Sudijska nadoknada
Ima li u svijetu lopte (trenutno) nezahvalnije, neprijatnije, odbojnije teme od one koja bi se trebala baviti stanjem u bh. fudbalu? Možda i ima, trebalo bi se dobro zaroviti u arhivu i tajne papire nogometnih federacija Istočnog Timora, Južnog Sudana, Butana, Somalije… Ali koga to interesuje?
Ovo prvo, krvna slika najpopularnije planetarne igre u naboru između Une i Drine, sasvim sigurno, još uvijek zanima dobar dio populacije koja je (igrom sudbine) primorana da tu živi. A nalazi su te, sad već 28 godina stare tvorevine pod imenom Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine takvi da bi se lako moglo zaključiti da je riječ o stogodišnjem, bolesnom i ishlapjelom starcu koji u svom autokratskom feudu još uvijek krklja, vedri i oblači, te upravlja sudbinama svojih podanika i zatočenika. Stari se vampir, okružen svitom fudbalski nekvalifikovanih, ali i politički podobnih „savjetnika“ nije smjestio u pećini, no u veleljepne NFSBiH dvore na sarajevskom Bulevaru Meše Selimovića, a to što se fudbal igra na stadionima i terenima koji, uglavnom, podsjećaju na prvobitnu zajednicu ili tek u par slučajeva na srednji vijek, manje je ili nikako bitno.
U tom su vremenskom procjepu, otprilike, zarobljeni i odnosi koji vladaju u strukturama zaduženim za brigu o najvažnijoj „sporednoj“ stvari, pa kako onda više ikoga u ovoj (na svaki način) napaćenoj i raspamećenoj državi mogu iznenaditi nedavne, „ad hoc“ izmjene i dopune u statutu ili neodgovorna odlaganja i prolongiranja izbora novog selektora muške „A“ reprezentacije?
U pokušaju da se po milioniti put u već odavno prezrenoj, ali i vječnoj borbi protiv vjetrenjača pomogne onima (navijačima, gledaocima, igračima) kojima je do fudbala u BiH zaista i stalo, da se pusti već 1474. krik u kanjon nabujalog Kolorada što pred sobom sve nosi i raznosi, sjetimo se nas koje isključivo i jedino interesuje sportski rezultat.
I imajmo na umu da vidimo tu šumu gdje rastu kaubojke iz obraza šumskih patuljaka što već se, eto, 100 godina dovijaju i snalaze kako da zadrže vlastite panjeve u kojima udobno žive, a iz kojih nastavljaju tlačiti nešumsku populaciju što se batrga u blatu. Da je vidimo i nakon stabla kojeg će nam u liku novog selektora, ako ne bude novih odgoda i „prečih poslova“, posaditi ispred iste u ponedjeljak, 28. decembra 2020.
Treba li, dakle, po 786. put podsjećati da najpopularniji sport kojim su se Zemljani ikad bavili u BiH ima svoju, iz današnje perspektive pogotovo, bogatu, slavnu i uspješnu prošlost? Treba li tim đonovima iz NFSBiH čestara spominjati Bernarda Lajhnera koji je u Mostar iz Budimpešte prvu fudbalsku loptu donio pradavne 1903. godine? Znaju li ti pijačari kakvi su igrači igrali i klubovi postojali na ovom prostoru u periodu do 1992. i krvavog i nesretnog rata?
Ne moramo otići predaleko, hajmo na primjer krenuti u posljednjih 26 godina SFRJ. Prvu titulu prvaka tadašnje države u Bosnu i Hercegovinu 1966/67 donosi FK Sarajevo, drugu FK Željezničar 1971/72, a treću i svoju drugu klub sa Koševa 1984/85. Jugoslovenski Kup FK Velež u Mostar po prvi put doprema 1981., drugi 1986., a titulom pobjednika Kupa maršala Tita okitio se i banjalučki Borac koji je u tom takmičenju najbolji bio 1988. Tuzlanska Sloboda je od 1968/69 bila stabilan prvoligaš, a zenički Čelik 1970. i 1971. osvaja Mitropa kup. Isti srednjevropski pothvat 1985. godine čini i bugojanska Iskra. Željo igra četvrtfinale (1971/72) i polufinale (1984/85) Kupa UEFA, Velež je u istom takmičenju 1974/75 među 8 najboljih evropskih ekipa, Sarajevo 1982/83. među 16. Mnogi igrači iz bh. klubova su fudbalski reprezentativci bivše države gdje na najvišoj, međunarodnoj sceni dobijaju medalje i priznanja, a pojedinci čak i pozive u „all stars“ selekcije Evrope i svijeta.
Čest gost bh. stadiona (Koševo, Grbavica, Bilino polje) su izabrane vrste Jugoslavije, posebno u 80-im godinama prošlog vijeka, a u tadašnjoj se Prvoj ligi znalo desiti da među 18 klubova bude najviše upravo onih koji dolaze iz BiH. Ukratko, nismo repa bez korijena, nikakav fudbalski Zanzibar, niti Liliput u koji su najljepšu igru donijele rode ili, pak, zli patuljci iz šume Striborove. Marsovci nismo pogotovo.
A šta bi ljubitelje s jedne i nogometne protagoniste (igrače, trenere, sudije, funkcionere…) s druge strane fudbalske lopte u suštini, osim rezultata, uopšte trebalo interesovati? U periodu od 1996. do ovih tmurnih, koronom okovanih dana, rezultati kojima se fudbalski klubovi u međunarodnoj konkurenciji mogu „pohvaliti“ i nisu baš neki. Jedina smo, uz Crnu Goru i nedavno osamostaljeno Kosovo, exYU republika koja u te 24 godine nije imala predstavnika u grupnoj fazi UEFA-ine Lige prvaka, niti Lige Evrope.
Premijer liga BiH je trenutno, po UEFA-inom koeficijentu na 36. (od ukupno 55) mjestu u Evropi, a Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih zemalja na Starom kontinentu koja nema baš nijedan stadion na kojem bi se prema UEFA-inim propisima mogle igrati utakmice grupnih faza njenih klupskih takmičenja. Polurenovirana Grbavica ili nikad dovršeno Bilino polje, stadioni u Mostaru, Banja Luci ili Širokom Brijegu mogu poslužiti za pretkola, oronulo i zapušteno Koševo čak ni za to.
Al što će nam evropski stadioni i tereni, tamo neki VAR, posebne prostorije za press konferencije i doping kontrole, uredni toaleti na tribinama, krovovi iznad, a reflektori pored? Za šta će nam, pitaju se gnomovi iz krovne kuće bh. fudbala, kad na njima nema ko igrati, niti zapažene rezultate praviti?
Bolje da te pare fino uložimo u vlastite dvore, „skromne“ plate i ljudsku „infrastrukturu“ koja će nam, lijepo podmazana, biti zauvijek odana i ljubiti nam ruke dok se budemo samoproglašavali doživotnim počasnim predsjednicima, nezamjenjivim članovima izvršnih i drugih odbora naše nedodirljive organizacije. Pa i taj će Čeferin prvo pitati za koga ćemo glasati na narednim UEFA-inim izborima, prije nego što i pomisli da nam očita bukvicu glede nerazumnog i netransparentnog trošenja novca dobivenog od evropske fudbalske federacije ili pak TV prava za prijenose fudbalske Premijer lige.
Kao da je bitno to što u IO NFSBiH sjede likovi od kojih više ozbiljnih minuta na terenu i s loptom imaju i kadeti NK Kiseljak. Uz svu čast za ovog bh. trećeligaša i njegove, uvijek vjerne, „Prikaze“ (o.a). Ubacit ćemo u statut, ako treba, i aneks sa stavkom da članovi tijela naše organizacije ne mogu imati više od 75 godina, pa se tako kutarisati ikakvog uticaja jednog Ivice Osima, istog onog koji nas je 2011. čupao iz .ovana i spašavao FIFA-ine i UEFA-ine suspenzije. Ko je taj „Švabo“, uostalom, ko se njega još sjeća, ko li ga se boji? Ma, ne može nam, baš kao što Mitar Mirić reče u svom hitu i stvarnom soundtracku naše bahate vladavine, niko ništa jer jači smo od subine. Za rezultate, svakako, nikome ne odgovaramo.
Što se fudbalske reprezentacije BiH tiče, dugo je i relativno uspješno služila kao paravan za razne „nepravilnosti“ i malverzacije koje su se dešavale, odvijale i rijetko kad otpetljavale na pravilan i zakonom predviđen način. Uhljebljenje Kunte i Pante u bh. fudbalskim instancama svih nivoa odavno je uzelo maha i postalo modus operandi, a kad je sastav gore pominjanog IO-a onakav, samo se može zamisliti šta se dešava i ko kosi a ko vodu nosi u opštinskim, kantonalnim, od prije neki dan uskrslim „županijskim“ ili pak entitetskim savezima. Pojaka je to „od zla oca i od gore matere“ reprezentacija nogometnih analfabeta i anonimusa, ali i lokalnih kabadahija kojima je ovaj nakaradni „sistem“ i država u kojoj žive i „rade“ omogućila da, bez ikakve odgovornosti, budu to što jesu. Njih u suštini i ne interesuje da li je nacionalni tim 13. na svijetu gdje je bio u augustu 2013. ili pak 55. gdje je po FIFA-inom rankingu prije 13 dana zvanično pao.
„Šta, bili smo, eto, jednom na Mundijalu, vidjeli da ne znamo i k'o da je sad važno što se možda više nikad ni na šta plasirati nećemo?“, ponavljaju sebi u kvarnim kontovima gdje se jedino pika koliko si se na nacionalni budžet priključio, „nadolmio“ i obezbijedio tako da tebi i „tvojima“ nikad u životu bolje bilo nije. „Pošaljite nam svojih kadrova, fali nam takvih!“, poručuju im iz Olimpijskog komiteta BiH dok kompletan sport ove zemlje studiozno i istrajno vode u provaliju iz koje nema povratka. Bosna i Hercegovina je, naime, jedina država sa exYU prostora koja nema osvojenu baš nijednu, ni ljetnu, nit zimsku, olimpijsku medalju.
Za „pametnjakoviće“ koji kažu da zbog ovih ili onih razloga „nije fer“ porediti nas sa našim susjedima, čak ni sa značajno površinom i populacijom manjom Crnom Gorom, Kosovom ili Sjevernom Makedonijom, ide uvijek spremno protupitanje: A s kim bi se, to, porediti trebali? S Čadom, Ruandom, otocima Zelenortskim? San Marinom, Gibraltarom, bajkovitim Belizeom? Vratite se lizobakti podobni u panj, pa tamo nastavite širiti vlastite guzove, te isisavati srž i suštinu sporta i kulture ove zemlje koja je već odavno postala zabačena provincija, u skoro pa svakom smislu i području ljudskog djelovanja!
U vezi sa tim, a i ostalim stvarima koje se tiču života u karantinu što nema veze sa covidom, no sa zatucanošću, zaostalošću i despotijom fudbalske (a i skoro svake druge) vlasti u BiH, potpuno je irelevantno da li će idućeg ponedjeljka za kormilo „Zmajeva“ stati Sergej Barbarez, Ivaylo Petev ili neko treći, četvrti… Za bh. uslove odlično (15 hiljada eura mjesečno) plaćena marioneta moćnika iz NFSBiH biće prva na udaru ako se u predstojećim kvalifikacijama za SP 2022 nacionalni tim nastavi provaljivati i blamirati kao što je to činio u kvalifikacijama za EURO 2020/21 ili u nedavno okončanoj A Ligi nacija. Kakva ih je grupa u ciklusu što počinje u martu iduće godine zapala, plasman u Katar, svjesni igračkog kadra, te recentne atmosfere u i oko reprezentacije ne bi mogli obećati ni Klopp, a ni Guardiola, pa zašto bi se onda iko stručan, uspješan il’ pošten time bavio ili zamajavao?
Njima je, svakako, stalo samo do njih samih. Njihovih fotelja, pozicija, talova i koverata plavih. Sviđa im se, naprosto, da nam bude neprijatno. Da se stidimo i polako, jedan po jedan, okrećemo leđa bh. reprezentaciji, klubovima, fudbalu uopšte. Da ikad više i pomislimo da na tom polju možemo bilo šta promijeniti. Izbiti loptu iz blata i bare u kojim je, već odavno, duboko zaglibila.