Latifić: Hoće li Spale upaliti Vezuv?

Sudijska nadoknada

Kad je 73-godišnji Aurelio de Laurentiis, kontroverzni filmski producent i od 2004. godine vlasnik SSC Napoli, krajem sezone 2021/22. i prošloga ljeta odlučio rasprodati svoje najbolje igrače, teško da je iko na fudbalskoj čizmi napolitanske Azzurre ove godine vidio u borbi za sami vrh Serie A. Ekipa koju je Luciano Spalletti prošle sezone doveo do trećeg mjesta u prvenstvu i koja je ispala u osmini finala italijanskog Kupa (Fiorentina, 2:5), te šesnaestini finala Lige Evrope (Barcelona, 3:5 ukupno), ostala je bez Lorenza Insignea, Driesa Mertensa, Fabiána Ruiza, Kalidoua Koulibalyja i Davida Ospine, nogometaša koji su bili nosioci igre i glavne poluge u timu godinama unazad. Ne da Napoli nije bio viđen u borbi za Scudetto, nego mu se pred početak ove sezone nisu davale nikakve šanse ni u borbi za TOP 4, jer su eksperti osim Intera, Milana i Juventusa, kao klubove sa trenutno jačim rosterima vidjeli i Romu i Atalantu, pa i Lazio. Niko od silnih stručnjaka nije vjerovao ni u nadnaravne moći Spallettija, tog 63-godišnjeg, bizarnog luzera koji je u skoro pa 29 godina vlastite trenerske karijere stigao voditi sedam italijanskih klubova (Empoli, Sampdoria, Venezia, Udinese, Ancona, Roma i Inter), ali nijedan odvesti do Scudetta.

Bio je Spale (kako ga od milja, već odavno, u ovim krajevima zovemo), doduše, prvak. I to dva puta. Ali Rusije (Zenit, 2010. i 2011/12). Majčice Italije nikada. A po trenerskom je znanju, pa i prilikama koje su mu se, posebno sa Romom i Interom, namještale je to zaslužio. No, sreće, a ni još koječega drugog prebitnog za zvanje najboljeg na Apeninima – nikad dovoljno. Tužnih, rezigniranih faca na klupi Giallorossa i Nerazzurra, pored terena ili na pressici nakon još jednog nes(p)retnog poraza u odlučujučem meču – i previše.

Iz Toskane, preko Friulija do Rima

Trenersku karijeru Luciano je počeo u rodnoj Toskani i to baš u klubu u kojem je završio igračku. Empoli je pod njegovim vodstvom u dvije sezone (1995/96. i 1996/97) iz Serie C stigao do Serie A. Slijedile su avanture u Sampdoriji (1998-1999), Veneziji (1999-2000), Udineseu (prvi put, mart-juni 2001) i Anconi (2001/02), a tek je drugi dolazak na klupu Zebrica sa Friulija (juni 2002) postao poglavlje u Spaletovoj trenerskoj priči gdje će glavni junak naći svoje pravo “mjesto pod suncem”. Četvrto mjesto na konačnoj tabeli Serie A za sezonu 2004/05. je, osim senzacije u Italiji, davalo Udineseu šansu i da se po prvi put u svojoj historiji plasira u grupnu fazu Lige prvaka. Bianconeri će je i iskoristiti (u play offu pao lisabonski Sporting, 1:0 u gostima i 3:2 u Udinama), ali pod Serseom Cosmijem, Spaletovim vršnjakom, te još jednim intrigantnim i osebujnim fudbalskim trenerom tog vremena u Calciu.

Udinese je igrao svoju prvu i do danas jedinu grupnu fazu LP, a Spalleti već sjedio na klupi rimske Vučice, svom prvom velikom poslu u klubu koji je žarko želio vlastitu trofejnu salu proširiti još pokojim Scudettom. Tri (1941/42, 1982/83. i 2000/01) je za jedan stari italijanski klub koji se hoće smatrati “velikim”, realno, malo. Više imaju i Genoa (9), Torino, Bologna, čak i odavno nižerazredni Pro Vercelli (po 7). O Juventusu (trenutno 36), Interu i Milanu (po 19) da i ne govorimo. U svoje četiri godine (2005-2009) Spale, ipak, Giallorosse nije odveo do “Svetog Grala”. Mancinijev, pa Mourinhov Inter je u tom periodu bio prejak u prvenstvu (četiri vezane titule), a Roma tri sezone zaredom (2005/06, 2006/07. i 2007/08), ostajala na drugom, te u posljednjoj Spallettijevoj sezoni (2008/09) na šestom mjestu. No, ako nije išlo u Serie A, Spaleta je krenulo u Coppa Italia. Dva trofeja kupa (2006/07. i 2007/08) i jedan Superkupa (2007) Italije, uz solidne nastupe u Evropi (dva četvrtfinala i jedna osmina finala Lige prvaka u periodu 2006-2009) Spallettijeva su zaostavština i uspjesi koje AS Roma, izuzmemo li prošlogodišnje osvajanje novog UEFA-inog takmičenja (Liga konferencija) i polufinale LP iz 2017/18, nije ponovila ni do dana današnjeg – neupitni. No, nakon četiri godine došlo je do obostranog zasićenja, pada rezultata, pakovanja kofera i preseljenja u St. Petersburg.

Iz tih godina i Rominih nastupa u najjačem evropskom klupskom takmičenju, osim sjajnih pobjeda Vučice kao što su bile one protiv Real Madrida (dva puta 2:1, i u Rimu i u Madridu), u pamćenju će mi zauvijek ostati i Spallettijev krah na Old Traffordu u sezoni 2006/07. i revanšu četvrtfinala te Lige prvaka. Nakon solidnih 2:1 u Rimu, Giallorossi su poniženi u Manchesteru, a tokom tih bolnih 1:7 na stadionu Crvenih đavola koje smo grupno pratili u (i tad) popularnoj So.bi, Prekvalifikocakani je imao jasnu viziju: “Vidi Spaletu, molim te, mudo nečije na čelenki stoji?! Uprati, sviju ti, nikako da ga se kutariše. Zabaci glavu lijevo, ono spadne, vrati se. Zabaci desno, opet mu se vrati?!” Salvama smijeha svi koji smo u tom meču navijali za Romu liječili smo pokunjenost spram prisutnih “Scum” simpatizera. Nekako je tad ostalo zapisano da je Spale, uprkos svoj osebujnosti lika i djela, ipak limitiran trener i da će teško, bar na onom najvišem takmičarskom nivou, ikada pobrati šampionske lovorike.

Klizanje na Nevi, proklizavanje u Interu

Ni pet (2009-2014) godina u “ruskoj Veneciji” i Zenitu, od kojih su prve dvije bile vrlo uspješne (osvojena dva ruska prvenstva, kup i Superkup), nisu nas uvjerile da se Spalletti popravio kao trener i stručnjak, no novu priliku za rad u domovini dobija 2016. i to opet u AS Roma. Ekipu je, uprkos seriji svađa sa lokalnim herojem i kapitenom Francescom Tottijem, doveo opet do drugog mjesta u Serie A (četiri boda iza prvog Juventusa), ali je na kraju sezone 2016/17. napustio kormilo rimskih žuto-crvenih da bi preuzeo ono milanskih crno-plavih.

Iako je poslije 15 kola imao sjajan učinak (12 pobjeda i 3 remija) i bio prvi na tabeli, Inter će se na kraju sezone 2017/18. jedva dokopati četvrtog mjesta i učešća u Ligi prvaka, prvi put nakon šest sušnih godina. Spale prihvata ponudu uprave da produži svoj trenerski ugovor do 2021, ali na klupi tima sa Meazze traje samo do 30. maja 2019. U sezoni 2018/19. jedva je (opet u posljednjem kolu) izborio četvrto mjesto u Serie A, a vlasnici Intera su smatrali da je imao ekipu za Scudetto. 21 bod iza, tad u Italiji još uvijek neprikosnovenog, Juventusa (osmi Scudetto zaredom) bilo je previše i Luciano odlazi na ferije koje će potrajati čitave dvije godine.

Glad u Napulju

Paralelno sa Spaletovim posljednjim trenerskim avanturama u Romi i Interu, tekli su neuspješni šampionski pokušaji jednog kluba, posebnog i drugačijeg u odnosu na rivale sa sjevera i iz glavnog grada. Napoli kao fudbalski ponos juga Italije i jedini, uz sardinijski Cagliari (1969/70), klub iz ovog dijela Apeninskog poluostrva koji ima osvojen Scudetto u svojim vitrinama, silno je želio do svog trećeg naslova prvaka Italije. Ipak,  u periodu 2016-2021. nije mogao dalje od tri druga, jednog trećeg, jednog petog i jednog sedmog mjesta na konačnoj tabeli Serie A. Posebno je bolan za armiju Partenopei navijača bio poraz u šampionskoj utrci sa Juventusom u sezoni 2017/18.

U 34. kolu Napoli je golom Koulibalyja iz 90. minute savladao Staru damu na njenom stadionu, prišao joj na samo bod zaostatka na prvenstvenoj tabeli i, s obzirom na preostali raspored, postao favorit da na kraju sezone prvi prođe kroz cilj. No, uslijedio je šokantan (0:3) poraz u Firenzi od “nezainteresovane” Fiorentine koja, opšte je poznato, baš Juventus od svih italijanskih rivala najviše prezire/najmanje voli. Hattrick u meču koji je tog dana sahranio šampionske snove svih Napolitanaca postigao je Giovanni Simeone, trenutno rezervna Spallettijeva napadačka opcija u Napoliju gdje je ljetos došao na posudbu iz Verone.

Novi tim za stare principe

I doprinosi Cholov sin (dva gola u Serie A i četiri u Ligi prvaka) ove sezone fudbalskoj poeziji koju pišu, u muziku pretvaraju i uživo izvode napuljski Ciucciarelli, pa u fudbalskoj Italiji, čak i Evropi, gaze sve pred sobom. Transformacija/smjena generacija koju je Spale uz De Laurentiisovu podršku izveo prošlog ljeta, a koja na opšte iznenađenje/oduševljenja poklonika prelijepe igre daje sjajne rezultate u prvoj polovini tekuće, 2022/23. sezone, zapravo je čudo. Valjalo je pronaći, pa u savršen timski spoj uklopiti Kima iz Fenerbahçea, Anguissu iz Fulhama, Oliveru iz Getafea, Kvaratskheliju iz Dinamo Batumija. Posuditi Raspadorija iz Sassuola, Ndombéléa iz Lyona, pominjanog Simeonea iz Verone. Pridružiti ih i ukomponovati sa Zielinskim, Ruiem, Di Lorenzom, Osimhenom, Lozanom, Elmasom i ostalima koji su tu od ranije. Pružiti (konačno) pravu šansu golmanu Meretu. Pod dirigentskom palicom maestra Spallettija sve je ove sezone u Napulju sjelo na pravo mjesto i rezultati su impresivni. Igra tima zavodljiva, očaravajuća. Praznik za oči.

Petnaest pobjeda, dva remija i samo jedan poraz u tekućoj Serie A sezoni Napoli čine ubjedljivim liderom na trenutnoj tabeli italijanskog prvenstva, a jesenas se u grupi A Lige prvaka završilo na prvom mjestu, uz pet pobjeda i samo jedan poraz (Liverpool na Anfieldu, 0:2). Možda i bolje i tačnije od pomenutih brojki trenutnu formu Lucianovih pulena opisuje recentni (petak, 13. januar 2023) trijumf nad Juventusom u kojem su Partenopei do nogu (5:1) potukli Staru damu, te ju ostavili na -10 u odnosu na vlastiti bodovni učinak.

“Poštujem Spallettija i njegov smisao za humor. Prošle sezone mi je, tako, prigovarao da nisam za trenera, da sam slučajno tu, da bi trebalo da se bavim nekim drugim poslom”, raspoložen je prije derbija 18. kola Serie A bio Massimiliano Allegri. Poslije havarije u petak navečer, mogao je samo da se zgreje i čestita rivalu. “Osimhen je odigrao nevjerovatnu utakmcu i Napoli je trenutno stvarno najjača ekipa u Italiji. Možda za dva mjeseca to ipak neće biti. Što važi danas, ne mora i sutra”, ponizan, ali i umjereno optimističan bijaše trener Juventusa nakon ovog derbija.

“Allegri je slika i prilika Juventusovog mota koji kaže da ‘pobjeda nije važna, nego jedino što se računa’. Mi ovdje, na stadionu koji nosi ime neponovljivog Maradone, hoćemo i da igramo lijep fudbal i da pobjeđujemo. Baš kao što je on to radio dok je nosio Napolijev dres”, reći će Luciano Spalleti još uoči velike pobjede. Nakon nje nije pretjerano slavio, niti se hvalisao. Tek insistirao da se prije povratka u svlačionicu na terenu rukuje sa Allegrijem.

Vulkan i maskenbal u pripremi

I danas se čini da su Spalletti i Napoli, nekako, idealan spoj. I da za Napolijevu ukupno treću a prvu, nakon 33 duge godine, titulu prvaka Italije, bez obzira što je do kraja sezone u Serie A ostalo još čitavih 20 kola, ne bi smjelo biti zime. Legenda kaže da su najvatreniji navijači ovog kluba na kraju sezona 1986/87. i 1989/90. ozbiljno razmišljali da šampionske proslave upotpune aktiviranjem obližnjeg vezuvskog vulkana jer im obični vatromet i višednevni dernek u gradu nisu, kao, bili dovoljno spektakularni.

Ako “Mali zeleni” i ne uspije to isposlovati sa Zeusom ili Hadom, u Napulju i okolici početkom juna ove godine proslava i raspojasanih zabavi neće zafaliti. Za onu (tajnu) u Spaletovoj vili već sad, skoro pola godine prije njenog početka, vlada nezampaćen interes i pozivnice za istu vrijede pravo bogatstvo. No, do tog (masken)bala trebat ćemo, svi skupa, još malo sačekati.

U međuvremenu – Forza Napoli!

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje
Latifić: Bageri kod Obeliska
Latifić: Bez praznog hoda

Žujo: Nurija Palata
Jakubović: Pripadanje
Pulig: Vrli Euro svijet