Sudijska nadoknada
Šta za jednu „malu“ fudbalsku naciju predstavlja plasman na Svjetsko prvenstvo, pogotovo ako je riječ o prvom takvom uspjehu ikada, bi i mi, Bosanci i Hercegovci, mogli nadugo i naširoko. „E, znaš ono kad smo mi u Brazilu 2014, pa Copacabana, Maracana, Cuiabá, São Salvador da Bahia de Todos os Santos? Sjećaš se kad smo…?“ Stop! Bolje nemojmo. Tu gdje se nalazimo osam godina kasnije mirisna trava uspjeha već odavno ne raste i historijski uspjeh u kvalifikacijama za taj Mundijal iz aktuelne perspektive se čini ponajviše kao incident koji će se teško ikada više ponoviti. Surova realnost današnjeg bh. nogometa jesu depresija i letargija iz koje nas, kao, tek malo trgne slučajnost poput Prevljakovog gola u Helsinkiju koji je u subotu Petevovim izabranicima u 93. minuti omogućio izbjegavanje novog poraza. Na startu novog ciklusa Lige nacija i tek poput jedne male kapi u moru lažnih nada kojim su ljubitelji domaćeg fudbala primorani plutati posljednjih godina. Gušiti se čak, ići na ispumpavanje / odvikavanje / ignorisanje.
Tartan Army, Cymru i Синьо-жовті
Škotska, kao jedna od kolijevki najljepše igre, mala nogometna nacija sigurno nije, ali ju je virus nedovoljno talentovanih generacija koje su iz ovog dijela Velike Britanije na evropsku fudbalsku scenu izlazile protekle dvije i po decenije pojeo i gurnuo u trećerazredni zapećak. Plasman kroz baraž i učešće na prošlogodišnjem EURO 2020 oraspoložio je vjernu, ali i na rezultatske neuspjehe već skoro pa oguglalu Tartan Army na tribinama, a odlučnost i optimizam se vratio i među reprezentativce koji su pred prošlosedmično doigravnje za SP 2022 pokušavali biti i pragmatični i hrabri. „Polufinale je kod nas, finale u Cardiffu. Što mi ne bismo pobijedili u obje utakmice i postali heroji nacije koji su Škotsku nakon četvrt vijeka (zadnji nastup na SP 1998. u Francuskoj) vratili na najveće takmičenje?“, rezonovali su puleni Stevea Clarkea. Ukrajince na domaćinstvo i atmosferu na Hampden Parku, Velšane u gostima na drevni rivalitet „u kojem je sve moguće“ i nije važno gdje se utakmica igra? Nije, bar na papiru, izgledalo kao „šuplja“ bez ikakvog osnova.
Sportski motiv Velšana bio je još i veći. Onoga ko se još sjeća kako ih je u junu 1958. na Ullevi stadionu u Göteborgu nadmudrio 17-godišnji Pele, te izbacio iz četvrtfinala prvog i dosad jedinog velškog Mundijala, ako je još živ, treba preparirati i pridružiti nacionalnom blagu ovog dijela Ujedinjenog Kraljevstva. 64 godine su baš eon u fudbalskom mjerenju vremena, ali se Cymruju, izgledalo je, tek sad istinski baš sve namjestilo. U ekipi je još uvijek većina ključnih igrača što su na EURO 2016 stigli do polufinala, a ni lanjski plasman u 1/8 finala prvenstva Evrope nije za odbaciti. Gareth Bale možda više ne igra za Real, ali u martovskom polufinalu baraža za SP praktično sam razbije Austriju, pa obezbijedi finale koje se jučer imalo odigrati na istom, Cardiff City stadionu. „Imamo sve što nam treba za plasman u Katar“, kuražili su se i samouvjerni u najavama bili Zmajevi Roberta Pagea. Zašto i ne bi? Atmosfera na nekadašnjem Ninian Parku nikad nije bila ni „prijateljska“, ni „pozorišna“, a huk s tribina doma lokalnog drugoligaša nastavio je biti 12. igrač nacionalnog tima i nakon renoviranja/promjene imena stadiona 2009. „Ko god da nam dođe u finalu, jal Ukrajina, jal Škotska – slabiji nismo. Li-la je to, a igramo kući. Ma, idemo poginuti ako treba“.
Za Ukrajince su, pak, ove junske utakmice odluke bile više od igre. O agresiji na njihovu zemlju i ratu koji tamo bjesni već više od stotinu dana, a čije posljedice u vidu brojnih anomalija i spojene zebnje za vlastite sudbine osjeća velika većina ostatka Evrope, možemo (ako hoćemo) saznati (skoro pa sve) iz raznoraznih „sredstava javnog informisanja“. Ukoliko nam je štit od vlastitog PTSP-a dovoljno čvrst i neprobojan, ući u taj pakao i dublje, zaroniti u jad, bijedu i čemer nedužnog stanovništva koje, odjednom, ostaje bez svega. Kuća, gradova, rijeka, mora i planina. Ljudi i života. U sportsko-fudbalskom smislu motiv Синьо-жовтіih je već bio dovoljno golem. Tek drugi plasman na najveću svjetsku fudbalsku smotru (SP 2006 – četvrtfinale) u 30-godišnjoj povijesti državnog tima bio bi, i da je u domovini sve normalno i u redu, veliki uspjeh, a ovako – pogotovo. Dvije trećine reprezentativaca je svoje posljednje klupske takmičarske utakmice, sili ratnih (ne)prilika zahvaljujući, odigrala prije skoro pola godine, sama reprezentacija 16. novembra prošle godine protiv BiH u Zenici?! I jačim bi, uigranijim, kvalitetnijim reprezentacijama dva vezana (1-5. juni 2022.) gostovanja sa imperativom pobjede u Glasgowu i Cardiffu predstavljala problem, a ovakvoj ranjenoj i na svaki način hendikepiranoj Ukrajini – napose. No, Збірна je ovog puta na svojoj strani imala ono što Škoti i Velšani nisu. „U srcu ljubav jaču od smrti, u glavi misao veću od glave“.
Patriotizam na djelu
Skoro mjesec dana kampovanja i priprema u slovenačkom Brdu kod Kranja zbilo je redove tima u kojem su većinu činili igrači ukrajinskih Shakhtar Donetska, Dynamo Kyiva, Vorskle i Dnipra, a prijateljske utakmice protiv Borussije Mönchengladbach, Empolija i Rijeke, uz pristizanje najboljih pojedinaca nakon odrađivanja klupskih obaveza u Engleskoj, Italiji, Portugalu i Belgiji, učinili da se odlučnost, patriotski naboj i adrenalin u taboru kojim je komandovao Oleksandr Petrakov dignu do maksimuma.
„Svi Ukrajinci u domovini imaju samo jedan zahtjev prema nama. Mole nas da damo sve od sebe i izborimo nastup na Svjetskom prvenstvu. Jer za našu zemlju, za njih, to je trenutak nade koji bi se slavio po cijeloj zemlji. Za nas je ta utakmica više od nogometa, igrat ćemo ju dušom i srcem“, isticao je na pressicama tokom tih priprema 32-godišnji Taras Stepanenko. „Pričao sam sa mnogo ukrajinske djece u posljednje vrijeme, ona ne razumiju šta im se to dešava u domovini. Sve što žele je da rat odmah prestane“, kroz suze je na obraćanju medijima cijedio 25-godišnji Oleksandr Zinchenko, lijevi bek i vezista Manchester Cityja. „Što se fudbala tiče, naša reprezentacija ima vlastiti san. Želimo da se plasiramo na Mundijal, želimo usrećiti naš napaćeni narod, jer svi Ukrajinci to zaslužuju i prijeko trebaju u ovom trenutku“, poručivao je uplakani Zinner. „Radimo pod velikim stresom, ali svejedno pokušavamo da izvučemo najbolje iz sebe i ostvarimo željeni rezultat. Naš tim je potpuno spreman za borbu“, zaključivao bi selektor Petrakov.
„Otkako je rat počeo, treninzi i utakmice Atalante su mi bili jedino utočište gdje, barem na par sati, nisam razmišljao o situaciji u Ukrajini“, ispovijedao se Ruslan Malinovskyi. „Roditelji i brat su mi tamo, svako od saigrača iz reprezentacije ima slične ili iste probleme, ali kad vidim kako se ‘gine’ na treninzima – nemam straha za rezultat“.
Hampden u plavo-žutom
I kad su prošle srijede na krcat Hampden Park istrčali ogrnuti državnim zastavama, pa ko jedan, skupa sa nekoliko hiljada svojih navijača na tribinama, otpjevali „Shche ne vmerla Ukrayina” vidjelo sa da straha kod gostiju nema. U svih 90, pa i 5 minuta sudijske nadoknade Ukrajinci su, za razliku od Škota, znali šta žele i kako da to ostvare, pa je konačnih 1:3 na semaforu samo logičan slijed događaja koji su na travnjaku već od početka ovog duela bili pod kontrolom fudbalske reprezentacije Ukrajine.
„Razočaravajuće veče. Treba se biti pošten, pa priznati da je bolji tim pobijedio“, priznat će škotski izbornik poslije meča u kojem su njegovi izabranici bili i mlitavi i neodlučni i potpuno nespremni za ono što ih je snašlo, a Clarke lično, sa pripremljenom taktikom i formacijom, pogodio kao šljivom u tortu. U ukrajinskom sastavu, pak, osim poprilično nesigurnog golmana Heorhiya Bushchana, nije bilo slabog mjesta. Igrači su se „bacali na glavu“, ali i bili strpljivi i skocentrisani u prelomnim trenucima, pa je potpuno zasluženo slavlje nakon posljednjeg zvižduka Dannyja Makkeliea moglo da krene. Kako na travnjaku i tribinama škotskog nacionalnog stadiona, tako i u svim kampovima ukrajinskih izbjeglica širom Evrope, a specijalno u tranšejama, skloništima i preostalim nastambama spaljene domovine.
„Imamo skoro četiri dana za oporavak i spremanje za Cardiff. Mislim da je dovoljno”, reći će u srijedu Malinovskyi. „Svako od nas u nedjelju mora pružiti partiju života, pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti“, podvlačio je Zinchenko.
Kišan dan u Cardiffu
Finalni meč odluke i, ujedno, posljednja od 258 utakmica koliko ih je u sklopu UEFA-inih kvalifikacija za SP u Kataru odigrano od 24. marta prošle godine, igran je po kiši. Negdje pred prvi zvižduk španskog sudije Lahoza (18:00 po našem, 17:00 po velškom časovniku) pljusak je osvježio i sparinom zgužvano Sarajevo, pa su lokalni ljubitelji ‘dbale mogli bolje da se poistovjete sa situacijom u Cardiffu, a meteoropate konačno dođu do porcije oduška. I fajterski i beskompromisno i hrabro i sa planom krenuli su Ukrajinci i u ovu utakmicu, ali ih je, za razliku od Škota četiri dana ranije, jučer na svom terenu dočekao isti takav Vels.
Redale su se akcije i prilike pred oba gola, pune šake posla na velškom golu imao Wayne Hennessey, a jedini gol koji je na kraju i odlučio pobjednika pao u 34. minuti. Velški kapiten Gareth Bale je loptu iz prekida sa lijeve strane oštro ubacio pred gol gostiju, a tamo je na vrhu peterca i u namjeri da je izbaci u korner glavom dočekao, pa u vlastitu mrežu skrenuo kapiten Ukrajine, Andriy Yarmolenko.
Jedan od najboljih igrača i junaka pobjede u Glasgowu postao je, tako, tragičar u Cardiffu jer u preostalih 60-ak minuta, ispostavit će se, nije bilo načina da plavo-žuti barem poravnaju rezultat i tako izbore produžetke. Na golu domaćina briljirao je 35-godišnji veteran Hennessey (ukupno devet odbrana) koji je u nedavno završenoj EPL sezoni skupio svega dva nastupa (i primio šest golova) za Burnley. Popeova rezerva je podsjetila na svoje najbolje dane iz Crystal Palacea, pa i one iz reprezentacije u kvalifikacijama za, te na završnici EURO 2016. Da se Ukrajina rezultatski vrati nisu dali ni požrtvovani Ben Davies, ni ostali igrači jučer neprobojne velške odbrane, a kad je Lahoz u 40. minuti odmahnuo rukom na slučajan i nes(p)retan start Joea Allena nad Yarmolenkom u domaćem kaznenom prostoru, u vodu su pale i teorije zavjere koje su kojekakvi „dušebrižnici“ širili uoči meča. Najljepša igra se, hvala Bogu, još uvijek nije pretvorila u Evroviziju, pa su o posljednjem evropskom putniku na predstojeće prvenstvo planete jučer ipak odlučili fudbalsko umijeće i sportska sreća, a ne glasovi i simpatije većeg dijela publike ispred TV ekrana.
Mogli su i velški Zmajevi u drugom poluvremenu, iz nekoliko opasnih kontranapada, postići još poneki pogodak i pobjedu učiniti ubjedljivijom, ali je i ova minimalna bila dovoljna za historijski uspjeh i euforično slavlje na kraju. Na drugoj strani terena, poraženi i potpuno iscrpljeni, na nakvašenom travnjaku Cradiff City stadiona sjedili su i očajavali Ukrajinci. I nebo je plakalo s njima. „Dali smo sve od sebe, ali ovog puta to nije bilo dovoljno. Žao mi je navijača, ali takav je nogomet. Svi ljudi na svijetu trebaju mir i moramo zajedničkim naporima zaustaviti ovaj rat u našoj domovini. Danas je ruska agresija aktuelna u Ukrajini, a sutra bi, ko zna, mogla biti i u vašoj zemlji“, reče, između ostalog, Zinchenko nakon jučerašnje bolne eliminacije.
Agresijom protiv Mundijala
Vels bismo, tako, u novembru i decembru ove godine trebali gledati na smotri 32 najbolje reprezentacije svijeta čijem nesmetanom održavanju, iz današnje perspektive, puno više prijete agresivne politike pojedinih supersila, nego fudbalski (ne)uslovi u katarskoj pustinji. U Dohi i njenoj okolici neće biti Ukrajinaca, ali ni Rusa čija se politička vrhuška ipak opredijelila za rat i nasilje, pa joj je nogometna reprezentacija diskvalifikovana iz dodatnih kvalifikacija za ovaj Mundijal. Šteta je preblaga riječ za stav tamošnjih silnika da je puno bitnije koliko će se ukrajinske teritorije poravnati/osvojiti do kraja ove kalendarske godine, nego što je nova pozitivna sportska priča “Zbornaja komande” ili podsjećanje na sjajno domaćinstvo prethodnom SP-u, 2018.
Ali kao da se nas, obične smrtnike i neizlječive fudbalske bolesnike išta po tom, pa i svakom drugom geopolitičkom pitanju, na ovoj propadajućoj planeti išta pita?