Sudijska nadoknada
Ako su mahale po definiciji gradske četvrti bosanskohercegovačkih i drugih balkanskih gradova, nastale nakon osmanlijskog osvajanja tih prostora, onda bi mahalac/mahalaš, logično, trebao biti čovjek koji živi u nekom od tako formiranih i do današnjih dana očuvanih naselja. U nekom od rječnika ćete, vjerovatno, pod istim pojmom naći i objašnjenje da je riječ o „pripadniku mahale, čovjeku rođenom i odraslom u mahali, nestašku, vragolanu, mangupu, bekriji, akšamliji, hedonisti, oportunisti, razigranku…“. U internosarajevskom aneksu ovog pojašnjenja još i žargonske kovanice tipa „namazanko, snalažljivković, drskotina, (simpatični) jalijaš, Romić“ ili pak, u rjeđim muškim, a prečestim ženskim slučajevima – „tračer(ka)“. Kakav god opis ili pojašnjenje još dodali definicija mahalca, sasvim izvjesno, ne može stati u jednu rečenicu ili srazmjerno kratko poglavlje koje bi se efektno uklopilo u printano izdanje nekog kvalitetnog leksikona. „Way of life“ rekli bi kratko Englezi, a i ni mi ne bismo bolje preveli do „način života“.
U fudbalu smo tom riječju (koja je u nogometnom žargonu atribut i kompliment, prije svega) zvali one posebne, unikatne igrače koji su nam najljepšu igru dodatno zašivali za srce, te činili da se i pri pomenu njihovog imena osjetimo ushićeno i sretno. Ako je riječ o majstoru koji je već odavno završio svoju igračku karijeru, onda i sjetno. Golem je broj, geografski gledano možda i najveći, onih fudbalskih mahalaca koji su stizali i još, hvala nogometnom Manituu, dolaze iz Južne Amerike. Ako brazilska favela nije mahala, samo sa većinskim stanovništvom drugačije religijske vjeroispovijesti od neke, npr. sarajevske, onda nije niko, nit ništa. Svaka čast Argentincima, Kolumbijcima, Urugvajcima, Čileancima i ostalim Latinosima, ali najviše je mahalaca svjetskom fudbalu (i to ubjedljivo) dao Brazil. A jedan od stotinu neponovljivih rodio se baš na današnji dan prije 50 godina u Santosu.
Kakav otac, takav sin
Djalma Feitosa Dias se u Peleovom gradu rodio isključivo iz razloga što mu je otac Djalma Pereira Dias Júnior u to vrijeme igrao za Santos (sezona 1969/70, u timu bili i Pele i Carlos Alberto). Djalma stariji je, inače, bio originalni Carioca (rođen 1939. u Rio de Janeiru gdje je 1990. i umro), a svoj najbolji fudbal je od 1962. do 1968. na poziciji odbrambenog igrača igrao u Palmeirasu. Tad je i skupio 21 nastup za Seleção,no Mário Zagallo ga neće uvrstiti u izabrani tim koji će na SP 1970 u Meksiku zvanično po treći put postati prvak svijeta, a nezvanično osvojiti srca fudbalskih „bolesnika“ kao „najbolji Brazil ikada“.
Sličnu će sudbinu, od tad već ishlapjelog i potrošenog, 67-godišnjeg Zagalla 28 godina kasnije doživjeti i Djalmin sin, Djalma Feitosa Dias. Djalminha (mali Djalma) se nije našao na spisku za SP u Francuskoj 1998. iako je već sa reprezentacijom osvojio Copa America 1997. u Boliviji, te odlično odigrao svoju prvu sezonu u Evropi, tačnije u ekipi Deportiva iz La Coruñe.
Magija na Riazoru
Imao je taj 27-godišnji ofanzivni vezista/playmaker iza sebe u to vrijeme već pet godina u Flamengu, dvije u Guaraniju (uz jednu godinu posudbe u japanski Shimizu S-Pulse), te sezonu 1996/97 kada je u dresu Palmeirasa i sa desetkom na leđima zalužio Bola de Ouro (brazilska Zlatna lopta) nagradu. U julu 1997. ga je za 10 miliona eura u Galiciju doveo Carlos Alberto Silva, brazilski stručnjak koji je Deportivo u februaru prethodne sezone preuzeo od Johna Toshacka, te ga, najviše zahvaljujući sjajnim partijama Rivalda (21 gol u 41 utakmici) doveo do trećeg mjesta na konačnoj tabeli Primere. Rivaldo će nakon samo jedne sezone u La Coruñi za 26 miliona dolara biti prodat Barceloni, a u plavo-bijeli dres, pored Djalminhe, obučeni i brazilski napadač Luizão, te nigerijski golman Peter Rufai. Ekipa u kojoj su već bili Marokanac Noureddine Naybet, pravi (Fran) i naturalizovani (Donato) Španci, iskusni Brazilac Mauro Silva i još stariji i iskusniji kamerunski golman Jacques Songo'o naslanjala se na Súper Dépor generaciju koja je sredinom 90-tih bila u vrhu španskog fudbala. 1994/95 je osvojen Kup kralja, a samo za Đukićev neiskorišten penal u posljednjem kolu iste sezone ostalo se kratkim za titulu prvaka Španije. Učešća u UEFA-inim takmičenjima su postala konstanta, a simbol generacije i najbolji golgeter (86 golova/131 nastup) ekipe bijaše Bebeto koji je u La Coruñi proveo četiri fantastične godine (1992-1996).
„E, ako je Bebeto na Riazoru obezbjeđivao golove, Djalminha je donosio magiju“, reći će i danas malo stariji navijači Deportiva koji se sa sjetom u očima i posebnom inspiracijom prisjećaju tih, sad već četvrt stoljeća daleko, slavnih dana. Pogotovo iz sadašnje depresije i zaglibljenosti u trećeligaški mulj gdje su nekoć slavni Los blanquiazules zarobljeni već dvije sezone.
Brojke i statistika u Djalminhinom slučaju, a riječ je o nepunih sedam godina igranja za Deportivo (1997-2004. uz jednogodišnju posudbu u bečku Austriju u sezoni 2002/03), ne znače skoro ništa. Cifra od 185 nastupa i 50 golova postignutih u njima nekome ko ga nije gledao neće zavrtiti pamet, niti naložiti da promptno treba istražiti i saznati sve o njemu. Djalminhina mahala je imala površinu od 105 x 68 metara i travnati pod, a kao svaki istinski mahalac najbolje se osjećao i snalazio u/na njoj. Iako je Depor tu njegovu prvu (1997/98) sezonu završio na skromnom 12. mjestu (C. A. Silva sa pozicije trenera otjeran još u oktobru 1997, neuspješno ga naslijedio José Manuel Corral), partije koje je O Mago (tu sezonu imao broj 5 na dresu) pružio protiv Barcelone, ili samo dvije sedmice kasnije protiv Reala na Riazoru će ostati zauvijek upamćene kao noći čarobnjaštva i magije.
Raskoš talenta i problematičnost karaktera
Ta kontrola lopte, nagla promjena brzine, dodavanja petama i rabonama, driblinzi i pasovi koji su uključivali i sombrera i „dugine vrtuljke“ (lambreta), pregled igre i začuđujući efei kojima je izluđivao i „bušio“ golmane, Paneneke sa penala… nisu imali premca u to vrijeme i vrlo su često bile bravure po prvi put viđene na španskom, a kasnije i na evropskom tlu.
„Obožavao je velike utakmice, uvijek posebno bio nabrijan protiv Reala, Barce ili lokalnog, galicijskog rivala Celte Vigo“, sjetit će se savremenici i saigrači Donato i Pauleta, godinama kasnije. „Bio je igrač koji je uvijek bio spreman da te iznenadi“, reći će i Victor (u Deportivo iz Racing Santandera stigao 1999). „Baš kad si pomislio da si vidio sve u fudbalu, ukaže se Djalma i pokaže ti nešto sasvim novo, do tad neviđeno. Rijetki su igrači kao što je bio on i sigurno da je u ono vrijeme bio prevaga. Uvijek je hrabro tražio loptu i pokušavao da u kritičnim momentima nađe najbolje rješenje.”
Narednu, 1998/99. sezonu Deportivo će se pod novim i karizmatičnim trenerom Javierom Iruretom malo popraviti, završiti kao šesti na konačnoj tabeli La Lige, te stići do polufinala Kupa kralja. Djalminha će u 29 prvenstvenih nastupa upisati 7 golova i 1 asistenciju, no prava je avantura sa spektakularnim završetkom slijedila tek u sezoni 1999/2000. Los herculinos kako Deportivo još, po 55 metara visokom svjetioniku nadomak La Coruñe, u domovini zovu su na kraju sezone trijumfalno došli do svoje prve i sve do danas jedine titule prvaka Španije. U sezoni koju će začiniti i ulazak u osminu finala Kupa UEFA (eliminisani od kasnijeg finaliste Arsenala), Djalma će u 31 prvenstvenom nastupu zabiti 10 golova i imati 1 asistenciju, no i tu će živi nastupi i kompletni dojmovi nakon mečeva govoriti mnogo više od šturih brojki. Poseban dragulj među njima bio je onaj od 6. februara 2000. kada se iznad svjetlošću reflektora obasjanog Riazora i usred zimske, galicijske noći ukazala duga. I kada su slavni madridski Galácticosi, isti oni koji će tri i po mjeseca kasnije osvojiti osmu titulu prvaka Evrope za Real, razmontirani sa uvjerljivih 5:2.
Liga prvaka, konkurencija i Irureta
Uslijedile su godine u kojima je Deportivo, osim što je već bio u Primeri, postao bitan faktor i u elitnom UEFA-inom takmičenju, Ligi prvaka. Već u svom premijernom nastupu klub iz Galicije će stići do četvrtine finala gdje će ga zaustaviti Leeds United, a sezonu kasnije (2001/2002) poguban za Depor će u istoj fazi takmičenja postati još jedan United, i to onaj iz Manchestera. Djalminha će sezonu nakon šampionske u timu dobiti konkurenciju u vidu Juana Carlosa Valerona kojeg je Irureta doveo iz (tada) u Segundu ispalog madridskog Atletica. E, taj se natječaj za prvu violinu plavo-bijele filharmonije već nije dopao Djalminhi, pa je nezadovoljstvo i nervozu zbog značajno smanjenog broja nastupa u prvih 11, sad već 30-godišnji Brazilac počeo da pokazuje na terenu i van njega. Mahalac voli da je gospodar svoje mahale u kojoj zna sve vještine i trikove neophodne za udoban i bezbrižan život, pa kad mu to neko uzurpira i pokuša da oduzme, ide đonom i (počesto) ne bira sredstva da tom „nekom“ pokaže da ga je uvrijedio.
Baskijski je stručnjak, tako, u maju 2002. na treningu Deportiva i sa štapom u ruci pokušao da Djalminhu (navodno zbog prigovora pomoćnom treneru koji u ulozi sudije nije svirao penal za Djalminu ekipu) prijevremeno pošalje u svlačionicu. Vrela mahalska krv, pogotovo u svojoj mahali/na svom travnjaku ne trpi nepravdu, pa je Irureta vidio i osjetio „kako tata glavom“, a Djalminha zbog neshvatljive gluposti i ishitrenosti (udaranja vlastitog trenera) odstranjen iz ekipe Deportiva. Da stvar bude i gora pobrinuo se Luiz Felipe Scolari koji ga je sa finalnog spiska Seleçãoa za SP u Japanu i Južnoj Koreji, za kaznu, prekrižio. Brazil će u Aziji osvojiti svoju petu i (zasad) posljednju „Zlatnu boginju“, a Djalminha sa već 31 godinom na plećima i prgavim karakterom u venama, ostati na ledini sa koje više, bar kada je vrhunski nogomet u pitanju, nije bilo povratka.
Austrija, penzija, naslijeđe
Sezonu 2002/03. je, tako, proveo na već spominjanoj, mizernoj (12 nastupa/3 gola) i ponižavajućoj posudbi u bečkoj Austriji, da bi na povratku u Deportivo zadužio 16-ku i, uglavnom, ulogu grijača klupe. U svim takmičenjima (uključujući i jedan jedini minut u Ligi prvaka gdje je Deportivo te godine stigao čak do polufinala) skupio je tek 15 nastupa, te ugurao dva gola. Bilo je vrijeme da se te, 2004. godine, ka fudbalskoj mirovini, pa makar i preko još jednog kratkotrajnog boravka u meksičkom Clubu América, krene.
Par tek osnovnih crtica iz života čovjeka koji je i danas, na svoj 50. rođendan aktivan u najljepšoj igri, barem kao TV pundit ili povremeni „zamahivač“ u malonogometnom timu brazilskih vedeta/veterana, ne može, sve i da ga niste gledali i pratili u stvarnom vremenu, reći da je riječ o lošoj, pakosnoj ili ozlojeđenoj osobi.
Fudbalski mahalac kojeg je, prema vlastitom priznanju, nekoć „đonio“ i marljivo „skidao“ nezaboravni Zuba Ronaldinho, ne može biti ništa drugo do topla i romantična duša kojoj samo mahalski mentalitet nije dao da bude jedan od najboljih i najkompletnijih ikada. „Najbolje sam godine proveo u Deportivu“, priznat će nedavno u jednoj javnoj ispovijesti. „Tamo sam bio najsretniji, kako na terenu, tako i izvan njega. Volio sam grad, ljude. Sve je bilo savršeno. Sezona u kojoj smo osvojili La ligu vrijedila je svega ostalog, nečega što možda i nije bilo perfektno. To slavlje ljudi na trgu Maria Pita nakon osvojene titule… Slike koje je nemoguće zaboraviti“.
U cilju sprečavanja zaborava lika i djela ovog fudbalskog virtuoza, a i za sve one koji izbjegavaju klikati hiperlinkove u tekstualnom sadržaju naviše, sjetimo se Djalminhe u video prozoru naniže, te mu poželimo sretnu i nezaboravnu „petobanku“ koju puni danas.
Sve najbolje, magu!