Latifić: S cigaretom nisi sam

Sudijska nadoknada

U ovim teškim, suludim i na skoro pa svaki način neprijatnim vremenima gdje se osjećamo kao stvarni taoci rogate, nezasite i bahate marve na vlasti, rijetki su momenti kada se možemo istinski opustiti i uživati u onome što nam je preostalo od života. Čak je i stara, dobra izreka da „život čine male stvari“ ogoljena do kosti i prebijena k'o mačka, pa su i oni osnovni, svakodnevni minimalistički rituali koji ti pomažu da sačuvaš razum i dostojanstvo, te prebrodiš „kreševo stresa“ što spojeno vreba i čeka da te (opet) zaskoči, sve teže ostvarivi bez problema. Ovih ili onih. „Ide kafica i cigarica za ugodan početak novog dana“, cvrkuće jutros uvijek vedra i nasmijana trafikantkinja u komšiluku dok mi prodaje kutiju dugog, bijelog Rothmansa. Njen optimizam i pozitivan stav spram svakodnevnih životnih izazova skoro da je zarazan, ne sjećam se u ove zadnje 2-3 godine da mi je ikad zakukala oko bilo čega, niti da je bila tmurna ili neraspoložena. Nažalost, ona već odavno pripada strogoj manjini ljudi čiji entuzijazam ne posustaje. I dalje vjeruje da se svaki trn može pretvoriti u orhideju. Zato joj se (potajno) i divim.

Propušio sam se (relativno) kasno. Bio je maj 1986, siva maslina vojničke uniforme svakodnevna obleka već 9 mjeseci i kako je do (naivno vjerovasmo tada) trajnog skidanja iste ostalo još više od 4 „metra“, valjalo je naći način da se efikasnije ubije vrijeme. „Haj'mo počet pušit!“, predloži Slovenac, genčos (na odsluženje redovnog vojnog roka, baš kao i ja, stigao u augustu 1985. kako bi „dug domovini“ vraćao sve do sredine septembra 1986), pa kad se ja, kao, složih, pohiti ka trafici koja se od našeg Centra veze na Gubavici nalazila dobrih 15-ak minuta vuče vojničkih čizama po hercegovačkom makadamu. Partner bijahu te prve, navlakačke cigare i mlađahna, 20-godišnja „džomba“ poče (isprva) da ih žmari pod izgovorom da će tako brže i bezbolnije dočekati povratak među civile. Ah, kakva greška, kako skup danak neiskustvu.

I danas, više od 36 godina kasnije, .ebem tom saborcu i sapatniku iz Beltinaca sve po spisku, baš kao i sebi. Na šta me navrati? Nikotinski otrov i legalna droga (nazovimo stvari pravim imenom) počeli su ubrzo uzimati danak u fizičkoj (ne)spremi. Već na prvim loptama, basketima, skijama po povratku iz vojske dah je postajao kraći, a spremnost da se istrči, skoči ili, pak, u cugu odveze skijaška staza koju si prije prokletih cigareta znao napamet i jeo za doručak, bivala je sve rjeđa i odjednom postala problem. Trebalo je, dok se taj duhan nekako „spoji“ s tvojim organizmom, proći sva hripanja i iskašljavanja koja su slala jasnu plućnu poruku: „Nemoj!“ Džaba je sad govoriti. ‘Garka je i danas, skoro četiri decenije kasnije, nasušna potreba. Ritual i užitak. Posebno uz kafu. Jutarnju, podnevnu, bilo koju.

Uporedo sa učenjem o tome kako tada, prilikom bavljenja sportom, pravilno rasporediti snage mladoga pušača, javljala su se razmišljanja, pa i upiti o faktu da je nezanemarljiv broj tadašnjih vrhunskih sportista „duvanio“. Posebno fudbalera. „Kako neko može pušiti kutiju-dvije dnevno i biti tako dobar na terenu? Igrati na najvišem nivou?“, pitali su se svi oni koji su, iz ličnog iskustva, znali razliku između pušačkih i nepušačkih pluća i organizama. Činjenica da su neki od najboljih i najtalentovanijih nogometaša svih vremena bili strastveni „nikotindžijevci“ izgledala je kao apsurd s jedne, ali s druge strane cigaretnog filtera i kao potvrda. Da sve se, kao, „može kad se hoće“ i da pušenje, ipak „nije najgori porok“. Cigara. Najljepša i najgora stvar, istovremeno.

Cruyff, Ardilles, Gascoigne

Johan Cruyff, najbolji igrač planete u prvoj polovini 1970-ih se, prema vlastitom priznanju, propušio kao 10-godišnji dječarac na ulicama rodnog Amsterdama. U pušačkoj „karijeri“ koja je potrajala sve do 1991. kada su mu, kao tadašnjem treneru Barcelone, u srce ugrađena dva bajpasa, žmario je između 20 i 40 cigareta dnevno. Tokom igračke karijere nerijetko je na poluvremenu i to u svlačionici znao zapaliti cigaretu i uživati u duhanskom dimu. Treneri su vrtjeli očima, ali mu i opraštali, jer „Nummer 14“ je bio dragulj, jedan od najboljih fudbalera ikada. Jedini koji se usprotivio bijaše Nijemac Hans Weisweiler u Barceloni, koji je na klupi „Blaugrane“ baš zbog sukoba sa najboljim igračem proveo samo jednu (1975/76) sezonu.

„Fudbal mi je dao sve u životu, ali mi je duhan skoro sve oteo“, reći će svojevremeno fudbalski genij koji nas je 24. marta 2016. godine, u svojoj 69. i nakon borbe sa rakom pluća, zauvijek napustio. Dugogodišnja ovisnost o nikotinu, zasigurno, nije pomogla da ovaj jedinstveni nogometaš, a kasnije i trener, poživi duže.

Iskusniji ljubitelji najljepše igre sigurno se sjećaju Osvalda „Ossie“ Ardillesa, legendarnog veziste argentinske reprezentacije (1975-1982) i londonskog Tottenhama (1978-1988). Playmaker i prava radilica na terenu gdje je činio sve osim stajanja u mjestu i čekanja da mu lopta „dođe“, pušio je na vrhuncu igračke karijere, navodno, i čitave dvije kutije cigareta na dan. „Njemu to nije smetalo, pa nije ni meni“, reći će  bivši Ardillesov saigrač iz Tottenhama Glenn Hoddle nekad pred SP 1998, dok je u ulozi selektora Engleske, kao, pokušavao braniti Gascoigneovu „navučenost“ na cigarete. No, kod „Gazze“ je pušenje predstavljalo tek mali dio velikog problema koji je dolazio u paketu sa ovim, neobično talentovanim, ali i maksimalno nedisciplinovanim fudbalerom. Dugogodišnje uživanje u alkoholu, kokainu, kockanju, energetskim napicima sa velikom količinom kofeina, te brzoj i nezdravoj hrani bile su prepreke preko kojih selektor Hoddle nije mogao/htio preći, pa je „nestašni“ Paul Mundijal u Francuskoj pratio putem TV-a.

Golmani s cigarom

„On sigurno misli da ja ne znam da puši, ali vara se. Znao sam to i prije nego što smo ga angažovali“, reći će svojeveremno sir Alex Ferguson o tadašnjem golmanu Manchester Uniteda i francuske reprezentacije, Fabienu Barthezu. „U Engleskoj danas nema previše igrača koji puše, ali bolje to nego da pije. Alkohol je pravi neprijatelj koji, barem na ‘kraće’ staze, mnogo više šteti sportistima“, zaključivao je legendarni menadžer Crvenih đavola, pa svom golmanu dozvoljavao čak i da pred sami izlazak na teren/početak meča zapali jednu „opuštajuću“ pored svlačionice.

S 15 se, dok se oporavljao od povrede zadobijene u mlađim kategorijama Watforda, propušio i David James. Na kutiji cigareta dnevno ostat će u narednih 15 godina svoje karijere u kojima će čuvati mreže i Liverpoola i Aston Ville (kasnije i West Hama, Manchester Cityja, Portsmoutha…), te postati prvi golman Tri lava (53 nastupa za reprezentaciju Engleske u periodu 1997-2010). 2008. bio je prvo lice medijske kampanje protiv pušenja, a u jednom intervjuu nakon „bacanja cigarete“ priznao da čak i „sjećanje na to kako je pušio poslije treninga, prije utakmica ili u klupskom autobusu čini da se osjeća nemoćno i slabo“. Igračka karijera mu je, za divno čudo, potrajala sve do 44. godine kada ju je zaključio nastupajući za indijski Kerala Blasters (2014.), mada će zlobnici ustvrditi da nikada nije uspio savladati pravovremeno istrčavanje na centaršuteve. Zbog pušenja mu je, po njima, za to uvijek „falilo daha“.

Wojciecha Szczęsnyog je na Novu, 2015. godinu neko od Wengerovih pomoćnika upratio da nakon poraza od Southamptona (0:2) puši cigaretu u svlačionici, „zaštekan“ pored tuševa. „Šef me pozvao na razgovor i pitao da li je to istina. Priznao sam, svakako je znao da odavno pušim, ali nije dozvoljavao da to radim u svlačionici. Udaljio me iz tima, moje mjesto među stativama je zauzeo David Ospina, a ja sam ubrzo poslan na posudbu u AS Romu“. Poljak je morao okrenuti novu stranicu u karijeri, ali je uprkos nikotinu, i u dresu Giallorossa (2015. – 2017.) i u dresu Juventusa (2017. pa do danas) dokazao da je vrhunski čuvar mreže.

U torinskoj „Staroj dami“ mu je društvo među stativama (a i sa cigaretom na različitim lokacijama) sve do prošle (sa izuzetkom 2018/19 koju je proveo u PSG-u) sezone pravio doajen Gianluigi Buffon. Gigiju zbog fantastične karijere i višedecenijskog boravka u TOP 3 svjetskih golmana niko, zbog tek pokoje cigarete dnevno, nije mogao previše zamjeriti, niti prigovarati. U svojim će poznim igračkim godinama priznati da je kao klinac i pripadnik jedne tadašnje navijačke formacije (Ultras Carrarese), svojevremeno probao i drogu. Na privatnom planu će mu, ipak, mnogo više problema napraviti ovisnost o klađenju i kocki, a jedan od najboljih italijanskih i svjetskih golmana svih vremena i danas je, u svojoj 45., igrački aktivan. Čuva mrežu matične i trenutno drugoligaške Parme.

Umjetnici pušači

Cigarete i alkohol nisu spriječile „Doktora“ Sócratesa da svojevremeno (kraj 1970-ih i prva polovina 1980-ih) bude jedan od najosebujnijih veznih igrača na planeti, ali realno jesu skratile život ovog neponovljivog Brazilca koji nije dočekao ni 58. rođendan.

Preben Elkjær Larsen je, kažu, osim na poluvremenu znao zapaliti i tokom izvođenja penala na kraju neriješenog meča. Volio je i noćne izlaske, viski, žene, a legenda kaže kako je na jednom timskom sastanku kriomice, da trener ne primijeti, ovaj sjajni napadač Kölna, Lokerena i Verone gledao pornić?! Ti i slični poroci ga ipak nisu spriječili da bude jedan od najboljih golgetera koje je Danska ikada imala, te da danas u svojoj 65. radi kao fudbalski TV komentator/pundit za dansku TV3+. 

Neki su igrači, pak, na vrhuncu svojih karijera pokušavali sakriti ovisnost o cigaretama. Takav je bio i Wesley Sneijder koji je od 2002. briljirao u dresovima Ajaxa, Reala, Intera i holandske reprezentacije, ali je 2013. godine, kada mu je bilo 28 i kada se od njega možda i najviše očekivalo, naglo „pao“ i završio u Galatasarayu. Iako su za takav pad u karijeri ponajviše bile zaslužne brojne povrede koje su ga snašle u prethodnoj sezoni, mnogi i danas misle da svoj puni igrački potencijal Sneijder nikada nije dostigao baš zbog cigareta. I prije 10 godina, a pogotovo danas, vrhunski vezni igrač ne može da „diše na škrge“. Cigara i svjetska klasa, bar na tim pozicijama, jednostavno više ne idu „ruku pod ruku“.

A nekada se moglo. Robert Prosinečki je zamahivao, gurao kroz noge, driblao i zabijao i u Zvezdi i u Realu, Barceloni… reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, a cigaretu skoro da „nije vadio iz usta“. „Ja sam živio za nogomet. To što sam volio zapalit ili tu i tamo nešto popit, to nema veze s tim koliko sam dao nogometu. U današnjem vrhunskom sportu to, kao, ne dolazi u obzir“, reći će nedavno Žuti i posvjedočiti da su priče Petera Croucha o tome kako je Hrvat, svojevremeno, znao zapaliti i u Portsmouthovoj svlačionici na poluvremenu prvenstvene utakmice, ipak malo pojačane i lovačke.

Sličan je, ako ne i veći, fudbalski talenat i virtuoz bio i Blaž Slišković. Navijači Veleža, Hajduka, Marseillea, Pescare… i danas pamte i prepričavaju bravure ovog fudbalskog velemajstora, ali i sjetno uzdišu za prohujalim vremenima u kojima se na njihove stadione prvenstveno dolazilo kako bi se uživo mogao gledati „Baka“. „Pescara je mali grad i vrlo se brzo prošire priče. Istina je da su drugi igrači, koji su možda bili pametniji, odlazili pušiti u kupaonicu, sakrivali su se. Ali ja nisam. Volio sam zapaliti cigaretu uz kafu, ali nisam pušio po tri kutije kako su pričali. Stigao sam do limita od jedne kutije i 5-6 kafa dnevno. U Italiji se, inače, pije jedna kafa dnevno“, sjetit će se Slišković svoje pečalbe u Serie A. Način na koji mu se zacakle oči kad mu neko, i danas, spomene staro, meko pakovanje crvenog sarajevskog Marlbora govori i o tome da su za ovog, danas 63-godišnjeg Mostarca, u životu postojali i drugi užici i pasije osim igranja nogometa. A kad je tako i nakon svih ovih godina, ne treba žaliti što u igračkoj karijeri, bar po rezultatima, nije u potpunosti opravdao nadimak „Maradona s Balkana“. Baka je, baš kao i Žuti, bio umjetnik. I to s fudbalskom loptom.

Rooney, Berbatov, Hamann, Vialli, Ginola, Wilshere, Balotelli… su samo neki od bivših ili još aktivnih igrača koji su priznali druženje s cigaretom. Navodno je trećina reprezentativaca Engleske iz davne 1966. (braća Charlton, Greaves, Moore) aktivno pušila, a upravo su oni bili najzaslužniji za prvi i do dana današnjeg jedini veliki trofej (SP) kojeg su Tri lava osvojila. Uhvatili su paparazzi, svojedobno, i velikog Zinedinea Zidanea kako uživa u cigareti pred polufinale SP 2006. s Portugalom, ali ko je magičnog „Zizoua“ tad mogao prekrižiti, ili ga, ne daj Bože, odstraniti iz ekipe?

Najbitnije je tada, baš kao što bi trebalo biti i danas, bilo šta i kako prikazuješ na travnjaku. Ukoliko su za tvoje (ne)postignute / (ne)odbranjene golove, (ne)tačne pasove, (ne)pretrčane kilometre ili dobra/loša postavljanja na terenu krive ili, pak, zaslužne cigarete – to nije trenerov „problem“. Samo tvoj, vlastiti. Pa ti sam procijeni isplatili ti se (i dalje) pušiti.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje