Sudijska nadoknada
Istinska košarkaška groznica glavni je grad Bosne i Hercegovine počela tresti sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tri godine nakon što je gradskog rivala (KK Željezničar) pred 7.000 gledalaca u velikoj dvorani Skenderije savladala u majstorici za plasman u Prvu ligu Jugoslavije (65:59, 28. april 1972), KK Bosna se uključila u borbu za sami vrh prvenstvene tabele. Studenti će sezonu 1975/76, tako, završiti na visokom trećem mjestu iza beogradskog Partizana i splitske Jugoplastike, te sa ova dva kluba u narednih 4-5 godina oformiti specifično i snažno sportsko rivalvstvo u kojem su se, kako u Skenderiji, tako i na Gripama i u Hali sportova na Novom Beogradu, odigrale desetine epskih, najjačih radosti i trauma vrijednih utakmica. One u kojima su se obično rješavala pitanja prvaka tadašnje države, pobjednika Kupa Jugoslavije, a i Kupa Radivoja Koraća koji u to vrijeme bijaše košarkaška inačica fudbalskog Kupa UEFA.
Iz ugla balava, ali i za prepoznavanje vrhunskih sportskih uzbuđenja već dovoljno stasalog derana, nisam dvojio kada je navlačenje na tadašnji KK Bosna bilo u pitanju. Ma, daj, Kindže, Varaja, Rašo, Rođeni, An-to Đo-gić, Benga, Bole, Izić Nihad. Bilalović Sabahudin. Čečur Zdravko, Sabe Hadžić, Svetislav Pešić. Bošini brkovi na, u i oko klupe. Skenderija na nogama. Ne'a tu sportske. To se voljelo i bilo ponosno na sve što je tih nezaboravnih godina predstavljalo u strogom vrhu jugoslovenske i evropske klupske košarke. Istinski. Bilo se zaljubljeno.
Bosna brani Sarajevo
Svi ti trokuti, uglomjeri, kecelje, pernice, potkošulje i šorcevi na koje smo kao osnovci škole “Vladimir Perić Valter”, ni 200 metara udaljene od skenderijskog košarkaškog hrama, flomasterima i debelim hemijskim olovkama bjesomučno ispisivali imena Bosninih prvotimaca – zaborava teško da će naći. Tanjevićevi puleni učinili su i da improvizovane košarkaške table, sa isprva “kod Zije na Bistriku” varenim obručevima (mnogo prije pravih, sa svim šarafima zapakovanim u kesicu, dostupnih u obližnjoj prodavnici Slovenijasporta), niču na svakom koraku u gradu podno Trebevića. Odjednom smo i mi, tako, u obližnjem skenderijskom kvartu, dobili/napravili koš i na hrastu u obdaništu i prekoputa iznad garaže za picigen. Pa malo kasnije i jedan mali, sa tablom ne većom od kvadratnog metra na drvetu u ulici Podgaj. Poslije u Skenderija Čikmi, kod Irfe i Hadžialića. Na kraju ulice koju smo u kvartu zvali Velika ili Duga, a iz ulice Podgaj je vodila ka sporednom, požarnom ulazu/izlazu u/iz KSC Skenderija, s jedne strane stajala je kuća Ibre Biogradlića, a s druge tzv. Popova. Tu smo, na samo nama lokalcima znanom, “tajnom” izlazu iz Skenderije, 6. aprila 1979. sačekali Bosnine prvotimce nakon šampionskog slavlja i prijema u KSC Skenderija. Prethodnu noć, nakon nezaboravnog trijumfa u Grenoblu, naravno, niko od nas, tih desetak predtinejdžera iz kvarta, od neopisivog uzbuđenja i euforije, oka nije sklopio. Ako i jeste, snovi su bili lijepi i slatki, baš kao i java koja je zvonila u to jutro prije 44 godine. Bosna je evropski šampion! Mi smo prvaci Evrope!? Zagrijte se svi.
Elem, iz tog špalira koji je nas 7-8 napravilo u pomenutoj kvartovskoj ulici, samo se Ciklon drznuo da Kindžeta, kad je već prolazio pored nas zabezeknutih pionirčića što ushićeni i otvorenih usta gledali su kako im idoli koračaju na par metara lijevo, priupita: “Mirza, jel ostalo dresova? Šorceva, išta?” “Nije”, odgovori mu košarkaški poeta. “Podijelili smo već sve tamo”, pokazujući glavom ka Velikoj dvorani KSC Skenderija. S putnim torbama u rukama i preko ramena, u “civilkama” i sa ogromnom željom da što prije dođu vlastitim kućama, pa sa svojim najbližim proslave ovaj veliki uspjeh, Bosnini su se prvotimci, tako, u grupama od po dvojice-trojice “parili” sa gradskog prijema u vlastitoj dvorani. Osjećali smo se posebno privilegovani što smo ih tada i tako, na par koraka od nas i u neobičnom izdanju mogli vidjeti tog nezaboravnog ranog popodneva. Nema veze što nije bilo dresova za ponekog od nas. Oni su nam, ionako, tih godina bili zašiveni za srce i kožu.
Prejaka liga i posebni likovi
Reci su brojni napisani, snimljen je i dovoljan broj dokumentaraca o tim danima i godinama košarkaškog ludila u tadašnjoj Jugi. Činjenica da je košarkaško prvenstvo te zemlje krajem 70-ih smatrano za najjače u Evropi, a Bosninom pobjedom nad Emersonom (96:93) konačno dobilo i zvaničnu potvrdu da je to tako, činila nas je vatrenom, glasnom i odanom publikom. No, i druge su sredine, poput jednog Čačka, na primjer, živjele za svoj klub i sama istina da su (povremeno) dio exYU košarkaške elite (od 1972. do 1978. godine 14, nakon toga – sve do kraja samo 12 prvoligaša) pravila je euforiju u tom gradu i kompletnom Pomoravlju. Gostovanja Borcu, bez obzira što se u toj ligi skoro uvijek borio za opstanak, bila su jedna od najtežih. Slično je bilo i sa skopskim Rabotničkim ili valjevskim Metalcem.
No, svi na jednu, a zadarske Jazine na drugu stranu kad bijaše riječ o podršci publike i “užarenosti domaćeg parketa” u ta vremena. Sa Krešom Ćosićem i Pinom Đerđom svoje je (u to vrijeme) posljednje titule prvaka KK Zadar proslavio 1974. i 1975. i sa usponom Bosne ka samom vrhu tadašnje Prve lige, Zadrani su nekako paralelno, padali sa istog. Iako je u timu i dalje imao nekolicinu posebnih i kvalitetnih igrača poput Branka Skroče, Čedomira Perinčića ili Nedjeljka Ostarčeviča, Zadar krajem 70-ih/početkom 80-ih nije imao šansi protiv “najjače Bosne ikad”. Barem ne u Skenderiji.
Stoga se za to gostovanje tima iz “grada košarke” u velikoj dvorani sarajevske Skenderije nije tražila karta više. Očekivala se rutinska, ubjedljiva pobjeda domaćina jer Bosna je tih godina kući mljela sve pred sobom i nije ostavljala prostor za rezultatska iznenađenja. Neke dvije, dvije i po hiljade navijača na trbinama, pitanje pobjednika davno riješeno, stalno između +15 i +20 na semaforu za Studente. Ne sjećam se tačnog datuma, a isti je zbog šturih podataka na internetu praktično nemoguće evocirati. Znam da sam na tekmi bio sa Starim i da smo sjedili na zapadnoj tribini, prekoputa one sa najvatrenijim navijačima. Kako rezultatske neizvjesnosti nije bilo, gromoglasno navijanje su zamijenila kibicerska dobacivanja, a pažnju domaće publike ubrzo je, nakon spikerske najave nezaobilaznog Noke Bilića, dobio igrač gostiju sa brojem 14 na leđima. “U igru ulazi Ivica Obad”, razleglo se zvučnicima polupune dvorane, pa je publika svoju pažnju usmjerila ka ovom 202 cm visokom krilnom centru Zadra. I imala je šta da vidi, te, skoro pa promptno, reaguje.
Obad u žiži
“U Zadar sam stigao kao totalni anonimus u ljeto 1976. godine, sa jednom torbicom i kao devetnaestogodišnja osoba koja ne zna kome će se obratiti”, reći će u jednom (nedavnom) radijskom intervjuu ovaj, danas 66-godišnji košarkaš u mirovini. “Na tribinama u praznim Jazinama primjetio me gospodin Kukica Vojnović. On je otišao do tadašnjeg trenera Trpimira Lokina koji me je pogledao u jednom probnom basketu i poslao do predsjednika kluba na dobrodošlicu u KK Zadar. Ubrzo sam sa prvom ekipom išao na visinske pripreme u Kranjsku goru i na Pohorje. Ali tek kada je lokalni župnik, Don Mate, ubijedio mog oca da me pusti da idem od kuće, mogao sam na svoje prve pripreme sa Zadrom. Klub u meni nije vidio neki veliki talenat, ali jeste ogromnu volju za rad i napredovanje… nadoknađivanje onoga što sam propustio u ranoj mladosti”, sjetit će se Ivica svojih košarkaških prapočetaka. Prvu će sezonu, tako, provesti učeći košarakašku tehniku (“Znao sam mnogo desnom, ali ništa lijevom rukom”) i taktiku sa Đerđom, pa tek od naredne, 1977/78. sezone postati standardni prvotimac tima iz Jazina. Par godina kasnije je kao takav, solidan odbrambeni igrač stigao i na pomenuto gostovanje u Skenderiji. Ako je neobično prezime zaparalo uši, oči prublike je tu večer još i više privukao, malo je reć neobičan izgled ovog Gabeljana.
Prva asocijacija je, barem meni, bila na lik Todora iz kultnog filma Krste Papića “Lisice”. Istog je u tom ostvarenju glumio Zaim Muzaferija kojemu se zbog građe i fizionomije teško moglo skontati ima li dvadesetak ili 40+ godina. Suh, usukanog lica i podužeg nosa, sa rijetkom plavkastom kosom na tjemenu bio je baš prototip klasičnog lika iz dalmatinske Zagore, pa i danas neobično zvuči da se Ivica Obad 21. marta 1957. godine rodio u Gabeli pored Čapljine. No, dobro, isti je to, manje-više, dinaroidni krajolik. E, kad je takav na +15 za Bosnu sa gostujuće klupe za rezerve ušao u igru, u trenu je zaokupio pažnju svih prisutnih u Skenderiji. Ne znam ko je prvi počeo, a došlo je, sjećam se dobro, sa donjeg (uz teren) dijela tribine prekoputa:
“Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz…” Isprva samo kad bi Obad primio loptu, a već od naredne minute tokom cijelog napada Zadrana.
Skenderija zuji
Ništa navijanje za Bosnu, zvižduci za goste, samo zujanje koje je ubrzo prihvatila cijela dvorana. Višeminutna onomatopeja zujanja koju su tek nakratko prekidale salve smijeha i aplauza kada bi se Obad vratio na klupu za rezerve. I onda, opet to “zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz” kad bi se vratio u igru. Nije nam za zamjeriti. Bosna vodi i ubjedljivo dobija, a mi imamo “žrtvu” u protivničkoj ekipi. Nema uvreda, samo zdrava, sarajevska zajebancija. “Ooobadeeee, Oooobadeeee!” i “Jaaaaavi se!” povici pred kraj utakmice nisu previše, činilo mi se, isprovocirali Ivicu. Kao i većini preostalih zadarskih prvotimaca nije mu, zbog ubjedljivog poraza, bilo baš do šale, mada su se pojedinci na gostujućoj klupi, kad je tek krenulo zujanje u Skenderiji, cijepali od šege. Baš kao i velika većina prisutnih gledalaca.
Nekoliko godina i sezona kasnije, KK Bosna je po odlasku Mirze Delibašića u madridski Real počela da klizi sa, a KK Zadar da se penje ka samom vrhu prvenstvene tabele. Zbog česte okupiranostii velike dvorane u Skenderiji raznoraznim sajmovima, Studenti su nerijetko svoje prvenstvene utakmice igrali u manjoj, Dvorani 1 gdje je doći do ulaznice bio pravi “kunst”. Kapacitet od 1.200-1.500 sretnika koji bi se nagurali u taj prostor činio je komadić papira (kartu) s kojim si mogao na jedinu tribinu još dragocjenijim, pa si bio presretan ako bi ugrabio ulaznicu i za gostovanje onih “slabijih” ekipa poput pominjanog čačanskog Borca ili beogradskog Radničkog FOB/LMK. No, mi iz komšiluka smo ubrzo našli tajnu kotu za praćenje i tih mečeva u “maloj” Skenderiji uživo. Jedan je stakleni kvadrat na prozorima te sale bio razbijen i mogao si kroz njega, ako se potpuno priljubiš, provući barem kompletnu facu, a samim tim i oči da bez većih problema vidiš sve šta se u dvorani dešava. Krcata i jedina tribina je bila prekoputa, a tačno ispod tebe, na 5-6 metara niže stajala je jedna od klupa za rezervne igrače i stručni štab.
“Tajni” prozor u maloj dvorani
Umjetnost praćenja košarkaških utakmica na taj način uključivala je i provlačenje ispod ograde na pominjanom požarnom ulazu/izlazu iz Skenderije, kao i rulet koji se ticao pitanja hoće li te (ili neće?) na ulazu primijetiti revnosni čuvar, te spriječiti u pokušaju da se neopaženo privučeš tom “tajnom”, šupljem prozoru. Trebao si imati sreće i da niko od lokalne dječurlije, pa i starijih ljubitelja košarke iz drugih dijelova grada, ne skonta baš to veče isti fol, pa se na tu, u principu “mono” kotu, ne instalira prije tebe. Uspio sam tog predvečerja, ipak, da budem jedini na tom prozoru, a ispod mene su se, opet, uz škripu parketa Dvorane 1 i navijanje sa tribine, sastajali Bosna i Zadar. U neka doba je u igru ušao, sad već stasali i “etablrani” Ivica Obad. I krenulo je opet, spontano i punim “Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz…”
Mada je razlika u kvaliteti dva rivala tu veče bila znatno manja nego prije par godina, Studenti su (uglavnom) bili u vodstvu i nije bilo previše napeto. Raja je iskoristila priliku za nova prozivanja svog, sad već “starog” ljubimca, pa kad ga je trener gostiju nakon izvjesnog vremena povukao iz igre, sa tribine je krenula nova, netom nastala prozivka. “Hoćemo Zucu, hoćemo Zucu!” Salve smijeha u publici, a ovog puta i na gostujućoj klupi iznad koje virim i pratim dešavanja u sali. Zakocenjeni Petar Popović, tako, a čujem ga jasno sa opisane udaljenosti, pita prvog do sebe: “Šta ovo viču, šta kažu?” Ovaj mu “prevodi”: “Hoćemo Zucu!” Pop tu već više ne može da se suzdrži, valja se od smijeha, peškirom briše suze smijalice sa lica. I naš Obad konačno prihvata zajebanciju, otpozdravlja publici na kraju meča u kojem je Bosna opet bila bolja od Zadra. No, posebna veza Obada i Sarajeva je već polako ulazila u legendu, a ubrzo će postati i dodatno ojačana.
JNA i šampionsko slavlje
Na služenje vojnog roka naš Ivica će, vjerovatno “preko veze”, stići baš u glavni grad Bosne i Hercegovine, a mogućnost treniranja sa Studentima sigurno će mu pomoći da u tih godinu i nešto dana ne ispadne baš totalno iz igračke i takmičarske forme. No, osim odlaska na košarkaške treninge, morao je kao i ostali regruti ponešto “duga domovini” vratiti i kroz svakodnevne obaveze/irgete kojih u ondašnjoj armiji, sjetit će se svi koji su je služili, nikad nije manjkalo. Bili smo već srednjoškolci i ogranak te naše stare, predratne ekipe pohađao je Prvu sarajevsku gimnaziju. Na velikom odmoru su tako, uobičajeno već, “visili” na jednom od prozora svoje učionice i zvjerali na ulicu ispod, te prekoputa u Dom armije. Odjednom su se na trgiću ispred ove zgrade parkirala dva vojna vozila. Tamić pun ćumura i Dajc sa desetak vojnika sa lopatama u rukama. Trebalo je sav taj ćumur istovariti iz tamića, pa ga kroz podrumske prozore nagurati u kotlovnicu koja je obezbjeđivala grijanje za kompletan Dom. Jedan od sivomaslinastih radnika, bijaše i vojnik Obad. Tek je zasukao rukave i prionuo na irget, kad ga raja sa školskog prozora prepozna. I, naravno, poče odmah da proziva: “Oooobadeeee, Oooobadeeee…” Javio se uredno, šta će. Znao je da je riječ o simpatijama i ljubavi, ničemu ružnom.
1986. godine i sam sam cijepao taj obavezni vojni rok, a legendarne utakmice utakmice finala play offa domaćeg prvenstva koje je Zadar igrao protiv aktuelnog prvaka Evrope, zagrebačke Cibone, gledao u društvu “saborca” Ivice Ćosića, nećaka legendarnog Kreše. U trenutku kad su Zadrani u Domu sportova, nakon nevjerovatne drame i dva produžetka, treći i odlučujući duel dobili sa 111:110, Obadov je imenjak, a moj drug iz vojske u navijačkoj nevjerici i euforiji kroz zatvoren prozor u trpezariji pored televizora bacio drvenu stolicu. Nije pitao šta košta, niti kako će sutra u grad do staklara u potragu za novim oknom.
“Joj, samo da mi je bit tamo sutra kad dođu iz Zagreba, da mi je vidjet to slavlje…”, kukao je i vapio, neizmjerno sretan. U senzaciju koju su Pahlić, Popović, Mlađan, Matulović, Babić, Blažević, Vranković, Petranović i Hrabrov pod vodstvom Vlada Đurovića napravili, Ivica Obad je ugradio ogroman posao u odbrani i jednu, “sa po terena” ubačenu tricu. Možda je baš ta, u konačnom zbiru na semaforu, bila i presudna. Za šampionsko slavlje kojeg je “grad košarke” dugo čekao i kojeg se i danas, 37 godina kasnije, sa radošću i ushićenjem sjeća.