Latifić: Buha na raskrsnici

Sudijska nadoknada

„Ko je najbolji igrač svih vremena?“ pitanje je što počesto navrati u virove neformalnih fudbalskih razgovora, onih u koje dvije ili više jedinki što predstavljaju ljudsku podvrstu fudbalskih „ovisnika“ vole uroniti na, skoro pa, svakodnevnoj bazi. Iako u moru najbitnije „sporedne“ stvari na svijetu ima toliko ljepših i zanimljivijih tema, dovoljno je da neko od sagovornika loptu gurne na raskršće, zakuca putokaze sa natpisima „onaj kojeg si ti gledao uživo ili na TV-u“, „onaj o kojem si priče slušao“ ili „onaj što je najviše titula osvojio na klupskom, ili pak reprezentativnom nivou“, pa si jednostavno primoran da daš svoj sud i pristaneš na podosadnu raspravu u kojoj ćeš po 1000. put morati iznositi svoje subjektivno ili objektivno mišljenje, nebitno.

Kojim god pravcem razgovor da krene jedno će se ime, sasvim sigurno, vrlo brzo naći u fokusu rasprave, sve da i sagovornici nemaju višedecenijski karton što govori o historijatu njihove kompleksne „bolesti“. Lionel Messi je jedan od najvećih bisera kojima nas je nogometni okean ikad počastio, pa su i mišljenja onih što broje tek „sitnih“ 20-ak godina „navučenosti“ na prelijepu igru/iglu relevantna, a argumenti teško oborivi. Da im izvučeš Di Stéfana ne možeš jer nemaš baš godina 100, Pele nije nikad zaigrao ni za jedan evropski klub, Johana si Cruijffa gledao i premalo i prekratko, a „Mali zeleni“ El Diego je tokom (a i poslije) karijere već napravio dovoljan broj pizdarija koje ga i danas, u njegovoj 60., trgaju između zvanja najvećeg fudbalskog genija, s jedne, i potpunog kretena, s druge strane travnjaka. „Debeljko“ Ronaldo i „Zuba“ Ronaldinho su na vrhu ostali prekratko da bi mogli biti stvarna konkurencija, pa se broj onih koji se sa „Čarobnjakom iz Rosarija“ uistinu mogu porediti manje-više sveo na jedno ime Messijevog savremenika.

Da smo sretnici što u posljednjoj deceniji i po uživamo u fudbalskom umijeću dva fenomena potvrdio nam je i Cristiano Ronaldo krajem prošle godine u pariškom Théâtre du Châteletu, na 64. dodjeli France Footballove Zlatne lopte.

Messi i ja dijelimo ovu binu već 15 godina. Ne znam da li se u povijesti fudbala ikad desio takav slučaj. Dva ista momka na istoj pozornici sve to vrijeme. Nije lako, ali inspirisali smo jedan drugog, gurali se. Imamo dobar odnos, pa iako još nismo išli na zajedničku večeru, nadam se da ćemo i to uskoro.“

Jedan sa 6, a drugi sa 5 zvanja „najboljeg na planeti“ u posljednjih 12 godina na večeru još, barem zvaničnu, otišli nisu, a čini se da je i Ronaldovim prelaskom u Juventus (juli 2018) ovo možda i najveće igračko rivalstvo u historiji nogometa krenulo u lagani fadeout.

Svi koji smo se UCL Fantasy football igricom na UEFA-inom web siteu zarazili još od njenog pokretanja smo spoznali da je za neki ozbiljniji rezultat, čak i na nivou lokalne, „jaranske“ lige, bilo nemoguće u izabranom timu od 15 igrača nemati obje vedete. Rekordi koje su u broju golova i asistencija postavljali, pa nanovo rušili iz sezone u sezonu učinili su da se svi ostali vrhunski igrači na fudbalskom nebu učine tek kometama ili zvijezdama padalicama što bi nakratko uzdrmale poredak ili malo jače zasjale. Vladavinu dva gospodara je tek prije dvije godine, sjajnim uspjesima sa madridskim Realom i hrvatskom reprezentacijom zahvaljujući, prekinuo Luka Modrić, no čini se da bi neko novi najveće pojedinačno fudbalsko priznanje dobio i ove godine da tradicionalna manifestacija u „gradu svjetlosti“ nije otkazana zbog korona pandemije.

Dvije godine stariji Ronaldo se na sličnoj raskrsnici poput Messijeve današnje, ali iz totalno drugih razloga, našao na kraju pretprošle sezone. Plaćanje ogromnih poreskih svota na basnoslovna primanja u Realu mogao je izbjeći samo napuštanjem Španije, pa kako je prije toga već imao šestogodišnje iskustvo sa Manchester Unitedom, ni 9 godina na Santiago Bernabeuu ga nije moglo primorati na neku sentimentalnu i slijepu odanost u koju bi išao protiv vlastitih finansijskih interesa. S igračke strane, od dresa Los Blancosa oprostio se na vrhuncu, nakon tri uzastopne titule prvaka Evrope, četiri u tih pet Realovih posljednjih sezona, te ukupno pet za Portugalca računajući i trijumf u dresu „Crvenih đavola“ 2007/08. Poreske olakšice su ga privukle u torinski Juventus, a čini se i da ga je mogućnost osvajanja tri najjača nacionalna šampionata u Evropi (uspio), kao i penjanje na fudbalski Mont Blanc sa tri različita kluba (nije još) pred kraj karijere usmjerila ka „Staroj dami“. Nešto što bi za 20 godina Barceloni vjernog i 33 godine starog Messija, štovanog, vječnog i najljućeg rivala, realno bilo nedostižno.

Raskršće, pak, na kojem se prije neki dan našla argentinska „La Pulga“ (buha) drugačijeg je tipa. Sa primanjima od oko 500 hiljada funti sedmično i koliko-toliko riješenim/zataškanim poreskim problemima, najbolji se igrač i strijelac u povijesti „Blaugrane“ (634 gola u 731 nastupu za „A“ momčad) nije imao razloga opraštati od Nou Campa. No, nisu „šuške“ sve.

U toj stalnoj i u fudbalskoj povijesti jedino još „Kristini“ svojstvenoj, neutaživoj potrebi za stalnim samodokazivanjem, pomjeranjem granica i obaranjem rekorda, Messi je već četvrtu godinu zaredom ostao bez trofeja u Ligi prvaka. I dok su se neuspjesi na mundijalima i copa americama sa reprezentacijom Argentine već nekako prihvatili kao neizbježno prokletstvo, načini na koje je Barcelona u najjačem klupskom takmičenju bivala ponižena i eliminisana od Juventusa, Rome i Liverpoola u tri prethodne sezone bili su teško svarljivi. Osam Bayernovih komada u lisabonskom četvrtfinalu prije 15-ak dana, kao i prazan skup po pitanju osvojenih domaćih/španskih trofeja u sezoni 2019/20 bijahu, izgleda, kapi što preliše čašu.

Zahtjev za transfer i raskidanje ugovora sa klubom u kojem je sve postao, ali i kojem je u protekle dvije decenije (skoro) sve dao, znak je da je stagnaciji vlastite karijere s Messijeve, pa i dekadenciji klupske politike s Barcelonine strane odzvonilo. I nije sada ni toliko bitno da li su za sve krivi predsjednik Josep Maria Bartomeu, bivši sportski direktori, treneri. Niti trener novi (Ronald Koeman) što ti najboljem prijatelju i saigraču (Suarezu) na telefon kaže da je „prekobrojan“, a tebi (navodno u lice) da „u svlačionici neće više biti sve po tvom“. Sve se mijenja sem kamenja i jednostavno, došlo je vrijeme da se krene dalje.

U trenutku kad su pred tobom još dvije, najviše tri sezone u kojima bi se do petog „uhatog“ pehara moglo, ishabana i za reset prezrela Barcelona se (trenutno) čini najnesretnijom opcijom za finiš karijere. I jedino je bitno kako prije 5. oktobra i kraja prelaznog roka oboriti/dokazati famoznu klauzulu u ugovoru koja kaže da si slobodan k'o ptica ili pak 700 miliona eura vrijedan igrač FC Barcelone. Cifru koju će čak i alava, superbogata i nefunkcionalnošću FFP-a osokoljena uprava Manchester Cityja teško skupiti, pa posrnulom katalonskom gigantu uredno isplatiti.

Sudijska nadoknada koja bi se, vrlo lako, mogla odigrati baš u nekoj od mjerodavnih španskih ili evropskih sudnica.

Sudijska nadoknada

Latifić: España 1982
Latifić: Radanović

Latifić: Radanović
Rujan
Vjetrov prijatelj
Latifić: España 1982