina ranije do krvoprolića i doveo, već uveliko postao dio folklora na velikoj većini exYU stadiona. O kvaliteti „domaćeg“ fudbala i 6 „novih“ liga da i ne pričamo. Uz svu čast rijetkim, malobrojnim i tek sporadičnim izuzecima kada je klupski nogomet na ovim prostorima u pitanju. Kako su se odlasci na stadion(e) prorijedili, smanjio se i broj zaista kvalitetnih opaski, komentara, prozivanja ili pak umotvorina sa tribina koje je vrijedilo zapamtiti. Jedna od takvih bi morala biti ona sa PLBiH duela starih, gore spominjanih rivala, Sarajeva i Veleža na Koševu prije 10-tak i više godina. Na neuspješan pokušaj jednog od veznih igrača gostiju da stigne loptu koja mu je bježala u aut, neko je od iskusnijih simpatizera domaćeg tima glasno zaključio: „Ne mo'š jest smokava i trčat!“.
Odlazak na fudbalski meč se, ipak, i danas poželi. Posebno u ovim (ne)uslovima globalne pandemije što ne stišava se, nit’ prestaje prijetiti masovnim i prijevremenim odlascima u „vječna lovišta“. Sad kad se na stadion, sve i da hoćeš, u većini Evrope ne može i ne smije, kibicersko-navijački „crv u guzici“ radi još jače, pa se s nestrpljenjem i nekom čudnom čežnjom čeka dan kada će se kapije lokalnih fudbalskih „hramova“ konačno otvoriti za već predugo učahurenu, izolovanu i stadionske groznice žednu publiku. Valjda će se i to dočekati.
Samo treba paziti gdje, kako i sa kim sjediti. Na kojem rastojanju od onih drugih, nepoznatih, naročito.