Sudijska nadoknada
Jesmo li, svi skupa, internetu zahvaljujući pomalo zatupili? Nakon što je prije više od četvrt stoljeća u ulozi „spasitelja“ i novog tehnološkog čuda stigao u naše krajeve, novi je medij ubrzo (i između ostalog) preuzeo ulogu backupa naše memorije. Uskoro smo dijelove mozga predviđene za pohranjivanje svekolikih, važnih, pa i manje bitnih podataka počeli lagano da „oslobađamo“ jer „svemrežnik“ je počeo da pamti za nas. Kako nam je u početku, čak i sa onim nepojmljivo sporim, na „sluzavu tragu puža golaća“ dial-up konekcijama pomogao da saznamo sve što smo oduvijek htjeli, a (nedostupnosti štampanih enciklopedija i sličnih učila zahvaljujući) nismo mogli znati o historijatu planete na kojoj živimo, tako smo u moždani Recycle Bin počeli odlagati sve veću količinu „predinternetskog“ znanja. Mrežne su konekcije postajale brže, a web podaci uskoro putem personalnih kompjutera počeli ulaziti u skoro svaki dom na majčici Zemlji, pa je proporcionalno rastao i broj onih starih, predratnih „sveznadara“ koji su počeli da zaboravljaju. „Ček, stani da provjerim na internetu, nisam siguran…“, sipili su isprva pokušaji da se, kao, sjetiš tačnog odgovora na pitanje koje si, sve do sredine 90-ih prošlog vijeka, znao i bunovan, u 03:00 ujutro.
Kiša se odumiranja žive memorije pojačavala iz godine u godinu. „Ima na internetu!“ i/ili „Štoš se mučit?“, bijahu kišobrani pod koje smo se sakrivali kako bismo, krišom, uz pomoć par klikova na vlastitom ili računalu lokalnog internet kluba saznali kako se, npr., zovu svi Hitchcockovi glavni glumci i glumice iz bar 5 remek-djela ovog Gospodara filmske neizvjesnosti. „E, kad se toga ne moš sjetiti, možeš samo da se zgreješ vis-a-vis učešća u bilo kakvom ozbiljnijem kvizu“, misliš si i dok, bar 15-ak godina kasnije, gledaš kako kojekakvi boćari iz Pazina uzimaju „pinku“ na Potjeri, Najslabijoj karici ili Milijunašu. Deceniju nakon toga jedini kvizovi na kojima možeš uzeti učešće su, shvatio si, „Kontramilijunaš“ i „Ko manje zna/Slamka spasa“. Projekti u povoju, zamišljeni kao parodije na prava TV kvizaška takmičenja.
Sportska sjećanja još su i najbolje opstala u toj eroziji i odumiranju ćelija sivih, ali nije ni to slučajno. Prije rata, ‘50-ih, ‘60-ih, ‘70-ih godina u Sarajevu je obitavao/la i kult(ura) znanja početnih sastava fudbalskih, kasnije i košarkaških, pa i rukometnih timova, a što je pojedina, legendarna ekipa bivala starija i egzotičnija, to si i ti koji ju znaš „naizust“ bivao veća „legenda“ među tom, uglavnom starijom rajom. U 1980-im je Sarajevom jezdio legendarni i, nažalost, već nekoliko godina pokojni Marko „Tica“ koji je, nekoć, u najboljoj formi znao prvih 11 Urugvaja na Mundijalu 1950, ali je i njegovo znanje, pa i „stanje“ ubrzo počelo da kopni. Starija ekipa bi tako, obično izabrala 2-3 tima iz povijesti najljepše igre i, kad bi zatrebalo u svakodnevnom druženju sa rajom, u cugu ih izdeklamovala tako da ostatak društvanceta stane mirno, aplaudira, stisne ruku. Koji gram trenutnog, a ako repetiraš odmah ili ubrzo, još i trajnog (straho)poštovanja, posebno kod mlađe „publike“. A i nema niko (sa smartphoneom ko danas) da te odmah provjeri dok sipaš, na primjer, 11 lakih mađarskih konjanika što 1950-ih igraše najljepši fudbal u kojem, nažalost, nisu ovojili sve što su mogli. Ali su i pored toga bili i ostali jedna od najboljih nogometnih ekipa ikada.
Laka konjica, Brazil ‘70, sarajevski šampioni
Pred „Grosics- Buzánszky-Lantos; Lóránt-Bozsik- Zakariás; Budai II-Hidegkuti- Czibor; Koscis i Puskás“ ili zlatnim mađarskim, Aranycsapat timom si morao stajati mirno kad si vidio da ti i vlastiti stari na pomen ovih majstora čini isto. Njemu kad je bilo 20+, a ti nisi bio ni na obzorju njegovih planova u narednoj deceniji. Makar je na tom putu ka svjetskim vrhovima Laka konjica na Olimpijadi u Helsinkiju davne 1952. pregazila i legendarnu postavu fudbalske reprezentacije bivše države. Prva jedanaestorka na lokalnom planu koju si morao znati napamet, mada ti je u vrijeme njihovog velikog uspjeha bila jedva godina, jeste prva šampionska generacija FK Sarajeva. „Sirćo (Muftić)-Fazlagić-Vujović (Muzurović)-Jesenković-Bajić; Prljača-Šiljkut-Blažević; Prodanović-V. Musemić-Antić” bila je mantra svih Pitara tih godina, kako onih starijih i iskusnijih, tako i mlađanih na inicijalnoj “inkubaciji”.
Bilo se prebalavo da bi se pratio Peléov labuđi pjev na Mundijalu 1970 u Meksiku, ali se u godinama stasavanja i zrelosti, pa sve do danas održala teza da je upravo taj Brazil najbolji Seleção ikada. Znajući prebogat historijat jedine reprezentacije koja je titulu prvaka svijeta do sada osvajala pet puta, golemo je kad si u toj konkurenciji i dalje “naj”. Félix–Carlos Alberto-Everaldo-Piazza-Brito; Clodoaldo- Gérson- Tostão; Jairzinho-Pelé i Rivellino zbog svoje nogometne zaostavštine zaslužuju da im se imena pominju sve do kraja najljepše igre i života na ovoj planeti.
Željovci su svoju mantru i ekipu za nezaborav dočekali u sezoni 1971/72. Ponosna i uspravna, ozarena je i danas popularna „Skretnica“, pogotovo njen stariji, veteranski kolosijek kad joj se izbifla „Janjuš, D. Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. Trener Milan Ribar“. Ta je partitura najljepša muzika za uši svakog pravog navijača sarajevskog Željezničara i danas, pola vijeka nakon prve šampionske titule.
Egzotika i varijacije na temu
U 1970-im je, naravno, timova za uspomenu i dugo sjećanje bilo napretek. Mangup je bio onaj koji je, na primjer, u konkurenciji vladajućih holandskih i njemačkih reprezentacija, kao i njihovih najboljih klubova (Ajax i Bayern) znao Shanklyev Liverpool iz 1973. (Clemence-Lawler-Lindsay-Smith-Lloyd; Hughes-Cormack-Callaghan; Keegan-Toschak-Heighway) što te godine osvoji Kup UEFA i započe proboj u vrh evropskog klupskog nogometa. Prva liga tadašnje Jugoslavije nudila je, s druge strane razne izazove tipa NK Zagreb (sa Rukljačem, Čopom i Čoporom, Čerčekom, Valecom i Tkalecom, Lipovcem i Kafkom, Smolekom i Bakotom ekipa sa ubjedljivo najmanje „ić“ na kraju igračkih prezimena) ili FK Sloboda pod šifrom „Nema greške“. Tuzlaci su, naime, u to vrijeme, ukoliko bi standardni prvi golman (Ranko Cakić) i lijevi bek (Aleksandar Miličić) bili povrijeđeni ili suspendovani, jedini u Jugi mogli izvesti prvih 11 u kojima su svi bili islamske vjeroispovijesti (Divanefendić-Hadžić-Mujezinović-Verlašević-Alibegović; Jašarević-Mulahasanović-Hukić; Ibrić-M. Kovačević, Šećerbegović). Naravno da je jedina sportska religija koju svi normalni igrači i navijači priznaju ona koja se tiče klupske pripadnosti, a ovaj je detaljčić vezan za Solare tek jedan od primjera svekolike šarolikosti koja je obitavala u tadašnjem društvu prvoligaša.
Brojne su legendarne i slavne postave Hajduka, C. zvezde, Partizana i Dinama koje navijači ovih klubova nekadašnje „velike četvorke“ znaju i spominju i danas. Veleža, Vardara, Olimpije, Budućnosti, Vojvodine, Rijeke… također. No, što je ekipa bila manje poznata i slavna, pogotovo na međunarodnom planu, to su poznavanje i spremnost da ih se izrecituje bilo kad i bilo gdje bili veći „kunst“ i adut više u toj staroj i već pomalo izumrloj igri pamćenja „nebitnih podataka“. Mundijal u Španiji 1982. dao mi je priliku da sa kamerunskim debitantima (N'Kono-Kaham-M'Bom; M'Bida-Onana-Kunde; Aoudu-Abega-Milla-N'Guea i Bahoken) i ja u toj igri i bolesničkim naprđivanjima nametnem sa jedinstvenim adutom, ali je više od imena i prezimena izabranog tima zvonio utisak kojeg je ta ekipa ostavila na fudbalskom terenu, odnosno takmičenju u kojem je učestvovala.
Iz istih se razloga napamet moralo znati tadašnjih 11 najboljih Francuza, pogotovo onih iz 1984. (Bats-Amoros (Le Roux)-Domergue-Bosis-Battiston; Fernández-Tigana-Giresse-Platini; Lacombe (Rocheteau) i Bellone) koji su rezultatsku nepravdu sa prethodnog svjetskog ispravili na evropskom prvenstvu kojem su te godine bili domaćini.
Uvažavanje i peckanje rivala
Teško je naći protuargument tvrdnji da je najuspješnija sezona u sveukupnoj povijesti sarajevskog fudbala 1984/85. FK Sarajevo po drugi put postaje prvak Jugoslavije, a fantastična avantura FK Željezničar u Kupu UEFA traje do revanša polufinala i legendarne utakmice na Grbavici sa Videotonom. Mada je najposjećenija (55 hiljada gledalaca na Koševu) i (vjerovatno) najčuvenija međusobna utakmica vječnih rivala u historiji odigrana tri sezone ranije (10. mart 1982), ekipe koje su u toj ‘84/85. sve vrijeme (a ne samo u gradskom derbiju) igrale sjajno, te na kraju polučile uspjehe za nezaborav, ostale su u trajnom sjećanju navijača, te bile zlatnim slovima upisane u klupske spomenare i anale.
„Đurković-Radeljaš-Kapetanović; Janjoš-Jozić-Hadžibegić; Jakovljević-Vukičević-H. Musemić-S. Merdanović (Milak) i Pašić“ će tako biti pitarska nabrajalica iz tih dana ponosa i slave, dok će Manijaci euforično „rezati vene“ i obustavljati željeznički saobraćaj pri pomenu sastava „Škrba-Berjan-Baljić; Šabanadžović-Komšić-Čapljić (Čilić); Bahtić-Škoro-Mihajlović-Baždarević-Samardžija (Nikić)“. Da li su tadašnji stratezi sarajevskih prvoligaša, Boško Antić i Ivica Osim u po te čuvene sezone znali da će sa tim generacijama bordo i plavih fudbalera, osim ispisivanja klupske historije, doseći i zvjezdane trenutke svojih trenerskih biografija, nije poznato i niko, pogotovo nakon njihovih odlazaka na vječni počinak (Antić 2007, Osim ove godine), to sa sigurnošću ne može tvrditi. Ono čega se dovoljno stari ljubitelji najpopularnijeg sporta u Sarajevu sigurno sjećaju jeste međusobno poštivanje i uvažavanje protivničkih ekipa, pa je većina i jednih i drugih navijača znala oba ta, po svemu legendarna tima napamet.
To što su jedni, u svoja četiri zida, dati sastav rivala koristili kao mantru pri obavljanju toaletnih nužnosti ne znači da nisu cijenili najljućeg protivnika, dapače. I u suprotnom su se taboru, sasvim sigurno, kod pominjanja komšijskih „krava“, dešavali slični igrokazi i vrijeđanja rivala. Bez takvih mirođija, makar se iste outsiderima činile primitivne i/ili brutalne, pravog fudbalskog rivalstva među navijačima ne bi ni bilo.
Ogromnu razliku u odnosu na ta vremena od prije 37 godina danas pravi činjenica da Sarajevo i Željezničar ne da nisu u vrhu exYU fudbala, nego to nisu ni u Bosni i Hercegovini. O relevantnosti u Evropi da i ne govorimo. Poznavanje prvih sastava Manchester Cityja, Liverpoola, Real Madrida, Bayerna ili Intera uz moderno praćenje nogometa se nekako podrazumijeva samo po sebi, a uz ekspanziju IT-a su skoro baš svakome dostupni podaci i detalji o pojedinim fudbalerima iz velike većine klubova što egzistiraju na planeti Zemlji. U našem malom, učahurenom kutku fudbalske kugle ne da nema više imena i sastava vrijednih pomena, nego ih zbog raznih turbulencija i zaokreta u klupskim politikama, ne stižeš ni upratiti, niti posložiti u glavi.
A upamtiti duže od jedne sezone koliko obično potraju (i ne naprave ništa) još i manje. Džaba ti što misliš da zaslužuješ bolje. Možeš samo da se povinuješ u kolenima i vratiš u svoj, plutom optočeni, panj.