Sudijska nadoknada
Kad odu oni posebni, srcu bliski ljudi koji su vam život obojili najtoplijim bojama i bili najodaniji štitonošci u borbi sa svakodnevnim izazovima koje bivstvovanje na dijaboličnoj majčici Zemlji nalaže i traži, morate se isključiti iz vremena i prostora, bar na tren. Koliko će taj switch off potrajati ovisi o mnogo stvari, ali da morske dubine i pučine Jadrana plavog, zrikavci u podne i leden val na oteklom zglobu brže vraćaju u život nije sporno ni najmanje. Tek kad zaronim bol može napolje, kroz uši i nos, pa i škrge zakržljale dvogodišnjim sušenjem na kopnu koje nam je obezbijedio sablasni žetalac zakrabuljen u Koronu. Treba jedno dva dana samo toga – skakanja na glavu, kraulanja, ronjenja, pa plutanja na vodi i sušenja na septembarskom suncu da čovjek dođe sebi i krene ka nekoj mirnoj, unutrašnjoj nirvani i luci. Treći dan već osjeća totalno opuštanje i lijepo mu je, ugodno zbog toga.
Na Prviću, nevelikom (površina 2,41 km²) i posebnom otoku u šibenskom akvatoriju, nema automobila, pa je taj mir i kad nisi u vodi nekako lakše naći i uhvatiti. Zavaljeni u udobne ležaljke, ispruženi na kamenu ili pak skriveni na nekoj od brojnih poludivljih plaža, ljudi otputuju morima u vlastitim mislima i premalo je toga, ako nisi lokalac, u šta bi te neko, a u svrhu tobože žučne rasprave, mogao uvući. Nogomet je posljednja stvar oko koje bi neko tu i u tih proteklih 5-6 dana povisio ton. O ljetu u kojem su svi ljubitelji fudbala čekali i na kraju nedočekali dan kada će Harry Kane Tottenhamov dres zamijeniti onim Manchester Cityja, nazočili Messijevom oproštaju od Barcelone, pa s nestrpljenjem čekali i pomalo krišom („Jes’ to, majke ti, i Ligue 1 počeo pratiti?!“) gledali njegov debi za PSG u Reimsu, te, između ostalog, svjedočili i Lukakuovom povratku u Chelsea, a Kristininom u Manchester United, s domaćinom Ćićom nisam prozborio skoro ni slova. Previše je bitnijih stvari od prelijepe igre stalo u posljednje skoro tri godine koliko se nismo vidjeli, pa smo se do TV „sale“ na otvorenom u lokalnoj pizzeriji spustili tek u srijedu, prvog septembra navečer kad je na programu bio duel četvrtog kola grupe H kvalifikacija za SP u Kataru. Hrvatska je u Moskvi gostovala izravnom konkurentu za prvo mjesto u grupi koje donosi učešće na narednom Mundijalu, no neke specijalne euforije oko utakmice, bar na toj prvićkoj koti, nije bilo.
Svjesni su, manje-više svi tu, a vjerovatno i širom Lijepe naše da je u nogometnoj reprezentaciji već uveliko smjena generacija na djelu i da se zamjene za neupitne world class vrijednosti kakve su bile ili pak još uvijek jesu Ivan Rakitić i Luka Modrić neće naći preko noći. Stoga je i remi bez golova na Luzhniki stadionu pristojan i vrijedan rezultat, a ako igra u kojoj nije bilo previše ljepote poluči to da na gostovanju kod glavnog rivala u grupi ostaneš neporažen, onda se nešto pretjerano nezadovoljan ni ne smije biti. E, sad što to bez velebitskog Pinokija izgleda poprilično bezidejno, ponekad i tupo, te daleko od tečnog posebna je disertacija kojom se mediji u susjedstvu bave baš svaki put kad u kockastom dresu ne bude 36-godišnjeg dirigenta i kapitena. U Hrvatskoj se, ipak, nakon reality checka kojeg je obezbijedio junski EURO 2020 polako shvata da će se u bliskoj budućnosti morati dobro oznojiti i potruditi u kvalifikacijama za velika takmičenja, a ako se na završnicama nešto veliko ne postigne i u narednih 20 godina – nije kraj svijeta. Od bronze u Francuskoj do srebra u Rusiji trebalo je proći upravo toliko.
U istom terminu ovog moskovskog, igran je strazburški duel aktuelnih svjetskih prvaka, francuskih Les Bleus i napaćenih bh. Zmajeva što već skoro dvije godine i 13 vezanih utakmica nisu pobijedili baš nikoga. Osjećaj odbojnosti kojeg nam je NFSBiH u proteklom periodu natovario na leđa i ugurao u stomak, a tiče se i tretmana nacionalnog tima, učinio je da nikakvu multimediju sebi ne organizujem, te rezultat sa La Meniau stadiona pratim isključivo na supruginom mobitelu i putem šture LiveScore aplikacije. 35. minut, 0:0?! Ne mogu da vjerujem.
Ne mogu da vjerujem jer Mbappea, Benzemu i Griezmanna od našeg gola trebaju otjerati Ahmedhodžić, Hadžikadunić i Saničanin, a bokove zatvoriti Mateo Sušić i Seo Kolašinac. Ne mogu da vjerujem da Pogba na centru neće izdominirati i za večeru smazati sve naše vezne igrače, niti da će Varane i Kimpembe dozvoliti Džeki i Demiroviću da i pogledaju prema Llorisovom golu. „Bosna vodi!“, uzvikuje društvance lokalaca za stolom ispred nas, pa mi, s obzirom da su neki od njih na privremenom radu baš u Francuskoj, dodaju mobitel na kojem ide prijenos iz Strasbourga. U toj polusmotanosti dok mi namještaju sliku i dodaju aparat prolazi vrijeme od 36. do 40. minute i telefon u ruke dobijam baš u trenutku kada se lopta nakon francuskog kornera provuče između Griezmanna i Džeke, te pređe liniju Šehićevog gola za proravnanje. „Nemoj meni dodavat“, mislim se, evo odmah smo ga fasovali kad sam ja počeo gledat.
No, za divno čudo, drugo poluvrijeme koje sam nastavio gledati tek kad su Francuzi ostali sa igračem manje nije donijelo poznati i već odavno ukorijenjeni osjećaj luzerstva i šljive pod obrazom koja te uz duele fudbalske reprezentacije BiH (skoro) uvijek čeka tu negdje, iza ugla. Bod protiv svjetskih prvaka, makar i sa igračem više na terenu u trajanju od 40-ak minuta nije mačiji kašalj, pa kada bi se i cjelokupna 25-godišnja historija domaćeg reprezentativnog nogometa protresla zasvijetlio bi u mraku kao jedan od najvećih bisera/podviga. No, već su se tri dana kasnije malobrojni gledaoci na Bilinom polju, iako je protiv Kuvajta dočekana prva probjeda nakon novembra 2019, bili u prilici uvjeriti kako nam rezerve „nisu ni za ‘urac“, a javna tajna da se mjesto u izabranom timu posljednjih godina beskrupulozno kupuje i prodaje jučer je plasirana kao vijest dana. BiH večeras (20:45) u Zenici dočekuje Kazahstan i bilo kakav rezultat osim pobjede ju gura daleko od drugog mjesta u grupi D koje u ovim kvalifikacijama vodi u baraž. Koliko će potrajati i da li će se, prije ili kasnije, i ova nada za sportskim uspjehom i afirmacijom domaćeg fudbala ispostaviti lažnom zavisi i od Ivayla Peteva i njegovih izabranika. U bh. slučaju, nažalost, ne samo i isključivo od njih.
Kvalifikacije za katarski Mundijal igraju se širom planete, pa kad vaši večernji obredi i preokupacije prestanu biti uživanja u mediteranskim mirisima, ružičastom krajobrazu i promatranju tonjenja Sunca u Adriatic, palite televizore u svojim sarajevskim nastambama gdje se, između ostalog, žurite raspakovati i sve spremiti kako biste u miru mogli pogledati najveći mogući reprezentativni derbi. Brazil i Argentina su u nedjelju, petog septembra na Areni Corinthians trebali odmjeriti snage u okviru zaostalog, 6. kola CONMEBOL kvalifikacija, ali je utakmica pred praznim stadionom zbog bizarnih razloga prekinuta već u šestoj minuti.
Istovremeno poželiš da se teleportiraš nazad na morski žal, da tvoj jedini interes opet bude izlaganje napaćenog nožnog palca blagu maestralčiću, banjanju i suncu. Povratak kopnene boli ti malo ublaži interesantan duel Švicarske i Italije u Baselu, no, opet nešto fali. A to nešto teško da ćeš naći sutra i u svoj izvitoperenosti, šarenilu i opskuri St. Mary's stadiona u Entebbeu gdje domaća Uganda i gosti iz Malija biju svoj CAF kvalifikacioni boj. Prazni i nerijetko „čudno“ dizajnirani afrički stadioni nas opominju kroz kakvu kataklizmu čovječanstvo još uvijek prolazi, pa kad se baš svaka kvalifikaciona utakmica, kojih je ovih dana na TV ekranima bezbroj, i ne isprati sa maksimalnom pažnjom i interesom, ne smiješ kriviti sebe.
Postoje i neke bitnije stvari od toga ko će igrati na narednom Svjetskom prvenstvu. Ili je to samo privid dok mi se koža i ovo malo preostale „perikice“ još uvijek osjete na morsku sol?