foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Koks i lignit Lige nacija

Sudijska nadoknada

Pažnju ljubitelja fudbala širom Evrope protekle su sedmice zaokupile utakmice 5. i 6. kola UEFA-ine Lige nacija. S klupskih su se fokusa i navijačkih strasti oči i duše po prvi put nakon juna tekuće godine prebacile na reprezentativne i nacionalne, pa su diljem Starog kontinenta opet sa radom mogla početi stara, dobra postrojenja u „fabrikama koksa“. Tu gdje se živalj jutrom budi i sa pjesmom („Selektori, selektori svi“) na usnama odlazi na svoja „radna mjesta“ gdje od jutra će do kasne večeri guditi o tome kako bi on/ona ustrojio našu/vašu/njihovu reprezentaciju i šta sve treba uraditi da bi (i on, i ona, i oni, i vi) bili bolji. Intenzitet topljenja visokokaloričnog koksa po lokalnim okupljalištima, što već odavno uključuju i virtualna, pojačavao se, razumljivo, u zemljama čije reprezentacije za manje od dva mjeseca u Kataru ulaze u mundijalsku avanturu. Na destinacijama, pak, gdje mundijalske groznice glede učešća domaće repke nema i neće je biti bar još četiri godine, vožen je skromniji, trošniji, ali i dalje voziv tamić pun srednjekaloričnog lignita. Proteklih mu je sedam dana bilo sasvim dovoljno da se naloži, razbukta i na kraju tiho ugasi, te pospremi u skladište. Tu će ga se, tek nakratko, probuditi 9. oktobra kada se u Frankfurtu budu žrijebale grupe kvalifikacija za EURO 2024, a onda neka nastavi da „drinja“. I sneva da će i on, nekada i negdje, biti dijelom završnice nekog velikog takmičenja.

Koks

Ako su se čak četiri kola Lige nacija nagurana u 12 dana juna 2022. i na kraj prenaporne klupske 2021/22 sezone činila besmislenim, onda su se ova dva posljednja, igrana od 21. do 27. septembra, nametala kao nužnost i, praktično, posljednje provjere pred spektakl u katarskoj pustinji. Izabrani nacionalni timovi će za okupljanje, obnavljanje timskog duha i „pripreme“ pred učešće na 22. prvenstvu planete imati samo 7-8 dana, jer FIFA-ine su glavonje, znate već, napravile presedan i predstojeći Mundijal zakazale za (samo u pustinji ugodne) novembar i decembar. A klupske sezone i sva UEFA-ina takmičenja se, naravno, moraju odigrati i završiti do narednog ljeta. I teško da će se iko od reprezentacija što u sastavu imaju većinu igrača sa evropskom radnom vizom u tih par dana pred sami početak SP odlučiti za generalnu probu. Premalo vremena za oporavak, slučajne i/ili (ne daj Bože) fatalne povrede nekog od ključnih reprezentativaca koje se ne bi imale kad zaliječiti – preveliki su rizici na koje će slabo ko od selektora pristati. Na kraju je i ova, netom okončana Liga nacija nekakvo takmičenje, pa osim što odmjeravaš snage sa sebi ravnima i testiraš se pred najveći i najbitniji nogometni događaj, ti i osvajaš/gubiš neke bodove, popravljaš ili kvariš svoj FIFA koeficijent, plasiraš se na Final Four LN (juni 2023.), ligu A ili pak ispadaš u ligu B.

Stoga sinoć u Bragi, na primjer, duel Portugala i Španije nije bio samo još jedan u nizu iberijskih derbija gdje zbog krajnjih 0:1 Kristina neće zaplakati, a Luis Enrique na drugom kraju terena, skupa sa svojim stručnim štabom i pulenima, euforično ne proslaviti minimalnu pobjedu za plasman Španije na finalni turnir ovog takmičenja. To što je jedini gol Álvaro Morata zabio u 88. minuti i tako Portugalcima prvo mjesto u grupi 2 A Lige nacija praktično zdipio ispred nosa, još je i slađe i vrednije za Crvenu furiju. Potvrda da reprezentacija Španije i danas, kada više nema najbolje igrače na planeti kao prije desetak godina, ima šta da kaže i traži u konkurenciji najjačih svjetskih reprezentacija. Atest da u Kataru nije bez šansi.

Engleska se, pak, fudbalska javnost imala oko čega zabrinuti. Grozan učinak od čak pet vezanih utakmica u grupi 3 Lige nacija bez pobjede (2 remija i 3 poraza) doveo je do ispadanja Tri lava u društvo B ligaša, a poljuljano povjerenje u selektora Southgatea, njegove odluke i izbore tek je blago zataškano nakon preksinoćnjeg uzbudljivog klasika (3:3) protiv Njemačke na Wembleyju. Aktuelni viceprvak Evrope i četvrtoplasirani iz Rusije 2018. trebao je i u Kataru biti jedan od favorita za najviši plasman, no nakon ovakvih podbačaja i lutanja u Ligi nacija, u to više niko na fudbalskom Ostrvu ne može biti siguran. Sličan se koks loži i u Njemačkoj. Ne možeš gubiti od Mađarske u Leipzigu (0:1) i dopustiti da se za prvo mjesto u grupi na kraju bore Nemzeti Tizenegy i Azzurri, dvije reprezentacije koje Katara (osim na televiziji) vidjeti neće, pa da te tamo neko ozbiljno shvati i povjeruje da možeš do pete titule prvaka svijeta. Iz današnje se perspektive trijumf Elfa na predstojećem Svjetskom prvenstvu čini „nemogućom misijom“, ali…

Ako je prvo mjesto u grupi 4 i plasman na junski Final 4 holandskom Oranjeu obezbijedilo dobar vjetar u leđa i dizanje samopuzdanja u višegodišnjoj misiji vraćanja holandskog nogometa u evropski i svjetski vrh, onda se i za Belgiju i za Poljsku, pa i posljednjeplasirani Vels može reći da su ova dva kola iskoristili da vide gdje su, šta su i kako su na dva mjeseca pred SP.

Hrvatska je, s druge strane, takmičenje u grupi 1 okončala sjajnim pobjedama, nad Danskom u Zagrebu i Austrijom u Beču, koje su joj obezbijedile prvi plasman na završni turnir najmlađeg UEFA-inog reprezentativnog takmičenja, a to nije malo. U susjedstvu se opet rasplamsava predmundijalska euforija i sad već u zemlji svjetskih viceprvaka niko ni ne sumnja da je ovaj sastav Vatrenih spreman da u Kataru ponovi ili barem podsjeti na rusku bajku iz 2018. „Nismo više ‘dark horse’, legitimna smo svjetska sila“, hvale se Hrvati i tu im, sve i da hoće, teško iko može proturječiti ili pera odbiti. Nakon junskog kraha (0:3 sa Austrijom u Osijeku) na početku ove A Lige nacija, Dalićevi izabranici su spojili 1 remi i 4 pobjede, pa su im uvijek opasni Danci na kraju morali čestitati, a aktuelni svjetski prvaci Francuzi čak i zahvaliti što im pomogoše da nauštrb Austrije sačuvaju status A ligaša.

E, ako je boravak i uspješno „poslovanje“ u svjetskoj i evropskoj fudbalskoj eliti za hrvatsku reprezentaciju već stvar kontinuiteta, onda je impresivan proboj reprezentacije Srbije, preko Norveške, Slovenije i Švedske u A Ligu nacija, nešto „novo“, dugo čekano i praktično nezamislivo ostvarenje sve do sjedanja Dragana Stojkovića na tvrdu i kvrgavu selektorsku klupu Orlova. „Svete, ti se sledeći spremi za moćnu Piksijevu družinu!“, poručuju srpski mediji, koji (s pravom) slave sinoćnji trijumf (2:0) u Oslu, subotnje metenje Švedske u Beogradu (4:1) ili, pak, fantastičnu, životnu formu Aleksandra Mitovića koji osim u svom Fulhamu spojeno zabija i u reprezentaciji (4 gola u dvije uvjerljive pobjede nad Skandinavcima). Srbija pod Piksijem igra efikasan, napadački, ali i odgovoran fudbal i osim što je potpuno zasluženo sebi obezbijedila učešće u narednoj A Ligi nacija, zagolicala je maštu i rasplamsala strast navijačkog puka pred Katar. A tamo bi se, u najavi, mogla napraviti mnogo ljepša fudbalska priča nego ona koju Orlovi nisu uspjeli ispisati u „majčici“ Rusiji prije četiri i po godine.

Lignit

Reprezentacija Srbije zaparavo je i jedina evropska učesnica predstojećeg SP-a koja je ovu Ligu nacija morala igrati u B konkurenciji. Tvrdi i, manje-više, podjednaki rivali u grupi 3 te lige omogućili su čak i „napaćenoj“ reprezentaciji Bosne i Hercegovine da uz malo sreće i dobru bodovnu zalihu iz juna, kolo prije kraja takmičenja obezbijedi prvo mjesto u grupi koje znači plasman u elitnu LN, drugi šešir na spominjanom žrijebu u Frankfurtu, te zagarantovan baraž u kvalifikacijama za naredno EP.  Tih mršavih, ali i vrijednih 1:0 protiv Crne Gore u Zenici, međutim, dobro je (po starom, groznom i već dosadnom bh. običaju) nekoliko dana kasnije devalvirano i zgužvano ubjedljivim (1:4) porazom u Bukureštu, ali ovoga puta bez fatalnih posljedica za konačan rezultatski uspjeh.

To što je, nakon svega u duelima protiv Hrabrih sokolova i Tricolora viđenom, lakše pronaći suhu krpu na dnu mora nego vidovnjaka-naivca sa jasnom vizijom Zmajeva u Njemačkoj 2024 nije problem mrmonja u i oko N/FSBiH. Njima je u njihovom korumpirano-taldžijsko-mešetarsko-menadžerskom polusvijetu fudbalskih analfabeta zapravo ekstra, nikad bolje. Problem ima tek ona populacija koja neutješno voli najljepšu igru i ne želi vjerovati da „neko tamo“ dogovara „prijateljsku“ s Rusijom, a repki i zemlji koju predstavlja želi „sve najbolje“. Tu je priči o bilo kakvom sportskom smislu i uspjehu reprezentacije, realno, kraj. A možemo se nastaviti varakati da je sve normalno i da nam malo fali za novi „uzlet“ i plasman na završnicu jednog velikog takmičenja. Čak je i u zemlji apsurda kakva je ova teško očekivati da ćeš sijanjem zla žnjeti dobro. Ali, eto, sačekajmo. Hajde da još jednom, po ko zna koji put u zadnjih četvrt vijeka, vidimo već viđeno.

Osim Bosne i Hercegovine i Srbije, plasman u narednu A Ligu nacija izborili su (po prvi put) Škotska i Izrael i bez obzira što će u najjačoj konkurenciji (vrlo vjerovatno) biti „kanta za nabijanje“, njihovi navijači, a i fudbalski savezi moraju biti zadovoljni. Slovenci su, pak, sretni što su u grupi 4 B Lige nacija osvojili treće mjesto i u niži rang gurnuli Švedsku, koja je tako u četiri i po godine, nakon četvrtfinala SP u Rusiji i osmine finala EURO 2020 kroz dva LN ciklusa iz prve propala u treću evropsku ligu. Iz C Lige nacija u društvo drugoligaša vratile su se Grčka i Turska koja i dalje stiže izgubiti na Farskim ostrvima (0:2) ili kući protiv Luksemburga jedva iščupati bod (3:3). Za Kazahstan je, pak, prvo mjesto u konkurenciji Azerbejdžana, Slovačke i Bjelorusije i prvi plasman u B Ligu nacija golem, vjerovatno i najveći uspjeh u 28-godišnjoj povijesti tamošnjeg reprezentativnog fudbala.

Kvaratskhelia i Saračević

U Kazahstanu susjednoj Gruziji se, ipak, piše neka druga, malo dublja i ambicioznija priča. 16 (od maksimalno mogućih 18) osvojenih bodova u konkurenciji Sjeverne Makedonije, Bugarske i Gibraltara nije iznenađenje za one koji prate progres najpopularnijeg sporta u ovoj bivšoj sovjetskoj republici. Poraz u finalu doigravanja za plasman na prošli EURO (0:1 protiv S. Makedonije u Tbilisiju) nije obeshrabrio gruzijske fudbalske pregaoce, a kako u posljednje vrijeme stasavaju pravi igrački biseri poput 21-godišnjeg Khviche Kvaratskhelije (5 golova u 7 nastupa za Jvarosnebi tokom 2022, 4 za Napoli u 7 kola tekuće Serie A sezone), ne bi bilo neko spektakularno iznenađenje ukoliko Gruzijci kroz predstojeće kvalifikacije ili bar kroz već obezbijeđen baraž ostvare plasman na naredno prvenstvo Evrope i tako se po prvi put nađu na jednom velikom turniru.

No, teško izgovorivo ime i prezime krilnog napadača, kao i ostalih reprezentativaca Gruzije ostavimo za neke druge, buduće i (nadajmo se) ako ne spektakularne, onda barem zanimljive i neobične fudbalske priče. Neka tako (zasad) bude i sa 22-godišnjim Muhammedom Chamom Saračevićem, ofanzivnim veznjakom francuskog Clermonta koji je za rođendanski poklon od selektora Rangnicka u bečkom porazu protiv Hrvatske dobio priliku za debi u nacionalnom dresu zemlje u kojoj je rođen.

O tome šta će ponuditi i kako će se u svijetu vrhunske ‘dbale snaći ovaj Austrijanac bosansko-senegalskih korijena vrijedilo bi, u dogledno vrijeme, „naložiti ćumur“. Što više kalorija – to bolje.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje