Latifić: Mundijalska egzotika – Bolivija 1994.

Sudijska nadoknada

„Nemoguće je tamo igrati“, priznat će Lionel Messi argentinskim novinarima na aerodromu u Buenos Airesu dok je hvatao avion za povratak u svoju Barcelonu. „Svi smo se mučili. Malo zasprintaš i ne možeš poslije toga da dođeš do daha. Oni trče normalno, puno su brži od tebe u tim uslovima. Drže visok tempo igre, pucaju iz svih pozicija. Lopta ide brže, ali zbog rijetkog zraka ne možeš joj zadati efe, slabije odskače o podlogu. Znali smo da bi moglo biti problematično, ali nismo očekivali ovakav potop.“ Početak je aprila 2009. godine i u sklopu južnoameričkih kvalifikacija za SP u Južnoj Africi La Albiceleste je svojim navijačima priuštila neslanu i bolnu prvoaprilsku šalu. U 12. kolu tog CONMEBOL kvalifikacionog ciklusa na stadionu Hernando Siles u La Pazu do nogu ih je potukla bolivijska La Verde. Tih 1:6 će sve do dana današnjeg, skupa sa havarijama protiv Čehoslovačke (SP 1958. u Švedskoj) i Španije (prijateljska u Madidu 2018.), ostati najubjedljiviji porazi u bogatoj historiji ove fudbalske velesile.

Uprkos ubjedljivoj pobjedi protiv favorizovanog rivala i činjenici da je u oktobru te 2009. godine na istom stadionu savladan i veliki Brazil (2:1), Bolivija se nije plasirala Mundijal u Južnoj Africi. U ligi od 10 južnoameričkih reprezentacija je na kraju zauzela 9. mjesto, a slične plasmane je ostvarila i u kasnijim (SP 2014, 2018, 2022) kvalifikacijama, baš kao i u onima ranije, u periodima 1954-1994. i 1998-2010. Bila su ta dva učešća na prvenstvima svijeta u dalekoj prošlosti (1930. i 1950), ali i tu su Bolivijci dobili pozivnicu, te bili dio najvećeg fudbalskog takmičenja samo zbog toga što su mnoge reprezentacije iz ekonomskih ili političkih razloga odustale od nastupa. La Verde je na tim smotrama prošla kao bosa po trnju (3 ubjedljiva poraza u 3 nastupa, gol-razlika 0:16) i tada je, baš kao i u godinama poslije toga, bilo jasno da sa nogometnom elitom nema ništa zajedničko. U principu je, skupa sa Venecuelom (jedinom južnoameričkom reprezentacijom koja nikada nije igrala na Svjetskom prvenstvu), bila i ostala najslabija selekcija u tom dijelu svijeta, pa su se neuspjesi i fenjeraške pozicije u skoro pa svim kvalifikacionim ciklusima redali kao na traci i praktično postali dio bolivijske fudbalske tradicije. Sve do 1994.

Iznad oblaka

Sa 3.640 metara nadmorske visine La Paz je najviši glavni grad jedne države na planeti, pa je onda jasno da je Hernando Siles sa kapacitetom od 41.143 sjedeća mjesta „najviši“ stadion na kome svoje utakmice igra jedna svjetska reprezentacija. U uslovima gdje je vazduh rijedak i na rubu od 21% kisika, neaklimatizovani stranci / gosti / fudbalski rivali lako ostaju bez daha, osjećaju mučninu i vrtoglavicu. Slabo spavaju. Na aerodromu El Alto, 13 kilometara od La Paza i na čitavih 4.061,5 mnv, turiste dočekuju sa šoljama čaja od koke, biljke čije lišće lokalci tradicionalno žvaču već šest hiljada godina. Ne da bi se drogirali, nego da bi mogli „normalno“ živjeti i opstati na vrhovima i vrletima golemih Anda. Tu, nebu pod oblacima.

Naučna fudbalska istraživanja su izračunala da će lopta udarena na 0 metara nadmorske visine i to sa 20 metara od gola, jačinom koja će joj dati brzinu od 97 km/h i visinu od 1,5 metara iznad travnjaka, do gola/golmana izgubiti skoro polovinu svoje brzine. U La Pazu, pak, tako izveden udarac izgubi samo 30% svoje inicijalne brzine i diže se na visinu od 2,4 metra, pa je odbrambenim igračima protivnika puno teže da ga blokiraju, a golmanima da brane. Uz nedoumice (10, 3 ili samo 1 dan?), a i nemogućnost (zgusnut kalendar) da se na aklimatizaciju na ovom gostovanju potroši dovoljno vremena, gostujući treneri i igrači su uvijek strepili od odlaska u Boliviju. Ako „Zeleni“ već nisu mogli sami da se kvalifikuju, kao klasična „domaćinska ekipa“ su počesto znali da otkidanjem bodova favorizovanim gostima kroje kvalifikacijske tabele i odlučuju o tome ko će Južnu Ameriku predstavljati na narednom Mundijalu.

Za nešto više od „tradicionalno neugodnog domaćina“ morale su se poklopiti mnoge kockice u ovoj suroj, ali i posebnoj, na svoj način prelijepoj planinskoj državi. Kažu da je generacija La Verde iz 1963. imala talenta, ali tajna trijumfa na toj Copa America (jedini veliki trofej kojeg je reprezentacija Bolivije osvojila u svojoj historiji) ponajviše leži u činjenici da se to prvenstvo Južne Amerike odigralo u dva bolivijska grada, La Pazu i Cochabambi. Čile nije učestvovao zbog političko-teritorijalnog sukoba s Bolivijom, Urugvaj furao bojkot zbog toga što se Copa igra u takvim visinskim (ne)uslovima, a Venecuela odustala. Za prvi pravi, historijski, a vrijeme će kasnije pokazati, i jedini veliki uspjeh Bolivije u kvalifikacijama za SP na mjesto selektora je morao doći jedan Baskijac.

Američki san

Francisco Xabier Azkargorta Uriarte, 40-godišnji stručnjak (zbog teške povrede igračku karijeru završio već u svojoj 23.) iz Azpeitije je nakon epizoda na klupama Espanyola, Valladolida, Seville i Tenerifa u drugoj polovini 1980-ih, za kormilo nacionalnog tima Bolivije postavljen 1993, pred početak kvalifikacija za SP čija se završnica 1994. godine trebala igrati u Sjedinjenim Američkim Državama. U selektorske ruke će mu doći sjajna, za bolivijske prilike vjerovatno i najbolja ikada generacija fudbalera koja se formirala na nogometnoj Tahuichi Akademiji u Santa Cruzu. Ova je ustanova u cilju unapređenja bolivijskog fudbala formirana 1978. godine, a Azkargorta je čak devetoricu njenih ranijih polaznika uvrstio u tim koji će u julu 1993. započeti, te u septembru iste godine trijumfalno završiti kvalifikacije za američki Mundijal. Među njima i prave bisere bolivijskog fudbala kakvi su bili Marco Antonio Etcheverry, Erwin Sanchez i naturalizirani Argentinac, Luis Cristaldo.

U to vrijeme CONMEBOL kvalifikacije za SP nisu imale današnji „liga“ format kada svako protiv svakog igra kući i na strani, pa se 4 ili 5 prvoplasiranih (od ukupno 10 južnoameričkih nacionalnih timova) kvalifikuje na mundijalsku završnicu. USA ‘94 je bilo posljednje SP sa 24 reprezentacije u završnici, a za CONMEBOL federaciju su bila rezervisana 3 (+1) mjesta. Devet nacionalnih timova (Čile bio pod FIFA suspenzijom) je žrijeb rasporedio u dvije grupe. Grupa A je imala četiri, a grupa B pet timova, što je značilo da će pobjednici obje grupe, u kojima je svako sa svakim imao igrati kući i na strani, obezbijediti američku vizu. Ista će sreća snaći i drugoplasiranog iz grupe B, a drugi iz grupe A će morati u dodatno razigravanje sa pobjednikom okeanijskih kvalifikacija, Australijom. Bolivija je upala u grupu B, sa Brazilom, Urugvajom, Ekvadorom i Venecuelom.

Kvalifikacije su 18. jula 1993. u Ciudad Guayani protiv domaće Venecuele otvorene furiozno. La Verde je mrežu Vinotinta napunila do vrha (7:1), te najavila da u tim kvalifikacijama neće biti inferiorni statista, niti „kanta za napucavanje“. Da se ne šale Bolivijci su sedam dana kasnije dokazali u La Pazu kada su golovima Etcheverrya (88.) i Peñe (89. minut) na pleća (2:0) oborili i veliki i slavni Brazil, nanijevši mu tako prvi kvalifikacijski poraz u njegovoj prebogatoj nogometnoj povijesti. Ta drama u kojoj Taffarel prvo brani El Diablu penal, pa mu ga onda ovaj, dva minuta prije kraja meča zabija iz mrtvog ugla za 1:0, ostat će, vjerovatno i zauvijek, najslavniji momenat bolivijskog fudbala. Godinu dana kasnije Seleção će se u Pasadeni okititi svojim četvrtim naslovom prvaka svijeta.

8. augusta 1993. na Silesu je nadigran Urugvaj (3:1), sedam dana kasnije i Ekvador (1:0), pa se Bolivija, potpuno neočekivano i sa oreolom najprijatnijeg iznenađenja kompletnih kvalifikacija za to SP, nakon četvrtog kola našla na čelu grupe B sa maksimalnih osam bodova. One fudbalske sladokusce koji su tada u Evropi, pa i na drugim kontinentima, imali priliku pogledati neku od pomenutih utakmica, ili vidjeti barem golove sa istih, zaintrigirala je ova neobična i egzotična fudbalska priča. Kad sam po prvi put u tad rijetkim ratnim druženjima sa strujom imao priliku vidjeti kako zamahuje “El Diablo” Etcheverry ili projektile sa 20 i više metara u rašlje šalje Erwin “Platini” Sanchez, istovremeno sam poželio da bolivijska fudbalska bajka potraje što duže i da se La Verde plasira u Ameriku. 7,3 miliona Bolivijaca je živjelo, teško disalo i lišće koke još intezivnije žvakalo za ispunjenje tog sna.

Sedam dana nakon Ekvadora, Bolivija je Venecueli (opet) sedam stavila i u La Pazu, ali je nakon ove rekordne pobjede u svojoj historiji malo zaklocala i u brazilskom Recifeu 29. avgusta 1993. doživjela potop (0:6). Dvije sedmice kasnije u Montevideu je uslijedio i poraz (1:2) od Urugvaja, pa se pred posljednje, 10. kolo grupe B na vrhu tabele namjestila zaguljena situacija. Prvo, drugo i treće mjesto dijelili su Brazil, Bolivija i Urugvaj sa po 10 osvojenih bodova, a u zadnjem kolu Bolivijci su gostovali (već eliminisanom) Ekvadoru, dok je Brazil na svojoj Maracani čekao Urugvaj. Sretan kraj bolivijske fudbalske bajke izabranici brkatog selektora Azkargorte obezbijedili su odigravši dovoljnih 1:1 u Guayaquilu, a kako je Seleção u istom terminu savladao Urugvaj sa 2:0, plasman na SP u SAD-u obezbijedili su Brazil i Bolivija. Slavlje u visokim Andama je moglo da počne, a 19. septembar 1993. će zlatnim slovima biti upisan u bolivijsku fudbalsku knjigu, pa u ostatku vremena ostati poseban, nacionalnog praznika vrijedan datum za sve Bolivijce.

Med i žuč

Tačno tri mjeseca nakon prazničnog 19. septembra u Las Vegasu je izvršen žrijeb grupa SP završnice. Bolivija je upala u grupu C sa Njemačkom, Španijom i Južnom Korejom, a s obzirom da je mundijalska tradicija tada nalagala da novo SP otvori reprezentacija aktuelnog prvaka svijeta protiv nekog od svoja tri protivnika u grupi, Boliviji je pripala čast da protiv šampionskog Mannchafta 15. Mundijal otvori na Soldier Fieldu u Chicagu. No, prije tog, 17. juna 1994. trebalo je predeverati i prerendati čitavih pola godine u kojima su bolivijski navijači bili u euforiji s jedne, ali i u dubokom zabrinuću s druge strane predmundijalske groznice. Koljeno je nezgodno, igrajući za svoj i čileanski Colo-Colo, još prije nove 1994. ozlijedio najbolji igrač Etcheverry, pa je u pokušajima da se što prije vrati na teren, nekoliko mjeseci pred SP tu povredu još dodatno pogoršao.

La Verde se bez “El Diabla” u to vrijeme teško mogla i zamisliti, bilo je to kao da Diega Armanda Maradonu (u punoj snazi i najboljim godinama) izbacite iz prvih 11 Argentine. Ili Carlosa Walderramu iz najboljeg tima Kolumbije, na primjer. Ipak, neko će ljekovite trave i ko zna kakve obloge za Marcovo koljeno pred sami Mundijal plasirati tako dobro i kvalitetno, da će napredak u ozdravljenju bolivijske desetke postati vidan i dovoljno brz da Etcheverry ipak bude spreman za prvu utakmicu. Ne baš i da startuje, ali da sa klupe za rezerve uđe, te u posljednjoj četvrtini meča, eventualno, bude i prevaga na terenu, svakako.

Koliko je slatko i ponosa puno, pred više od 63.000 gledalaca na čikaškom stadionu, bolivijskim reprezentativcima bilo otpjevati nacionalnu himnu Bolivianos, el Hado Propicio” uoči početka, toliko im gorko nakon kraja premijernog meča bijaše progutati minimalan poraz od tadašnjih prvaka svijeta. Posebno je teško na kraju bilo tragičaru utakmice, gore spominjanom i tog dana u Čikagu rekordno brzo isključenom Marcu Antoniju Etcheverryu.

Bolivija se u prvom poluvremenu i bez najboljeg igrača sjajno držala i nosila sa favorizovanim Nijemcima, uprkos medijsko-kuloarskim omalovažavanjima uoči meča da je isključivo domaćinska ekipa, jaka samo na svojih 3.600 i kusur nadmorske visine, te nemoćna da se u normalnim uslovima suprostavi ijednoj ozbiljnijoj svjetskoj reprezentaciji. Na čikaška 182 mnv i sve do 61. minute se, ipak, nije vidjelo ko je aktuelni šampion, a ko praktično debitant na najvećoj fudbalskoj smotri. La Verde je sve do te neuspjele ofsajd zamke svoje odbrane i nerezonskog istrčavanja golmana Carlosa Trucca držala 0:0 i bila manje-više ravnopravna sa vječnom fudbalskom velesilom. Klinsmann je iskoristio trenutak dekoncentracije bolivijske odbrane i zabio prvi gol na američkom Mundijalu, a da na prvoj utakmici ne bude i posljednji trebao se pobrinuti Etcheverry kojeg je (ne)dovoljno spremnog i, ispostavit će se ubrzo, prenabrijanog Azkargorta sa klupe uveo u 79. minuti.

Ni četiri minuta kasnije, “El Diablo” će u pokušaju da njemačkom kapitenu Lotharu Matthäusu pored auta oduzme jednu loptu naletiti na “Krmkov” lakat, pa će ga zbog blagog odgurivanja i doticanja Matthäusa nogom nakon toga, meksički sudija Arturo Brizio Carter ekspresno isključiti iz igre, pokazavši mu direktan crveni karton. Prevara je prije VAR-a, sjetimo se, na Mundijalima bilo jedno čitavo more. Zbog ove se Etcheverry, ipak, osjećao krivim i odgovornim. “Izvinjavam se navijačima jer očekivali su mnogo, a dobili ovo. Nije ni važno jesam li ga zaista udario ili ne, žao mi je zbog publike koju sam iznevjerio”, tužno će zaključiti nakon minimalnog poraza i svog prvog, ni četiri minute dugog nastupa na Svjetskim prvenstvima. Ujedno i posljednjeg.

21. u Americi, drugi u Boliviji

Šokirani zbog nes(p)retnog poraza i suspenzije ključnoga igrača, Bolivijci se do drugog kola (23. juna 1994) i susreta protiv Južne Koreje u Foxboroughu nisu stigli dovoljno oporaviti, a ni spremiti, pa sve lijepo što se iz konačnih 0:0 može izdvojiti stane u činjenicu da je to bio prvi bolivijski bod ikada osvojen na Mundijalima. Crveni karton (drugi žuti) je ovog puta u 82. minuti zaradio Luis Cristaldo, pa ni on nije imao pravo nastupa četiri dana kasnije, u Chicagu protiv Španije. Iako je u slučaju pobjede La Verde imala priliku da se domogne drugog mjesta u grupi i plasmana u drugi krug takmičenja (osmina finala), bolivijska reprezentacija takvom podvigu tog popodneva nije bila ni blizu. Crvena furija je zasluženo slavila sa 3:1, a Bolivijci nakon meča morali pakovati kofere i spremati se za povratak kući. U avionu koji je jezdio prema jugu i vrhovima njihovih planina, stručni štab i igrači su slabu utjehu mogli naći u istini da je Erwin Sanchez protiv Španaca (konačno) postigao prvi gol za Boliviju u njenoj povijesti učešća na mundijalskim završnicama, te da je La Verde SP USA ’94 (po učinku) završila kao zvanično 21. reprezentacija na planeti. Tek u godinama koje su uslijedile nakon te 1994, gdje plasmana na najveći svjetski fudbalski festival, pa samim tim ni postignutih golova na njima nije bilo ni na mapi, Bolivijci su postajali svjesni uspjeha te generacije svojih najboljih fudbalera.

Tri godine kasnije, ta je La Verde na 38. izdanju Copa Americe koje se igralo baš u Boliviji, potpuno zasluženo stigla do samoga finala gdje se hrabro pobila sa Brazilom. Iako je na kraju izgubila sa 1:3, te ostala “samo” srebrena, u srcima će i pamćenju domaćih navijača ostati kao zlatna i vjerovatno najbolja generacija nogometaša koju je Bolivija ikada imala.

Jer sve bi poslije nje, u ovih 25 dugih godina, stalo u 2-3 retka o stagniranju i serijama poraza koji (p)ostaju tradicija. No, Bolivijci i ne haju baš previše. Grade i otvaraju stadione na još većim nadmorskim visinama (El Alto na 4.090 mnv na kojem igra klub sjajnog imena – Always Ready), žvaću koku, pušu u Panove frule.

I sanjaju novu sjajnu La Verde generaciju koja će ih sa planinskih vinuti u svjetske fudbalske visine.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje