foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Oproštaji (suzu gone)

Sudijska nadoknada

Sve je u fudbalu, baš kao i u životu, lako kad si mlad. Rodiš se sa dovoljnom količinom talenta i strasti za prelijepu igru, pa imaš sreću da to neko, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, prepozna. Probijaš se kroz mlađe kategorije, ističeš radom i predanošću, te jednog lijepog i (u tvojim uspomenama zauvijek) sunčanog dana dočekaš debi za prvu seniorsku ekipu. Ako si takve sreće, u tom renomiranom klubu ostaneš cijelu karijeru i u neka doba preuzmeš kapitensku traku, pa postaneš simbol te nogometne družine, miljenik i heroj navijača.

Sreća je i kad se istakneš u „maloj“, matičnoj sredini, pa te spaze i vrbuju skauti kakvog „velikana“ o čijem dresu na tvome torzu ni sanjati nisi stizao. I onda se uklopiš ko kec na desetku, zalijepiš ko rukavica na šaku. Niko se, sve do tvog oproštaja, ni ne sjeća više odakle si i kada došao. U međuvremenu uradiš sve što je potrebno da dobiješ kultni status na tribinama, fudbalskim se „bolesnicima“ zašiješ za srce. Svi su na tvojoj posljednjoj domaćoj utakmici sjetni i tužni, mnogi plaču. I tebi se srce stegne, pa pustiš suzu dok se po posljednji put na travnjaku grliš i ljubiš sa saigračima, šalješ puse navijačima. Patetika ili stvarna, iskrena emocija? Šta mi znamo o tome.

Prošlog vikenda je spuštena zavjesa na najjača fudbalska prvenstva u Evropi, a osim cisterne stresa koju su najbolji nogometaši u Engleskoj, Italiji i Španiji ispraznili pred očima i po glavama onih koji su pratili konačne rasplete, bilo je i romantike, pa i pokoja litra melanholije bez kojih najpopularniji sport nikada ne bi bio to što jeste. Ovisno o tome kada je na rasporedu bio posljednji meč pred domaćom publikom, nekima je od igrača oproštajna svečanost priređena i u predzadnjem kolu, no, nebitno. Suze bi se lile, a srca stezala sve da je i nekad (ko birvaktile) usred ljeta zakazana specijalna, prijateljska utakmica na kojoj će ljubimac navijača reći konačno zbogom najdražem dresu i stadionu. Jednom kada odeš i spoznaš da je stvarno kraj, shvatiš da sve što je vrijedno sjećanja jesu lijepe stvari. A ako si zaslužio da barem jedna duša zbog onoga što si na terenu pružao zaplače za tobom, onda samo možeš biti ponosan i sretan. Biti siguran da si činio pravu stvar.

Mark Noble (West Ham United)

He wears claret and blue, he's West Ham through and through“ stoji na muralu posvećenom Marku Nobleu na stadionu London koji posljednjih šest godina pripada Čekićarima. Nakon 18 godina i nestvarnih 550 nastupa (62 postignuta gola) od svoje 16-ke na bordo-svijetloplavom dresu oprostio se 35-godišnji veznjak i kapiten West Ham Uniteda. Na svečanom ispraćaju priređenom nakon prvenstvene utakmice sa Manchester Cityjem priznat će, između ostalog, i da je „živio san svakog istinskog navijača Hammersa“, te da „klub ostavlja u mnogo boljem (polufinale Lige Evrope i 7. mjesto u EPL ove sezone) stanju nego što je ono bilo kad je počinjao (sezona 2004/05, WHU u Championshipu)“.

Interesantno  je da je Mark, iako rođen samo par kilometara od tadašnjeg, legendarnog West Hamovog stadiona Upton Park, prve nogometne korake napravio u Arsenalovoj akademiji. „Stalno sam kasnio na treninge jer mi otac nije stizao ranije izlaziti s posla kako bi me iz Becktona vozio na Highbury. Nakon dvije godine zainteresovao se West Ham i niko sretniji od mene. Za taj sam klub svakako od rođenja navijao“. Svojom željom, borbenošću i stavom koji je podrazumijevao dugogodišnju „pogibiju“ i svakodnevno življenje za West Hamove boje, zaslužio je nadimak s kojim i odlazi u penziju: Mister West Ham.

Iako nije bio „svjetska klasa“ (50-ak nastupa za mlađe, a nijedan za A selekciju Tri lava) ostat će, između ostalog, upamćen i kao jedan od napreciznijih izvođača 11-eraca svog vremena. U periodu 2000-2020. Nobleov procenat uspješnosti pretvaranja penala u pogotke (90,5%) u svijetu fudbala nadmašit će jedino Robert Lewandovski (91,1%). Vjerovatno je i nakon meča sa Manchester Unitedom, kada je u okviru petog kola EPL u posljednjoj minuti dozvolio da mu De Gea odbrani najstrožu kaznu, a njegov Iron ostane bez, ispostavit će se na kraju sezone, ključnog boda za novi plasman u Ligu Evrope, skontao da je vrijeme za oproštaj. Zauvijek će ostati u srcima navijača koji će mu na rastanku poručiti i da „ljudi zaborave i šta si rekao i šta uradio, ali nikad ne zaborave kako si učinio da se osjećaju. A ti si učinio da se osjećamo veoma posebno, jer si jedan od nas“.

Lorenzo Insigne (Napoli)

U slučaju Lorenza Insignea i njegovog Adio Mare/Adio Bella Napoli koje je na stadionu Diego Armando Maradona upriličeno u 37. kolu Serie A (gostovanje Genoe) nije sve bilo tako romantično i sjajno. Nesklad između navijačkih težnji i stvarnih (ne)mogućnosti predsjednika Aurelija De Laurentiisa i ove je sezone učinio da Partenopei iz šampionske utrke sa AC Milanom i Interom ispadnu prerano, pa se bijes frustriranih navijača što Scudetto broj 3 čekaju duže od Godota (32 godine) tokom ove, a i prethodnih sezona, počesto obrušavao na glave Napolijevih prvotimaca. Kapitena pogotovo.

Dvije Coppa Italie (2013/14 i 2019/20) i jedna Supercoppa Italiana (2014.) koje je 31-godišnji Lorenzo, lokalac iz Frattamaggiorea sa svojim Napolijem u 11 godina igranja za Azzurre osvojio nekako je premalo, misle najzaluđeniji tifozi, ali šta je – tu je. Zažmiri i zaplješći na kraju, jer Lorenzo Il Magnifico sa svoja 434 nastupa i 122 postignuta gola za Napoli to svakako zaslužuje. I da stvari sa finansijskim proračunom ovog kultnog kluba nisu takve kakvim ih je De Laurentis „uredio“, igračku bi karijeru kraju priveo baš u Napulju i u njemu najdražem dresu. Potrebe za odlaskom u MLS (Toronto FC) i uzimanjem „ispisnog keša“ u 32. godini života ovog darovitog krilnog napadača ne bi ni bilo.

Girorgio Chiellini (Juventus)

Najveći timski uspjeh Insigne je, ipak, ostvario sa reprezentacijom Italije. Prošlogodišnji trijumf na EURO 2020 vrhunac  je karijere i 37-godišnjeg Giorgia Chiellinija, iako je ovaj stameni stoper rodom iz Pise sa Juventusom tokom proteklih 17 godina (561 nastup, 36 datih golova) u Italiji osvojio sve (9 Scudetta, 5 Coppa Italia i 5 Supercoppa Italiana) što se osvojiti može. Zato ne treba da čudi što je jedna od muzičkih numera tokom njegovog zbogom Allianz stadionu i torinskoj publici bila U2-ova (Bono i The Edge u saradnji sa Martinom Garrixom) „We Are The People“, oficijelna himna posljednjeg prvenstva Evrope u fudbalu.

King Kong (nadimak dobio zbog specifične proslave nakon postignutih golova) je tokom posljednjih 10-ak godina u Juventusu i reprezentaciji Italije sa Leonardom Bonuccijem izgradio i činio sjajan stoperski tandem, jedan od najboljih koje su Italijani, u svojoj bogatoj povijesti vrhunskih odbrambenih igrača, ikada imali. „Ponekad pomislim da Leonarda bolje poznajem nego vlastitu ženu“, reći će Chiellini o svom partneru u Ministarstvu odbrane, najboljoj definiciji ovog dvočlanog bedema koju je, svojedobno, dao Jose Mourinho. No, vrijeme ne stoji/nego se broji, pa su posljednji neuspjesi (već drugo neučešće Azzurra na Mundijalima, Juventusov pad i sezona 2021/22 u kojoj po prvi put, nakon 10 godina, nije osvojen nijedan trofej), te godine naslagane na plećima, pa i sve učestalije povrede učinili da dođe vrijeme za penziju.

U igračku mirovinu, pak, neće 28-godišnji Argentinac, Paolo Dybala. Iz Juventusa će, možda, u rivalski Inter, ali su sedam godina provedenih u bijelo-crnom dresu i sva 293 nastupa/115 postignutih golova učinili da svoj oproštaj od „Stare dame“ uklopi u Chiellinijev, te da se baš pošteno isplače prilikom istog. Hoće li mu navijači halaliti i suosjećati sa njim kad ih, danas-sutra i u nekom drugom dresu, zavije u crno – ostaje da vidimo u bliskoj budućnosti. Devet dana nakon što je protiv Lazija odigrao posljednje domaće minute za Juve, ostaje istina da je u Torinu ostavio trag i bio jedan od najboljih polušpiceva koje je najtrofejniji italijanski klub imao u 21. vijeku.

Divock Origi (Liverpool)

A ne mora nužno baš sve biti u godinama, statistici, osvojenim trofejima, pa ni parama koje je klub dao za tvoj angažman ili je zaradio prilikom tvoje prodaje. Divock Origi se 18. aprila 1995. rodio u belgijskom Ostendeu, a iako je kenijskog porijekla, ime dobio po Vladetu Divcu (roditelji su mu bili fanovi košarke i Divčevih nastupa za tadašnje LA Lakerse). Preko Genka i francuskog Lillea je 2014. godine za 10 miliona funti stigao u Liverpool gdje će za 8 godina (dvije proveo na posudbama u Lilleu i Wolfsburgu) skupiti ne baš impresivnu cifru od 175 nastupa za Crvene, te 41 gola i 18 asistencija ostvarenih na njima. Talenat ovog, danas već 27-godišnjeg, napadača nikada nije bio sporan (Kloppov pomoćnik Pep Lijnders će nerijetko istaći da je Origi „world class finisher“), ali su nešto opušteniji, ležerniji stav u profesionalnim obavezama (navodno je ubjedljivo prvi na listi recentnih igrača LFC-a koji su uspjeli prespavati i zakasniti na trening), te pokoja gadna povreda (Evertonov Funes Mori mu u aprilu 2016. pokidao ligamente gležnja) učinili da kod Liverpoolovog stratega ne bude u prvom planu, te priliku za igru (uglavnom) čeka s klupe. U posljednjoj sezoni, počesto čak ni to.

Ipak, Liverpoolovi navijači ne žele zaboraviti 11 situacija u kojima je svojim fenomenalnim golovima spasio njihove ljubimce. Dva gola u revanšu polufinala Lige prvaka 2018/19 protiv Barcelone su za nezaborav, baš kao i svih šest koje je uvaljao komšijama sa Goodison Parka čime je u EPL eri (od 1992.), nakon Stevena Gerrarda (10), a skupa s Robbijem Fowlerom postao najbolji strijelac Redsa u Merseyside derbijima. Vječno nasmiješen i dobro raspoložen ostat će i prošle nedjelje kada mu saigrači, skupa s klupskim osobljem i rukovodstvom, formiraše počasni špalir i prirediše prigodan oproštaj od Anfielda.

Da će Liverpool u svom srcu vječno čuvati sporno nije, upravo kao i činjenica da je bio dio ekipe koja je osvojila Ligu prvaka, evropski Superkup, Svjetsko klupsko prvenstvo, Premiership, Carabao i FA kup. Nije upitan ni Divockov stav da „nogomet nije baš sve u životu“ zbog čega je među navijačima i stekao kultni status, a Jürgena Kloppa u više navrata natjerao da javno prizna kako je riječ o „Liverpoolovoj legendi“. Transparent sa natpisom „Football without Origi is nothing” u nedjelju je, tako, ukrasio The Kop, čuvenu i najglasniju trbinu na Liverpoolovom stadionu. Sasvim jasna poruka o tome šta najvatreniji navijači misle o njegovom odlasku. Bez obzira na Origijevu realnu potrebu da u punoj igračkoj zrelosti više vremena provodi na travnjaku, nego na klupi ili tribinama. A to bi, po svemu sudeći, trebao dobiti u novom prvaku Italije, AC Milanu.

Marcelo (Real Madrid)

Oproštaja u raznim verzijama, a i kombinacijama je bilo i u španskoj La Ligi Santander, a onaj kojeg vrijedi istaći je Brazilac Marcelo. Prošlog petka i u utakmici posljednjeg kola protiv Betisa stadion Santiago Bernabeu je poželio sreću Iscu i Marcelu, a ako je španski vezista u svojih devet godina u Madridu, uprkos 353 nastupa/53 gola i svemu osvojenom, ostao nekako nedorečen, onda je Marcelo Vieira da Silva Júnior u sve te 4 Lige prvaka i isto toliko svjetskih klupskih titula, 3 evropska Superkupa, 6 titula prvaka Španije, 2 Kupa kralja i 5 Supercopa de España ugradio puno više vlastitog talenta i učinka, te ostavio znatno dublji trag. Nekoć najboljem lijevom beku planete su tridesetičetiri i vrijeme je za za neke druge životne izazove.

„Zaslužio je i Gareth Bale da se časno oprosti od navijača, Decima, Liga prvaka u Kijevu 2018, Kup kralja 2014 ne bi bilo moguće osvojiti bez njega“, reći će Carlo Ancelotti uoči te posljednje domaće utakmice Reala za sezonu 2021/22. Bolje da ga navijači Los Blancosa nisu čuli. Neko ko zbog navodnih „bolova u leđima“ propusti nedavnu šampionsku proslavu vlastitog kluba, zbog istih „problema“ prije 5 dana preskoči oproštaj s navijačima, a već godinama izjavljuje da ga igranje golfa puno više interesuje od Real Madrida i ne treba ništa drugo do da mu se što prije „vide leđa“ i pošalje ga se u trajan fadeout.

Jer kako rekoše vjerni Čekićari svom Nobleu: „Na kraju je najbitnije kako smo se mi osjećali s tobom“.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!

Žujo: Ignaz Linhart
Latifić: 2022/23 kreni!