Latifić: Michel Platini, lice i naličje

Sudijska nadoknada

Teško bi se, sve i da se duboko zaroni u preobimni historijat najljepše igre, mogla naći priča slična onoj koju je ispisao Michel Platini. Od čađavih ulica malog Joeufa 1950-ih do najsjajnijih zvijezda bogatog i posebnog fudbalskog neba 80-ih, pa u blato septičke jame korumpiranosti UEFA i FIFA malverzacija 2010-ih, ova je nogometna figura prošla na poseban i specifičan način. Gradeći mit o sebi u najljepšem mogućem, pa rušeći ga u „najofirnijem“ maniru. Mit o „Le Roiu“ kao igraču, u stvari, nije bio mit. Realnost je u prvoj polovini 80-ih govorila da je bio jedan od (do tada) najvećih koji je kročio na travnatu površinu od 105 x 68 metara, te da je kao istinski fudbalski poeta bio obožavan. I to u skoro svakom kutku nogometne planete.

U mali industrijsko-rudarski gradić na sjeveroistoku Francuske, na po 30-ak kilometara od Metza s južne i luksemburške granice sa sjeverne strane, „Platoche“ je stigao 21. juna 1955. Plod je ljubavi italijanskih doseljenika imao sreću da mu roditelji u Joefu drže „Caffe des Sportifs“, popularno okupljalište lokalnih fudbalskih „bolesnika“, pa je ‘dbala vrlo brzo postala strast i preokupacija malenog Michela. U mjesni ga je AS Joeuf otac Aldo (nekoć i sam poluprofesionalni fudbaler) upisao vrlo rano, a sa 16 godina Platini junior je vršnjacima iz obližnjeg, puno većeg i poznatijeg FC Metza očitao lekciju u okviru Kupa Francuske za mlađe kategorije. Povreda, te ustanovljeni problemi sa srcem i disanjem su ga spriječili da debituje za omiljeni klub svog djetinjstva, pa ga je Aldo odveo u svoj, 50-ak kilometara južniji, AS Nancy.

Od rezervnog tima do debija za prvi (3. maj 1973. protiv Nimesa), preko ozbiljnih povreda (nožni zglob, dvostruki prijelom lijeve ruke) i ispadanja u Ligue 2, pa do izbacivanja slavnog Saint-Étiennea iz Kupa i povratka u društvo najboljih francuskih ekipa, Michel je prošao napredujući i sazrijevajući kao igrač. Vježbajući sa tadašnjim golmanom Nancyja Moutierom na treninzima, koristeći gumene lutke umjesto živog zida, Platini se već tad isprofilisao u jednog od najboljih izvođača slobodnih udaraca u plavo-bijelo-crvenom „Heksagonu“. Uskoro će u tom, a i mnogim drugim segmentima najpopularnijeg sporta postati i najbolji na svijetu, no trebale su se još neke stvari, u međuvremenu, dogoditi, osvojiti, poklopiti.

S olimpijskom će reprezentacijom Francuske učestovati na OI 1976. u Montrealu, za A selekciju debitovati u kvalifikacijama za SP 1978 u Argentini, a sa „Les Chardonsima“ svoj i klupski vrhunac doživjeti 1978. kada je na Parku prinčeva osvojen prvi i do dana današnjeg za AS Nancy-Lorraine jedini Kup Francuske. Na Mundijalu u Argentini „Les Bleus“ neće otići dalje od prvog kruga takmičenja, no tadašnji je izabrani tim najboljih francuskih fudbalera bio usred smjene generacija i još uvijek nedovoljno kvalitetan za veća dostignuća. Ni Michel nije baš briljirao na svom prvom SP-u, ali neke su partije i golovi još tokom pripremnih utakmica, poput one protiv Italije i Dine Zoffa u Napulju, skrenuli pažnju na kovrdžavog dvadesettrogodišnjaka sa brojem 10 na leđima. Agenti i klubovi puno većeg imena i reputacije od Nancya zainteresovali su se za darovitog playmakera kakvog Francuska nije dala nikada do tada. Zeleni dres Saint-Étiennea, najjačeg francuskog kluba u 70-im se nametao kao pravilan i logičan izbor, mada su ga navijači na Geoffroy-Guichardu poslije blijedog nastupa u Argentini posebno kinjili i imali „na piku“.

Iako je tokom te tri (1979-1982) godine sa „Les Vertsima“ bilo nezaboravnih evropskih partija poput one protiv PSV-a ili navijačima splitskog Hajduka i FK Sarajeva posebno omraženog HSV-a, klupski cilj povratka u evropski vrh, pa ni ostajanje na francuskom tronu (tek jedna titula prvaka iz sezone 1980/81) nisu postignuti, te je razlaz sa „Zelenima“ bio neminovan i ne previše tragično shvaćen na obje strane. Sjajni nastupi za reprezentaciju pak, u kvalifikacijama za naredno SP, a posebno oni kojima je obilježio 12. svjetsku smotru najboljih u Španiji, omogućit će mu da nakon istih bukvalno bira dres kojeg će evropskog klupskog giganta obući.

Tad se nekako u mom, a i slučaju većine te teenagerske generacije javila ljubav prema „Mišku“. Ta elegancija, opuštenost, vizija, fudbalska inteligencija i savršena preciznost pasova i slobodnjaka nisu imali premca, niti, u to vrijeme, nekoga s kojim bi ih se dalo uporediti ili povezati. Nikog osim Platinija. Ta srčanost i ljubljenje lopte prije izvođenja penala u polufinalu sa SR Njemačkom postat će jedan od načina kojima će nam igrači širom planete godinama kasnije pokazivati da su izvođenja 11-eraca „više od lutrije“, a nogomet „više od igre“. Čak će i taj nesretni, nezasluženi poraz od „Pancera“ postati uzor u tome kako se dostojanstveno nositi sa sportskim neuspjehom i tragedijom. Kako biti gospodin na terenu, pa i izvan njega.

Valjda je i zbog toga francuski kralj zaslužio da na evropski fudbalski prijesto zasjedne dvije godine kasnije na tako impresivan i bajkovit način. Desetku Juventusa naslijedit će od Irca Liama Bradyja, a sastav „Stare dame“ (Zoff-Gentile-Cabrini, Bonini-Brio-Scirea, Bettega-Tardelli-Rossi-Platini i Boniek) već će u sezoni 1982/83 i tokom prvog (neuspješnog) pohoda ka tituli klupskog prvaka Evrope znati i u po’ dana ili noći izdeklamovati svi fudbalski sladokusci širom Starog kontinenta. 27. decembra 1983. Michel Platini će uvjerljivo (110 glasova), u konkurenciji Kennyja Dalglisha (26) i Allana Simonsena (25) osvojiti svoju prvu „Zlatnu loptu“, tek drugu (prvu je dobio Raymond Koppa 1958.) za francuski fudbal uopšte, a ikona „Bianconera“ i italijanske Serie A će ostati sve do kraja igračke karijere, četiri godine kasnije. Titulu pobjednika, te najboljeg strijelca najjačeg i najpopularnijeg nacionalnog šampionata u Evropi tih godina s Juventusom će osvojiti naredne, 1983/84 sezone i tako na najbolji način najaviti svojevrsni vrhunac karijere, EURO 1984 u rodnoj Francuskoj.

U tih će 15 dana juna Platini u Parizu, Nantesu, Saint-Étienneu i Marseilleu demonstrirati takvu dominaciju i superiornost kakva teško da se vidjela i na jednoj završnici velikog takmičenja prije, a ruku na srce i poslije ovog prvenstva Evrope. Uz neponovljivi „Le Carré Magique“ (Fernandez-Tigana-Giresse-Platini) na sredini terena, čvrstu odbranu (Bats-Amoros-Domergue-Bossis-Batiston) i znalačko vođenje Michela Hidalgoa sa klupe, Francuzi će upisati 5 sjajnih pobjeda među kojima se posebno ističe ona u polufinalu protiv Portugala kao fudbalski classic za sva vremena. Platini će na turniru zabiti nevjerovatnih 9 golova, te postaviti rekord koji ni do današnjih dana, bez obzira što se u međuvremenu broj učesnika završnice EP-a utrostručio, nije oboren. Savršeni hattrick (lijevom, desnom i glavom) u Saint-Étienneu protiv Jugoslavije nije u našim krajevima tada bio razlog za frustraciju navijača. Prije za divljenje i poštovanje, iako je postignut protiv Veslinovićevih izabranika koji su samo na tom meču, te ‘84, ličili na ozbiljnu fudbalsku reprezentaciju.

Ubrzo su priliku za susret s „fudbalskim Titom“ izbliza, kao i za gledanje te cijele fantastične generacije „Tricolora“ uživo dobile i Sarajlije. Trećeg aprila 1985. na Koševu su aktuelni prvaci Evrope trebali odigrati meč grupe 4 kvalifikacija za Mundijal u Meksiku. Dan ranije, na pomoćnom terenu Olimpijskog stadiona, onom koji je 7 godina kasnije morao biti pretvoren u groblje, „Les Bleus“ su imali trening i skoro 5.000 lokalaca okupilo se oko terena. Jedna je lopta u tom francuskom zagrijavanju otišla izvan granica igrališta, a nekako je se dokopao Boško, Rom i lokalna, nedovoljno opjevana i spominjana legenda sa Gorice. „Šta je Tiganaaaa?!“, derao se Bole propet na gelender uz aut liniju dok mu je tamnoputi Jean Amadou, s osmijehom na licu, sugerisao da mu loptu vrati. „Jedeš mi .urac i ti i Platiniiiii!“, prodera se Boško, pa loptu punim nabi u zrak, a okupljena gomila kibicera oduševljeno skoči u talase ushićenja, smijeha i odobravanja. Sutra je na punom Koševu nestajalo struje, golova nije bilo, a upamćeno će ostati i da je u inspekciju terena, na sat i po’ prije utakmice centarfor Nantesa i najbolji strijelac te sezone u Ligue 1 (28 golova), Vahid Halilhodžić, izašao u Armanijevom odijelu. Svi ostali YU reprezentativci su morali biti u trenerkama.

„Platoche“ će te godine sa Juventusom stići i do titule klupskog prvaka Evrope na nesretnom Heyselu, a 2 Scudetta (1983/84 i 1985/86), Kup kupova (1983/84), Evropski Superkup (1984) i Interkontinentalni kup (1985) učinit će ga jednim od najboljih fudbalera koji su ikad obukli crno-bijeli dres torinskog velikana. Tri vezane „Zlatne lopte“ (‘83, ‘84. i ‘85) i najboljim evropskim igračem svog vremena.

Svjetska fudbalska kruna ostala je ipak nedosanjani san i na Svjetskom prvenstvu u Meksiku gdje su Francuzi ponovo poraženi od Nijemaca u polufinalu, iako su nas prethodno, u četvrtfinalnom dvoboju sa Brazilom u Guadalajari, počastili sa još jednim fudbalskim „klasikom“. Osipanje u sastavu i kvalitetu danak je uzelo već u kvalifikacijama za EURO 1988 (Francuzi na kraju završili kao treći u grupi, iza SSSR-a i DDR-a), pa je 29. aprila 1987. protiv Islanda u Parizu po posljednji put obukao reprezentativni dres. Stvarni će mu oproštaj od igračke karijere biti organizovan u Nancyju idućeg proljeća, a fotografija sa tog revijalnog susreta Francuske i „Ostatka svijeta“, posebno natpis na Maradoninom dresu, i danas izgleda(ju) poprilično bizarno.

Uslijedila je četverogodišnja i prilično neuspješna trenerska karijera u kojoj se sa reprezentacijom nije uspio kvalifikovati za SP 1990 u Italiji, a na EURO-u ‘92. u Švedskoj doživio ispadanje u prvom krugu, pa je selektorsku klupu odlučio zamijeniti funkcionerskom, postavivši se na čelo organizacionog komiteta SP 1998 u Francuskoj. Članovi generacije „Les Bleus“ koji će se te godine popeti na fudbalski krov planete rado će isticati ulogu svog idola iz djetinjstva (Zidane: „Kao mali sam u igri sa svojim prijateljima uvijek bio Platini. Ostali su morali birati druge najbolje igrače iz tog vremena“ ili Thuram: „Dobro je da takvi igrači kao što je bio on preuzimaju uloge u višim fudbalskim instancama. On zna sve što u vezi sa ovim sportom treba da se zna“).

2007. godine je na mjestu predsjednika UEFA-e naslijedio Šveđanina Lennarta Johanssona, pa se ubrzo založio za smanjenje broja stranaca u najjačim evropskim klubovima, a manje i siromašnije pokušao zaštiti sprečavanjem transfera maloljetnih talenata u redove onih najbogatijih. „Nema nikakve razlike između plaćanja djetetu da šuta loptu i zapošljavanja maloljetnika u fabrikama“, govorio je članovima Evropske unije u februaru 2009. Prvacima fudbalski inferiornijih zemalja omogućio je lakši plasman u grupnu fazu Lige prvaka, mijenjajući putanje žrijeba kvalifikacija koje su ih prethodnih godina vodile na (obično) nepremostive prepreke trećih ili četvrtih iz Engleske, Španije, Njemačke ili Italije. Činilo se da radi pravi i pošten posao, no onda je na red došlo gombanje sa Blatterom oko predsjedničke fotelje u FIFA-i, te afera sa korupcijom 2015.

„Zinula je guzica“ ili šta li već u međuvremenu, shvatilo se da se do najviše funkcije u svijetu nogometa (i miliona šuški koje idu uz nju) neće moći samo „lijepim riječima i humanim inicijativama“ nego i nekim kvarnim radnjama, osionim nastupima (delegaciji Turske, navodno, rekao da će organizaciju EURO-a dobiti onda kada Turčin bude predsjednik UEFA-e, pa domaćinstvo EP 2016 „hladno“ dodijelio svojoj Francuskoj) i totalnim izobličenjem vlastitog lika koje je bilo očito u svakom javnom nasupu tih godina. Švicarski su ga istražitelji optužili da je od Seppa Blattera 2011. na privatni račun primio „nelegalnu uplatu od 2 miliona dolara“, a 21. decembra 2015. je skupa sa 80-ogodišnjim Josephom proglašen krivim i protjeran iz sporta na osam godina.

U maju 2018. priznao je da je žrijeb SP ‘98 u Francuskoj bio naštiman tako da onemogući duel Francuske i Brazila prije finala, a u junu prošle godine saslušavan je i u vezi sa već famoznim i oduvijek sumnjivim dodjeljivanjem Mundijala 2022 Kataru. Početkom marta 2020. Evropski sud za ljudska prava odbio je njegovu žalbu na presudu s kraja 2015, a isto je uradio i Vrhovni sud Švicarske.

„Moram sprati ljagu sa svog imena i nastaviću da se za to borim svim pravnim sredstvima“, reći će umorni, već 65-ogodišnji Michel nedavno. Nekoć fudbalski kralj Evrope i najbolji francuski igrač u prošlom, postao je tek olupina u ovom milenijumu u kojem su se i mnoge druge, od fudbala „važnije“ stvari totalno dijabolizirale, te pokazale svoje izopačeno naličje. Da u sjećanju ljubitelja prelijepe igre ne ostane tek kao lopov uhvaćen na djelu ili pak tipični Blizanac u horoskopu može, možda, pomoći i ovaj izbor biranih bravura u videu ispod. Poteza iz vremena dok je bio „Miško“.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru