Sudijska nadoknada
Sile (ne)prilika natjerale su me da se prije dva mjeseca vratim u stari, rodni kvart i nakon 18 godina opet živim tu. Skenderija, kao i većina onoga što je ostalo od nekadašnjeg Sarajeva, više nije ista, ali valjda to tako treba/mora da bude. Nove zgrade nagurane na skoro svaki slobodan/prazan prostor, iščezle zelene površine i zaklonjeni pogledi, porušene polovine sporednih ulica (Podgaj) na kojima niču novi stambeni „trombovi“, bučna i preprometna glavna ulica kroz koju još samo avioni nisu počeli saobraćati… čine sve da se u naselju u kojem sam odrastao danas osjećam kao stranac. Odnedavno imam i šćene, patuljastu šnaucerku Aryu, pa se baš dovijam kako i gdje je u kvartu izvesti u dnevnu ili večernju šetnju.
Hutovo na Obali
Obala Maka Dizdara, šetalište uz Miljacku koje se proteže od grčke ambasade na zapadnom do restorana „Dva ribara“ na njenom istočnom kraju, u svojoj dužini od 300-tinjak metara počesto je jedina destinacija na kojoj će Arya protegnutiti svoje šapice, te obaviti ono što ljudi (uglavnom) čine u svojim, keramičkim pločicama optočenim mokrim čvorovima. Osim što je i ovo parče (ponekad) lijepo uređenog sarajevskog okoliša počesto prenapućeno džangrizavim i bahatim spodobama („Sklonite je, molim vas!“), Arya skoro stalno na uzici mora biti i zbog „projekta“ s kojim Federalni parlament, niti Ministarstvo kulture i sporta FBiH čije se zgrade nalaze u istoj ulici, nemaju ništa.
U koritu Miljacke, tačno ispod sjedišta Akademije likovnih umjetnosti, oformila se, klimatskim promjenama (ili, pak, pojačanom isporukom ljudske kipe i splačina raznih kroz obližnji kanalizacioni odvod?) zahvaljujući, prava ptičija kolonija u kojoj je svaki dan sve više pataka, galebova, vrana. Ljetos je na gackanje smeđom tekućicom i govnav obrok zalutala i jedna čaplja, pa smo, eto, ne nekom strahobalnom vladinom projektu (za pranje para) zahvaljujući, dobili i „mini Hutovo blato“ u centru glavnog grada. Arya patke vidi kao plijen i rado bi ih, da ne pliva kao ćuskija, ili da nije na povodcu, zaskočila na adici ispod Festina lente mosta. Prijedlog novog projekta za sve vladine i nevladine organizacije bi svakako trebao, u cilju unapređenja i dotjerivanja životne okoline, stavku o sađenju trske, rogoza i šaši na ovoj lokaciji imati na prvom i istaknutom mjestu. Dovedimo deltu Neretve i zapušteni, zaboravljeni rezervat i park prirode pod vlastite prozore, kad već to ne možemo uraditi tamo, a živimo i (ništa korisno ne) radimo u „nazovi“ prijestolnici. Suosjećajmo sa čapljom i svrakom.
Školsko obdanište
Malo dalje, ka istoku, smjestila su se baš legendarna, ali i u recentnu građevinsku tranziciju nekako zarobljena i (uglavnom) pusta Dva ribara, a odmah pored njih dječiji vrtić. Danas mali, predškolski pod nazivom „Makovi“, a nekoć (kad mlađan dečkić bijah ja) „školsko obdanište“ za djecu uzrasta od 1. do 4. razreda osnovne škole. Starci su nam na poslovima bili (uglavnom) od sedam ujutro do tri popodne, pa kad smo bili druga smjena u školi, a još uvijek premladi da bismo pola dana mogli ostajati sami u kući, dovodili su nas u taj mali, prvačićima i tek nešto starijim gelipterčićima iz čak tri tadašnje i obližnje O.Š. (Valter Perić, Veselin Masleša, Jovan Jovanović Zmaj) prenapučen prostor. Prve janjine, trule kobile, školice na kredom išaranom asfaltu malog dvorišta ispred, savladavanje osnova šahovske vještine unutar tog prostora smještenog u malu kućicu i još kojekakve „pizdarije“ koje furaš i savladavaš kad ti je manje od deset, svoju su premijeru u mom slučaju imale baš tu. I onda ne znam jel baš zbog toga Pipak (kako Aryu supruga i ja odmilja zovemo) obožava da se niz 5-6 stepenica sjuri u ni 20-ak metara dug koridor između ograde obdaništa i susjedne zgrade. Njuška, pretražuje taj uski i ne predugi prostor redovno i uvijek, a često želi zasrljati u stubište kuće na broju 10 danas Obale Maka Dizdara, a u vrijeme mog pionirstva, Otokara Keršovanija.
„Pa, čekaj, zašto želi tu, šta je privlači? Ko bi tu mogao stanovati?“, pitam se dok dumam zašto mi ljubimica baš nijednu šetnju Obalom ne može preskočiti a da ne svrati u to malo, slijepo crijevo ove ulice. Ne znam, fakat, nikog ko živi tu na broju 10, a i velikoj većini preostalih uličnih brojeva ove šetnice koja se nakon rata, između ostalog, pretvorila i u (polu)aleju ambasada (Iran, Srbija, Grčka). Ne znam da sam nekog znao i ranije… Eh, pa da, čekaj. Tu je živio Rep! Pa, naravno, nisam zaboravio, samo smetnuo s uma. Davno, davno bilo je.
Preko Borca i Sloge u Sarajevo
Srebrenko Repčić se rodio 1. decembra 1954. u Bosanskom Šamcu, a već je sa 15 godina debitovao u prvom timu lokalnog niželigaša, Borca. Sa matičnim je klubom četiri sezone lebdio između 4. i 3. ranga takmičenja u bivšoj državi, te u nacionalnom kupu gdje u sezoni 1972/73. dolazi do šesnaestine finala i gubi (0:4) od OFK Beograda.
Repčić s nepunih 19 prelazi u redove „stabilnog“ trećeligaša, dobojske Sloge, no ni tu nije bilo dovoljno entuzijazma uprave, a ni novaca/želje lokalnih vlasti da se grad poznat po najvećem željezničkom čvoru i rukometnom TV turniru šampiona učini dijelom tadašnje fudbalske Druge lige Zapad. No, zato su darovitog, crnomanjastog napadača u tom opskurnom, ali i baznom, trećeligaškom okruženju upratili tadašnji skauti prvoligaša sa Koševa, pa se Srebrenko 1975. godine obreo u Sarajevu i potpisao ugovor sa istoimenim fudbalskim klubom.
FK Sarajevo je iste godine, na mjesto glavnog trenera, a u namjeri da se izbavi iz letargije i tavorenja u donjem dijelu tabele, koje je trajalo još od šampionskih dana (1966/67), dovelo Vukašina Višnjevca. Mlad (36) i radišan stručnjak nakon prerano završene igračke, na početku trenerske karijere se istakao pregalaštvom u istarskim niželigašima Rovinju i Istri, a na Koševu su ga pune šake posla čekale u obavezi da izvrši „smjenu generacija“, te unaprijedi igru i rezultate koji su tih godina bili daleko od bajnih.
Nakon prva dva kola i dvije ubjedljive pobjede (Vardar 3:1 i OFK Beograd 6:0) na Koševu, činilo se da je nad najvećim bh. stadionom konačno „svanulo“ i granulo novo sunce, no uskoro će se pokazati da je to bilo lažno svitanje. Do kraja jesenjeg dijela šampionata bordo tim će slaviti još samo tri puta iz 15 pokušaja, a uz sve poraze u gostima, te još tri mršava remija zimsku pauzu će dočekati na skromnom, 13. mjestu sa svega tri boda više od pretposljednje Slobode. Pripreme za proljetni nastavak obavljene su na rogatičkim Borikama, a težak udarac na istim koje je igrački kadar zadobio ubrzat će Repčićevo sazrijevanje i unapređenje u društvu prvotimaca.
Prvi strijelac u debitantskoj sezoni
Tešku upalu zglobova, sa ozbiljnom prijetnjom trajnog prekida karijere, na Borikama je fasovao mladi i talentovani Safet Sušić (20) koji se od dolaska iz zavidovićke Krivaje (1972/73), uz iskusnijeg Edhema Šljivu prometnuo u najboljeg igrača FKS. Pape je van terena proveo narednih devet mjeseci, a u njegovom odsustvu se neko, da bi se do kraja sezone prvo pobjeglo iz opasne zone, pa na koncu osvojilo i solidno sedmo mjesto, morao promovisati u prvog strijelca tima. Izbor je u konkurenciji počesto nespremnog Zlatka Dupovca i već skoro pa veterana Envera Hete (30) pao na Repčića, pa se Srebrenko sa ukupno deset postignutih golova, ispred kapitena Šljive (9), uvrstio na prvo mjesto klupske, a na diobu osmog mjesta ukupne liste najboljih strijelaca Prve lige SFRJ.
Kako i zašto su Pitari, veliki i mali, zavoljeli Repčića? Pa osim što je već u prvoj sezoni postao naš najbolji strijelac i (realno) najzgodniji prvotimac, pomogao nam je i da lakše prebrodimo Papetovo odsustvo, a imao je posebno i, za ta vremena, unikatno ime. Nijedan se, sve do pojave Ciboninog košarkaša Despota nešto kasnije, vrhunski sportista u bivšoj državi nije zvao Srebrenko, pa smo (između ostalog) osjećali i neku čudesnu privilegiju što baš (jednog i jedinog) Srebrenka imamo u svojim redovima. Tri godine kasnije prednosti njegovog, za skandiranje sa tribina savršeno formiranog imena i prezimena („Sre-bre-nko Rep-čić!“) upoznat će i navijači beogradske Crvene zvezde, no do tada je Rep (kako smo mu na oronulom Koševu tad tepali) morao još ponešto dati i FK Sarajevu.
Opstanak i lagani pomaci
Iako se u sezonu 1976/77. ušlo prilično ambiciozno, no i sa podmlađenim igračkim sastavom (juniori 1976. osvojili Kup Jugoslavije, pa prvom timu priključeni tinejdžeri Pašić, Hodžić, Vidaković, Milak i Bešović), te bez (još uvijek neoporavljenog) Safeta Sušića i Edhema Šljive koji je morao u vojsku, Sarajevo se već na startu sezone našlo u problemu. Prvu će prvenstvenu pobjedu čekati sve do petog kola i gradskog derbija sa komšijama sa Grbavice koji su, ispostavit će se u junu 1977, bili u još većim problemima. Tih ubjedljivih 5:0 i najava Željezničarevog jednogodišnjeg preseljenja u niži rang takmičenja, bili su, zapravo jedna od rijetkih svijetlih tačaka u sezoni u kojoj je i mlađi sarajevski prvoligaš, sve do samog finiša, strepio za opstanak. U Kupu se stiglo do četvrtine finala i poraza (2:3) od Budućnosti u tadašnjem Titogradu, a u drugom dijelu proljetne polusezone, ponajviše oporavljenom i razigranom Sušiću zahvaljujući, nekako uspio obezbijediti ostanak u prvoligaškom društvu. Na kraju je 16-oplasirano Sarajevo imalo samo dva boda više od predzadnjeg Napretka i četiri od posljednjeg Želje koji su se strovalili u ambis Dugih liga (Istok i Zapad). Višnjevcu je zbog ovog (ne)uspjeha odzvonilo na bordo klupi, a prvi tim će, skupa sa pomoćnicima Prodanovićem i svježe (igrački) penzionisanim Pirićem, preuzeti donedavni prvi Vukašinov asistent, Fuad Muzurović.
U tim su umjesto starih (Dautbegović i Ekmečić) stigli novi (Đurković i Bebić) golmani, a svoje prve minute na terenu i na klupi počet će upisivati donedavni junior, Mehmed Ćala Janjoš. Sa odsluženja vojnog roka se vratio Edhem Šljivo, pa je je sezona 1977/78. morala, nadali su se navijači, njihove ljubimce konačno iščupati iz mulja donjeg dijela prvoligaške tabele. No, prva pobjeda dočekana je tek u četvrtom kolu protiv Veleža (4:2) kojeg je te sezone preuzeo baš Višnjevac, da bi u idućem kolu Sarajevo u Zenici savladalo Čelik sa 2:0. Oba gola postigao je naš Srebrenko, koji se tih dana bio baš razigrao i golgeterski raspucao. Po dva će u narednih sedam dana staviti spominjanoj Budućnosti na Koševu, u dvije identične, što Kup, što prvenstvene pobjede od 3:1. Sa, u tom trenutku, „obećavajućeg“ šestog mjesta se do kraja jesenje polusezone, ipak, palo na deseto, no pitarska će srca razgaliti fantastičan debi Safeta Sušića u državnoj reprezentaciji, pa se novi klupski podbačaj u prvenstvu nekako sakrio i zamaskirao iza osobne „eksplozije“ i uspjeha najboljeg igrača.
Na proljeće je, opet, da bi se na vrijeme prebrinule brige oko opstanka i barem završilo u gornjem dijelu prvoligaške tabele, neko „novi“ morao eksplodirati i na klupskom planu. To je učinio Radomir Savić koji je u 16 proljetnih kola zabio čak 14 golova, pa na kraju uz nesebičnu pomoć Šljive, Sušića i Repčića postao najbolji strijelac (21 gol ukupno) Prve lige za sezonu 1977/78. Iza nekadašnjeg juniora ilijaške Sloge su te sezone na listi najboljih strijelaca lige ostali i reprezentativci Halilhodžić (Velež, 18) i Kustudić (Rijeka, 17), a Sarajevo je sezonu okončalo na bezbjednom, ali ne baš i sjajnom, devetom mjestu.
Ekipa koja obećava
Sezona 1978/79. trebala je Sarajevu konačno i napokon donijeti prodor u vrh jugoslovenskog klupskog fudbala. Iako je u ljeto ‘78. dugogodišnji kapiten i motor ekipe, Edhem Šljivo, dočekao odlazak u zasluženu pečalbu (belgijski RFC Liège), Sarajevo je već u prvom kolu na Koševu savladalo gradskog rivala i povratnika iz Druge lige Zapad (2:0, strijelci Sušić i Pašić). U drugom je pretrpljen poraz (1:2) u Maksimiru i isključenje Safeta Sušića, ali su nešto kasnije (12. i 13. kolo), i između ostalog, uvezane dvije pobjede nad beogradskim klubovima (Partizan 2:1 na Koševu i C. zvezda 1:0 na Marakani), pa se Sarajevo prije posljednjeg kola jesenjeg dijela prvenstva našlo na fantastičnom drugom mjestu, sa samo jednim bodom manje od vodećeg Dinama. Ubjedljiv (0:5) poraz u Splitu u 17. kolu, bordo-bijele je pred zimsku pauzu, ipak, vratio na petu poziciju prvoligaške tabele.
Premda su otvaranje proljeća obilježili porazi od Željezničara, Dinama i niškog Radničkog, serija od pet pobjeda zaredom koje su svojim sjajnim partijama posebno začinili Sušić i Repčić, vratila je FKS u sami vrh tabele i borbu za treće mjesto koje je vodilo u naredni Kup UEFA. Hajduk i Dinamo će se do posljednjeg kola te sezone boriti za šampionsku titulu, a Sarajevo sa Crvenom zvezdom i Budućnosti za jedino preostalo mjesto (pozicija broj 3) koje je obezbjeđivalo učešće u evropskim takmičenjima. Malo je reći da su se ljubitelji najljepše igre u ta vremena i u glavnom gradu BiH uželjeli međunarodnog fudbala. Sarajevo je posljednju evropsku avanturu prije toga imalo 1967/68. u KEŠ-u, a ni Željovcima nakon duela sa Derby Countyjem (Kup evropskih šampiona 1972/73) nisu baš cvjetale ruže. Daleko od toga.
Zato smo svi, a pogotovo mi mali i još uvijek balavi i naivni pitarčići, bili u finišu tog prvenstva ko na iglama. Zalijepljeni na radio prijemnike tokom gostovanja, posađeni na zguljene tribine Koševa tokom domaćih utakmica, a u međuvremenu začepljenih ušiju na sve glasnije kuloarsko-mahalske priče da je Zvezda još na početku sezone kaparisala Repčića i Savića, te da ćemo u zadnjem kolu radije pustiti/prodati Hajduku za titulu, nego se eventualnom pobjedom konačno dokopati 12 dugih godina čekane i sanjane Evrope. Da Rep ne sabotira FKS na račun CZ, dobili smo, kao, potvrdu na gostovanju Partizanu (29. kolo, 1:1) kada je zabio za vrijedan bod, da bi već u narednom, protiv direktnog konkurenta i, ispostavit će se ubrzo, svog budućeg kluba ostao, baš kao i ostatak ekipe, bez učinka (0:0). Sarajevo je, ipak, ponajviše zahvaljujući nezaboravnim Papetovim partijama (Budućnost 4:1 u Titogradu i Napredak 3:1 na Koševu) dva kola prije kraja zasjelo na željeno treće mjesto sa dva boda prednosti u odnosu na četvrtu Zvezdu i petu Budućnost.
Tapir Šime i drvena medalja
Uslijedit će krah za Bežigradom (poraz od, do te utakmice 15-oplasirane i „životno ugrožene“ Olimpije, 1:3) u kolu pretposljednjem, a onda i farsa od meča sa Hajdukom u posljednjem, 34. kolu. Splićanima je pobjeda bila neophodna za šampionsko slavlje (u zadnje kolo ušli bodovno poravnati sa zagrebačkim Modrim, ali i sa nešto boljom gol-razlikom). Ista je situacija bila i na diobi 3. i 4. mjesta između Zvezde i Sarajeva, pa su bordo-bijeli osim vlastite pobjede na Koševu trebali i da na Karaburmi već ispali Romantičari favorizovanim crveno-belim otkinu bar bod. To već, nije tog popodneva i na tim mjestima, te u datim okolnostima, bilo baš blizu (po navijače FKS surove) realnosti.
Jel’ zbog ofirnog suđenja Trajčeta Mađoskog, dal’ zbog Repčićeve i Savićeve neprimjetnosti na terenu ili, pak, zbog velikog broja gostujućih navijača na tribinama Koševa tog 17. juna 1979. utakmica poslužila (uglavnom) kao poligon za nezadovoljstvo i frustraciju domaćih simpatizera nogometa, ne znam ni decenijama kasnije. Od molećivih i pomalo patetičnih vapaja „Rep, ostani!“ išlo se do spojenih vrijeđanja protivničkih igrača. „Vidi ovog Luketina, pravi mravojed!“, komentarisao je jedan iskusniji šaner u plitkim mokasinama, svijetlobordo tolama i kožnoj jakni na dva mjesta stajanja od mene. „Nije mravojed, nego tapir!“, smjelo sam se i sa bijesom 13-godišnjeg, po vlastitom poimanju svijeta oko sebe, već „prekaljenog“ pitar(čić)a glasno nadovezao na šanerov komentar. „A što tapir, jel zbog surle?“, upitao je zaintigirani šaner. „Ma, ja“, odgovorih kao neko ko je već uveliko krčio prašume Yucatána, Južne Amerike, Azije, divanio sa okapijem, jahao nosoroga. „Nekako je surla više ko u tapira, nije mravojed“, zaključih ovaj kratki i zoološko „stručni“ razgovor na fudbalskom stadionu, a šaner oduševljeno prihvati. „Hajde, tapir!“, „Šime, vidi ti surle!“ i „Gust je čestar, tapirčino“ derao se do kraja meča kojeg je Hajduk dobio sa 2:1 i slavio svoju, ispostavit će se u preostalih 12 godina, posljednju šampionsku titulu u toj državi i ligi.
Bila je to i posljednja utakmica Srebrenka Repčića (baš kao i Radomira Savića) u dresu FK Sarajeva. U Crvenoj zvezdi će provesti naredne četiri godine (1979-1983), odigrati 95 prvenstvenih utakmica i zabiti 25 golova, a ostati upamćen i po nekim nezaboravnim partijama u UEFA-inim takmičenjima (poput Basela ili Bayerna) u kojima su Beograđani redovno igrali. Znalo se da se do plavog, reprezentativnog dresa brže stiže preko igranja u klupskom crveno-bijelom, no Repčić je svoju jedinu priliku za igru u „A“ reprezentaciji dobio 22. marta 1980. i to baš na „njegovom“ (bivšem) stadionu i pred njemu nekoć sklonoj i domaćoj publici u Sarajevu. Jugoslavija je u prijateljskoj utakmici savladala Urugvaj sa 2:1, a Rep u igru, umjesto Zlatka Vujovića, ušao u 70. minuti. Emocija više nije bilo, i vremena kada bi se tokom slučajnih sretanja na Obali kraj Dva ribara pogledi balavog navijača i njegovog fudbalskog ljubimca ponekad i sreli, bila su činilo mi se tad, već daleko iza nas. Srebrenko je redovan, ipak, bio u olimpijskoj reprezentaciji Jugoslavije koja se tog ljeta domogla četvrtog mjesta na OI u Moskvi.
Drogba i šansa života
Kasnije se preko Fenerbahçea (1983-1985) i Standard Liègea (1985-1988) dokopao Francuske i Guingampa gdje je 1989. završio igračku, a započeo trenersku karijeru. Poznata je priča kako je preko nižerazrednog Levalloisa u fudbalsku orbitu lansirao jednog Didiera Drogbu, pa sve da i u trenersko-menadžerskoj karijeri ništa više nije postigao, od jednog čovjeka iz Bosanskog Šamca je dosta. „U životu imaš jednu šansu, učini sve da je iskoristiš“, rekao je, navodno, mlađahnom Drogbi nakon što je vozeći se s njim u automobilu za dlaku izbjegao frontalni sudar sa kamionom.
Vjerujem da je Rep svoju šansu, bar kada je travnati teren u pitanju, iskoristio. Obiteljska tragedija koja ga je nedavno snašla, druga je i za ovo sjećanje, nebitna priča. Crnilo po kojem nećemo pamtiti Srebrenka, niti mu na sarajevskoj Obali 43 godine kasnije njuškati po tragu.