Sudijska nadoknada
“Bilo je zapisano u zvijezdama da ćemo osvojiti Ligu prvaka ove sezone i to smo i uradili. Osjećam se umorno, smireno i zadovoljno. Ovaj jeb..i trofej je tako teško osvojiti. Znali smo da će biti teško. Oni (Inter) su stvarno dobri. U prvom poluvremenu je bilo tjeskobe u našim redovima, ali sve je bilo do strpljivosti. Rekao sam svojim igračima da budu strpljivi”, govorio je sinoć 52-godišnji Josep Guardiola Sala nakon trijumfa njegovog Manchester Cityja u Istanbulu. Minimalna, ali i velika, historijska pobjeda nad Interom donijela je ovom klubu prvu titulu prvaka Evrope i konačno, nakon 15 godina enormnih ulaganja šeika Mansoura (bin Zayeda bin Sultana Al Nahyana) i njegove Abu Dhabi United Group, Građane uvela u društvo evropskih velikana. Onih klubova, a samo ih je 23 na Starom kontinentu, koji su od inicijalne, 1955/56 sezone barem jednom osvajali najveći trofej u klupskom fudbalu.
Drugo finale najjačeg takmičenja koje je Atatürk Olympic stadion u svojoj 21-godišnjoj povijesti ugostio nije, u svojoj najavi, trebalo da ima ništa zajedničko sa neponovljivom dramom i infarktnim uzbuđenjima koje nam je priredilo ono prvo iz 2005. godine, mada su se opet sastajali engleski i italijanski klubovi, a jedan od njih bio izraziti favorit. Netom po okončanju revanša polufinala u kojima je Manchester City zdrobio (4:0, 5:1 ukupno) tad još uvijek aktuelnog prvaka Evrope (madridski Real), a Inter bio bolji od gradskog rivala (1:0, 3:0 ukupno) AC Milana, društvenim su mrežama počele kružiti šaljive karikature u kojima se italijanski predstavnik prikazuje kao ovca spremna za neizbježno, finalno klanje. Mediji i u njima zaposleni novinari i punditi trostrukom (1964, 1965, 2010) prvaku Evrope (uglavnom) nisu davali ni promil šansi, a slično su se ponašale i sportske kladionice u kojima se par dana pred finale koeficijent na pobjedu Intera kretao oko cifre 6,5. Većini objektivnih ljubitelja nogometa se činilo da je i ta brojka nerealna, da je (po Inter) surovoj istini mnogo bliže ona koja bi imala dvije znamenke u svom iznosu, pa je u euforičnom naletu vidovitosti spominjana čak i cvaja (na 1 uloženu KM za pobjedu Intera treba, realno, da se dobije 20 KM?!).
Kec ko kuća
Za takvu prognozersku euforiju ponajviše su zaslužne bile metle kojima su Guardiolini puleni pomeli sve protivnike što su im se od početka nokaut faze ove Lige prvaka našli na putu. Ukupnih 8:1 protiv RB Leipziga u osmini finala, 4:1 protiv Bayerna u četvrtfinalu, te spomenutih 5:1 protiv Reala u polufinalu djelovali su i impresivno i moćno i nezadrživo, pa je izgledalo da je potpuno svejedno ko će im biti protivnik u finalu. Nasuprot tome, Nerazzurri su 14. marta na Portovom Dragaou i u okviru revanša osmine finala jedva održali “nulu” i sačuvali minimalnu prednost sa Meazze, da bi tri dana kasnije na žrijebu u Nyonu bili nagrađeni upadanjem u slabiji dio “kostura” (Benfica, AC Milan i Napoli) gdje su, uprkos krizi igre i rezultata u okviru Serie A u to vrijeme (tri vezana poraza i jedan remi, peto mjesto na tabeli, sve glasnije najave o otkazu Simoneu Inzaghiju), ipak dobili “protivnike po mjeri” i realnu šansu da u ovosezonskom izdanju LP odu do kraja. Nakon pominjanog žrijeba četvrtfinalnih i polufinalnih parova najjačeg takmičenja nekako se nametao zaključak da bi konačni pobjednik morao biti neko od favorita (Real/Chelsea, Man. City/Bayern) iz tog dijela “kostura”, te da je potpuno svejedno ko će mu od “autsajdera” (Inter/Benfica, Milan/Napoli) 10. juna tekuće godine u Istanbulu doći na finalni megdan.
Priče o “topovskom mesu”, “čepovanju”, “jednosmjernoj ulici” i/ili “jednom od najneuravnoteženijih finala u recentnoj povijesti UEFA-ine Lige prvaka” množile su se kao gljive poslije kiše i kako se približavao početni zvižduk Szymona Marciniaka, bile, kako već rekosmo, ubjedljivo nadmoćne u odnosu na one koje su prizivale neizvjesnost u utakmici kojom će biti stavljena tačka na klupsku 2022/23. No, finale je, kako to Pep sinoć u pobjedničkom obraćanju medijima lijepo reče, uvijek “podbacivanje novčića”. Nikad se ne zna i volimo te, o’ lopto, što si još uvijek (u ovom dijaboličnom svijetu) takva!
Neugodnih 3-5-2
Onih malo što nisu (nužno i) Interovi fanovi, a razumiju se u najpopularniji sport i pred sinoćnji dvoboj najavljivaše neizvjesnost glede konačnog pobjednika, svoje su uporište nalazili u Interovoj formaciji na travnjaku. Inzaghijevih 3-5-2 u svojoj je izvedbi na terene Etihada i Gtech Community stadiona izvodio Brentfordov Thomas Frank, pa oba puta u nedavno okončanoj sezoni engleskog Premiershipa na pleća oborio nebeskoplave favorite. Za ekipu koja je u posljednjih šest sezona osvojila pet naslova prvaka Engleske, dokazano, nema nezgodnije formacije i bitku na sredini terena gdje se (znaju to i mali vrani, kormorani u svojim predletačkim jaslicama) praktično dobijaju sve utakmice, protiv Manchester Cityja moraš pokušati dobiti sa barem pet igrača na tom dijelu igrališta. Ne previše uvjerljiv i s(p)retan trijumf Građana nad gradskim rivalom u finalu FA kupa od prije sedam dana, također je bio jedan od argumenata u tezama onih koje Man City euforija nije pojela u proteklih mjesec i po. “Nisu nadljudi”, “može im se suprostaviti”, “ako se poklope neke stvari, može ih se i pobijediti”… neke su od najavnih procjena ovog dijela fudbalske javnosti koje su sinoć, naročito tokom prvog poluvremena, zvonile Bosforom, te ponosnim, pored armije crno-plavih navijača, činile i vidovnjake koji su ih uoči utakmice na Atatürku javno izrekli.
Guardioline je izabranike, tako, u prvih 45 minuta na terenu i pred 71.142 gledalaca na najvećem turskom stadionu, sve nekako žuljalo i iako je vedra istanbulska noć sa 21C u termometru, te blagim (4 km/h) povjetarcem u idealno (54%) vlažnom zraku nudila optimalne uslove za vrhunsku partiju, guralo u njihovo najslabije izdanje ove sezone. Samo su neobjašnjiva nesigurnost Interovih igrača u nekoliko polukontri i situacija “3 na 2” ili “4 na 3”, te Barellina nepreciznost u pokušaju da poklon dobiven na nekih 40-ak metara od praznog Edersenovog gola ne pretvori u 1:0 za italijanski klub, pomogle Manchester Cityju da ne upadne u još veće probleme nego što su ih napravile povreda/napuštanje terena glavnog (Kevin De Bruyne, 36. minuta) igrača, te činjenica da je na semaforu pri odlasku na odmor svijetlilo potpuno neočekivanih 0:0.
Rodri i Ederson
Stala su, doduše, u tih prvih, za Građane blijedih 45 minuta i dva opasna pokušaja njihovih napadača (B. Silva u 5. i Haaland u 27. minuti), ali je ukupni dojam na odmoru govorio o “barem ravnopravnosti” Intera, što je bilo poprilično iznenađenje. “Da li je to ta noć?”, pitali su se mnogi što sinoć navijaše za “trećeg (nakon Baljića 2000. i Salihamdžića 2001) bh. fudbalera na klupskom vrhu Evrope” (Edina Džeku), a i oni što tradicionalno likuju nad urokom jačeg, novcem bogatijeg, ali i (evropskim) trofejima znatno siromašnijeg rivala. Onih kladioničarskih 6,5 na pobjedu Intera činilo se na 15-minutnoj istanbulskoj pauzi kao optimala i još uvijek dobro uložena para. Taj dojam još će se i više pojačati u nastavku.
Sebičnost Lautara Martineza u 58. minuti (Guardiola u očaju klečao na travi nakon ove prilike Intera) nekako je, deset minuta kasnije, “prozvala” Rodrija čiji je šut sa 15-ak metara (u drugom poluvremenu prvi Cityjev u okvir Onaninog gola) našao put do Interove mreže i na semafor postavio “nezasluženih” 1:0 za prvaka Engleske. Sve ono što je uslijedilo (Dimarcova prečka u 71. minuti, Lukakuov nestvaran promašaj/Edersenova odbrana u 88., te Gosensov pokušaj glavom/još jedna bravura Edersona u 96.) najbolje bi se saželo u nastavku Guardiolinog komentara nakon sinoćnje pobjede. “Sreća. Morate imati sreće i mi smo je večeras u liku i djelu Edersona na golu imali.”
Velikom slavlju Manchester Cityjevih igrača i navijača na stadionu, što je uslijedilo nakon posljednjeg zvižduka poljskog sudije, prisustvovao je (poslije 13 godina negledanja mečeva vlastitog kluba uživo) i vlasnik, šeik Mansour, lično. Izgleda da je sinoć baš bilo i zapisano i suđeno da ovaj engleski klub skine svoj “urok” kad je najjače klupsko takmičenje u Evropi u pitanju, te da nakon sedam godina vjerovanja u Guardiolu i masnog ulaganja u njegov igrački kadar, konačno dočeka i osvajanje velikog, uhatog pehara koji mu je nedostajao u već maksimalno popunjenoj trofejnoj sali. “Podržavali su me bezuvjetno tokom svih ovih godina, uprkos seriji poraza i ispadanja u ovom takmičenju. Hvala im na tome”, reći će Katalonac nakon sinoćnje pobjede.
Brojke i slova
Trijumfa koji ga je pridružio Liverpoolovom Bobu Paisleyju i Realovom Zinedineu Zidaneu kao jedinim trenerima koji su “Big ears” pehar osvajali tri puta. Više od njih ima samo Carlo Ancelotti (4, dva sa AC Milanom + dva sa Real Madridom), pa se (pre)stizanje Don Carla i na toj “vječnoj listi” može pretpostaviti kao naredni Guardiolin trenerski izazov i cilj. Manchester City je postao tek 10. ekipa u historiji evropskog fudbala koja je u jednoj sezoni uspjela osvojiti trostruku (nacionalno prvenstvo i kup + KEŠ/Liga prvaka) krunu, a Josep Guardiola prvi trener ikada kojem je to za rukom pošlo čak dva puta (Barcelona u sezoni 2008/09 i Manchester City 2022/23).
Ako ni to nije dovoljno za proglašavanje trenerskim GOAT-om, ili iz nekog (čudnog) razloga i niste baš nešto posebno impresionirani njegovim shvatanjem fudbalske igre, rješenjima i inovacijama kojima se služi u svojoj, sad već 17 godina dugoj trenerskoj karijeri, onda vas posebno dojmiti neće ni njegovo sinoćnje priznanje. “Uoči sezone (a nakon kupovine Erlinga Haalanda) cijeli svijet je govorio da Manchester City jednostavno mora da bude prvak Evrope, da je sve ispod toga neuspjeh. Morao sam to prihvatiti, priznati da bi možda bilo i do mene ako na kraju sezone ne bude tako. Ljudi govore da sam tako dobar trener i da imam takvu ekipu s kojom bih trebao svake godine osvajati ‘treble’. Dobar jesam, ali tako dobar baš i ne.”
Uz najavu da nakon slavlja “prvo mora da se dobro odmori, resetuje, pa tek onda razmišlja o i slaže kockice za narednu sezonu”, priznao je i da “osjeća veliko olakšanje, jer ga više niko neće gnjaviti sa pitanjima o (ne)osvajanju Lige prvaka”. Guardiola i njegovi Blue Moonovci, po svemu sudeći, još uvijek nemaju namjeru silaziti s engleskog, a od sinoć ni sa evropskog fudbalskog trona, pa su za navijače drugih, rivalskih klubova sa Ostrva i Starog kontinenta na rasporedu poprilično siva i neugodna vremena.
Ona u kojima će završne, trofejne parade u otvorenim autobusima biti rezervisane za prvotimce, stručni štab i uposlenike Manchester Cityja. Vremena u kojima će ostatku navijačke populacije fudbalske lekcije “čitati”, s prijestolja se beljiti i prpošno, u dugo čekanoj ulozi napuhanih purankovića, k..čiti braća Gallagher iz Oasisa. Jao si ga nama!