foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Fisovanje

Sudijska nadoknada

prvi dio

Dok smo se u jesen 1983. i proljeće 1984. skoro stalno igrajući prijateljske mečeve u FIS-u spremali za školsko prvenstvo, primijetili smo da se nešto čudno dešava sa Đurom. Od golgetera i centarfora koji je i kad ga nije išlo našem najboljem igraču Meši mogao poslužiti kao matinela, ili s njim u napadu pravovremeno odigrati dupli pas, dobili smo indisponiranog i odsutnog igrača kojeg „niko ne razumije“. Stajao bi na centru, grickao nokte ili buljio u vrhove jablanova kraj aut linije, popravljajući masne repove na glavi u koje mu se bila pretvorila mladenačka frizura. Nakon niza utakmica u kojima je bio najslabiji i (praktično) igrač manje na terenu, ostatak ekipe je odlučio da ga izbaci iz tima i s obzirom da smo već postali „mrtva raja“ nije bilo lako saopštiti mu tu tužnu vijest. No, Lepinjici kao da je bilo svejedno. U to vrijeme zaintrigiraše ga uradci Françoisa Truffauta i drugih majstora pokretnih slika, pa je visio u obližnjoj Kinoteci ne libeći se da zbog tog „naučnog rada“ počesto i „zalufta“ sa nastave.

Ilija, Buncol i prokleti penali

U prvih šest III-6 je, tako, upao Ilija koji je znao dovoljno lopte, ali je (za razliku od slavonskog sidraša) bio raspoložen za trčanje i igranje u oba pravca. Najveći mu je hendikep bio što je stanovao u Hrasnici, pa je na jutarnje termine u FIS-u (koji su zahvaljujući spojenoj popodnevnoj smjeni u kojoj smo proveli kompletan III i IV razred srednjoškolskog obrazovanja jedino bili izvodivi) teško stizao. Nekako smo se ipak snalazili, a u tim “pripremnim“ mečevima smo par puta i po teškoj kiši znali snage odmjeriti i sa starijim od sebe. IV-4 je važio za najluđi razred svoje generacije, pa kako je u istinskoj galeriji likova što ubrzo će se raspršiti na sve četiri strane svijeta bio i Dado Tolj, moj drug sa Skenderije, lako smo se dogovorili za dva kontrolna meča.

U prvom je, koliko se sjećam, ostalo neriješeno, a u drugom smo ih po pljusku i velikim lokvama u FIS-u dobili nakon „divovske borbe“ i barem 10 litara kišnice nakupljenih u mojoj plavoj, frotirnoj trenerci u kojoj sam branio. Nakon poraza razočarano-rezignirani Dado mi je dobro zakrvavljenih očiju priznao: „Sve mogu, svakoga, al’ onoga Buncola nikako. Uvijek se, niotkud, stvori tu, umelja ti se, oduzme loptu…“. Mislio je, naravno, na našeg Jandru koji se vremenom pretvorio u pravu „radilicu“ III-6, neumornog pregaoca i „indijanca“ koji bi, da se statistika tada vodila u duhu današnjeg vremena, imao najveći broj recovered balls u našoj ekipi. Izgledom je, pa i funkcijom u našem timu, neodoljivo podsjećao na Andrzeja Buncola, poljskog reprezentativca koji je u Biało-czerwoni dresu na Mundijalu 1982. u Španiji uspješno čuvao leđa Bonieku, Latu i Smolareku, a ponekad ga znao i zabiti.

Stub odbrane je bio Sale, dugokosi bek niske i čvrste građe koji možda nije bio virtuoz sa loptom, ali je skoro uvijek bio stamen i pouzdan, bez oscilacija u nastupima i ponašanju. Za nervozu i (uglavnom) pozitivan bezobrazluk u igri je bio zadužen Radoja, a odrastanje na Grbavici ga je učinilo beskompromisnim igračem koji na terenu nije davao fore skoro nikome. Posebno je bio ponosan na svoj bordo dres dugih rukava u kojem je najčešće igrao, pa bi s vremena na vrijeme, tokom ili uoči meča šepureći se pokazivao na veliku trojku na leđima govoreći „Koka Kapetanović!“. Meša je igrao za mlađe kategorije Pofalićkog, jedini od svih nas „uličara“ aktivno trenirao i igrao prave, 11 na 11 utakmice po zguljenim pomoćnim terenima Grbavice i Koševa, te po ledinama oko Sarajeva. Naravno da smo zbog toga od njega i najviše očekivali, a protivničke se se ekipe uvijek trudile da „ukliješte“ baš njega kako bi se sa ostatkom III-6 lakše obračunale. U to prvenstvo škole, koje se u FIS-u igralo nekad u aprilu 1984, smo krenuli spremni i vjerovali da možemo daleko dogurati.

Generacija godinu dana starija od nas nije imala baš neku posebnu ekipu od koje bi strahovali. Bio je razred Amara Osima (IV-11, ako se dobro sjećam) i onaj Salke Smajiša (darovitog juniora FK Sarajevo) koji su imali jednog-dva dobra igrača, ali ne i uigran tim, pa su zapeli i ispali prije same završnice turnira. Ne sjećam se više koga smo dobili u prva dva kola, stigli smo do četvrtine finala, a tu nas je čekao neugodan protivnik kojeg smo htjeli izbjeći puno više nego bilo koji razred maturanata. Bio je to III-10, trostepeni razred za kojeg su pored Sepija, koji je baš znao lopte, igrali i Cigo i Huso, dva najgora jalijaša iz naše generacije Druge gimnazije. Nekim ofirnim malverzacijama zahvaljujući, za jednog od sudija u našem duelu je postavljen Jalija, njihov „jaran“ iz jednog drugog trostepenog odjeljenja, te lik kojem se (po vlastitom „svjedočenju“) u tramvaju jednom prilikom desilo da neka treba zbog naglog kočenja izgubi ravnotežu, pa ga, u pokušaju da ostane na nogama stisne za mišku. „Ah, oprosti, molim te, nisam znala da imaš gips na ruci“, rekla mu je, navodno. Uglavnom, ta spodoba koja se u loptu razumjela koliko i u podvodni svijet Mramornog mora, je pred kraj drugog poluvremena i pri teško izborenih i neizvjesnih 0:0 izmislila penal za III-10 jer je lopta, kao, dotakla Saletovu ruku dok je sapleten ležao na zemlji. Skočili smo k'o obadi („Kakav penal, jesi normalan?!“, „Eki penal?!“, „Ma, mrš u PM!!!“…), no nepostojeći penal bi se i izveo da nije bilo Radojinog starijeg druga iz Koreje, ekipe obližnjeg sarajevskog kvarta za koju je i Radoja u Ligi mjesnih zajednica povremeno nastupao. Taj je lik, srećom, postavljen za drugog sudiju našeg četvrtfinalnog meča, pa je sporni penal poništen, a utakmica privedena kraju sa početnim rezultatom.

Na kraju su nam, ipak, već drugu godinom zaredom, dohakali penali. Po pravilima su izvođena po tri udarca sa sedam metara, no kako su Jandra i Meša u prve dvije serije promašili, a izvođači III-10 bili precizni,  u polufinale malonogometnog prvenstva Druge gimnazije plasirao se III-10, a moj III-6 mogao samo da se zgreje. Sjećam se da sam nakon ovog poraza bio čvrsto odlučio da prvom narednom prilikom, iako sam golman, počnem sa vježbanjem izvođenja penala. „Dosta više ovog luzerstva!“, zacrtao sam si, pa uskoro počeo sam i na prazan gol da sa sedmerca ciljam i pogađam gornji lijevi ugao gola ka zgradi MUP-a. „Zatrebat će, kad-tad“, govorio sam sebi. U finalu je III-5, opet pomiren i u svojoj najjačoj postavi (Masni na golu, Veba i Ličinka u odbrani, Crni na sredini, te Šaban i Momo u napadu) u sjajnoj utakmici sa 3:2 savladao baš III-10, pa iako smo mi prethodno ispali, bilo nam je drago zbog burazera iz III-5. Nije nam mrsko bilo ni to što je godinu dana starija generacija ostala ponižena i bez svog predstavnika u finalnoj utakmici.

IV razred i poraz u finalu

Pred kraj trećeg razreda se zbog silnih utakmica i izvještaja o njima zeleno izdanje Lutvine teke već uveliko bilo potrošilo, pa se u četvrtom prešlo na narandžasto. U njemu će ostati zabilježen i put IV-6 u sezoni 1984/85, posljednjoj, maturantskoj i onoj koja je, barem što se srednje škole tiče, bila ispisna.

Osim IV-5, aktuelnih šampiona i stalnog rivala, IV-8 s kojim smo se također družili i povremeno odmjeravali malonogometne snage, na red su došli i dueli sa IV-9 i IV-2 koje smo slabije znali, ali je pred naše posljednje prvenstvo škole bilo neophodno da se okušamo protiv što većeg broja rivala kako bismo skontali imamo li, konačno, šansi otići do kraja. Tad je nekad Meša, zbog nerazumijevanja sa Ilijom u špicu, skontao da zarotiramo pozicije, pa je Radoja prešao u napad, Ilija se povukao ka sredini, a mjesto u odbrani zauzeo „polivalentni“ i lijevonogi Jandra. Od šest preostalih četvrtih razreda samo smo IV-5 priznavali da su bolji, no u generaciji iza nas jedan se razred posebno isticao po svom potencijalu. U sastavu su imali Mešinog saigrača Antu iz Pofalićkog, Topu i Sašu Guzinu iz Sarajeva, Batu Nikolića iz Želje. Bili su ozbiljan kandidat da nastave tradiciju osvajanja školskih prvenstava od strane trećih razreda koju je prošle godine započeo III-5, no u četvrtfinalu će naletjeti na „runjav nos“ kojeg im je s Ljubom Veprom na golu podario IV-8.

Na tom posljednjem prvenstvu škole će se obresti i ekipe skupljene čisto iz zajebancije, pa će u jednoj od rezervnih postava našeg razreda mjesto zauzeti i Pseto koje se ložilo na Želju i Nikolu Nikića. Džaba se sa drvenih tribina FIS-a tog prijepodneva orilo „Nikola, Nikola!!!“, netalentovane i smotane ih je razbucala ekipa nekog od mlađih razreda. IV-5 je u sličnom fazonu oformio svoju „C“ ekipu za koju je u vunenom džemperu pokušavao braniti Nadlački i kojeg je u FIS maksuz došla gledati jedna usamljena hašišarka. Paja i Suča su se na terenu ukazali u neprikladnim, šminkerskim Ellesse i Fila trenerkama, a to što sa fudbalskom loptom baš i nisu bili na per tu, nije bilo posebno važno. U istoj je momčadi mjesto našao i timidni Storija, pa kad je u jednoj akciji nespretno pao na tvrdi beton skrušeno je prišao klupi i zamolio Crva: „E, hajd’ molim te uđi umjesto mene. Izgleda da sam slomio ruku“.

U četvrtom razredu, između ostalog, dočekaš i da ti organizuješ prvenstvo, sudiš utakmice, a pomalo i diriguješ žrijebom, pa smo tako već u startu saznali da su nam vrata ka finalu širom otvorena. U prvom kolu smo u crvenim dresovima sa uvjerljivih 5:0 isprašili simpatičnu ekipu jednog drugog razreda koja je istrčala u žutom i koju je sa printom Papetovog lika na majici predvodio Haris Kliker.

U drugom kolu je bez problema (4:0) dobijen IV-3 koji u svom sastavu jeste imao za sport multitalentovanog Nenceta, ali kao tipični „ženski razred“ ne i dovoljan broj muškaraca da bi uspio sastaviti iole ozbiljniju ekipu. U četvrtfinalu također nije bilo problema, no isti su stigli u polufinalu gdje su nam lavovski otpor pružili mladci iz II-8. Bez kompleksa i straha su protiv dvije godine starijih od sebe odigrali odlično, sačuvali početnih 0:0, te nas doveli do penala na kojima smo se, kao što već znate, spoticali prethodne dvije godine.

E, tu je na naplatu došlo ono što sam uporno vježbao nakon prošlogodišnjeg poraza. Oni su prvi promašili gol, pa je Meša zabio, pa sam uz Jukinu asistenciju (sudio meč, pa mi iza leđa njihovog izvođača sugerisao u koju će stranu pucati) odbranio njihov drugi penal, a naš ušteljeno i skoro pa „rutinski“ pospremio u golmanov gornji lijevi ugao za konačnih 2:0 i plasman u veliko finale.

S druge strane turnirskog kostura bez većih problema se probio prvi favorit, ekipa IV-5. Nakon što je IV-8 u četvrfinalu, kao što već spomenuh, favorizovanom III-6 održao lekciju iz malog fudbala i potpuno zasluženo ih savladao, u polufinalu nisu mogli protiv aktuelnih prvaka i njihova se misija na tom prvenstvu Druge gimnazije u fudbalu maja 1985. godine praktično završila eliminacijom godinu mlađih favorita iz sjene. Iako smo se u polufinalu provukli, imali smo razloga za finalni optimizam. IV-6 nije u te četiri utakmice do finala primio nijedan gol, pa je na plakatu za finale kojeg smo Jandra i ja raznobojnim flomasterima na velikom hamer papiru napravili u njegovoj sobi i koji je nekih pet-šest dana pred obračun u FIS-u krasio hol naše škole, između ostalog, pored mog prezimena stajalo i „nesavladivi“. „Ha-ha-ha, čuj nesavladivi, e vidjet ćemo to ubrzo…“, prozivali su me rivali i raja iz IV-5.

Sparno popodne i ne baš previše gledalaca na tribinama bijahu kulisa za duel u kojem smo se dobro držali. Nažalost, samo u prvom poluvremenu. Isto je završeno rezultatom 1:1, a i danas se savršeno sjećam jedne „bombe“ Crnog sa nekih devet metara koju sam, na opšte iznenađenje, mačijim refleksom uspio skrenuti u stativu i gol-aut. U nastavku smo se, kad smo prešli na gol prema MUP-u, totatalno raspali, zaklocali i u tih pola sata prestali biti sve ono što smo pokušavali prethodne tri godine. Ekipa.

Stisnuli smo ruku boljem (konačan rezultat 6:1 za IV-5), nismo nešto previše ni kukali zbog zasluženog poraza, tek rezignirano stigli primijetiti da je Ilija bio u plavo-crnoj majici sa bijelom kragnicom, iako su nam svi igrači u polju od početka turnira nastupali u crvenim dresovima/majicama. VHS snimak finala se, skupa sa improvizovanim reklamama („Livia, Livia, a-a-a-a-a“) i posjetom krojačkom salonu Šabanovog starog koji se nalazio prekoputa FIS-a, negdje u međuvremenu i tokom svih ovih godina, nažalost zagubio. Vihor prokletog rata pomest će i zauvijek sakriti i obje edicije Lutvinih teka, iako se još uvijek potajno nadam da ću ih negdje u roditeljskom stanu, makar i slučajno, uspjeti pronaći. Za cijenu ne pitam.

Poslije vojske uvijek spremni

Krajem maja smo se, tako, oprostili sa srednjoškolskim danima, a početkom augusta 1985. krenuli u 13,5 mjeseci dugo „vraćanje duga domovini“, odnosno služenje vojnog roka. To maltretiranje, koje su nam kojekakvi kompleksaši iz raznoraznih exYU zabiti, sa po dva desetarska „čvarka“ na epoletama, priredili već tokom prvih „gušterskih“ dana učinit će, ako ništa drugo, da ipak malo očvrsnemo i utegnemo se, te civilnu slobodu koju dočekasmo tek sredinom septembra 1986. naučimo više cijeniti i uživati u njoj.

U tih predugih 400+ dana sive masline, poželjesmo se i našeg FIS-a i lopte, pa smo ka našem hramu pohrlili odmah po „skidanju“. Sad više nije bilo škola i razreda, skupljali smo i sastavljali ekipe po vlastitim izborima, pa nas je bilo odsvakuda. Raznih raja i generacija koje su se međusobno manje-više poznavale i koje je, između ostalog, spajala strast za igranjem fuce na tvrdom i mjestimično ispucalom betonu ovog malonogometnog igrališta.

Skoro svako popodne obilježili bi dueli dvije ili više ekipa na tom mjestu. Jednom prilikom na početak meča je zakasnio Čusta, pa kako nas je tih dana uvijek bilo viška, neko je u jednu od ekipa uletio umjesto njega. Kirurg se, zakasnivši, smjestio na tribine i u svom stilu, pokušavao kvarno i glasno dobacivati do kraja utakmice u kojoj je trebao nastupiti, a ostao je da se suši. Bio je tu, kao i obično tih dana, jedan od pripadnika romske populacije koji je odjeven u bijelu košulju stalno ulazio na teren i tražio da i on igra. Jedva smo ga odjebali. Nakon „posljednjeg sudijskog zvižduka“, dok smo se znojni i žedni kretali ka izlazu na ulicu Musala, osvrnuli smo se na teren na kojem smo upravo „ispustili dušu“. A tamo, na centru, Čusta je nag do pasa i u svom čuvenom šorcu (za kojeg neki tvrde da je bio kožni, a drugi pak da je bio od teksasa) vrtio Romića čija se bijela košulja povijala pod lažnjacima, tunelima i petama koju mu je tadašnji student medicine i tajni vođa sarajevskih hardcoreovaca prodavao kao budali šamare. Ostao je Same još nekih dobrih 15-ak minuta sam u FIS-u, u toj bizarnoj, 1 na 1 „ševi“ i bjesomučnom guranju lopte kroz noge nesretnom „sivonji“ bjelokošuljašu. Samo bi vam preživjeli/neposječeni jablanovi uz ogradu ka Petoj gimnaziji na svom „staroentskom“, ukoliko se još uvijek sjećaju, o ovom prizoru mogli reći više pikanterija i detalja.

Na jednoj od sličnih prijateljskih utakmica sa mnom u ekipi su bili Jandra i Didi Burić. Festa je branio za protivničku. Kolutnuo sam s gola loptu ka Jandri, on se na neki volšeban i nevjerovatan način driblinzima oslobodio svih rivala i sa loptom izbio sam ispred Feste. Na drugoj stativi, sam kao duh i nečuvan ni od koga, stajao je Bure i čekao da mu Jandra doda, a on loptu sprovede u gol. No, Buncol se odlučio za vragoliju, pa je pokušao da desnom petom napuca svoju lijevu nogu od koje bi se lopta trebala odbiti, prevariti Festu na golu, te istaći kandidaturu za gol sezone te godine u FIS-u. Nije to baš najspretnije izveo, lopta se jedva dokorljala do Kemice koji ju je bez problema uhvatio, te degažirao saigračima. Buretovo zaprepaštenje i nevjerica potrajali su jedva jednu sekundu. Već u drugoj krenula je (iskrena i opravdana) pljuvačka ka mjestu gdje je stajao Jandra i začuđeno se češkao po glavi, pitajući se „Kako ovo nije ušlo?“. Naravno da je nakon meča sve bilo cool i OK, no shvatali smo da se na terenu i ne moramo svi baš besprijekorno slagati, niti razumjeti.

U tim je vremenima našeg sportskog druženja betonom FIS-a klizila čitava plejada 20-godišnjaka koji su energiju za loptu imali skoro pa svaki dan. Nabrojati ih sve, a nenamjerno ne preskočiti nekoga nemoguća je misija, pa sve one koji su još među živima molim da mi halale ukoliko ih se ovom prilikom nisam uspio sjetiti. Dakle, osim likova koje sam u prvom i ovom dijelu ove „trilogije sjećanja“ već pomenuo, u FIS-u sam u drugoj polovini 80-tih loptu udarao, za njom se bacao, te lijegao poput majmuna i u društvu Hemona, Lizdea, Čombeta, Lule, Bilija, Dede, Tumbe, Nene, Šefke, Kadića, Hadže, Šunje, Sutka… Na golovima su osim mene i Feste uglavnom bili Bake, Eko i Faćo. Ubrzo smo skontali da bi se i protiv nekih ozbiljnijih ekipa mogli okušati, te uzeti učešće u nekom zvaničnom takmičenju/turniru, no o tome i onome šta je bilo poslije rata ćemo idući put. U trećem i posljednjem dijelu ove fudbalske priče.

treći dio

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Treba i s parama znati

Latifić: Treba i s parama znati
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Ivica Budalica
Jakubović: Tavan