Sudijska nadoknada
O tome kako sam se kao dječarac zaljubio u i navukao na najljepšu igru već sam nekoliko puta, barem u kratkim crtama, pisao. Nema neke velike filozofije u činjenici da nešto istinski zavoliš tek kada se time počneš aktivno baviti, a kako u vrijeme mog djetinjstva nije bilo „pačijih škola“ za male golfere, džokeje, niti pilote – proljeća, ljeta i jeseni smo provodili igrajući lopte, kasnije i basketa na betonu. Zime su, hvala svevišnjem na reljefu kojim nas podari po velikom prasku, bile rezervisane za bijele staze buduće „olimpijske ljepotice“ Jahorine, no tu smo već bili u sistemu. Početnici, pa napredna grupa, srednji, predtakmičari i, ako se po ičemu istakneš, na kraju takmičari – proces je od dobrih 5-6 sezona koje je većina mojih vršnjaka prolazila u skijaškim školama i starim planinarskim domovima kakvi bijahu Partizan, Mladost, Šator.
Skenderijski hendikep i hercegovačka trava
U fuci i koši smo bili, uglavnom, samouki i samoorganizovani, pa su se (ovisno o tome koji te kvart po rođenju zapao) tvoje vještine i kreacije razvijale u skladu sa infrastrukturom i renomeom sarajevskog naselja iz kojeg si potekao. Skenderijski hendikep, bez obzira što se nalazio u neposrednoj blizini istoimenog KSC-a (koji je 1969. izgrađen na temeljima starog fudbalskog igrališta, a oko kojeg se razvio moj kvart), nije posjedovao nijedan teren za mali (6 na 6) fudbal, pa smo u lokalnom obdaništu, uglavnom popodnevima (kad po predškolske pačiće dođu mame patke il’ očevi patci) i vikendima, cijepali 3 na 3 i u toj igri bili „prvaci svijeta“. Autizam nam je taj ubrzo postao pretijesan, jer već je i na školskim izletima, odlascima kod rodbine u Hercegovinu ili sportskim druženjima s nekom drugom djecom i rajama bivalo jasno da svi najviše vole, a i praktikuju igru na „velike“ golove i sa po 5 ili više igrača u polju.
To u Herki gdje se komšija Fuja, neke 4 godine stariji od mene, bacao po šoderu i pokojoj travki ispred ujakove garaže na koju smo mu mi balavi pucali iz sve snage, a on se poput mačke izvijao pod nagetu „prečku“ i braneći uzvikivao „Mara!!!“ ili „Kakva odbrana Marić Envera!“ učinilo je da sa svojih 12-ak skontam da bih i ja trebao u golmane. Na susjednoj ledini smo se jedno ljeto dijelili na ekipe od po 7-8 igrača i tek kad sam počeo da se bacam za loptom, shvatio sam da nekog čudnog meraka, zadovoljstva i prestiža ima i u branjenju protivničkih udaraca. Trava na improvizovanom terenu je bila dovoljno duboka, pa sam uskoro samoinicijativno tjerao starije (a i mlađe) da mi pucaju na taj improvizovani (2 veća kamena, grane ili majice) gol, te ocjenjuju moje „parade“. Pad laktovima i koljenima na svježe pokošenu travu nije lučio nikakvu bol, a više se nije moralo trčati gore-dole po terenu dok si pokušavao biti igrač u polju. Najvažnije je, isprva, bilo savladati strah od jako napucane lopte što znala je podijeliti direkt u cufnu ili pak u međunožni razvitak, a onda s vremenom naučiti čitati igru i pravilno se postavljati kako na golu ne bi ispadao smiješan, glup ili nevidljiv. No, lako je bilo na hercegovačkoj travi i zvizdanu…
Prve šljive i razdelije
Kad sam se na sarajevskom betonu i u kvartu gdje smo se „na velike“ zaista rijetko mogli organizovati i podijeliti, bacio par puta, pa kući došao modar, roditelji su me počastili sepetom (uglavnom verbalnih) tačeva i pljuski, ali nisam previše mario za to. Bez obzira što je, realno, malo ofirno izgledalo da kad se skineš na času fizičkog u osnovnoj školi (a uprkos svim bezbrižnostima i sigurnostima kojima je tvoje djetinjstvo odisalo) imaš poderana ili plava koljena i laktove. Uglavnom, počela je ta moja ekipica iz kvarta nekog od ljeta s kraja 1970-ih stidljivo, a ponekad i sa novom fudbalskom loptom prelaziti Ajfelov most na Miljacki, te odlaziti u obližnji FIS kako bi odmjerila snage sa nekom od ekipa koju bi sastavila raja iz kvarta što se naslanjao na ovaj hram sarajevskog sporta i kulture.
E, tu se već vidjelo ko i kako, na takvom, „pravom“ betonskom rukometnom igralištu i u igri 5 igrača + golman u jednoj ekipi zna i može, pa se mojima taj teren činio ogromnim, a rukometni golovi prerealnim u odnosu na kamene blokove sa zamišljenom prečkom. Nisu/nismo se snalazili. Valjalo je trčati i postavljati se na mnogo širem prostoru od skučenih 20 x 7 (i manje) metara obdaništa Radojka Lakić. Za dupli pas si, na primjer, trebao pravilno postavljenog i vještog saigrača, a ne kameni podzid ograde vrtića koji nam je na našem terenčiću služio kao matinela. Laušio nas je, uglavnom, u tim ranim i rijetkim pokušajima u FIS-u ko je stizao i priznajem da sam jedva čekao prelazak u srednju školu gdje će me, ponadah se, zapasti ekipa koja više voli, upražnjava i zna ovaj, „na velike“ mali fudbal.
Selekcija I-6
Ne sjećam se ko je i na osnovu čega sastavio ekipu I-6 razreda Druge gimnazije za školsko prvenstvo koje je u jesen 1981. organizovano na (u to vrijeme) poprilično zapuštenom betonskom „igralištu“ OŠ Slaviša Vajner Čiča (danas Isak Samokovlija). Marijin Dvor je u to vrijeme bio pravo gradilište, Momo i Uzeir, pa i obližnje zgrade u Kranjčevićevoj ulici tek počeli nicati iz zemlje, a teren pun pukotina i žlijebova po kojima lopta nije baš klizila kao po tepihu. Golovi su bili u jadnom stanju, jedan potpuno naget unazad, a mreža na njima nije bilo ni na mapi. Danas to, naravno, izgleda sasvim drugačije, ali je i pitanje ima li ko tu da, ovih sparnih popodneva, fakat poigra lopte? Fudbalsko prvenstvo škole i o tome kako su ga nekoć ozbiljno tinejdžeri shvatali da ni ne spominjemo.
Elem, skupila se ta „prva“ ekipa mog razreda i kako se još uvijek nismo dovoljno dobro poznavali, niti imali predstavu kako ko igra, u tim se uglavnom ulazilo na osnovu „znam, majke mi“, „igram stalno“ i „trenir'o“ izjava koje je nakon samo nekoliko mjeseci što smo ih kao srednjoškolski „prvačići“ počeli dijeliti, bilo nemoguće valjano provjeriti. Zato se u toj prvoj postavi I-6 na golu obreo Cile čiji je djed bio čuveni Slavko Zagorac, predratni prvotimac sarajevske Slavije i čak sedam puta reprezentativac stare Jugoslavije. Cile je po njemu dobio i ime, pa kad je rekao da brani i da je „pouzdan“, niko od dežurnih preuzimača inicijative/igrača-selektora nije imao razloga da u isto posumnja. U ekipu se (ko zna kako?) ugurao i Boka, a kada je u prvom kolu gdje ih je zapao neki dobro stariji i jači razred na centru maramicom brisao nos, dok su mu saigrači u odbrani ginuli ne bi li sačuvali početnih 0:0, bilo je jasno da će „prvih šest“ I-6 ubrzo doživjeti stanovite izmjene. Tome su, između ostalog, doprinijela moja tri odbranjena penala za „B ekipu“, koja je za razliku od prvotimaca, nakon boljeg izvođenja „sedmeraca“ prošla prvo kolo i neki treći razred koji je po svemu prije meča bio izraziti favorit. U toj, „rezervnoj“ momčadi istakao se i Jandra, ali je ista naposlijetku ipak diskvalifikovana. Meša, koji je prethodno ispao sa „prvotimcima“ je, ne bi li nas pojačao, igrao i za našu ekipu, pa smo uprkos dramatičnom prolasku na penale, ipak eliminisani iz daljeg takmičenja.
Po povratku na nastavu, kad su se strasti slegle a utisci sabrali, selektorska komisija je odlučila da Cile i Boka ispadaju, a Jandra i ja upadamo u prvu ekipu, pa je sastav u formaciji 1 (ja na golu) – 2 (Sale i Radoja u odbrani) – 1 (Jandra na sredini) – 2 (Đuro i Meša u napadu) mogao krenuti u svoju trogodišnju fudbalsku avanturu. Kako smo na fizičkom u školskoj košarkaškoj sali igrali uglavnom 4 na 4, bez auta i na „srednje“ (od školskih klupa napravljene) golove gdje su u igri koja nije imala previše veze sa onom na velike „svi igrali sve“, zaključili smo da se moramo okupljati i organizovati u FIS-u gdje radnim danima, pogotovo prije podne, nije bilo nikoga. Nismo željeli da u narednim školskim prvenstvima ispadamo u prvim kolima, a za to je trebalo što češće vježbati na terenu na kojem će se ta prvenstva i odigrati.
FIS naše mladosti
Ambijent FIS-a – stare drvene tribine sa bočnih strana betonskog igrališta, garaža kod desnog kornera ka golu prema MUP-u, golovi na kojima mreže budu samo kad je kakav turnir ili Liga mjesnih zajednica, raspadnuti reflektori (sijalice na žici iznad terena) koji nikad ne rade, jablanovi uz ogradu ka Petoj gimnaziji… bio je zaista poseban i jedinstven. Sarajevski rukomet i košarka su se tu praktično rodili, stasali, a dvoranski sportovi postali tek izgradnjom pomenutog KSC Skenderija. FIS GOL je u 1980-im važio za jedan od jačih malonogometnih turnira u bivšoj državi, a tih godina je taj poluzapušteni stadiončić bio jedino mjesto u centru grada gdje se moglo poigrati „prave“, 6 na 6 lopte. U drugom smo razredu tako, skoro svake sedmice kad bi u školi bili druga smjena, odigrali barem jednu prijateljsku/pripremnu utakmicu na tom betonu, pa iako nam se ispočetka činilo da će najteže biti naći stalnog, pouzdanog rivala kojeg krasi sličan malonogometni entuzijazam, sve se, igrom slučaja, namjestilo samo po sebi. Izlazili smo na ista mjesta (rupe poput KUK-a), išli na iste koncerte i slušali istu ili sličnu muziku kao i ekipa iz jednog od drugih razreda Prve sarajevske gimnazije, pa iako su patili od deficita muškaraca u vlastitoj učionici, uvijek bi se nekako skrpili i bili spremni na jutarnji meč u FIS-u.
Festa i Tanojlo su se mijenjali na golu i u odbrani, u sastavu bili još Čusta, Eso Voloder zvani Rush, Kapić, te pojačanja iz Srednje umjetničke Željko V. ili Hans Patak sa Koševskog Brda. U napadu je svoje mjesto (kad ne bi prespavao) zauzimao bunovni Ajan. Bili su drag protivnik kojeg smo uglavnom pobjeđivali, a uskoro smo na istom terenu počeli slične, „trening utakmice“ igrati i sa ekipama iz susjednih drugih razreda vlastite škole. Mislili smo da smo školsko prvenstvo te sezone dočekali spremni, no žrijeb nas nije pomilovao. Već smo u prvom kolu izvukli neki četvrti razred koji nas je nakon drhtavih 0:0 u 2 x 20 minuta izbacio na penale.
„Moramo bolje od ovoga!“, zaključismo uglas, pa se u drugoj polovini tog „od kolijevke pa do groba najljepšeg“ doba svojski potrudismo da tako i bude. Uveliko je već zaživjela i (kasnije postala „čuvena“) Lutvina teka u koju sam pisao kratke izvještaje sa svakog odigranog meča, davao („objektivne“) ocjene svim igračima, a ponekad čak i uzimao izjave od nekih u igru uključenih aktera. Školske obaveze su, s vremena na vrijeme, tražile i da se ponešto nauči, te odgovara pred profesorima, pa su u našu ekipu povremeno ulijetale prinudne izmjene iz vlastitog ili susjednih razreda. Girtuša je jednom, tako, zamijenio Đuru u našem ubjedljivom porazu, u teci dobio ocjenu 4,5 (normalne ocjene su se, po uzoru na zagrebačke Sportske novosti, kretale, naravno, u rasponu od 5 do 10), pa nakon meča izjavio: „Ja nisam ništa kriv. Bilo je na terenu i gorih od mene“. Čenga iz II/III-8, zvani Čiča, a kasnije na našoj fuci u FIS-u i Sivebæk (po tada aktuelnom beku danske reprezentacije) je tako u ekipu uletio prilikom jednog od mnogobrojnih duela sa pominjanom ekipom iz II/III-a Prve gimnazije. Nakon što je već na početku duela bilo jasno da Tanojlo na njihovom golu ima problema sa naočalima, Čiča se okrenuo prema nama i krišom nas savjetovao: „Cajpu, cajpu, ne divi ptalo!“
Osvojen turnir i lisabonsko lišće
Najveći nam je rival u tim srednjoškolskim danima, zapravo, bio II/III/IV-5 razred koji je bio istog (elektroničarskog) usmjerenja i imao učionicu odmah do naše. Sportsko rivalstvo (košarka i mali fudbal) nas nije sprečavalo u svakodnevnim druženjima, zajedničkim izlascima, avanturama i psinama koje smo tih godina u i oko naše škole, te u gradu upražnjavali. Nakon ekskurzije na početku četvrtog razreda smo se skoro pa spojili u jedno veliko odjeljenje/vagon poludivljih 18-godišnjaka, pa smo znali skoro sve njihove provale, nezgode i zgode, a oni naše.
Početkom trećeg razreda iskoristili smo svađu u njihovoj najboljoj fudbalskoj ekipi koja se podijelila u dva tabora, pa u FIS-u organizovali turnir na kojem su učešće osim te njihove dvije frakcije (Šaban, Liča i Veba u jednoj, a Masni, Crni i Momo u drugoj ekipi) i nas, uzele i ekipe III-8 (Đora, Žuti, Čiča, Juka i Čama pojačani Jukinim rođakom na golu), „B“ selekcija našeg razreda, te entuzijasti iz Prve gimnazije. Dvije grupe po tri ekipe, svako sa svakim, pa pobjednici grupa u finalu – bio je format kojeg smo u djelo, zahvaljujući spominjanoj otvorenosti i nezauzetosti FIS-a u jutarnjim satima, mogli sprovesti u nekoliko dana. Nakon „dirigovanog“ žrijeba održanog u našem razredu, u grupi smo „sredili“ našu B ekipu i jednu od frakcija III-5, pa zakazali finale sa III-8.
Finale je u FIS-u odigrano jedne kišne subote, a osim lokalnog prestiža, nagrada pobjedniku je, s obzirom na uplaćene kotizacije, omogućavala i kupovinu ulaznica, te komforan provod na koncertu Elektiričnog orgazma koji se to veče održavao u obližnjem Domu mladih. Bilo je to vrijeme još uvijek svježe nakon legendarnog Lišće prekriva Lisabon albuma, nesumnjivo najboljeg ostvarenja ovog beogradskog (u to vrijeme) „post-punk“ sastava i na koncert bi otišli svakako, bez obzira na rezultat u finalu. On je, srećom, na kraju bio 2:0 za nas (strijelci Jandra iz penala i Đuro nakon jednog odbijanca), pa je provod na Orgazmu bio baš „šampionski“. I nastup je Gileta, Joveca, Ljube, Grofa i Čavketa bio furiozan i pun energije, te jedan od najboljih iz prve polovine 80-ih na ovoj lokaciji uopšte. No, ubrzo će se El. orgazam transformisati, pa postati predstavnik klasičnijeg, počesto i dekadentnog rock'n'rolla kojeg u preživjeloj postavi fura sve do današnjih dana.
Pomenuti turnir sa šest timova, pak, posljednji je kojeg će ekipa mog razreda u svoje četiri godine postojanja osvojiti. Uprkos svom entuzijazmu, naloženosti i upornosti koja nas je (ili barem većinu od tih 6-7 likova) u trećem i četvrtom razredu krasila. Prvi je iz ekipe, čudnom i za nas tad neobjašnjivom promjenom u vlastitom ponašanju zahvaljujući, ispao centarfor slavonskih korijena, Đuro. Naš Lepinjica…