Sudijska nadoknada
Beskrajno je tužan bio pogled na Jardín Bella Vistu koji nam je kroz kameru pričvršćenu na dron, u četvrtak, 26. novembra, pružala argentinska TN televizija. Od svog su se Pelua, spuštajući kovčeg u grobnicu kraj pokojnih Don Diega i La Tote, opraštali njegovi najbliži. Malo prije toga, u holu Ružičaste kuće (Casa Rosada) i na cestama koje od predsjedničke palače vode do groblja, i cijeli Buenos Aires. Putem TV signala – Argentina, Južna Amerika, Napulj, Zemlja. U 61. nas je godini zauvijek napustio Diego Armando Maradona, „Bog fudbala“ i jedna od najmarkantnijih ličnosti koje su po ovoj napaćenoj planeti hodale u proteklih pola vijeka. U godini u kojoj se prerani odlasci najdražih, najmilijih, najboljih među nama, gomilaju i redaju iz dana u dan otišao je i D10S.
Kad, svi mi koji smo imali sreću da mu karijeru u stvarnom vremenu pratimo skoro od samih početaka, sve saberemo i oduzmemo, teško bismo ikoga sličnog na dunjaluku pronašli. Od trnja i bijede Fiorita, do sjaja, slave i glamura najboljeg argentinskog, pa svjetskog nogometaša, preko problema s drogom i svih tegoba s kojima se nakon kraja igračke karijere suočavao. Niko se sa životom nije tako borio, igrao, u istom uživao, ali ga i proklinjao. Rijetko ko je tako pretjerivao, bio i junak, ali i varalica. Heroj i klovn. Svačiji, ali i ničiji. Anđeo i vrag. Samo svoj. I onda nije čudno da smo ga tokom svih ovih godina, a niti smo Argentinci, ni navijači Boce, ni Napolija, i ludo voljeli, a nekad čak i prezirali. Tanka je linija između ljubavi i mržnje, slave i propasti, života i smrti, a ako je neko o tome znao baš sve, onda je to morao biti „Mali Zeleni“.
Ako je život fudbalski meč onda je izvjesno da je Maradona za svojih 60 na terenu pružio mnogo više od većine Zemljana što po travnjaku se vuku 90 minuta, pa trče u sudijskoj nadoknadi ili pak rijetkih „srećkovića“ što stignu odigrati čak i produžetke. O njegovoj su životnoj priči napisani milioni redaka, snimljeni brojni dokumentarni, čak i igrani filmovi, a u sliku ćemo fudbalskog božanstva, čija visina i širina svakako teže beskonačnosti, ovdje ugraditi i opisati tek šest malih piksela. Pričica za laku noć i vječni mir fudbalskoga genija.
Piksel 1
Godina je 1969. i Diego se sa svojim prijateljem Goyom sprema za probu u Los Cebollitasima, najmlađoj selekciji Argentinos Juniorsa. Na zemljanim terenima Parque Saavedre su pristigle dječake podijelili u dva tima. „Goyo i ja smo u istoj ekipi i prošli smo u sljedeći krug. U Siete Canchitasu (tereni u blizini rodnog Fiorita) smo uvijek bili rivali, ali smo se savršeno razumjeli. Pomeli smo pod sa suparnicima. Prodavao sam tunele, odigravao pete i sombrera (prebacio bih loptu preko suparnikove glave i prihvatio je na drugoj strani). Zabio sam nekoliko golova, ne sjećam se tačno koliko. Zato se sjećam Francisca Corneja, trenera, koji je rekao Goyi da bih trebao nastaviti dolaziti, da me žele ponovo vidjeti. No, nije vjerovao da imam 9 godina“, govorit će Diego o tim početničkim danima.
„S ozbiljnim izrazom na licu me suočio i kazao: ‘Mali, jesi li siguran da si rođen 1960.?’
‘Jesam, don Francis…’
‘Pokaži mi, onda, ličnu kartu!’ (U Argentini djeca od rođenja imaju osobne isprave.)
‘Nemam je sa sobom. Ostavio sam je kući…’
Bila je to istina, ali mi nije vjerovao. Puno godina kasnije, kada se sprijateljio sa mojim ocem, priznao mi je da je bio ubijeđen da sam patuljak.“
Piksel 2
20. je dan oktobra 1982. godine i na beogradskoj Marakani se sprema odigrati prva utakmica 2. kola (1/8 finala) evropskog Kupa pobjednika kupova. 90 hiljada ljudi na stadion jeste došlo bodriti Crvenu zvezdu, ali i uživo vidjeti malog, kudravog „vanzemaljca“ kojeg je Barcelona tog ljeta, nakon SP u Španiji, za (u to vrijeme) rekordnih 7,6 miliona američkih dolara dovela iz Boca Juniors. Direktnog TV prenosa nema i sjedimo u kući, čekajući snimak. Ne zovemo telefonom Sportske informacije, ne slušamo radio. Već u 10. minuti Maradona sa svojih skromnih 165 cm u petercu domaćina, na Carrascov centaršut iz kornera, nadskače sve Rajkoviće, Šugare i Jovine i glavom zabija za 0:1.
U 48. kreće u nezadrživ pohod ka Zvezdinom severu. Primivši loptu par metara iza linije centra, sjuruje se s njom ka „kapici“ kaznenog prostora i namješta na lijevu, tad i prije, a i poslije toga, najbolju koju je galaksija vidjela. Primjetivši da je „Dika“ Stojanović izašao na vrh svog peterca, sa sredine „kapice“ šalje savršeni lob koji odsjeda u mreži za 0:2. Prvi i posljednji put u svojoj historiji, a vjerovatno i budućnosti, 90 hiljada ljudi na najvećem srpskom stadionu stoji mirno i opijeno nepatvorenom fudbalskom magijom gromoglasno aplaudira protivničkom igraču. Do kraja je Bernd Schuster za goste zabio još 2, Rajko Janjanin isto toliko za domaćine, no ni tih 4:2, ni 2:1 u revanšu „Blaugrani“ neće previše značiti u pokušaju da odbrani trofej kojeg je prethodne sezone osvojila bez Diega. U narednom ju je krugu (1/4 finala) izbacila bečka Austrija, a taj KPK kasnije, na opšte iznenađenje, osvojio Fergusonov Aberdeen. Maradona i Barcelona su se početkom juna 1983. morali zadovoljiti Kupom kralja, jednom od rijetkih svijetlih tačaka dvogodišnjeg boravka fudbalskog Mesije u katalonskoj metropoli. Žutica, teška povreda (Goikoetxea), suspenzija, pa i prva „lajna“ kokaina ostale su traume i demoni s kojima će se „zlatni dječak“, ispostavit će se kasnije, boriti do kraja svog života.
Piksel 3
22. juni 1986. godine. Cijepamo svoje smjene u „rupi“ (Centru veze) na Gubavici, križamo dane što baš u to vrijeme spadoše na cifru ispod 90 do skidanja iz sive, JNA masline i pratimo Mundijal u Meksiku. Zvizdan je u Hercegovini, no još je i veći na krcatom Estadio Azteca u Mexico Cityju gdje Argentina i Engleska biju svoj četvrtfinalni boj. Nakon što je 4 minuta ranije Maradona „Božjom rukom“ prevario engleskog golmana Petera Shiltona, pomoćnog (Bogdan Dochev, Bugarska) i glavnog (Ali Bin Nasser, Tunis) suca, te Argentinu doveo do 1:0, u 55. će nas počastiti remek-djelom koje se i dan-danas smatra najboljim golom u historiji najljepše igre.
Nije više ni bitno kojim su redom i kako u tom slalomu za fudbalsku vječnost padali nemoćni engleski reprezentativci. Ono što mi je, na ličnom planu, bilo najbitnije je da je u posljednjim trenucima tih 12 sekundi, u kojima vrijeme zapravo, i 34 godine kasnije, bukvalno „stoji“, na golu „povaljen“ i „po ćevape“ poslan Peter Shilton. Korijen izraza „Lezi majmune!“ je svoje zasađivanje zaradio tog, a uredno zalijevanje, oblikovanje i pažnju svih onih dana nakon što smo se mladi i željni iz vojske vratili, pa pohrlili na beton FIS-a u nove, povratničke i samo nama važne, „prijateljske“ malonogometne duele. U 90-tim se, navodno, i neki band u Sarajevu pod istim imenom oformio. Tako kažu, a ljudima je vjerovat.
Piksel 4
17. maj 1989. godine. Na Neckarstadionu u Stuttgartu se igra revanš meč finala Kupa UEFA u kojem domaće „Die Schwaben“ pred 67 hiljada gledalaca žele nadoknaditi 1:2 sa San Paola od prije 14 dana. Nakon što ih je Maradona 1986/87 doveo do prvog Scudetta, „Partenopei“ su u svom prvom evropskom finalu ikada. Nikada mu više neće doći ni blizu. Alemão ih u 18. dovodi u vodstvo, Klinsmann u 27. izjednačava na 1:1, a Diego u 39. na čudesan način glavom i skoro iz auta asistira Ciri Ferrari za 1:2 (ukupno 2:4 za Napoli). U jeku ataka domaćina koji se pokušava rezultatski vratiti u meč, Maradona i Careca u 62. minuti izvode savršenu kontru. „Desetka“ Napolitanaca svojoj „devetki“ servira loptu za nedostižnih 1:3, a Brazilac nakon što ga je zabio, ničice pada na zemlju i sa suzama u očima viče: „Diego, Diego! Naš je, naš…“
Maradona nakon konačnih i za trijumf dovoljnih 3:3 još na travnjaku predsjednika i vlasnika Corrada Ferlaina moli da ga pusti da ide. Sad kad je nakon italijanske, klubu što do njegovog je dolaska bio skroman i (uglavnom) neuspješan, donio i evropsku titulu, čini mu se da je pravo vrijeme za to. Bijeg od svakodnevnog pritiska javnosti i navijača, svakojakih „prijatelja i prijateljica“, Camorre, droge… Ferlaino neće ni da čuje. Maradonu nastavlja cijediti i u idućoj sezoni kada će se još jednom pokoriti Serie A, pa ga nakon Mundijala u Italiji 1990. ostavlja samog na ledini i na kraju, 1992. godine, odbacuje kao staru krpu. Corrado je, uzgred budi rečeno, 1931. godište i još uvijek je na spisku živih.
Piksel 5
30. juni 1990. Toskansko sunce nemilice prži i skoro je +40 Celzijusa u hladu zapadne tribine stadiona Comunale u Firenci. No, na ostatku tribina, a pogotovo na travnjaku gdje hlada nema, puno je više. Opet je četvrtfinale SP, ovog puta protiv Jugoslavije, zemlje i reprezentacije na zalasku vlastite „karijere“. „Plavi“ su još od 31. minute i drugog žutog Refika Šabanadžovića kojeg mu je „prepošteni“ Švicarac Kurt Röthlisberger pokazao nakon prekršaja na Maradoni, sa igračem manje na terenu. A nakon iscrpljujućih, „na život ili smrt“ odigranih 120 minuta, mreže su netaknute i spremaju se izvoditi penali.
Na Pelješcu smo i ispred kamp kućica, prikolica i šatora, uz pomoć tende i suncobrana formirana je „TV sala“ u kojoj pucaju glave i zastaje dah od napetosti i uzbuđenja. Nakon što su u prve dvije serije za Argentinu zabili Serrizuela i Burruchaga, za Yugu prečku pogodio „Piksi“ Stojković, a mrežu Robert Prosinečki, lopti i bijeloj tački prilazi Diego Armando. Tomislav Ivković je upravo odigrao svoja najbolja dva sata u reprezentativnoj karijeri, a iskustva sa čitanjem „Malog Zelenog“ ima već iz septembra godinu ranije kada mu je, braneći za lisabonski Sporting, u revanšu 1. kola Kupa UEFA penal „skinuo“ u Napulju.
„Diego, znam gdje ćeš pucati“, govori mu Tomo i pokazuje stranu. Nudi mu, legenda kaže, i 100 dolara za opkladu. Maradona spušta pogled i bira baš taj, golmanov desni ugao, a Ivković se baca tamo gdje treba i lagano hvata loptu. Na trenutak, tu sred peljeških maslina i borova pomislimo da smo u polufinalu, da ima još nade za tu zemlju i reprezentaciju, jer naredni je penal u gol pretvorio Dejan Savičević, a Troglio pogodio stativu. No, do kraja Sergio Goycochea pročita Brnovića i Hadžibegića, Dezotti između njih dvojice bude precizan i tu je YU priči na njenom posljednjem Mundijalu kraj. Dugo još, satima poslije utakmice, sjedimo na molu i buljimo u pučinu, nadajući se da to nije i kraj svega što sa bivšom državom veze ima. Osam dana kasnije u Rimu je finale i na kraju nam nimalo nije krivo što su novi prvaci svijeta „robotizirani“ Nijemci. Maradonina se Argentina te 1990. baš nezasluženo i „na guzove“ provukla do finala, ubijeđeni smo.
Piksel 6
21. juni 1994. U bifeu „Radijator“, svojevrsnoj „ljetnoj bašti“ ratnog i kultnog Cluba Obala, privremenom primirju i povratku struje u grad zahvaljujući, gledamo SP 1994. koje se igra u Sjedinjenim Američkim Državama. U 1. kolu grupe D Argentina u Foxboroughu satire Grčku, a posebno je razigran i na terenu uočljiv 34-godišnji kapiten „La Albiceleste“. U 60. se minuti, na nekih 16 metara od grčkog gola po ko zna koji put u svojoj karijeri namješta na ljevicu, najubojitije fudbalsko „oružje“ koje je svijet ikada vidio i para mrežu nemoćnog Antonisa Minoua za 3:0.
Euforičan i sumanut, lica iskrivljenog od „bronce“ (argentinski izraz za ljutnju, bijes, mržnju, ogorčenje…), trči prema TV kameri uz aut liniju, koja kao da je orošena od njegove pljuvačke. Doping kontrola ga „spenga“ odmah nakon konačnih 4:0, pa pusti da četiri dana kasnije na istom stadionu odigra i meč protiv Nigerije (2:1), da bi nakon toga objavila da u Maradoninom urinu ima viška efedrina i još koječega. Diego je suspendovan i isključen sa Mundijala na koji su „Gaučosi“ došli kao jedan od glavnih favorita, a samo nekoliko dana nakon šokantnog izbacivanja kapitena i legende, Argentina je u 1/8 finala poražena od Rumunije i morala je kući prije nego što joj se iko u toj, fudbalom opsjednutoj, zemlji nadao.
Diegovoj igračkoj, barem onoj „ozbiljnoj“, karijeri je tu otprilike bio kraj. Biće tu još dvije (1995-1997) sezone i 30 odigranih utakmica u dresu najdraže Boce, ali dalje, s obzirom na godine, kilograme i kokainsku ovisnost s kojom se konstantno borio, jednostavno nije išlo. Desetog novembra 2001. na Bomboneri će pred 50 hiljada fanatičnih navijača prirediti i definitivan oproštaj gdje će travnjak po posljednji put podijeliti sa Sorinom, Veronom, Claudiom Lopezom, Kilyem Gonzalesom, Riquelmeom ili Samuelom s jedne, te Higuitom, Valderramom, Stoichkovom, Cantonom, Šukerom i Francescolijem s druge strane terena. Na tribinama će, između ostalih, biti i Pele i Michel Platini.
„Pokušao sam biti sretan igrajući fudbal i čineći vas, navijače, sretnim“, reći će u oproštajnom govoru tog popodneva. „Mislim da sam imao sreću da to uspijem i stvarno nisam očekivao ovo. Ovo je, jednostavno, previše i za običnog čovjeka i za nogometaša. Hvala vam od sveg srca!“
Hvala i tebi, Diego. Na svemu i zauvijek. Jer kao što nekoć saigrač iz zlatne ‘86. generacije Argentine Jorge Valdano reče, a legendarni Mate „Mišo“ Kovač proteklih godina više puta javno citira: „Tek kad sam zaigrao s Maradonom shvatio sam razliku između srebra i zlata“.