Latifić: Zaboravljene igre

Sudijska nadoknada

U ova sura i olovna vremena, kada je bijeg od ko tuč teške svakodnevnice i sve bliže apokalipse u stvarnom vremenu skoro pa nemoguć, vraćamo se sve češće, barem u mislima, u sretnije i bolje periode naših životnih priča. Nužno je, jer realnost ozbiljno boli, a da ima i za.ebanijih stvari od nostalgičnog osvrtanja unazad potvrdit će vam i ovo jutro koje, ukoliko upalite TV i/ili pročitate/poslušate najnovije vijesti, nudi jasne vizije slijetanja nuklearnog projektila na vašu terasu, ili, pak, vaskrsenije bradate spodobe pred vašim vratima. Osim bijega od (ne)stvarnosti, priče ovog usmjerenja daju i priliku spasu od zaborava tih (iz ove perspektive) potpuno nerealnih i idiličnih vremena, kao i igrara koje smo, balavi i sretni, igrali u njima.

Fali već decenijama, čini mi se, dječije graje pod prozorima i na kvartovskim igralištima širom ovog grada. Fali zvuka lopte što kotrlja se i fijuče, odbija i udara u nečije prozore. Fali onog potmulog tum-tuum dok je pepaš od asfaltirani ili betonski pod prije nego igra počne. Fali cike, vriske, spontane i nedužne dječije svađe, provociranja. Fali i da komšija izađe na prozor, pa da ti pod prijetnjom zvanja policije, .ebe sve po spisku. Nedostaje i čuvar lokalnog obdaništa, obično skromni student iz provincije, da izađe ispred vrata pa ti, nekad ponizno i jaranski, a nerijetko arogantno i gunjaški, kaže da je „zabranjeno baviti se sportom“ na jedinom kvartovskom igralištu. Ovom koje on, u zamjenu za besplatan smještaj i hranu, duži i nadzire revno.

Fali i da vas fali barem za na male (3 na 3). Praznik je ili ljetni raspust, svi su skoro negdje razgulili, u kvartu vas je jedva 4-5 od skoro stotinjak klipana, velikih i malih. E, onda idu alternative. Izumrle u današnjem „bajnom, vrlom, Novom svijetu“ poput mnogih drugih stvari, ljudi, običaja. Rješenja za osmišljavanje bezbrižnog i skoro pa dosadnog popodneva u betonom optočenom gradskom kvartu. Još smo, uz sve to, roditeljima za volju na „finom i čistom zraku“. Oplemenjenoj sarajevskoj smogini.

Veseli golići

Ljeto je i na igralištu pominjanog vrtića smo samo Karataš, Buli, Pero i ja. Dva-na-dva na male golove uskoro postaje besmisleno i prelazimo u „krug“. Okrugli podzid ukrug poredanih klupa formira mali, betonski bazen koji je dovoljno velik da u njega stanu četvorica, nekad i više derana sa loptom. Svako od kamenja ili nečeg sličnog (cigli, blokova, štangli…) napravi svoj gol i lopta se na sredini baca u zrak. Smiješ je, neovisno o tome da li pucaš na protivnički ili braniš vlastiti gol, dotaći samo jednom, a ako to kojim slučajem uradiš dva (ili više) puta, puca ti se penal. Braniš na jednoj nozi, ovaj ti puca sa dva metra. Nakon svakog postignutog gola, svi se pomjeraju za jedno mjesto u desno. U slučaju tog popodneva, četiri postignuta gola ti trebaju da zaokružiš 360 stepeni u tom našem, „začaranom“ krugu.

Začaranom, jer ko prvi primi šest komada ispada iz igre i fasuje „macole“. A u igri gdje su ti rivali duplo stariji, robusniji i ne baš nekom fair playu skloni dripci, nema dileme da ćeš prvi ispasti baš ti i da tu igru nećeš pamtiti po dobru. „Nema veselja u veselim golićima kad ti glava, nedužna i obla, zvoni od čvoka-projektila što su ti se maloprije sručili na nju“, mislio je mali Pero, dok se sa suzama u očima i loptom pod miškom, vozio liftom na povratku kući. No, stoički je primio i prošao kroz „vatreno krštenje“, pa godinama kasnije nekim novim, mlađim klincima otkrivao tajne veselih golića i mini lobotomija što se kriju iza njih. Svi smo, htjeli to ili ne, prije ili kasnije morali proći tu „školu“.

Macole

Čvoka marke macola je u mojoj raji bila ona u kojoj šaku desne ruke (ako si dešnjak, naravno) sa ispruženim prstima spustiš na žrtvinu glavu, pa prstima lijeve nategneš desni srednji prst i odapneš. Leteće macole, one u kojima ti četiri prsta desne ruke nisu striktno na osuđenikovoj lobanji, nisu bile dozvoljene, pa je valjalo vježbati elastičnost vlastitog srednjaka za davanje, a imati što tvrđu glavurdicu za primanje ovih malih kazni. Niko nije želio da mu macolu, na primjer, opali Martin, suri i ožiljcima od očevog opasača izbrazdani lik sa Soukbunara. Jednom je, dok smo se smucali u prolazu pored Saveza slijepih, Šafi zveknuo takvu macolčinu da je ovaj opalio glavom u staklo prozora pomenute ustanove, polomio ga i otišao kući plačući. Apsurd je da je sam tražio da proba Martinovu čvoku, jer je, navodno, „htio da vidi šta je i koliko boli“?!

Macole su svrhu kazne za onoga ko izgubi u veselim golićima ili nekoj drugoj, ne nužno s loptom, igri, tih godina obavljale revnosno i skoro uvijek. Imali smo čak i igru koja se tako zvala, a koja je podrazumijevala da 3-4 pripadnika starije raje traže i ganjaju 20-ak pionirčića po kvartu, pa ako ih uhvate – pucaju im macole. Smjeli smo bježati i sakrivati se na prostoru od KSC Skenderija do Čobanije, te od Obale do Pionirske ulice na početku Soukbunara. Ako je među lovcima bio i Martin, nije bilo tog haustora, te ruševine od Evangelističke crkve (danas ALU), niti voćnjaka il bašče u Skenderpašinoj u koje si se mogao zavući i bezbjedno čekati kraj igre. Kući prije isteka (par sati, obično) igre nisi smio, jer bi sutra već ili kad te uhvate, dobio kaznu. I to s kamatama u vidu hangova na tintari.

Martin je, srećom, bio uglavnom asocijalan tip, a posebno je prezirao loptu, pa je veselje klasičnoj fuci alternativnih igara moglo da se širi na sve strane našeg kvarta. Bez straha da će iste završiti nečijim bolom ili suzama.

Glavomet

Prolaz između nebodera Gorenje i Saveza slijepih nudio je teren za glavomet. Na dva su sučeljena zida nacrtani golovi, a prostor između zidova je širok 3-4 metra. Igra se dva-na-dva dok ste dovoljno mali, kasnije može i jedan-na-jedan. Saigrač ti loptu nabacuje rukom, a ti pucaš glavom na gol koji brane dva rivala. Mogu braniti svim dijelovima tijela, a ako ti odbrane glavom – to je penal za njih. Ukoliko penal (izvodi se jedan-na-jedan, sam sebi nabacuješ loptu, ili je direkt iz ruku, glavom upućuješ ka protivničkom golu) ti odbraniš glavom, za nagradu dobijaš tropenal (tri penala zaredom) u svoju korist. Igra se obično do šest, ili do koliko se dogovorite.

Kao i kod svih igara sa nacrtanim golovima, prepirke su nastajale obično oko toga da li je bila stativa, prečka ili gol, a u slučaju našeg glavometa i oko toga da li su ovi što se brane izletili preko zamišljene polovine tog mikro terena u namjeri da ometu one koji napadaju/izvode nabacivanje i šut glavom. No, šibali smo glavometa nemilice tih godina, uprkos tim „sivim zonama“ u strogim pravilima, te povremenim zalijevanjima škafom hladne ili vruće vode koje su nam sa obližnjih balkona znale priuštiti ozlojeđene komšije, vječno željne popodnevne tišine i drijemeža.

Picigen i Nabaciva

Pedesetak metara istočnije, u tom kraku ulice Podgaj koji se spaja sa podnožjem Soukbunara i centrom našeg kvarta, stajala je (a opstala i do danas) garaža sa zelenim, drvenim vratima. Vrata su danas podebljana crvenim limom, a broj automobila parkiranih pored i nedaleko od nje je, razumljivo, nemjerljiv sa vremenima od prije 40 i kusur godina. Savršene dimenzije jednog gola za igru koju smo zvali picigen i koja nema nikakve veze sa onim što Dalmatinci igraju u morskom plićaku, te zovu picigin. Braniš trojici ili četvorici koji se na jedan dozvoljeni dodir dodaju ispred gola, preskaču loptu i pokušavaju da te dekoncentrišu dok ti pune „mrežu“. Smiješ s gola istrčati do označene crte, a ukoliko odbraniš nečiji udarac – on te mijenja na golu. Ukoliko primiš gol kroz noge – on se računa kao dva, pa kad cifra primljenih golova stigne do šest, idu stare dobre macole za nagradu.

Iz današnje vizure potpuno je nejasno kako stanari susjedne zgrade nisu na sve te šuteve i tresku drvene garaže, na zvonjavu željezne reze koja je njena vrata držala zaključanim, skoro nikad reagovali tako da bi bila ugrožena fizička bezbjednost nekoga od učesnika u igri. Dobro, bilo je povremeno i siktanja s prozora, zvanja policije, te i privremenih zabrana picigena, ali bismo se, prije ili kasnije, neokrznuti vratili svojoj garaži. Danas bi nas, na već drugom, trećem picigenu na istom mjestu neko od komšija bez razmišljanja zapalio. I to svijetla obraza.

Na istu smo garažu igrali i nabacive, igre u kojoj jedan od igrača glumi desno krilo što sa desetak metara lijevo od garaže šalje centaršuteve pred gol na kojem jedan brani, a ispred kojeg dvojica, glumeći centarfore, pokušavaju da loptu glavom ili iz voleja spovedu u „mrežu“, bolje reći u napaćena vrata naše zelene garaže. Tu već nije bilo nikakvih čvrgi za kaznu, samo merak. „E, prošli vikend na Nišićima, na igralištu: Paja nabacuje, njegov brat brani, a ja skačem glavom i pucam voleje“, hvalio se Darko čija je vikendica bila na istom izletištu kao i ona roditelja Predraga Pašića, sjajnog lijevog krila FK Sarajeva i uskoro jednog od najboljih fudbalera u tadašnjoj državi. „Paja ti nabacuje?“, čudili smo se i zavidili. „Ma, nema dalje!“, zaključivali bismo, impresionirani.

Zao gnom za tasterom

Iako je Dugmetovu „Šta bi dao da si na mom mjestu?“ tih dana, a glede nabacive, među nama jedino s punim pravom mogao pjevušiti Darko, od te i drugih alternativa „pravoj“ fuci nismo odustajali. Sve dok, normalnom odrastanju i razvoju okolnosti zahvaljujući, nije i konačno i prirodno došlo vrijeme za to. Četiri decenije kasnije na pomenutim kotama mog kvarta zaigrane djece nema ni na mapi. Duška Trifunovića u izopačenoj verziji koju mu simultano prevodi „slavni režiser“ danas citira zli čovječuljak, s prstom na dugmetu crvene boje. Naslonjen na komandni pult nepreglednog arsenala nuklearnih i svih drugih bojevih glava. Spreman da ga, bez trunke grižnje savjesti i odgovornosti, pritisne. I sve nas, skupa sa našim životima, pa i sjećanjima na ove bezazlene, zaboravljene igre, pošalje u trajan fadeout. Tamo odakle povratka nema. I gdje ne postoji baš ništa što bi te, ni kao daleka i draga uspomena, makar na tren učinilo sretnim.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre