Sudijska nadoknada
Koliko smo svi mi u svježe napaćenoj i ratom poharanoj BiH žudili za plasmanom fudbalske reprezentacije na neko veliko takmičenje nije lako opisati, niti sublimirati u par redaka. Identitet jedne „nove“, mlade države mora biti obilježen i sportskim (ne)uspjesima, pa je nakon četiri krvave, destruktivne i po svakom pitanju izazovne godine bilo bitno da i na sportskim terenima pokažemo da imamo šta ponuditi, te da nismo repa bez korijena. A koji bi to teren nama, već dokazanim „bolesnicima“ i „ovisnicima“ bio bitniji od onog nogometnog?
Ako u prva tri kvalifikaciona ciklusa (SP ‘98, EURO 2000, SP 2002) u i oko državnog tima nije bilo dovoljno kvaliteta, pa ni pameti, onda se propuštena šansa protiv Danske na Koševu i neodlazak na EURO 2004 u Portugalu već shvatao kao tragedija. Polušansu u kvalifikacijama za SP 2006 nije bilo moguće iskoristiti i zbog otrovne i ratno-huškačke atmosfere na beogradskoj Marakani, a već potrošeni Baka Slišković je svoje posljednje selektorske dane izbrojao na početku narednih, novih neuspješnih kvalifikacija (EURO 2008). Generacija Hibića, Konjića, Salihamidžića, Bolića, Baljića i Barbareza je tako u fadeout otišla bez plasmana na bilo koju završnicu, a i 14 godina kasnije jasna je i pomalo još bolucka ta istina i velika šteta.
10. jula 2008. godine novim selektorom Bosne i Hercegovine, uz mnogo bure i prepucavanja koja su imenovanju prethodila, postao je Miroslav Ćiro Blažević. Preiskusan, dokazan i svim bojama namazan bio je baš ono što su Zlatni ljiljani u tom trenutku trebali. U svojoj je sedamdeset četvrtoj rođeni Travničanin znao kako i u koju žicu udariti da bi se od (u to vrijeme) mlade i neiskusne ekipe koja je tek prošla kroz smjenu generacija napravio pravi, respektabilni tim što će igrati bez straha i pardona prema bilo kome. „.ebite im majku!“, vikao je uoči drugog kola kvalifikacija za SP 2010 u Južnoj Africi, a reprezentativci mu odgovarali punjenjem (7:0) estonske mreže na Bilinom polju. I kad bi se nes(p)retno izgubilo (Istanbul, Turska 1:2), slavni bi motivator „naložio“ igrače da objektivno slabije od sebe nastave „laušiti“ (Zenica, Armenija 4:1), a fore se nije davalo ni „na papiru“ jačim, pa je BiH u samo 4 dana, krajem marta i početkom aprila 2009. na sjajan način dva puta „preslišala“ Belgiju (4:2 u Genku i 2:1 u Zenici). Do kraja je za drugo mjesto u grupi 5 i obezbjeđivanje plasmana u baraž trebalo još ne izgubiti protiv Turske u Zenici (1:1) i skromni Sinisärgid savladati i u Tallinu (2:0), pa kad se i to uspjelo u posljednju, skoro pa revijalnu utakmicu protiv Španije u Zenici ući opušteno, otvoreno i pomalo „.určevito“. Euforiju i ushićenje koji su tih dana vladali većem dijelom geografskog prostora naboranog između Une i Drine nije mogao tog 14. oktobra pomutiti ni ubjedljiv (2:5) poraz od aktuelnog evropskog i budućeg svjetskog prvaka. Ćiro nas je naučio da vjerujemo u vlastiti talenat i sposobnosti, „ne skidamo gaće“ unaprijed i ne spremamo kuknjavu kako opet „nismo imali sreće“. Prvi, „historijski“ plasman u play off fudbalske reprezentacije bio je, bez ikakve sumnje, veliki uspjeh i slabo mu se ko uoči početka tih kvalifikacija imao hrabrosti nadati.
No, vrijeme za prvo javno Blaževićevo „gutanje knedli“ došlo je samo pet dana kasnije u Zürichu tokom žrijeba play off parova. FIFA je odluku s početka kvalifikacija da u baražu neće biti „jakosnih skupina“ (nosilaca i nenosilaca) na, blago rečeno, „kontroverzan“ način promijenila u septembru kada je manje-više bilo jasno kojih će se osam reprezentacija naći u doigravanju. Svjetskim je nogometom tada vedrio i oblačio dokazani malvezator i kriminalac Sepp Blatter, pa kad je „bagava“ ruka Stevena Pienaara iz staklenih ćasa izvukla i uparila Portugal i BiH, na Ćirinom se licu više nije mogla vidjeti poslovična raspoloženost i samouvjerenost. Zabrinuće činjenicom da gore, realno, nismo mogli proći nije bilo lako sakriti, niti probaviti.
Do prvog meča koji je na lisabonskom Estádio da Luzu bio zakazan za 14. novembar 2009. ostalo je mjesec dana, pa se nakon početnog kukanja i proklinjanja loše sreće, preko komentara da se „kuglice na izvačenju prethodno zagrijavaju u, ni manje ni više, Blatterovom prknu“, došlo do prihvatanja (surove) realnosti i spoznaje da se utakmice ipak moraju odigrati. Poziciju teškog autsajdera u duelu sa fudbalskom velesilom olakšavala je činjenica da je ozbiljnu povredu desnog članka imao najbolji igrač protivnika (Cristiano Ronaldo), te da selektor Seleçãoa Carlos Queiroz zbog sličnih razloga (koljeno) nije mogao računati na desnog beka Chelsea Joséa Bosingwu. U portugalsku se prijestolnicu otišlo hrabro fudbalski „pobiti“, pa iako su uoči prvog poluvremena ovog dvomeča bh. igrači, navijači i novinari bili suočeni sa šikaniranjima raznih vrsta, na samom se travnjaku Benficinog stadiona nije mogla uočiti neka posebna razlika u kvalitetu dva tima. Dapače.
Jedini gol na utakmici u 31. minuti će postići Bruno Alves, no kad se sve šanse, pogođene prečke (Ibričić i Džeko) i stative (Muslimović) saberu, konačnih je 1:0 na semaforu vrlo lako moglo biti 1:3 ili 2:4 da je bar dio od onoga što je „trebalo“ završio u Eduardovoj mreži. Poseban je bijes kod svih navijača Bosne i Hercegovine izazvalo tendeciozno i „domaćinsko“ suđenje Engleza Martina Atkinsona u okviru kojeg je ciljano i perfidno žute kartone podijelio Rahimiću, Muratović i Spahiću, vrlo dobro znajući da će ih na taj način eliminisati iz revanša u Zenici. Sve gore pobrojano, uključujući i tad već 13-godišnji „post“ u plasmanima na prvu završnicu učinili su da se poslije te lisabonske „nepravde“ osjećamo i bijesno i frustrirano. U loži su se na kraju te fudbalske noćne more veselili (tokom meča prilično zabrinuti) Ronaldo i njegova, u snježnog leoparda preobučena, majka mada to, po svemu na terenu viđenom, nisu ni na koji način zaslužili.
Samo četiri dana kasnije, 18. novembra 2009. na rasporedu je bio zenički revanš. Za lični i „pakleni“ plan u vlastitoj organizaciji kao inspiracija i putokaz su poslužila dešavanja pred revanš interkontinentalnog baraža za plasman na SP 2002. Nakon što su u Melbourneu poraženi sa 0:1, Urugvajci su u Montevideu australijskim Socceroosima par dana kasnije priredili vatren i nimalo prijateljski „doček“. Iako se tek pedesetak (od nekoliko hiljada okupljenih) „La Celeste“ navijača/huligana na aerodromu uspjelo probiti u pristanišnu zgradu, gosti su bili primorani proći kroz neprijateljski špalir, trpeći uvrede, pljuvanja, čak i bubotke. Pritisak na dočeku urodio je plodom. Urugvaj je na Centenariu slavio sa 3:0, u junu iduće godine igrao u Južnoj Koreji i Japanu, a „naguženi“ Australijanci taj Mundijal bili su primorani pratiti na TV ekranu.
Opravdanje za našu ludost nije bila mladost, niti je to bio vatreni južnoamerički temperament, iako je i takvih bilo među nas 100-tinjak te butmirske, šesnaeste u novembru 2009. večeri. Farsa kakvu smo zureći u TV ekrane morali istrpjeti dva dana ranije nije baš imala previše veze sa sportom i viteštvom, pa smo se ravnali po staroj, dobroj („ko tebe kamenom – ti njega bombom, atomskom bombom!“) devizi i prvenstveno vlastitih frustracija radi, organizovali i spremili za doček. Nismo imali atomsku, ali jesmo zavežljaj „sihir bombica“ (miks dlaka sa četke, noktiju, kečapa, kose, mrva i još koječega), a koristeći usluge Google prevodioca složili i „lijep“ slogan na portugalskom. Saznavši tokom dvodnevnog „istraživanja“ da je jedna od najgorih uvreda za Portugalce ona u kojoj ih komšije i vječni rivali Španci nazivaju klovnovima, „Fodo se sua mãe palhaço portugese!“ se činio kao pravi i primjeren odgovor na ono što su Bosanci i Hercegovci doživjeli u Lisabonu. Tako smo tada mislili i osjećali i nije bilo teorije da nas iko spriječi u tome da na „ciganluk“ doživljen u Portugalu ne uzvratimo istom mjerom.
U aerodromsku zgradu smo Ksise, Taha, Azra i ja ušli nekih 45 minuta prije slijetanja portugalskog aviona. I naši su carinici imali svoj kvaran plan ometanja (neuobičajeno dugo pregledanje putnih isprava i otvaranje kofera), a našoj se ekipici ubrzo pridružio unezvjereni i za „južnoamerički pritisak“ uvijek spremni Vlado C. Iako je na društvenim mrežama dan ranije mnogo „prijatelja“ tvrdilo da će prisustvovati dočeku, na drugom kraju aerodromskog hola se skupila tek omanja grupa braće željovaca, pa smo im brže-bolje podijelili papiriće sa našim „sloganom“ i instruirali ih kako će uzvikivati kad Portugalci krenu prema autobusu. Ni aerodromsko se obezbjeđenje nije baš previše potrudilo napraviti neki čvrst koridor, tako da smo se od nedragih gostiju što su završavali produženu pasošku kontrolu/maltretiranje, te se počeli kretati ka izlazu i autobusu za Zenicu, našli u špaliru na svega metar-dva udaljenosti. „Blizak sam ti s majkom portugalski klovnu!“, zaorilo se iz 20-ak grla, a zapanjenost i neugoda na licima Carvalha, Simãoa ili Paula Ferreire („Zar oni ovdje znaju portugalski?!“) dok su ih razvlačili u lažne osmijehe i žurili ka autobusu bili više nego očigledni. Ostatak je okupljenih građana uzvikivao „Bosna, Bosna!“ i mahao našim zastavama, no bilo je i „levata“ što vlastite su sinove, odjevene u portugalske dresove gurali pred gostujuće zvijezde u namjeri da im se potpišu na iste. Nepažnju jednog takvog iskoristio je Vlado za provlačenje između mase i pljucu koja će zavšiti u Nanijevim ustima, dok smo mi trčali ka izlazu u namjeri da našim „bombicama“ izrešetamo portugalski autobus.
I dok su se Palhaçosi u autobusu koji se izvlačio sa aerodromskog parkinga namještali i zadovoljno smješkali, vjerovatno ismijavajući našu “dobrodošlicu” i misleći da su potpuno bezbjedni, ka prozorima će poletjeti i o iste se razlijepiti naši “projektili”. Ako ništa drugo, vrijedilo je zbog tog Decovog bacanja na pod i zalijeganja između sjedala, zbog te izbezumljene face “Ćurana iz katrana” (Pepe), jednog od najodvratnijih igrača u povijesti fudbala, tu veče doći na sarajevski aerodrom i ponašati se kao huligan. Tada i nikada više.
U međuvremenu je Blatter, bez imalo stida izjavio kako bi SP bez Cristiana Ronalda bio besmislen, a Ćiro “zakuhao” s Misketom, pa je naš, ionako oslabljen tim na Bilinom polju ostao bez stvarne šanse da nadoknadi rezultatski zaostatak iz Lisabona, te ovjeri vizu za Južnu Afriku. Novi puhač u FIFA-ine gajde bio je Italijan Roberto Rosetti, a Portugalci su slavili i drugu minimalnu pobjedu (Meireiles u 56. minuti) koja im je obezbijedila učešće na predstojećem Mundijalu. U 76. minuti je iz igre isključen Sead Salihović, publika na stadionu i definitivno „odlijepila“, te počela ubacivati razne predmete na teren, tako da se utakmica jedva privela kraju. Drastične novčane kazne za NFSBiH od strane FIFA-e, ipak, nije bilo, jer su tadašnji đon-obrazi iz krovne kuće svjetskog nogometa, valjda, shvatili da su dovoljnu štetu nedvosmislenim i „ofirnim“ guranjem Portugala u ovom dvomeču bh. fudbalu već napravili.
RTP je o „neprijateljskom dočeku“ njihove reprezentacije na sarajevskom aerodromu u svom dnevniku uredno emitovao video izvještaj gdje jasno su se vidjele naše „usijane“ i bezrezervnim patriotizmom „zaluđene“ glave. Nisam imao problem s tim, a kako je to bilo vrijeme u kojem je bilo i posla i pristojne zarade, najveći mi je „problem“, kao, bio što sam prelijepi Portugal morao prekrižiti sa spiska svojih budućih turističkih destinacija. Mnogo teže mi je tada palo što repka neće vidjeti jug Afrike i dugo sam mislio da je za to, između ostalog, kriv i naš nedovoljno žestok doček u Butmiru.
Plasman na jednu završnicu i svakakve UEFA/FIFA „igranke“ najdarovitija generacija naših fudbalera, pak, morala je trpjeti još 4 duge godine, sve do Mundijala u Brazilu. Sa novim selektorom (Safet Sušić) Zlatni ljiljani su postali Zmajevi, konačno se plasirali na Svjetsko prvenstvo, ali poslije istog doživjeli manje-više slobodan pad koji i dan-danas pokušavaju da zaustave ili barem uspore.
Stoga ih i večeras, kad na travnjak sarajevske Grbavice budu istrčali u namjeri da u polufinalu baraža za odlazak na naredni EURO savladaju Sjeverne Irce, treba podržati. Bila bi šteta da Edin Džeko i Miralem Pjanić, na primjer, u sutonu reprezentativne karijere ne zaigraju i na prvenstvu Evrope. No, za to će, ipak, morati sami da se izbore. Uz svu pomoć saigrača na terenu, Dušana Bajevića i njegovih pomoćnika na klupi. I bez, nadajmo se, sudijskih „spački“ Španca Mateua Lahoza.