foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Godina za zaborav i kratko sjećanje

Sudijska nadoknada, retrospektiva 2020.

Kakva je bila godina u kojoj je skoro 2 miliona ljudi širom planete umrlo od nove, nepoznate i podmukle bolesti nije teško odgovoriti. Odvratna, grozna, šugava… odaberite sami. To da li će biti i najgora ikad ili tek prva u apokaliptičnom nizu zavisi, ponajprije, od toga da li će se i kada efikasan lijek/vakcina za covid-19 pronaći i početi primjenjivati tako da svi, ili barem većina Zemljana, budu bezbjedni. O tome danas, u pretposljednjem danu bremenite 2020., nažalost, pouzdano ne znamo baš ništa.

I možemo samo snivati o danu kada ćemo opet biti slobodni zagrliti i poljubiti drage ljude, uživati u krcatoj kafani, diskoteci, pozorištu ili kinu. Gurati se i znojiti na koncertu omiljenih nam bendova, urlati i biti dio žamora i euforije pune sportske dvorane ili fudbalskog stadiona. Bez zaštitnih maski na licima i bojazni da bi već sutra mogli završiti na respiratoru, Podhrastovima, Barama. Živjeti život dostojan čovjeka.

Smrtonosni virus je iz Kine u Evropu stigao početkom februara, zalijepio se i počeo širiti prvo u Italiji, a jedan od ključnih događaja koji je značajno pospješio broj zaraženih desio se u Milanu 19. februara 2020. Te je večeri na San Siru Atalanta pred 44.236 gledalaca, uglavnom pristiglih iz 50-ak kilometara udaljenog Bergama, u okviru prvog meča osmine finala UEFA-ine Lige prvaka dočekala Valenciju i savladala je sa ubjedljivih 4:1. No, u sjajnoj predstavi i velikoj pobjedi svojih ljubimaca koji su u premijernom UCL nastupu već jednom nogom bili zakoračili u društvo osam najboljih evropskih ekipa, navijači „La Deae“ nisu mogli uživati predugo, niti proslaviti na pravi način.

Već poslije par dana, ljudi su se u Bergamu, a i Milanu, počeli razbolijevati i umirati kao muhe, opaki se virus iz Lombardije počeo munjevito širiti Zapadnom Evropom i ostatkom Italije, pa je u vrijeme revanša (10. mart 2020.) pandemija ispraznila Mestallu, a Smrtonosni Žetalac imao pune ruke posla, te koseći sve pred sobom većinu država na Starom kontinentu zatvorio u karantin.

Nekoliko se igrača domaćih „Šišmiša“, saznat će se ubrzo, upravo te večeri zarazilo, bolestan je već bio trener gostiju Gasperini, a slike sablasno pustih ulica Bergama na kojima se čuju samo policijske i sirene hitne pomoći, te vidi kolona vojnih kamiona što prevozi tijela umrlih, za koji dan će obići svijet. Revanše će osmine finala LP stići odigrati još PSG i Borussia Dortmund na praznom Parku prinčeva, RB Leipzig i Tottenham na punoj Red Bull Areni, a Liverpool i Atletico Madrid na krcatom Anfieldu, pa će se virus iz Španije uvući u Englesku koja će ga razmijeniti sa Njemačkom i tu će fudbalskim takmičenjima za sezonu 2019/20 biti kraj. Makar privremeni, ali i preko dva mjeseca mjeseca dug rastanak.

To kako smo, svi ponaosob, proveli tih preteških 60-ak i više dana bez ‘dbale uživo ili putem realtime TV prijenosa, bit će posebna tema budućih eseja, istraživanja i dokumentarno-igranih programa sročenih i režiranih od nogometnih sladokusaca širom planete. Odjednom je, nakon opšteg lockdowna i svođenja života (i bukvalno) na prostor između vlastita četiri zida, pored svega zafalilo i jedinstvenih fudbalskih užitaka i uzbuđenja, pa je karantin ubrzo postao vremeplov u kojem smo se, često i na silu, počeli vraćati u neka prošla, sretnija i ljepša vremena.

Povratak na klasike fudbalske prošlosti lokalne, evropske ili svjetske fudbalske scene nekima je godio iz nostalgičnih, drugima/mlađima iz obrazovnih, a trećima, pak, pomogao da se (naizgled trajno) skinu sa fudbalske ovisnosti što podrazumijevala je gledanje barem jednog prime time fudbalskog meča dnevno. Neki su se ovisnici u tim danima očaja i besmisla nakačili na Prve lige Bjelorusije i Nikaragve u kojima se hinilo da virus ne postoji i da je pomor svekolikog pučanstva širom planete tek ubleha i lavor koji njihovim rekreacijama ne može ništa. Srećom, polovinom maja godine na isteku, vratio se Bundes i mic-po-mic počeli sticati uslovi i za nastavak/finiš sezone u ostalim najjačim ligama Evrope.

Iako je ugođaj na povratničkom rurskom derbiju bio sve samo ne fudbalski, post-corona nastavak sezone donio je nadu i upalio rudarski fenjer u jami u koju je najljepša igra tokom dvomjesečne, prisilne pauze zapala skupa sa svim ostalim sportovima, pa i načinima života, te razmišljanjima o istom. Iz okna će se dići drugačija i čudna, pomalo sterilizovana i tupa, lišena prisustva gledalaca na stadionima, pretjeranog radovanja pri postizanju golova i slavlja nakon pobjeda, no prokleto neophodna u građenju (makar i lažne) slike o „normalizaciji situacije“.

Šampionati, pod raznim izgovorima, nisu nastavljeni u Francuskoj, Belgiji, Holandiji, čak ni u BiH, a odgođen je morao biti i baraž, kao i sama završnica EURO 2020. Negdje su preči bili ugovori (na isteku) za prava na TV prijenose, negdje trenutna situacija na prvenstvenoj tabeli, a kao neoboriv adut za prekid ili odgodu uvijek je mogla poslužiti nevesela epidemiološko-bezbjednosna situacija koja se ni s dolaskom ljeta u većini zemalja nije ozbiljnije popravljala. U međuvremenu je ustanovljen i razvijan Play protocol koji je igrače i službena lica držao pod nadzorom i na covid pravovremeno testirao, pa se klupska sezona 2019/20 tokom juna, jula i augusta 2020. ipak, i u većini takmičenja, mogla privesti kraju.

Liverpool je tako, nakon 30 godina čekanja, proslavio 19. titulu prvaka Engleske, Juventus obezbijedio deveti u nizu, te ukupno 36. italijanski Scudetto, a Real Madrid 34. šampionsku krunu u Španiji. Na Final 8 turniru Lige prvaka koji je odigran u Lisabonu, minhenski Bayern je novoj duploj njemačkoj kruni dodao i šesti uhati pehar namijenjen prvaku Evrope. Par dana prije toga, Sevilla se u Kelnu domogla rekordne šeste titule pobjednika Lige Evrope.

Tačka na sezonu 2019/20 konačno je stavljena 23. augusta ove godine, sa debelim zakašnjenjem i u nenormalnim uslovima, ali ipak manje-više uspješno. Trebalo je odmah napraviti plan i kalendar po kojem bi igrači imali i zasluženi odmor i mini pripreme, a koliko je premalo vremena bilo i za jedno i za drugo saznat ćemo već na početku nogometne 2020/21 koja je u većini najjačih evropskih liga startovala sa pet sedmica zakašnjenja. Nedovoljno opuštenim, pa već od samog starta (12-19. septembar) preopterećenim mišićima nogometaša, koji su bili primorani odmah krenuti u ritam igranja svaki treći ili četvrti dan, vrlo je brzo pozlilo, te su se povrede zadnjih loža, prepona, listova, koljena i čega sve ne u velikom broju ekipa počele množiti i rasti poput gljiva nakon kiše.

I dok su se oči TV gledateljstva nekako već uspjele navići na prazne tribine, uši na glasne upute trenera i jasne rasprave igrača, a mozak na ugođaj praćenja vrhunskih „termina“ u kojima se, ipak, ne sudaraju rekreativci na nekim livadama ili u fiskulturnim salama, nego top, vrhunski fudbaleri na veleljepnim, ali i sablasno praznim stadionima, oni koji se o organizaciji takmičenja brinu – i nisu imali baš previše sluha za zdravlje glavnih protagonista.

UEFA tako nije odustala ni od jednog svog takmičenja (u oktobru i novembru igrana polufinala i finala baraža za naredno EP, od septembra do novembra i svih šest kola trenutno potpuno nepotrebne Lige nacija, a do kraja septembra kompletirane kvalifikacije za Ligu prvaka i Ligu Evrope), engleski FA nastavio je insistirati na samo njemu važnom Liga kupu, a posebno su apsurdne bile prijateljske utakmice reprezentacija koje bi, eventualno, imale slobodan termin u ovogodišnjem izdanju suvišne Lige nacija. Pandemija je ispraznila tribine, ali i kase fudbalskih federacija, pa kad većina stanovništva na planeti sjedi zabarikadirana kući i bulji u ekrane i monitore, eto prilike da se barem od prava za TV prijenose uzme pinka dovoljna za preživljavanje. Za koricu kruha, pa i malo kavijara povrh kruha. Ovisno o položaju, imenu, reputaciji, namazanosti ili tvrdoći obrazne kaubojke.

Uz konstataciju da su se i fudbalske sudije u ovim planetarno kriznim vremenima dobro snašle i dohakale VAR-u na način da je broj sivih zona (kakvo je/nije igranje rukom, a kakav faul u vlastitom 16-ercu penal, kako se povlače ofsajd linije, šta se gleda i provjerava na monitorima, a šta ne…) znatno povećan, pa samim tim uticaj ljudi u crnom na igru i rezultat kvarno vraćen prema pozicijama koje je držao prije uvođenja ovog modernog pomagala što trebalo je unaprijediti najpopularniji sport, pođimo u kratku šetnju najjačim evropskim ligama i takmičenjima u sezoni 2020/21 koja se pred ove novogodišnje praznike približava svojoj polovini.

Engleska

Nakon tri sezone u kojima su Manchester City i Liverpool bili visoko iznad svih, te boreći se međusobno ili sa samim sobom postavljali/rušili rekorde i suvereno osvajali titule prvaka, došlo je vrijeme potpune neizvjesnosti, rezultatskih troznaka i betoniranja stare floskule da je u fudbalu sve moguće. Nakon nepotpunog 16. kola koje bi se trebalo završiti večeras, prvih je devet ekipa na tabeli zbijeno u šest bodova, pa bi se izdvajanje bilo koga u ovom trenutku i proglašavanje prvim favoritom za šampionski pehar u najmanju ruku činilo neozbiljnim.

Svi su trenutno ranjivi, a niko suveren ni nepobjediv. Mutirani virus poput Damoklovog mača visi nad Ostrvom, te prijeti da opet prekine i obustavi sve aktivnosti, pa tako i nogometne. Među „Građanima“ je prije neki dan utvrđen veći broj zaraženih, neki su mečevi Premiershipa prekjučer morali biti odgođeni, baš kao i mnogi u nižim ligama.

Liverpool je u četvrtom kolu od prošlosezonskog „davljenika“ Aston Ville primio 7 komada, već u idućem ostao bez najboljeg stopera i glavnog playmakera (Virgil Van Dijk i Thiago Alcantara), pa su neočekivani remi i golem bodić u borbi za opstanak protiv aktuelnog šampiona uspjeli izboriti i fenjeraši iz Brightona, Fulhama, West Bromwich Albiona. I kao takav je opet prvi, ali da će tu i ostati do kraja sezone garantovati ne može niko. Drugi je Manchester United koji je k'o iz voza ispao iz Lige prvaka, u četvrtom kolu EPL na Old Traffordu fasovao rekordnih 6 od Tottenhama, no i pored toga je trenutno u poziciji da se nakon dugo vremena zaista i „pobije“ za šampionski tron.

U miksu su i Rodgersov Leicester, uozbiljeni Ancelottijev Everton, čak i Aston Villa kao najprijatnije iznenađenje dosadašnjeg dijela sezone. Ne može se, bez obzira na promjenjivost forme i druge, prateće (neuklopljenost pojačanja, povrede, bolest) probleme otpisati, naravno, ni Chelsea, ni Manchester City, čak ni Tottenham čiji je menadžer Jose Mourinho pred derbi 13. kola s Liverpoolom i priliku da s „Mamuzama“ zasjedne na vrh poretka, zbacio masku pristojnog čikice što se zadovoljava mjestom šestim i igranjem Lige Evrope, a vratio glavne crte lica koje je već odavno proglašeno jedinicom za odvratnost. Nakon zasluženog poraza i samo jednog boda osvojenog u posljednje tri utakmice se malo ušutio i primirio, ali ne zadugo, sigurni smo.

Španija

Da ne bi Sevillinog rekorda u Ligi Evrope 2019/20 španski bi se klupski fudbal, sasvim opravdano, mogao nazvati najvećim razočarenjem prošle sezone čiju je završnicu prekinula i 2,5 mjeseca pomjerila moderna kuga. Real i Barcelona su se u knockout fazi prošle Lige prvaka baš provalili, a sa sličnim partijama nastavili i u ovoj sezoni španske Primere, pa se Diego Simeone sa svojim Atletico Madridom potpuno neočekivano i ne zato što bi to „Cholo“ vol'o, prometnuo u prvog favorita šampionata 2020/21.

Od kakvog je materijala i psihičke spreme sazdan taj „šampionski“ Atletico mogli smo najbolje vidjeti tokom derbija 13. kola u kojem ga je gradski rival i aktuelni prvak Real rutinski i bez po muke na svom rezervnom, Alfredo Di Stéfano stadionu savladao sa 2:0. I nestalni, kiksu skloni i nepredvidljivi „Los Blancos“ sa istim brojem osvojenih bodova (uz dvije utakmice više odigrane) su „Jorgandžijama“ glavni konkurent, a surova tradicija kaže i skoro pa uvijek, nepremostiva prepreka. Ima još puno da se igra, pa je neozbiljno trajno podvući ili prekrižiti scenarije i kombinacije koji se do 23. maja 2021. i posljednjeg 38. kola još mogu ostvariti. Neozbiljno izgleda i slavna Barcelona koja je u sezonu zakoračila nespremna i nesređena, ponajviše neriješenim statusom najboljeg igrača zahvaljujući. Pad kompletne La Lige Santander možda se i najbolje vidi kroz prizmu „Blaugraninog“ odrona posljednjih sezona, a ne kroz klupski UEFA koeficijent koji još uvijek (nerealno) tvrdi da je špansko prvenstvo najjače u Evropi. Mnogi su klubovi, poput Valencije, u dubokoj finansijskoj dubiozi i budućnost im je, baš kao i većini stvari oko nas, potpuno neizvjesna.

Italija

„Sve se mijenja sem kamenja“, kaže stara izreka, a navijači je Juventusa odavno uglazbljuju u kanconu gdje posljednjih devet godina obavezno (i opravdano) ide i stih „i novog/starog prvaka Italije“. Scudetto je u vlasništvu „Stare dame“ spojeno još od sezone 2011/12 i sve da je Serie A najjača liga na svijetu, a Juve najbolji tim u Evropi, dosadno je. A nit’ je liga ni izbliza ono što je nekoć bila, niti je italijanski šampion posljednjih 10 godina kadar popeti se na fudbalski Mont Blanc.

I zato ove sezone moramo biti zahvalni 39-ogodišnjem Zlatanu Ibrahimoviću koji je i dalje velemajstor sposoban da skoro pa izumrli AC Milan digne iz mediokritetskog mulja i posadi ga na vrh tabele na kojem je posljednji put bio prije potopa. Uprkos fasovanoj koroni na početku i recentnoj povredi koja ga je spriječila da saigračima na terenu pomogne u kolima pred božično-novogodišnju pauzu, Ibrahimović je „Rossonere“ vratio u sami vrh nogometa na Apeninima, animirajući pojedince (Rebić), pa i cijelu ekipu u reizgradnji pobjedničkog mentaliteta kojeg su na San Siru svi bili skoro pa zaboravili.

Tezi da se neizvjesnost u borbi za Scudetto neće vratiti sve dok ne stasaju milanski velikani u prilog ide i trenutno drugo mjesto Intera. Bez obzira na blamažu u grupnoj fazi LP, Conte je upravu „Nerazzurra“ natjerao na basnoslovna ulaganja u igrački kadar, pa bi ga na kraju ove sezone pred istom mogao oprati tek šampionski trofej kojeg u crno-plavom dijelu Milana čekaju još 2009/10 i slavnih Mourinhovih dana.

Ima simpatičnih momenata i u napadačkom trojcu veterana (Mkhitaryan-Džeko-Pedro) AS Rome, otvorenoj igri i odličnom plasmanu Sassuola, upornoj i hrabroj borbi Gennara Gatussa sa opasnom bolešću ili Iličićevom specijalnom tretmanu liječenja depresije, no svi će se pobrojani klubovi, treneri i igrači na kraju sezone (vjerovatno) morati zadovoljiti eventualnim plasmanom u narednu LP ili LE. Scudetto će se, po svemu sudeći, lomiti i kidati na Sjeveru, u milansko-torinskom troboju.

Njemačka

Ne bi stihovi njemačke fudbalske koračnice bili puno drugačiji od gore pominjanih italijanske kancone, samo bi se umjesto Juventusa u rimi našao Bayern, no Bundesliga barem na međunarodnom planu, za razliku od Serie A, bilježi uspon i prosperitet. Tako je nedavno osnovani Red Bull Leipzig u Ligi prvaka 2019/20 stigao čak do polufinala, a sva su četiri predstavnika njemačkog šampionata (Bayern, Leipzig i obje Borussije) ove sezone prošla u knockout fazu UEFA-inog elitnog takmičenja.

„Die Roten“ i dalje djeluju kao najjača i najozbiljnija evropska ekipa, pa se s razlogom smatraju za prvog favorita i ovosezonske Lige prvaka. U odbrani njemačkog nogometnog trona kojim posljednjih osam godina suvereno vladaju, ozbiljnije probleme (mada se svojski trude) im teško mogu napraviti ambiciozni „Crveni bikovi“ iz nekadašnjeg DDR-a, bodovno zaostali dortmundski „Milioneri“ sa nedavno instaliranim Edinom Terzićem na klupi, a neki su u tim pokušajima, poput „Farmaceuta iz grada aspirina“ (Bayer Leverkusen), baš pred pauzu i u posljednjem (trinaestom), dosad odigranom kolu 1. Bundeslige ostajali „trudni“. To što se na dnu tabele, sa svega četiri osvojena boda trenutno nalazi Schalke 04 nikoga što pomnije prati zbivanja u fußballu ne bi trebalo da čudi. Odron u redovima „Die Knappenovaca“ počeo je puno prije korone, a sa vrha njemačke, pa i evropske fudbalske piramide padali su u prošlosti i nikad se na iste više nisu vratili i neki drugi, stari velikani poput hamburškog HSV-a.

Ako ovom kratkom rezimeu nogometne 2020. u Evropi dodamo i to da se u osminu finala Lige prvaka što igrat će se u februaru i martu 2021. plasirao baš svako (izuzev gore spominjanih Manchester Uniteda i Intera) ko je to svojim rejtingom, uloženim sredstvima, pa i igrama zaslužio (od 16 ekipa samo jedna – Porto nije iz tzv. Liga petice), a da su uz očekivane favorite mjesto među 32 najbolje ekipe u Ligi Evrope 2020/21 na prilično ubjedljiv način izborili i zagrebački Dinamo i beogradska Crvena zvezda, možemo zaključiti da smo ovu tešku, neizvjesnu i nikad goru godinu u fadeout pospremili manje-više uspješno i očekivano.

Nerealno je bilo, u okolnostima kakve planetom vladaju već 10 mjeseci, očekivati da se kvalitet partija koje smo gledali u prethodnih 12 mjeseci podigne i unaprijedi u odnosu na prethodne mirnodopske i normalne sezone. Na svaku neizvjesnost, senzaciju i neočekivan rasplet kakvih je u fudbalskoj 2020. bilo, treba gledati kao na plus i ekstra dodatak koji pospješuje nadu da se najljepša igra u bliskoj budućnosti neće ugasiti, te skupa sa svima nama prije vremena napustiti ovo tužno i napaćeno mjesto u koje se majčica Zemlja pretvorila.

Pomenimo na kraju i neke od onih fudbalskih velikana koji od ove godine, nažalost, više nisu sa nama. Odlasci u vječna lovišta oduvijek su i preuranjeni i srceparajući i neočekivani, bez obzira od čega su ljudi bolovali i/ili koliko su godina imali. Nogometna planeta je tako ostala siromašnija za Roba Rensebrinka, Jackieja Charltona, Raya Clemencea, Gérarda Houlliera, Paola Rossija, Papu Boubu Diopa, bez jednog od svojih najvećih i najmilijih sinova Diega Armanda Maradone… Region bez Zije Arslanagića, Edina Spreče, Milomira Odovića, Ota Barića, Krasnodara Rore, Slavena Zambate, Marka Elsnera, Radomira Antića, Ilije Petkovića…

Neka nova 2021. godina bude vedrija, optimističnija, zdravija, bogatija, po svemu bolja od stare čiji pretposljednji dan bez centrifuge cijedi ova dosadna i sumorna kiša napolju. A kakva je 2020. bila, narednoj će svakako biti teško da bude gora.

Sudijska nadoknada


Muminović: Stockholm 1982
Antibiblioteka Umberta Eca
Zlatar: Somun ili samun?