Sudijska nadoknada
To kako smo se u četiri krvave i duge ratne godine, u nemogućim, neusporedivim s bilo čim (ne)uslovima dovijali da pratimo, pa čak i da igramo fudbal biće, nadam se, tema neke od narednih priča iz ovog serijala. Kako je Dejtonski mirovni sporazum konačno potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine, došlo je vrijeme da se polako rješavamo ratnih, pa se iz dana u dan sučeljavamo sa mirnodopskim traumama koje su, pokazat će se uskoro, bile jednako izazovne i ticale su se, također, vlastitog fizičkog, a posebno mentalnog opstanka na majčici Zemlji. Samo na jedan drugačiji, tihi, naizgled skriveni i perfidniji način.
Radost izlaska iz sarajevskog kaveza u kojem smo te četiri godine dijelili dobro i zlo, te bukvalno svakodnevno milovali suštinu življenja ubrzo će prerasti u euforiju koja će, priznat ćemo si tek godinama kasnije, imati sve odlike PTSP sindroma. Od jednodnevnih izleta u Mostar ili Zenicu, na primjer, pravili smo prave spektakle, furali se da idemo u istraživanje novih planeta i kultura, ljudi i običaja. Povratci iz Hercegovine su bili posebno euforični. Kod Gojka bi u Jablanici, tako, gladni s vrata zahtijevali da nam se odmah serviraju teleće čorbe i porcije jagnjetine ili ćemo, u protivnom, štigliću što se nervozno vrpoljio u krletki na restoranskoj lamperiji „šiju zavrnut'“. Takvi prejedeni i od jagnjetine masni, bez straha od ičega i stida pred bilo kim, ulijetali bi nekih sat i po kasnije kod Olje u FIS/Bock, uzimali instrumente u ruke i započinjali još jedan, samo nama ugodan session muzičkog „projekta“ pod radnim imenom ENB. Rijetko ko bi od prisutnih gostiju u klubu shvatao šta tim „nastupom“ želimo reći, no nismo marili za to. Jedino što je bilo bitno je da je nama dobro. Šta dobro, vrhunski.
U procesu smirivanja situacije i privikavanja na „normalan“ mirnodopski život, pomogla je, posebno na privatnom planu, ‘dbala. Lokalne su televizije otkupile prava na prijenose najbitnijih utakmica najjačih evropskih liga (Premiership, Primera, Bundes i Serie A), pa ako te već (u to vrijeme) nije interesovalo ko je taj Sergej Barbarez iz Hanse Rostock, ili kada je Roy Keane iz Manchester Uniteda, na primjer, „posljednji put imao stalnu (ljubavnu) vezu“, Ligu si prvaka, jednostavno, morao da pratiš. To sjajno, odlično zamišljeno i od 1992/93 sezone kada je naslijedilo nekadašnji KEŠ (Kup evropskih šampiona) vrhunsko klupsko takmičenje, radilo je jedinstvenu promociju najpopularnijeg sporta, pa i UEFA-e koja joj je novi format osmislila. Već se za to prvo poslijeratno finale LP koje se 22. maja 1996. igralo na Olimpijskom stadionu u Rimu tražila „karta/rezervacija stola više“ u Klubu „Obala“ kod Žileta & Diska, a oni koje baš ni ta, najbitnija klupska utakmica u sezoni nije interesovala ubrzo će zaslužiti internu prekomandu u Marsovski puk i biti izbjegavani u društvu svaki put kada se spomenu lopta ili gol.
I duel će taj, sve do te utakmice krunom aktuelnog evropskog prvaka (Beč, 1995) ukrašene, sjajne generacije Ajaxovaca (Van der Sar, Blind, braća De Boer, Finidi, Davids, Litmanen, Kanu, Kluivert…) i italijanskog, za tu veče posebno „našpanovanog“ Juventusa otići u nezaborav. Oči će Morena Torricellija i Antonia Contea svijetliti to veče na Olimpicu luđačkije i brže, ćelenka Gianluce Viallija znojiti se više, ali i manje umarati, pa će prvak Italije nakon 120 minuta bespoštedne borbe i s(p)retnijeg izvođenja penala podići svoj drugi, 11 godina čekani uhati pehar. To što se danima nakon ovog finala pričalo i godinama kasnije skoro pa javno priznalo da su „Bianconeri“ te rimske večeri bili dopingovani nije trofej ostavilo u Ajaxovim vitrinama, no Juventusu će takva prevara na evropskom vrhu tad uspjeti po posljednji put. U naredne će 24 godine, sve do danas, pet puta igrati, ali i (zasluženo) gubiti u finalu.
Da je prevara il’ radnja nečastivog tri godine kasnije na Nou Campu ono što je Manchester United uradio Bayernu i način na koji mu je u posljednjim minutama finala LP za sezonu 1998/99, bukvalno ispred nosa, zdipio titulu, teško je dokazati. Morale su se te 1999, izgleda, nekako spojiti sve zvjezdice na nebu za Alexa Fergusona, a posljednja godina prošlog milenijuma sa tri šestice naopako u svome broju biti ona u kojoj će „Crveni đavoli“ osvojiti trostruku (EPL, FA Cup, UCL) krunu i pokoriti fudbalsku Evropu. Tužno lice Hasana Salihamidžića koji je u igru ušao u 87. minuti pri rezultatu 1:0 za Bayern, a samo 15-ak minuta kasnije pored neosvojenog pehara prolazio milijući ga sa suzama u očima moralo je izvući bar zrno saosjećanja i sućuti, bez obzira na navijačka opredjeljenja. Golovi Sheringhama iz 91. i Solskjaera iz 93. minute, pak, ostat će zlatnim slovima upisani u historiji kluba sa Old Trafforda i biti highlight jednog od najdramtičnijih finala ovog takmičenja ikad.
U međuvremenu smo već, u tim prvim postratnim/traumatskim godinama precizno utvrdili ko je stvarni znalac, štovalac i ljubitelj najljepše igre, pa smo se sve češće počeli odvajati na kućne skupove u četvero, šestero, najviše osmero gdje su i naše tadašnje „bolje polovine“ mogle doći do izražaja. Nadmetati se u spremanju kulinarskih đakonijica, blebetanju o njima važnijim „sporednim“ stvarima i onome najvažnijem, neometanju nas muških da utorcima i srijedama uživamo u vrhunskoj evropskoj fuci. Ta, na svaki način, jedinstvena himna koju je 1992. skladao Tony Britten, a izveo londonski Royal Philharmonic Orchestra imala je čudnu moć i kako neki od najboljih igrača tog, a i današnjeg vremena kažu, „magiju u svojim tonovima“. Ubrzo smo i mi ovisnici ispred TV ekrana razradili svoju koreografiju na pojedine partiture te kompozicije, pa su na onom dijelu gdje hor pjeva „Die Meister! Die Besten! Les Grandes Équipes! The Champions!“ išli sinhronizovani pokreti rezanja hrane viljuškom i nožem, prinošenje zalogaja ustima, nazdravljanje i kucanje čašama vina, otpijanja i ispijanja, povlačenje dima cigarete i prezadovoljno ispuhivanje istog u eter dnevnih boravaka. Ako već ne možemo biti na najvećim evropskim stadionima i tekmama uživo, onda nema razloga da im se u udobnostima vlastitih domova ne posvetimo na najkvalitetniji mogući način.
Uskoro su žene počele da negoduju i da prave problem zbog ovog („Pa jel’ to svaki utorak i srijedu Liga prvaka?“, „Jel’ to opet tekma?!“, „Ko i kad dolazi?“) ili onog („Samo te to interesuje“) razloga, pa smo se sve više odvajali na „mudo sijela“ i u gledaonice gdje nije bilo njihove vike, pridika, marsovskih upita („Ko igra“, „Za šta se igra?“ ili pak „Ko je ovaj?) niti, ne d'o Bog, pehlivanskih uticaja na igru i rezultat meča kojeg smo imali namjeru strastveno pratiti. I baš je jedno takvo šesteročlano društvance nazočilo, navijalo, padalo u nesvijest i razbijalo glave tokom nezaboravnih istanbulskih 120+penali minuta, te dvadesetipete majske noći 2005. godine. U trenutku kad Liverpoolov Xabi Alonso pritrčava na loptu koju mu je Dida sa penala prethodno odbranio i zakucava je pod prečku AC Milanovog gola za 3:3, jedan iz u Branilaca Sarajeva 3/VI prisutne šestorke, u naletu ludila i euforije, udara glavom (punim) u štok iznad vrata, poravnava se u zraku i nogama iz baglama izbija radijator u hodniku iz kojeg počinje da lipti, srećom hladna, voda.
Preostalih 30-ak minuta regularnog toka taračima i krpama skupljamo vodu iz hodnika, u produžecima pokušavamo da se od maksimalnog stresa na Atatürk stadionu, a bogami i u vlastitom okruženju nekako, bar na tren opustimo, a na penalima svi skupa stežemo i pridržavamo peškir oko lobanje našeg ranjenika iz koje, pri svakoj Dudekovoj odbrani, šiklja krv. Na glavurdi će toj, baš kao i na štoku iznad vrata ostati ožiljak za uspomenu i dugo sjećanje, a poslije kad se sve sretno završilo voljeli smo isticati da se za taj, peti „Big Ears“ trofej u Liverpoolovoj historiji, eto i krv dala. Nema veze što smo i od Stambola i od Bosfora, barem fizički, bili hiljadama milja daleko.
Slijedile su nakon toga i sjajne Barcelonine, Interove, Bayernove finalne priče, titulu prvaka Evrope po prvi put osvajali igrači Chelsea ili je madridski „Los Blancosi“ u zrak dizali tri (2016-2018) godine zaredom. Posljednji „mirnodopski“, „predkorona“ pehar prošle će godine u Madridu zaslužiti Liverpool, a ove ćemo tokom augusta mjeseca, u neobičnim uslovima praznih i dezinficiranih lisabonskih stadiona, svjedočiti eksperimentalnom „Final 8“ turniru kojeg će na kraju osvojiti minhenski Bayern. I dok smo se tih ljetnih dana manje-više slagali da je završnica najjačeg klupskog takmičenja, barem kroz TV prijenose, ljubiteljime fudbala širom napaćene i covidom zaražene planete pružila vrhunsko zadovoljstvo i utjehu, krajem se ovog oktobra već pomalo drugačije gleda na novu i raznim iskušenjima opterećenu, 2020/21 nogometnu sezonu.
Pandemija je, naravno, uticala i na pravljenje fudbalskog kalendara, pa je tekuća sezona morala krenuti sa nekih pet sedmica zakašnjenja. Ni UEFA, a ni nacionalni savezi nogometno najjačih i najuticajnijih evropskih država nisu, skoro ni za pedalj, odstupili od svojih ideja da sva takmičenja pod njihovim okriljem budu započeta i sprovedena do kraja. Većina se najboljih evropskih klubova, već od samog početka sezone nalazi u mlinu igranja super važnih mečeva svaki treći dan, a broj povreda igrača, loših i nekonzistentnih predstava većine engleskih, španskih ili italijanskih favorita se fudbalskom Evropom širi baš poput smrtonosnog virusa čiji smo taoci još od marta ove godine.
Trenutno se čini da od „velikih“ evropskih ekipa problema sa formom, izvedbom i rezultatima na svim frontovima jedino nema Bayern, čiji su se igrači, poput Leona Goretzke na primjer, na pomalo misteriozan način u međuvremenu transformisali u Hulkove. Stalan je problem i zabrana prisustva publike na stadionima, pa iako se u Rusiji, Ukrajini, Mađarskoj, ponegdje čak i u Francuskoj (Rennes) trude barem određenom broju gledalaca vratiti ugođaj žive stadionske groznice, velika većina stadiona na kojima se Liga prvaka pokušava igrati i ove sezone mora ostati prazna. „Fudbal je besmislen ako na stadionu nema publike da uživa u njemu“, reći će Independentova dopisnica Melissa Reddy, ali i složiti se da u aktuelnim okolnostima ne može drugačije.
Problemi sa izmoždavanjem igrača, te finansijskim kolapsom mnogih klubova koji bez publike na tribinama jednostavno opstati ne mogu, tek su vrh ledenog brijega što se valja iza obzorja novog, „new normal“ fudbalskog sutra. Sve su učestalije i glasnije informacije o formiranju evropske, tzv. „Superlige“ koja bi brojala 18 najbogatijih evropskih klubova i sa takmičenjem po dvokružnom ligaškom sistemu krenula već 2022. Kakav bi to udarac za sva natjecanja pod okriljem UEFA-e, pa i većine nacionalnih saveza bio nije teško zamisliti, niti pretpostaviti. „1+1 nisu nužno i uvijek 2, te mogu biti mnogo više ako želiš“, reći će vam truhli, svakog osjećaja za suštinu i bit stvari lišeni kapitalistički moguli.
Nosatim bogatunima, dokazano je, baš ništa sveto na ovom dunjaluku nije i dok se u svaku poru prelijepe igre beskompromisno i đonaški, poput opake bolesti nastoje uvući daveći joj dušu, mi koji u istoj, uprkos svim preprekama, nastojimo i dalje uživati, ostajemo (uglavnom) bespomoćni.
Zato i ovu sezonu, ovakve neuslovne i bremenite Lige prvaka nemojte propuštati. Uskoro je, možda, više i neće biti. A mlada će je „new normal“ generacija baš u svom trademark plitkom svjetonazoru odbaciti i zaboraviti. Kao da je nikad ni bilo nije.