Latifić: Kopačka od zlata

Sudijska nadoknada

Zabijanje golova bi, u suštini, trebalo da bude osnovni smisao fudbalske igre. Džaba ti i lijepi dresovi, napucan stadion i lijepo uređen travnjak, vatreni navijači i bogat vlasnik – ako u ekipi nemaš igrača (ili više njih) koji umije zategnuti protivničku kanafu, te obezbjediti pobjedu. Uprkos svom sitnom vezu, taktičkim bravurama i/ili srčanosti koju tvoji puleni demonstriraju na terenu – ako nemaš rasnog golgetera – donji si i bodove će, skoro sigurno, odnijeti protivnik. Jedan od najvećih ikada, Marco van Basten, će, tako, zauvijek zapamtiti šta mu je otac savjetovao na početku karijere: „Htio sam prvo igrati veznog, ali on je insistirao da budem napadač i golgeter, jer je to najteža i ključna pozicija u fudbalu. Tako i jest.

Najljepša igra se oduvijek, uprkos svim fazama bunkerizacije, destrukcije i zakulisnih radnji kroz koje je u ovih 150 godina periodično prolazila, igra(la) za gol više. OK je ne primiti gol, ali ako ga ne zabiješ – ne možeš pobijediti, pa bi i slavni Grunf, da je u vrijeme TNT dana, kojim slučajem, bio navučen na nogomet, morao malo modifikovati natpis na jednoj od svojih čuvenih majica.

Pioniri iz L'Équipea

Prebitnu ulogu golgetera i neophodnost da se na nivou kompletene Evrope njihovoj unikatnoj vještini javno oda počast prvi je prepoznao francuski L'Équipe. Čuvena pariška sportska novina je inicijalno proglašenje najboljeg evropskog strijelca organizovala za sezonu 1967/68, kada je nadmoćnu pobjedu (42 gola za Benficu u portugalskom prvenstvu) odnijela „Crna pantera“, Eusébio da Silva Ferreira. Portugalac iz Mozambika je za nagradu dobio kilu i po tešku, dimenzija 18 x 8 x 24 cm, „Soulier d'Or“. Kopačku od zlata.

Na drugom mjestu te, inicijalne, sezone završio je Antal Dunai iz mađarske Újpesti Dózse sa 36 golova u domaćem šampionatu, a bronza je pripala Robertu Lennoxu iz škotskog Celtica (32). Iako su za osvajanje L'Équipeove Zlatne kopačke, za razliku od Zlatne lopte France Footballa, bile bitne isključivo brojke (u nacionalnom prvenstvu postignutih golova) pa je tako, u osnovi, egzaktnija/objektivnija nagrada u odnosu na izbor najboljeg fudbalera Evrope, sive zone u šturim pravilima ove manifestacije ubrzo su počele da izbijaju na površinu.

Nedovršeni pravilnik

Svih 30+ evropskih liga u to vrijeme vrijedile su, barem za ovu titulu, isto. UEFA klupski koeficijent tada nije ni postojao, pa je i bukvalno bilo svejedno da li igraš u kiparskoj, sjevernoirskoj ili, pak, njemačkoj Bundesligi. Sve što se računalo je bio broj postignutih golova u domaćem prvenstvu. Sa penala, iz prekida ili igre – nebitno. To su „nedovršeno“ pravilo već u sezoni 1968/69 obilato iskoristili Bugari (Žekov), Grci (Sideris), Mađari (opet Dunai) i Austrijanci (Köglberger), pa je ispalo da golgeterska elita Evrope živi i radi u sofijskom CSKA, atinskom Olympiakosu i bečkoj Austriji što je, jasno, bilo daleko od istine.

No, pravila se u dodjeli L'Équipeove nagrade, nisu bitnije mijenjala sve do 1991. godine. U te preostale 22, prijeratne sezone su se zlatom, tako, stigli potkovati i Kipranin Sotirios Kaiafas (1975/76 – 39 golova za nikozijsku Omoniju) ili Bugarin Georgi Slavkov (1980/81 – 31 gol za Trakiju iz Plovdiva). Rumun Dudu Georgescu igrajući za bukureštanski Dinamo čak dva  puta (1974/75 i 1976/77)?! Nije bio loš igrač, naprotiv. Ali, realno, daleko od „najboljeg centarfora Evrope“. Ušićarili su u tom periodu i „Liliputanci“ poput Carla Devilleta (31 gol za luksemburšku Sporu u sezoni 1969/70 mu obezbijedio evropsko golgetersko srebro) ili Švicarca Petera Risija (33 gola za FC Zürich 1975/76. dovoljna za „bronzanu kopačku Evrope“). No, bilo je i doajena. Pokojni Gerd Müller (zlato 1969/70 i 1971/72) i Portugalac Fernando Gomes (najbolji 1982/83 i 1984/85) su uz pominjane Eusébia i Georgescua jedini do 1991. L'Équipeovo zlato osvajali po dva puta.

Ex YU i ESM preuzimanje

Od igrača iz bivše Jugoslavije Zlatnu kopačku je, igrajući za marsejski Olimpique (44 gola u sezoni 1970/71 francuske Division 1), osvojio Josip Skoblar, a bronzanu pokojni Slobodan Santrač (1971/72 – 33 gola za OFK Beograd) i Vahid Halilhodžić (1984/85 – 28 golova za francuski Nantes). Titulu najboljeg strijelca Evrope ponijet će i Darko Pančev (34 gola za Crvenu zvezdu) i to baš u sezoni 1990/91, koja će za entuzijaste/organizatore iz L'Équipea biti i posljednja. Uredništvu francuskog časopisa je „pukao film“ kad su se Kiprani našli pozvani da protestvuju jer je, navodno, „jedan igrač u njihovom prvenstvu zabio 40“, mada su zvanični podaci govorili o Suadu Bešireviću (bivšem centarforu banjalučkog Borca, a tada Apollona iz Limassola) i Panikosu Xiourouppasu (Omonia) koji su sa po 19 postignutih golova bili najbolji strijelci kiparske lige. Francuzi su digli ruke i u narednih pet sezona je dodjela ove nagrade stavljena pod ad acta oznaku.

Novu inicijativu za obnavljanje dodjele Zlatne kopačke Evrope pokazat će European Sports Media, pa će se pod njenim patronatom, sa bolje definisanim pravilima i od sezone 1996/97 najbolji evropski strijelci ponovo „obuvati u žuto“. Realnija pravila podrazumijevala su bodovanje svake od evropskih liga na osnovu ustanovljenog UEFA-inog koeficijenta, pa je svaki gol postignut u nekoj od pet najjačih liga u Evropi vrijedio dvostruko, onaj u ligama od 6. do 21. mjesta množio se sa 1,5, a u prvenstvima ispod 22. mjesta sa 1. Nije više bilo nevažno za koga i u kojoj ligi igraš, pa su Zlatnu kopačku nakon ove izmjene u pravilima, od igrača iz nacionalnih prvenstava koja u tom trenutku nisu bila u evropskih TOP 5, do dana današnjeg uspjeli osvojiti samo Šveđanin Henrik Larsson (Celtic 2000/01 – 35 golova) i Brazilac Mario Jardel (1998/99 Porto – 36 i 2001/02 Sporting – 42 postignuta gola). Primat će, jasno, preuzeti najbolji golgeteri „Liga petice“, pa se eventualno iznenađenje u posljednjih 25 godina ove nagrade moglo desiti samo glede imena slavodobitnika (Nikos Machlas, Vitesse 1997/98 – 34 ili Kevin Phillips, Sunderland 1999/2000 – 30 golova). Ne i lige iz koje najbolji strijelac Evrope dolazi.

Era Messija i Ronalda

Dok tron nisu preuzeli Cristiano Ronaldo i Lionel Messi, te utrku za najboljeg evropskog strijelca u periodu 2008-2019. sveli (uglavnom) na lični dvoboj (Portugalac u tom periodu osvojio četiri, a Argentinac čak šest Zlatnih kopački), prestižnom su se nagradom po dva puta stigli okititi Thierry Henry (Arsenal 2003/04 i 2004/05) i Diego Forlan (Villarreal 2004/05 i Atletico Madrid 2008/09). Luis Suarez je u dresovima Liverpoola (2013/14) i Barcelone (2015/16) uspio dva puta prekinuti dominaciju dvojice najboljih fudbalera, a i golgetera 21. vijeka. Od sezone 2019/20 Zlatna kopačka (praktično) ne može pripasti dvojici igrača istovremeno jer se u slučaju istog broja postignutih golova u obzir uzimaju minute provedene na terenu, broj asistencija, kao i broj golova zabijenih iz 11-erca. Samo u slučaju da su svi faktori kod kandidata identični laskavo priznanje bi se dijelilo u dvije ili više kopija.

Pretprošle (2019/20) sezone zlatnu je obuću u Italiju, nakon 14 godina (Luca Toni, Fiorentina najbolji 2005/06 i Francesco Totti, Roma 2006/07) i poprilično neočekivano vratio Ciro Immobile (Lazio – 36 golova), a prošle ju je (očekivano) zgrabio Poljak Robert Lewandowski (Bayern – 41 gol) koji je tako, u svojoj tridesetitrećoj godini života, a šesnaestoj nogometne karijere, konačno dočekao da golgeterski tron preuzme od nešto starijih Ronalda i Messija. Kristina i Buha su, jasno je svima, na zalasku svojih nevjerovatnih karijera, pa se Lewa drugog spojenog slavlja misli hvatati već ove, 2021/22 sezone kada su stvari u trenutnom poretku već takve kakve jesu.

Lewa konstanta

Najbolji strijelac minhenskih Die Rotenovaca na današnji dan Karimu Benzemi (Real Madrid) i Lazialu Immobileu bježi sedam golova, a do kraja Bundeslige su još četiri kola. U Primeri i Serie A još po pet. Daleko iza, sa 9 (Vlahović, Fiorentina i Juventus  – još 5 kola), 10 (Salah, Liverpool – još 6 kola), 11 (Mbappé, PSG – još 5 kola) i 12 (Schick, Bayer Leverkusen – još 4 kola) golova manjka u odnosu na poljskog napadača stoje dokazani golgeteri, ali i igrači koji su ove sezone imali manje ili veće oscilacije u formi, te probleme sa povredama. Lewandowski takvih nedaća u Bayernu nema. Od 2014. za Bavarce je zabio nestvarnih 235 golova u 249 prvenstvenih nastupa, pa mu nova i skoro pa izvjesna kopačka od zlata neće ni trebati u CV-u kako bi ga se prepoznalo kao jednog od najboljih golgetera u povijesti najpopularnijeg sporta.

„1-2-3 golgeter mo'š bit’ ti!“ nije TV show kojeg će osmisliti i proizvesti neka lokalna ili internacionalna medijska kuća. Oni najbolji među fudbalskim zabijačima se, uz svu sreću, krvav rad i odricanja tokom karijera, najprije kao takvi rode. S nekim posebnim, ispočetka skrivenim, pa kasnije prepoznatim i fino izbrušenim draguljem od talenta. S njuhom za gol. Sa zlatnim stopalom.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje