Latifić: Fudbalska molitva za 2022.

Sudijska nadoknada

Kad sam prije godinu dana radio svojevrsnu inventuru nogometne 2020. naslovio sam je sa „Godina za zaborav i kratko sjećanje“, a priču završio konstatacijom da „kakva je 2020. bila, narednoj će svakako biti teško da bude gora“. Ah, kako sam se samo prevario…

Ispostavilo se, nažalost, da mi je 2021. bila jedna od najgorih godina u životu, ona u kojoj sam, baš kao i moja supruga, ostao bez majke, pa ove posljednje, opet kišne i sumorne dane godine na izdisaju teško brojim i jedva čekam da prođu. Ne želim, stoga, da se sjećam, niti prebirem po 2021. čija su mi posljednja tri mjeseca bila poput noćne more sa tragičnim završetkom. Stanje iz kojeg te neće izbaviti spasonosna zvonjava budilnika je i dalje traumatično i teško, ali mora se dalje. Opcija „pik ponove“, na moju veliku žalost, nije moguća i životnu partiju remija do kraja moramo odigrati sa kartama koje su nam podijeljene. Potajno se nadati da će se stići još i poneki džoker povući sa špila na sredini hastala, pa se kvalitetno očistiti ili možda čak i handirati? Spojeni otpisi što nose +50 poena/nevolja, također, nisu opcija.

Zbog ovakvih, još uvijek friških i bolnih rana nisam načisto šta zaželjeti u novoj, 2022. godini koju ćemo za koji dan početi otpakivati. Što se privatnog života tiče, recimo da je minimum minimuma da bude lakša od ove, ali čak ni za to nisam siguran da li tražim previše. Lanjski ujedi za jezik bijahu opako bolni, pa se ovog puta, možda, treba suzdržati od glasnih, euforičnih i „megalomanskih“ zahtjeva koje u ove pretpraznične dane postavljamo pred Kreatora, Djeda Mraza ili miša bijelog. Zadržimo li ih duboko u sebi, čini mi se danas, imamo bolje šanse da nam se i ostvare.

Kada je bliska budućnost nogometa, te „najvažnije sporedne stvari“ u pitanju, situacija ne izgleda bajno, niti ružičasto. 2022. bi, barem prema fudbalskom kalendaru, trebala biti bogata i sadržajna, ona u kojoj će se, između ostalog, odigrati i 22. Mundijal čije bi finale (Doha, 18. decembar) nogometnu ‘22. na najljepši mogući način poslalo u zaslužen i spokojan fadeout. Da je, k'o što nije, sve divno i krasno.

I konje ubijaju, zar ne?

Prokleti virus, ipak, ima neke druge planove i pandemija covida-19 se, uprkos svim prošlogodišnjim željama/pozdravima/prognozama/procjenama/ekspertizama/analizama… ne stišava, nego danak u krvi i životima nastavlja uzimati širom planete. Posljednja, omikron verzija kuge što nas već skoro pune dvije godine odvaja od najmilijih i prorjeđuje nam redove, zapljusnula je Englesku i ovog puta, kao nikad od njenog ujahavanja na apokaliptičnom vrancu u naše živote, poharala populaciju igrača i nogometnih djelatnika u fudbalskoj kolijevci. Čak su 103 slučaja zaraze od 20. do 26. decembra ove godine zabilježena samo u najvišem, Premier League razredu, more je već odgođenih mečeva u preostala tri (Championship, League One i League Two) profesionalna fudbalska takmičenja, ali sezona se ne prekida, niti se bježi od tradicionalno prezgusnutog božićno-novogodišnjeg rasporeda. EPL je u decembru, zaključno sa današnjim danom, otkazala već 16 prvenstvenih mečeva jer pojedini klubovi nisu mogli skupiti nominalni „minimum“ od 13 igrača i jednog golmana s koliko se, kao, prvenstveni meč u najjačoj ligi svijeta „može odigrati“.

„Tražimo da nam dozvole po 5 izmjena tokom meča, kao u svim ostalim, jakim ligama u Evropi. Ne daju nam Burnley i slični klubovi koji ne igraju evropska takmičenja, niti imaju više od par reprezentativaca u svojim redovima. Tražimo da nam utakmicu od 28. decembra (a igrali smo već 26.) pomjere za jedan dan, jer rekuperacija ljudskog tijela treba minimalno 72 sata, ne da FA. Razgovori sa njima su čisto gubljenje vremena“, uglas će Klopp, Guardiola, Conte koji se, s pravom, boje za sudbinu. Kako svoju, tako i vlastitih, masno plaćenih, ali i zdravstveno vrlo ugroženih igrača.

„16 dana pauze zbog korone nije nam pomoglo“, zavapit će preksinoć i „kockoglavi“ Harry Maguire pri neuvjerljivom (1:1 u Newcastleu) povratku Manchester Uniteda na teren nakon prisilne pauze. „Nismo trenirali, neki se igrači još uvijek oporavljaju od virusa.“ Da nakon 7-8 dana izolacije i „preležane“ bolesti „ne letiš baš travnjakom, niti stvaraš čuda na terenu“ mogli su se pojedinci, poput Liverpoolovih Fabinha i Van Dijka sinoć uvjeriti u Leicesteru. Ekipa Lisica kojoj zbog bolesti i povreda nedostaje 10 prvotimaca, koja je baš prije dva dana „napunjena“ (3:6) na Etihadu, savladala je timidne i neprepoznatljive goste, te ih tako udaljila od borbe za prvo mjesto na kojem suvereno stoji dizač bodovnih ljestvica u nebesa, Manchester City. Na put se daleki uskoro spremaju Salah, Mane i Keita, pa se kuknjava Jürgena Kloppa od svih menadžerskih u Engleskoj, ovih dana ponajviše čuje.

AFCON na silu

Kuuuku premierligaških trenera uprkos, a ne bendajući mnogo ni žalopojke francuske Ligue 1, španske La Lige, Bundesa ili Serie A, Afrikanci se spremaju za svoj 33. AFCON koji će se u Kamerunu, „u inat svima“ igrati od 9. januara do 6. februara 2022. Riječ je o turniru čije je održavanje zbog korone, naravno, već dva puta odlagano, a sad evo, kad tih „kužnih“ problema, kao nema, igrat će se taj Kup 24 afričke nacije, makar i usred klupske sezone. I nije važno što u Kamerunu već pet godina bukti il tek tinja građanski rat, što je nivo vakcinisanosti stanovništa niži od morskog u Suhodlu, CAF je odlučio da se novo izdanje afričkog prvenstva mora odigrati baš tad i baš tu.

Jer propast će, gluho bilo, sva davno prodana TV prava, svi silni milioni već ugurani u sefove ili rastaljeni između onih koji fudbalom u majci Africi upravljaju. To što je i prošlo izdanje ovog takmičenja, odigrano pretprošlog ljeta u Egiptu, bilo poprilična truba, te što povećanje kvantiteta (24 učesnika umjesto dotadašnjih 16) i obima (sedmica duže) nisu obezbijedili proporcionalan rast prikazanog i viđenog sportskog kvaliteta, namirenu sekciju iz IO CAF-a ni najmanje ne sekira. Pare što će i dalje puniti račune na Kajmanskom otočju, a uvijek gladnim ždrijelima njihovih vlasnika omogućavati stalan susret sa putrom, kavijarom, pa i ponešto vrhunski osušene antilopovine, su puno bitnije od ičega što sa fudbalskom suštinom ima veze. I zato nek se u po’ sezone, korone i rata u vlastitoj avliji igra kamerunski AFCON. Ko mu, a i igračima, posebno, j… mater?! Plaćeni su, to im je pos'o.

Gladni Gianni & trumpovci

Za usvajanje ovakvog razmišljanja, baš o svemu što danas na imperijalizovanom dunjaluku postoji, afrički nogometni vlastodršci nisu morali putovati na Mjesec. Tu, pred njihovim, a i nosevima svih u najpopularniji sport uključenih i zainteresovanih strana i subjekata planete Zemlje, Gianni Infantino već dovoljno dugo trubi o mundijalskom bijenalu odnosno Svjetskom prvenstvu koje bi se (po njemu što prije) trebalo igrati svake dvije, umjesto četiri godine.

„Formirali bismo ‘šemu solidarnosti’ od 3,5 milijardi dolara koja bi išla isključivo u razvoj fudbala u manjim i siromašnim zemljama“, šupljira nam Infantino i u izaslanstvo po bijelome svijetu šalje Arsènea Wengera, koji bi, kao, primjerom svoje fudbalske „uzvišenosti“ i velikog trenerskog imena trebao validno proklamovati ovu gramzivu i izopačenu ideju. „Igra se Superbowl svake godine, šta je sporno?“, pita se bahati predsjednik FIFA-e i poručuje neistomišljenicima: „Kolač će samo postati veći!“ Hoće ta glad i samoživlje kod likova što se druže sa Donaldom Trumpom i sličnim bestidnicima, a za 62% veći profit kojeg bi FIFA uvođenjem SP-a svake druge godine dobila, spremni su i istrajati na kvarnom putu ka lažnom usrećivanju i pomaganju manjim, slabijim, siromašnim. Na njemu su im se (trenutno) najčvršće ispriječili UEFA i CONMEBOL, no pitanje je i kakve će poteze u bliskoj budućnosti vući ova dva kontinentalna saveza, a da isti ne budu (samo) destruktivna kontra FIFA-i.

James Bond Čeferin

Jer može Aleksander Čeferin pričati „romantične“, skoro pa James Bond priče kako je, uz sufliranje Zvonimira Bobana, proljetos evropski nogomet odbranio od pošasti „Superlige“, kako je i „malim“ evropskim klubovima kroz Konferencijsku ligu omogućio da dođu do pet minuta slave ili čak trofeja, kako je napravio ove stadione i strukture, pomogao one.

Da imalo drži do stava beskrupuloznog borca za fudbalsku pravdu kakvim se predstavlja, nakon skandala na žrijebanju parova osmine finala ovosezonske Lige prvaka, UEFA-om bi letjele glave nesposobnih, korumpiranih i ljigavih uposlenika, istog onog društvanceta iz kojeg je potekao spominjani Infantino.

Kako opravdati blamažu koja se 13. decembra desila u Nyonu, a koja se pokušala nevješto zataškati opskurnim saopštenjem da je „zatajio IT sistem“, pa je nikad viđena farsa od žrijeba elitnog takmičenja dobila i svoj drugi čin u kojem su se par sati kasnije izvukli „validni“ parovi? Kao i šatro. Kako nakon svega vjerovati u regularnost ovog takmičenja, kako hiniti sljepilo kod vlastitih i zdravih očiju, praviti se ludim?

Bremenita, neizvjesna i raznoraznim previranjima opterećena fudbalska 2022. se među istinskim zaljubljenicima u najljepšu igru kao takva shvata i prije nego što je i zvanično počela križati svoje kalendarske dane. Veliko finale koje je u katarskoj pustinji očekuje kad već debelo bude u svom 11. mjesecu trudnoće posebna je i još uvijek daleka priča, pa o tome da li je i koliko zaista tijela na crno uposlenih građevinskih radnika, na primjer, ugrađeno u temelje i gabarite novih, veleljepnih stadiona u zemlji domaćinu, sada ne vrijedi raspravljati. Doći će, ako neke opasne invazije svemiraca u međuvremenu na Zemlji ne bude, i to na red. A do tada, od korone, ko živ – ko mrtav.

Futsal osvježenje

Da se ova molitva koja je više mrk lament nad zlogukom sudbinom nekoć Plave planete i najvažnije „sporedne“ stvari na njoj ne bi u 2022. pretvorila u surovu i sumornu realnost, pobrinut bi se, bar na lokalnom nivou, trebalo Evropsko prvenstvo u futsalu koje će se od 19. janaura do 6. februara 2022. održati u Holandiji. Na njemu, među 16 najboljih na Starom kontinentu i po prvi put u svojoj historiji učestvuje i futsal reprezentacija Bosne i Hercegovine, pa se i mi lokalci kad je evropski nogomet u pitanju imamo za šta uhvatiti. Makar to bila i njegova mini, dvoranska verzija.

Nije baš da se naši futsaleri spremaju oderati Špance, Gruzijce i Azerbejdžance, da će perje nevinih žrtava debitanta na ovom takmičenju frcati dvoranama u Groningenu i Amsterdamu gdje će se igrati mečevi grupe D, ali vrijedi pokušati. I biti, ako ništa drugo, ponosni dio ovog sve zapuštenijeg i okrutnijeg mjesta u koje se svijet pretvorio. Izaći na sunce, ne ostati u duplji.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre