Latifić: Bitka za Beograd

Sudijska nadoknada

Prvi dio

Fudbalska euforija nakon fantastične pobjede u Bukureštu u zemlji što se tada zvaše Jugoslavijom rasla je iz dana u dan. Odjednom je ta druga, inače siva i hladna polovina novembra 1977. postala i sunčana i vesela, puna optimizma i „jasnih vizija“ o tome kako će se Plavi na kraju, ipak, plasirati na naredno SP od kojeg su sve do tih, nestvarnih 6:4 na stadionu Steaue, bili daleko koliko i od Mjeseca.

Safet Sušić je preko noći postao heroj nacije, pa su se domaći mediji naprosto utrkivali u tome ko će prije objaviti priču, reportažu, intervju ili Papetov poster u svom izdanju. O bosonogom su djetinjstvu u Zavidovićima, ocu Rami i majci Paši, počecima u FK Krivaja, automehaničarskom zanatu… informacije odjednom tražili i dobivali svi ljubitelji najvažnije „sporedne“ stvari od Sežane pa do Đevđelije.

Mi koji smo ih, navijačko-klupskom pripadnošću zahvaljujući, već znali bili smo posebno ponosni i sretni. FK Sarajevo je u 1970-im, sve do tih dana, u Prvoj ligi SFRJ uglavnom tavorilo i bilo daleko od vrha, pa je osjećaj da odjednom imamo najboljeg igrača u državi bio bolji od bilo kakve petice ili pohvale u školi, sjajno upakovanog i osmišljenog rođendanskog poklona, ili slasne reform torte koja bi se smješkala i mamila iz frižidera.

Velika, starija raja iz kvarta, uglavnom Partizanovci i Zvezdaši, su me preko noći prestali zvati Musemija (po Vahidinu Musemiću Spenceru, sjajnom centarforu i golgeteru koji je krajem 60-ih bio posljednji od bordo-bijelih igrača što je ostavio dublji trag u državnoj reprezentaciji), pa dok su čestitanja i pohvale Papetovoj partiji i svježem hattricku protiv Rumuna pljuštali sa svih strana, nas se par balavih i sve do jučer tihih Pitarčića iz naselja počelo prsiti i šepuriti na ulici, u školi i na lokalnom igralištu. Svi su aduti bili u našim rukama i rasprave o tome ko je najbolji zapravo i nije bilo. Nada da će Safet za koji dan na beogradskoj Marakani protiv Španaca ponoviti sve, ili barem dio onoga što je demonstrirao protiv Cincara nije bila drhtava, niti upitna. Bila je uvjerenje.

Sajo i Sejo

Pape je u jednom od tih euforičnih, populističkih intervjua što su ih, kao na traci i u svrhu pumpanja atmosfere, štancali exYU novinari pred beogradsku utakmicu odluke izjavio i da bi u reprezentaciji rado vidio svog brata. Sead Sušić je bio dvije godine stariji fudbaler Crvene zvezde, strašan talenat, ali i boem koji nogomet baš i nije shvatao kao jedinu stvar u svome životu. Imao je sjajan dribling i pregled igre, a kad bi imao svoj dan, bio je kadar i sam riješiti utakmicu. Tako je na jednom prvenstvenom gostovanju Hajduka na Marakani već na početku predriblao gotovo kompletnu odbranu Splićana, postigao gol i zatim otrčao u svlačionicu. Publika je ostala u šoku, a sutrašnja štampa zabezeknuta. Tek nekoliko dana kasnije pojasnio je o čemu je riječ. Sa tadašnjim trenerom crveno-belih je, naime, imao dogovor da „čim postigne gol može da napusti utakmicu i stigne na neku proslavu koju je ranije bio zakazao u jednom beogradskom restoranu“. Zbog takvog stava, a i zbog mušićavog, ters karaktera koji ga je teško mogao učiniti besprijekornim profesionalcem ili saigračem za poželjeti u svojoj 25. još uvijek nije imao nijedan nastup za nacionalni tim.

Safet je, pak, priznavao da mu je stariji brat dao nadimak (dok su još bili sasvim mali Sead mu je, pokušavajući da izgovori Safet, protepao Pape), da je Sead bio veći fudbalski talenat od njega, te da ga je još kao teenagera preporučivao Miljaniću i dovodio na probe u beogradski klub. Sad kad se gradila atmosfera pred posljednju i sudbonosnu utakmicu kvalifikacione grupe 8 zvonilo je i bilo bitno šta kaže novi fudbalski Bog i spasitelj, čak i selektoru Valoku i njegovim saradnicima koji su Sajinu javno izrečenu želju poslušali i ispunili, pa se na spisku reprezentativaca po prvi (ispostavit će se i posljednji) put u karijeri našao i Sejo Sušić.

Valjalo je posložiti napad, mislio je stručni štab, koji će tvrdim, prljavim i zabunkerisanim Špancima tog 30. 11. 1977. strpati bar dva (neophodna) gola više od odbrane koja je nedavno u Rumuniji primila čak četiri. Osim bratskog tandema iz snova trebalo je izabrati i pravog centarfora, a tu je konkurencija u tadašnjoj Jugi, bar se domaćim navijačima činilo, bila baš pojaka. Veležov Vahid Halilhodžić, Zvezdini Zoran Filipović i Dušan Savić, čak i Mojaš Radonjić iz titogradske Budućnosti su se nametali kao rješenja, no izbor će pasti na Rijekinog Miodraga Kustudića, brkatog i stasitog 26-ogodišnjaka iz bačkog Lovćenca koji je od svih gore pobrojanih, dokazano, imao najbolju skočnost i najviši odraz.

Španski oprez i predrasude

Španci su, otprilike, pretpostavljali šta ih čeka na ovom paklenom gostovanju, pa su predvođeni selektorom Ladislavom Kubalom u Beograd stigli čak sedam dana prije utakmice, ne bi li se što bolje adaptirali na vrijeme, atmosferu i okruženje. Reprezentativni doktor Crvene furije Delgado Meco je, tako, bio zadužen da strogo prati šta reprezentativci jedu i piju, nastojeći da spriječi eventualno trovanje hranom kojem bi domaćini, bojaše se Iberijci, mogli počastiti goste.

Španski će se novinari sjetiti i neprijatnosti i pritiska domaćih navijača svaki put kada bi tih dana igrači, rukovodstvo i predstavnici medija napustili hotel, a posebno su ih iznenadili buka i urlici ispod hotelskih prozora u noći pred meč kojim su pristalice Plavih remetili odmor i san Španaca uoči odlučujuće bitke. Imali su primjedbe i na raspored press konferencija i treninga, neiskrenost jugoslovenskog selektora koji je na pressici najavljivao jednu, a za meč spremao sasvim drugu formaciju i igrače, a posebno su, već tradicionalno, kritikovali društveno uređenje SFRJ i Josipa Broza koji su im tokom četiri decenije (1939-1975) vladavine njihovog profašističkog generalísima Francisca Franca bili stalni trn u oku.

Nisu ni Jugosloveni, istini za volju, baš mirisali Špance, a iako su rivali bili u skoro svim ekipnim sportovima (košarka, rukomet, vaterpolo…) gdje su plavi izabrani timovi (uglavnom) bili bolji, posebno je odvratna tih godina bila nogometna reprezentacija te zemlje koja je furala antifudbal i počesto nije birala sredstva koja bi ju dovela do željenog rezultata. U srijedu, 30. novembra 1977. na najvećem jugoslovenskom stadionu joj je odgovarao čak i minimalan poraz.

Početak boja

Drugi, neradni dan državnog praznika (Dan Republike) i 13:30 sati su se jedva dočekali, uprkos sivom, hladnom i kišnom vremenu koje je okovalo Beograd. Zvanični podaci kazuju o nešto manje od 67 hiljada prodatih ulaznica, no novinski izvještaji dan poslije govorili su o 85, neki čak i o svih 100 hiljada gledalaca okupljenih na stadionu Crvene zvezde.

Desetine hiljada trobojnica, transparenata, zastava domaćih klubova i uzavrela atmosfera dočekali su igrače oba tima, a sudijsku trojku iz Engleske predvodio je 46-ogodišnji Kenneth Burns, pravnik iz Dudleya, kojem je to bilo prvo i jedino dijeljenje pravde u kvalifikacijama za argentinski Mundijal. Orkestar je na travnjaku pred početak poprilično sfušerio špansku, a za jugoslovensku himnu je ionako trebalo tek par uvodnih taktova. Nastavila su je i završila grla nestrpljivih navijača na stadionu, koji su skupa sa milionskim TV gledateljstvom jedva čekali da meč počne.

Kapiten Šurjak je, iskusno, uz pomoć pravilno odabrane strane podbačenog novčića, odlučio da Plavi od početka napadaju na sjeverni gol, baš onaj na kojem su Nijemcima prije nešto manje od godinu i po u prvom poluvremenu EP polufinala utrpali dva komada i odigrali vjerovatno 45 najboljih minuta u kompletnim 1970-im godinama jugoslovenske repke.

Lopta je jedva krenula sa centra, a Juanito se već valjao na travi dok su mu saigrači okruživali suca i zahtijevali da pokaže karton Trifunoviću koji je nesimpatičnog napadača Reala, kao, udario bez lopte. Prve su sekunde, španski teatar već počinje. U prvom suvislom napadu domaćina Sead Sušić izvrće trojicu Španaca na centru i gura loptu koja će završiti u korneru, prvom od čak dvadesetak koliko će ih Plavi tog popodneva izvesti na Marakani. Tenzije i varnice na terenu su vidljive i puno jasnije od koncepta kojeg  su za pobjedu od dva gola razlike osmislili Valok, Zec i Vilotić.

Da će Kubala zatvoriti Špance u elastičan bunker, pa šansu tražiti u kontranapadima bilo je jasno i Peri Detliću, no viziju da će goste razbiti isključivo nabacivanjem visokih lopti u njihov 16-erac gdje bi Kule u svom debiju trebao nadskočiti sve Miguelie, Marceline, Pirrije i Camache, pa loptu poslati iza leđa Miguela Ángela ili je bar spustiti do Papeta ili Popivode koji bi učinili isto, baš i nismo uspijevali vidjeti u praksi.

Rijekin se centarfor, istina, već u 6-7 minuti kutarisao jednog od pomenutih rivala. Kraj auta je opaučio španskog kapitena Pirria koji se 10-ak minuta bezuspješno pokušavao vratiti u meč, a kad se činilo da ipak može, Jusuf ga je Hatunić malo cjepnuo kod auta na suprotnoj strani španske polovine. No, upravo je njegova zamjena, 23-godišnji stoper Barcelone Antonio Olmo, bio onaj koji je u 27. minuti, skupa sa lijevom Ángelovom stativom, spriječio vodstvo domaćina. Već osmi korner za Plave je sa lijeve strane desnom nogom izveo Trifunović, Kustudić skočio nebu pod oblake i loptu zahvatio glavom, no na samoj gol liniji će je svojom lobanjom Olmo odbiti do drugog debitanta u plavom dresu. Svoju će priliku da se u prvom nastupu za najbolji tim proslavi baš poput brata Safeta, Sead Sušić nažalost propustiti i lopta će umjesto mreže pogoditi okvir gola od kojeg će se odbiti u polje.

Čarke, tuče, ćuškanja

Sudijski kriterij kojeg je tog dana odlučio uspostaviti i do kraja ovog fudbalskog boja sprovoditi spominjani gospodin Burns iz današnje perspektive izgleda kao krivično djelo, koje je, eto, prije nešto manje od 44 godine moglo od UEFA-e i FIFA-e ostati nekažnjeno i bez stvarnih posljedica za engleskog djelitelja pravde. Od starta pa do kraja utakmice, sijevali su oštri startovi, laktovi i udaranja protivnika sa i bez lopte, a kad god bi se ukazala prilika u gužvama i čarkama nakon faula ili prekida, sijevale bi ćuške, odgurivanja, ponegdje i pokoja šljaga ili, pak, zavrtanje solufa il uha.

Pretenciozno bi bilo reći da su naši igrači u toj prljavoj igri bez igre prednjačili u odnosu na, u to vrijeme, stvarne svjetske šampione u antifudbalu, Špance. No, stoji i da nisu ostajali dužni, pa je španski komentator u 37. minuti, na primjer, zavapio kako sudija mora da isključi Seju Sušića koji je rukom odgurnuo lice Rubéna Cana, ne spominjući da je naturalizovani Argentinac prethodno s leđa polomio Acu Trifunovića. O tome da su španski TV komentatori bili jednako netalentovani kao i njihovi fudbalski reprezentativaci govori i porazno nepoznavanje YU igrača, te konstantno miješanje Hatunića, Boljata i Mužinića o čemu zorno svjedoči jedini preživjeli snimak kompletnog meča. O objektivnosti da i ne govorimo.

Jalovost u nastavku

Voda je, u takvom okruženju i činjenici da je Burns tek u finišu prvog poluvremena pokazao tri žuta kartona, a komotno je mogao još toliko, uz par crvenih, ipak i neumitno tekla na španski mlin i kad se na odmor otišlo sa početnih 0:0, nije bilo baš previše onih Jugovića koji su vjerovali u konačni trijumf. Za nešto takvo trebali smo neku Papetovu bravuru, Sejinu čaroliju, Kustudićev gol ili Popivodin izlazak iz sjene, no ništa od toga dočekali nismo u prvih 15-ak minuta nastavka. Burns je i dalje tolerisao grubu igru i nasrtaje na naše napadače, tako da je bilo praktično nemoguće ikome da se razmaše. U 60. minuti je pažnji naše odbrane umakao pominjani Rubén Cano, zaobišao Katalinića, ali se i u odsutnom trenutku okliznuo, te dopustio da mu lopta pobjegne u gol-aut. Dva minuta kasnije Valok iz igre vadi Danila Popivodu i Seada Sušića, a u vatru gura Halilhodžića i Vukotića. Partizanov kapiten ubrzo kreće u solo prodor po lijevoj strani našeg napada, zaobilazi trojicu Španaca, ali i puca pored gola. Sve je manje vremena za dva razlike, jasno je i počinje da boli.

Popušta koncentracija i u plavoj odbrani, Španci sve opasnije prijete, a u 71. minuti Juanito daje odličan pas za Cardeñosu na lijevom krilu. Vezista Betisa loptu stiže na samoj gol-aut liniji i centrira na drugu stativu gdje ju na volej čeka, pa iza Katalinićevih leđa i u mrežu domaćina šalje Atleticov napadač. Muk i nevjerica na stadionu, Španci u ekstazi.

Juanito i boca

Šanse da se u preostalih manje od 20 minuta čak tri puta savlada Realov i španski golman, kad već u prethodnih 70 nije nijednom, bile su ravne ništici, ali su se Plavi ipak nekako pokušali pribrati i nastaviti napadati do kraja. Sudija Halilhodžiću i Kustudiću svira faulove u napadu, a ne svira očigledne na njima, pa Frfi Mužiniću puca film i ide đonom na koljeno Juanita. Nastaje još jedna gužva u kojoj se ne zna ko koga lauši, a minutu kasnije povrijeđeni Juanito izlazi sa terena i publici na trbinama pokazuje palac na dole. Iz već dovoljno isprovociranog i bijesnog gledališta stiže munjevit odgovor u vidu staklene boce koja ovog nadobudnog, prgavog i uobraženog napadača pogađa u glavu.

Nastaje prekid i prava frtutma, panika. Milicija okružuje špansku klupu dok se ka istoj probija domaći selektor Valok u pokušaju da se Špancima izvini za nemili događaj. Španci ga od.ebaju, pa nokautiranog Juanita zbrinjavaju na klupi, te stavljaju na nosila koja bolničari pokušavaju da odnesu do svlačionice. Sa tribina Marakane se ori Hej, Slaveni, a vjerovatno niko od 20-ak miliona stanovnika tadašnje zemlje, u tom srdžbom optočenom trenutku nije požalio što je famozna flaša pogodila svoju metu. Prosto je nevjerovatno da je meč i nakon ovakvog incidenta nastavljen, a jednako neshvatljivo zašto je već u prvoj akciji nakon još jedne gužve i marisane pred gostujućim kaznenim prostorom poništen gol Hatunića kojeg je stoper Partizana postigao sa centra igrališta.

Kraj i zbogom Argentini

Burns nastavlja da u skandaloznom maniru i po svaku cijenu meč privodi kraju, a posljednje prilike za barem i Pirov remi u finišu su propustili Šurjak (lobom) i Halilhodžić (škaricama) kojeg tikvan od španskog komentatora još od ulaska u igru zove Savić.

Post festum ovog fudbalskog rata, koji srećom nije imao fatalne posljedice za pojedince, a kojeg su Španci nazvali La batalla de Belgrado, nije osim revanša za 1974.  (poraz u frankfurtskoj mastorici)  donio previše zadovoljstva Crvenoj furiji. Na SP u Argentini su naredne godine eliminisani već u I krugu i da su truba mogli su se uvjeriti i domaćini koji su ih, prema Marku Valoku, na Mundijalu u svojoj zemlji željeli mnogo više nego nas.

“Bilo mi je jako teško, ja sam po običaju rezervisan čovek. Možda je bilo zakulisanih radnji, jer je Argentina po svaku cenu želela da vidi Španiju na Svetskom prvenstvu. To je bio naš hendikep“, sjetit se godinama kasnije selektor koji će ubrzo nakon ovog poraza postati bivši. Ostanak kući i gledanje Svjetskog prvenstva na TV-u mnogo je gore od, makar i epizodnog, učešća na njemu.

Nevjerovatno je da se na kraju istog dana sudbina opet poigrala sa Špancima i Jugoslovenima. U Rimu je tog 30. novembra izvršen žrijeb kvalifikacija za naredni EURO (Italija 1980), a isti su se rivali uz dodatak svježe upoznatih Rumuna obreli u grupi 3. Uz Kipar pride, sve je mirisalo na krvoproliće. I to u nastavcima.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO