foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Od stativu i pod prečku

Sudijska nadoknada

Prvi dio

Četvrtog januara 1994. godine, vraćajući se pod kišom granata s posla u Narodnoj banci BiH, u blizini nekadašnjeg kina Sutjeska poginula je Amela Latifić, moja najveća ljubav i osoba s kojom sam nakon četiri godine veze, početkom novembra 1993. uplovio u bračne vode. Svijet mi se u trenutku srušio, pukotina veća od Vredefort kratera razjapila čeljust, pa nezadrživo počela vući u svoj pakleni bezdan i besmisao. Ne znam, zaista, kako sam te prve dane, noći i mjesece pregrmio, ostao na spisku preživjelih. I 27 godina kasnije mi je teško pričati o tome i mogu samo priznati da bez nesebične pomoći roditelja, prijatelja, saboraca… sigurno ne bih uspio da se izvučem iz te traume i more.

Posebne je, ljekovite učinke na teško uzdrmani duh i tijelo imao bend. Bilo je u toj muzici i svemu što se oko tadašnje ratne sarajevske alternativne scene dešavalo nečeg zaista jedinstvenog i posebnog, vrijednog nastavljanja trnovitog, krvavog i nesigurnog puta kojim smo tih dana u opsadi kročili i koji će, ispostavit će se krajem februara ‘96, potrajati čitava 44 mjeseca. Ali, to u vezi sa muzikom je jedna, po svemu posebna priča i dimenzija u koju ovom prilikom, ipak, nećemo ulaziti.

Ako je svuda oko nas bilo smrti i beznađa, destrukcije i mržnje, sadili smo kao nikad, intezivno i baš svakodnevno, cvjetove ljubavi i povezanosti. Konstruisali smo, na licu mjesta, od poderanih dijelova vlastitih duša i nešto preostalog, skorenog i predratnog ljepila takve oblike i skulpture da je svima koji bi se tih teških, ali i izvanrednih dana našli u našoj blizini, bilo jasno jedno: „Mi milujemo suštinu življenja“. U manje-više nematerijalnom svijetu i bukvalno smo dijelili dobro i zlo, tako ogoljeni i stvarni zabranili pristup šupcima i gnojavom tragu koji obavezno ide uz smradove kakvih je čak i u ratu, srećom u poprilično jadnoj manjini, bilo. Svi su, zaista i bez zadrške, davali baš najbolje od sebe i vjerovatno smo ponajviše tome zahvaljujući i opstali. Ekipica sa kojom sam predeverao četiri najteže godine i dalje u mom srcu ima posebno mjesto i vječni je melem za najljuće rane.

U druženjima je takvim, a najviše su (lokacijom) povezana bila sa Clubom Obala na sarajevskoj ASU, osim gore spominjane muzike i ‘dbala bila jak kohezioni faktor. U ratnom kinu Apolo koje je svoje projekcije radilo u velikoj sali scenske akademije, Prle je za titlovanje filmova koristio stari Amiga računar. Nekako je uz njega spodbio ili nabavio kompjutersku fudbalsku igricu u kojoj su na velikom, digitalnom terenu dva tima sa po samo dva „fudbalera“ igrala jedan protiv drugog.

Još smo ‘93, ukoliko me sjećanje dobro služi, Prle i ja na velikom, bioskopskom platnu razbacili jedan meč u trajanju od 2 puta 45 minuta u stvarnom vremenu, a osim što je bilo presmiješno gledati kako je napadač (svaki tim u igrici imao po jednog napadača i jednog odbrambenog igrača) u 78. minuti, npr., izmožden, te kako se sprema i digitalno umrijeti na terenu, konačan rezultat od 13:2 (za Prleta) bio je razlog više da taj pokušaj igrice pos.remo i pokušamo nabaviti nešto bolje.

Neko nas je baš pogledao i pomazio kad je Prletu gurnuo diskete sa Sensible World of Soccer, season 1993/94 izdanjem, i uskoro smo se u Prletovom obližnjem prebivalištu na vrhu susjedne zgrade, skupa s kirurgom Čustom, znojili, grčili, nervirali, provocirali i bodrili lomeći joysticke, pljujući ekrane i uživajući u ovoj, za to vrijeme, nestvarno zanimljivoj i uzbudljivoj igrici. ‘Dbala je tu, otprilike, i dobila svoje skraćeno, od milja ime, pa je Prletov poziv („'oš gore, jednu da te oderem ‘dbale?“) dok smo se u Clubu niže smucali i provodili svoje slobodno vrijeme, bio onaj koji se ne odbija.

Znao sam tako, ostati cijelu noć u tom potkrovlju i sa Hajdukom, na primjer, odigrati kompletnu sezonu u HNL-u, te kupivši (u to vrijeme mladog i perspektivnog) Zinedinea Zidanea iz Bordeauxa, stići do četvrtfinala Kupa UEFA. Takav, neispavan, na dužnost u KMT ili u rijetkim, sretnim slučajevima, po kanistere za vodu i na put do najbliže pumpe, nije bio problem. Strast je bila velika i tokom te 1994. ako već nismo mogli igrati pravi, pucali smo virtualnog fudbala kad god smo mogli.

Moja je ekipa u toj igrici bila AC Parma, u to vrijeme jedan od najboljih italijanskih, a i evropskih timova. U 1992/93 sezoni osvojili su UEFA-in Kup pobjednika kupova i Superkup, a trolistu Brolin-Zola-Asprilla, uz sve Buccije na golu, Benarrive, Apollonije, Minottije i Di Chiare u odbrani, ili Crippe, Sensinije i Pinove u sredini, nije bilo lako odoljeti. Plavokosi i bucmasti Šveđanin, nenadmašna sardinijska verzija Maradone, te neukroćena, crna kolumbijska mamba imali su sve ono što po mom shvatanju najljepše igre jedan napadački trio treba da ima. Za divno čudo i na moje oduševljenje i u našem su SWOS-u, baš kao i na pravim travnjacima i u realnom vremenu, pružali nezaboravne partije.

Čustin je izbor bio AC Milan sa, u to vrijeme, prenapucanim timom koji se u maju iste godine (u stvarnom svijetu) okitio novim naslovom prvaka Evrope, demolirajući u atinskom finalu Barcelonu sa uvjerljivih 4:0. Među te Rossonere će se uskoro uvrstiti i George Weah, današnji predsjednik Liberije, a u to vrijeme jedan od najboljih napadača na planeti koji je iz PSG-a doveden da zamijeni velikog, neizlječivo povrijeđenog i za fudbal nažalost trajno izgubljenog Marca van Bastena. U 1995. zaslužit će Zlatnu loptu i biti proglašen za FIFA-inog igrača godine u realnom, a u kirurgovom, SWOS svijetu glavna poluga i tačka na monitoru čije bi zabijanje gola na igrici igrač/menadžer Čusta popratio glasnim komentarom: „Weah! Žoržo Weah!!!“

Prle je krzmao, dvojio i kombinovao između Barceloninih zvijezda i njemačke britkosti i upornosti koju je u kasnijem updateu igrice (1995/96) davao Klinsmannov Bayern. Troboji su naši bili žestoki i strastveni, a pomogli su nam, između ostalog, i da pratimo razvoj situacije na stvarnoj fudbalskoj sceni u to vrijeme. Redovni su TV prijenosi evropskih i svjetskih fudbalskih događanja u ratnim okolnostima bili, naravno, i neizvodivi i nezamislivi. Joystick se, pak, iz ruku nije ispuštao čak ni u po život opasnim situacijama. U maju 1995. je tokom varljivog primirja Vojislav Šešelj posjetio okupiranu Grbavicu, te iz PAM-a odlučio „malo zapucati“ po gradu i fasadi Prletove zgrade. Zalijegali u stanu jesmo, ali smo započeti kompjuterski duel, svejedno, nakon Vojkanovog nasumičnog rafalanja, uspješno priveli kraju.

Nakon prvog masakra na Markalama (5. februar 1994.) privremeno je zaustavljeno granatiranje grada i potpisano kakvo-takvo primirje koje nam je omogućilo da se narednih mjeseci koliko-toliko bezbjednije krećemo po onome što je preostalo od Sarajeva, te izlazimo napolje. Snajperi su i dalje, s manjim ili većim pauzama, uzimali svoj danak u krvi, ali je bar na neko vrijeme u rovove bila zakopana mogućnost da ti minobacačka 120-ka padne na glavu.

Proljeće je počelo mamiti na ulice i terase, a u dvorištu iza garaža pored ASU i uz zid prema Metalcu, Adis i Žile su smjestili bife Radijator, (pro)ljetnu baštu Cluba Obala koja je svoje neslužbeno ime zaradila po nosačima klupa, stolova i šanka što su ih ta dvojica entuzijasta pronašli, zahrđale i zaboravljene u nekom od napuštenih podruma. 17. juna 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama počeo je 15. mundijal i na šank „Radijatora“ posađen je televizor na kojem smo u narednih mjesec dana pratili većinu onoga što se dešavalo na planetarnoj smotri reprezentativnog nogometa.

U prazniku je ‘dbale, svakako i kao i uvijek, uprkos ratu i svim post-pred traumama koje su nas okruživale, valjalo naći ljubimce, a moj je izbor (ne)očekivano pao na nigerijske Super Orlove. Kamerun je još ‘82. zarobio moje simpatije, u Italiji ‘90. ih samo podgrijao, a na SP ‘94. red je došao da najdarovitija generacija u historiji nigerijske lopte prezentira i proslavi afrički nogomet koji se tek s početka ‘80-ih počeo buditi iz prapovijesnog sna. Odabiru repke za koju ću na tom Mundijalu navijati doprinijelo je, svakako i ime i djelo Augustina Azuke Okoche.

Tokom ‘93. Festa se na Džidžikovcu nekako uspio prikačiti na strujni prioritet u svom komšiluku, pa je (polutajno) gledao i na VHS snimao pojedine mečeve njemačke Bundeslige, na čiju bi nas reprizu nekad kasnije pozvao.

31. augusta 1993. Eintracht je u Frankurtu dočekao Karlsruher SC Olivera Kahna, a o tome šta je magični Jay-Jay tu veče uradio budućem slavnom golmanu Bayerna i njemačke reprezentacije za konačnih 3:1, godinama će se kasnije prepričavati. Ti će potezi, neosporno, postati neizostavni dio najsjajnijih highlightsa Bundeslige, nigerijskog, afričkog, pa i svjetskog fudbala uopšte. Na ličnom planu, pak, svi na jednu, a Jay-Jay na drugu, posebnu stranu. „Lezi majmune! at its best“.

U svoj sam tabor navijača Nigerije u „Radijatoru“ brzo pridobio Asju i Farisa koji su tokom nigerijskih laušenja Bugarske i Grčke u okviru grupe D, bez obzira što su dolazili iz svijeta fudbalskih Marsovaca, shvatali da sve priče o magičnom, tamnoputom igraču sa brojem 10 na leđima kojima im sam tih mundijalskih dana punio uši i glave, nisu tek bajke ili mitovi koji nemaju dodira sa stvarnošću.

Iako je Okocha „bio toliko dobar da je morao imati dva imena“, nije bio jedini koji je među Super Orlovima „znao lopte“, te fudbalske sladokusce bacao u trans. Po krilima su strujali Finidi George i Emmanuel Amunike, u špicu priliku za paranje protivničke mreže čekali (i koristili) Daniel Amokachi i Rashid Yekini, a playmakeru Jay-Jayu na sredini pomagali Sunday Oliseh i Mutiu Adepoju. Duel 1/8 finala sa Italijom koji se 5. jula 1994. igrao u Foxboroughu, predstavnici Crnog kontinenta, po svemu u grupnoj fazi SP-a prethodno prikazanom, neće dočekati kao autsajderi, ali će ga na kraju, poslije stresnih i iscrpljujućih 120 minuta, poprilično nesretno i naivno, ipak, izgubiti.

Ko je tog ranog popodneva u Massachusettsu, a ljetnog predvečerja u ratom zarobljenom i 4.255,65 milja dalekom Sarajevu, mogao očekivati da će se Okocha pri vodstvu Nigerije od 1:0 (Amunike u 26.) i sa igračem više na terenu (Zola isključen u 76. minuti) onako šegačiti sa Maldinijem i nepotrebno mu loptu gurati kroz noge, umjesto da je nabije preko tribina krcatog stadiona, te tako krati vrijeme do posljednjeg zvižduka meksičkog sudije Artura Brizija?

Ko će shvatiti neozbiljnost zelene odbrane koja će Robertu Mussiju omogućiti prodor po desnom boku i asistenciju za Roberta Baggia u 89. minuti koji će preciznim šutem sa ruba 16-erca meč odvesti u nepotrebne produžetke?

Ko razumjeti neartikulisani start Augustinea Eguavoena nad Antoniom Benarrivom u 102. minuti kojeg će Božanski repić minutu kasnije, s bijele tačke i od stativu, kazniti sa pogotkom za konačnih 1:2?

Ko će objasniti Yekinijevo nesnalaženje u italijanskom petercu i propuštanje posljednje prilike da se nes(p)retni Nigerijci bar izvođenja penala na samom kraju domognu?

Niko i ništa. Ostat će tek razočararenje i tuga, suze na Asjinom licu koje su razmazale boje nigerijske zastave na njenim obrazima. Da, bili smo pred meč tako naloženi da smo se čak i bojili u zeleno i bijelo. ‘ta će Lagos, ‘ta će Ibadan?

Iako je bol zbog eliminacije ljubimaca potrajala još neko vrijeme, Mundijal ‘94 je u svom nastavku ponudio zaista nevjerovatne fudbalske predstave, uzbuđenja i obrate, tako da se s pravom i dan-danas smatra jednim od najboljih ikada. Evergreen partije Rumunije, Švedske ili Bugarske, na primjer, zlatnim će slovima ostati upisane u fudbalske almanahe ovih zemalja, a bugarski će četvrtfinalni trijumf nad favorizovanim Nijemcima u našem neposrednom okruženju, između ostalog, tu veče izazvati i incident na večernjem nastupu SCH u Clubu Obala.

Mujke se, naime, nije mogao pomiriti sa činjenicom da su Stoichkov, Letchkov, Ivanov, Kostadionov i ostale minobacačlije (na koje su nas izgledom, u tim vremenima i okolnostima, zaista pomalo podsjećali) zasluženo savladali aktuelnog prvaka svijeta, te da su svojim historijskim plasmanom u polufinale SP-a, osim mjesta u vječnim bugarskim nogometnim legendama, obezbijedili i Mujketovo gubljenje interne opklade od Švabe. Incident je, srećom, brzo zataškan, koncert nastavljen, a Svjetsko prvenstvo u SAD-u sedam dana kasnije, finalnom utakmicom u Pasadeni okončano pobjedom Brazila nad Italijom. „Karma is a bitch“ ponavljali smo si svi oni koji nismo plakali nakon promašenih penala Baresija, Massara, Baggia. Nigeriju i žabarsko provlačenje 12 dana ranije zaboraviti stigli još nismo.

Narednu, fudbalsku sezonu 1994/95 koja je krajem tog ljeta počela najviše će, barem na evropskom klupskom planu, obilježiti fantastična generacija amsterdamskog Ajaxa. Slavni Kopljanici su status kultnog kluba zaslužili još početkom 1970-ih i Cruyffovih vremena, a ekipu koju su dugo gradili i spremali u svojim čuvenim omladinskim pogonima će za tu sezonu gurnuti u vatru sa već prekaljenim veteranima kakvi su bili Danny Blind i povratnik Frank Rijkaard.

Užitak praćenja Van Gaalovih pulena, Edwina van der Sara (24), Michaela Reizigera (21), De Boer blizanaca (24), Edgara Davidsa (21), Clarencea Seedorfa (18), Georgea Finidija (23), Marca Overmarsa (21), Jarija Litmanena (23), Nwakwa Kanua (18) i Patricka Kluiverta (18) u njihovim, ijednog poraza lišenim kampanjama u holandskoj Eredivisie i evropskoj Ligi prvaka bio je jedinstven i neponovljiv doživljaj kad god se imalo vremena i uslova za isti. A vremena je i uslova, nekako s proljeća 1995. bivalo sve manje.

U već spominjanom maju iste godine sarajevskom primirju će odzvoniti i borbe će se oko grada, te njegovo uništavanje i granatiranje sa okolnih brda nastaviti takvom žestinom da će četvrta, većini napaćenog stanovništva razorenog i opsjednutog grada, biti i najgora i najteža ratna godina. Bečko ću finale te Lige prvaka (24. maj 1995.) tako dočekati u društvu endemskih, grbavih žaba, izmoždenih bosanskih konja nosača i sijena u kojem smo pokušavali prespavati noć. U zoru bi nas, redovno i tačno, na vrletima Treskavice budili haubički projektili iz Ostojića na čijim bi se putanjama (10-ak metara iznad glava) i fijucima mogle i frizure ili razdeljci na istim popraviti. Bar nam se tako činilo dok smo pretrčavali u svježe, u preostalom planinskom snijegu iskopane rovove, pokušavajući biti brži od par sekundi koje su dijelile ispaljenje i detonaciju.

Činjenicu da smo rovove vrlo brzo bili primorani dijeliti sa tek otkravljenim, iz zimskog sna probuđenim poskocima, pokušavali smo ignorisati. Da to nismo bili kadri, vjerovatno bi se nekim sumanitim pokušajem proboja, bolje rečeno srljanjem i trajno preselili na bolji svijet. Sreća je u preostalom vremenu do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (14. decembar 1995.) odlučila da to ipak tako ne bude.

Na jednom od posljednjih vojnih terena na kojima sam bio, u pazarićkoj kasarni sam prisustvovao meču izbjeglog Radnika iz Hadžića i vječnog rivala, komšijskog i konjičkog Igmana. Fudbalska sezona 1995/96 je čak i u poharanoj i, još uvijek ne i službeno završenim ratom, devastiranoj BiH uveliko počela i bilo je vrijeme da se skinemo. Obučemo u civil i pokušamo vratiti u normalu.

Koliko smo u tome, u proteklih 25 godina, zaista i uspjeli, neka kažu neki drugi, treći, objektivniji i veći. Da se fudbalska lopta i dalje kotrlja, sporno nije. No, da je i planeta, koju već stotinu i sedamdeset godina zabavlja i okupira, u nikad gorem i zapuštenijem stanju – jasno je k'o dan. Šta da se radi?

Povinujmo se u koljenima, ali se nastavimo, baš poput drage kožnate zračnice kotrljati, letjeti, odskakati i zabijati u mreže. Pod prečku. Dok još možemo.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani