Sudijska nadoknada
Nije dobro, kažu, vraćati se unazad i previše razmišljati o stvarima koje su ti se desile u prošlosti. No, vjerovatno u svačijem životu postoje godine koje su bile bolje od drugih, pa ih se, pogotovo u atmosferi opšteg kolapsa kakva nas pritišće posljednjih 6 mjeseci lijepo i skoro pa nužno sjetiti. U neke je priče i periode života tako, s vremena na vrijeme, vrlo ugodno pobjeći, a što ih je više – to bolje. Nema „šuplje“ u tezi da se pravo čovjekovo bogatstvo na kraju, pri podvlačenju finalne crte, mjeri po tome koliko je toga lijepog i interesantnog doživio, a o intezitetu tih sjećanja valjda i ovisi finalni mix highlightsa s kojima se odlazi u „vječna lovišta“.
Da ste me pitali i prije 10, 20 ili 30 godina koju bih izdvojio kao jednu od najboljih, 1982. godina bi bila u TOP 3, najmanje. Početak 80-ih je za nekoga ko je završavao osnovnu, kretao u srednju školu, te bio u adolescentnom periodu „izgradnje ličnosti“ morao biti zlatan, jer toliko je toga novog i uzbudljivog bilo za otkriti, upoznati i zavoljeti da bi teško moglo stati i na sve police antičke biblioteke u Aleksandriji, prije požara. I to samo kada su muzika i film, na primjer, u pitanju.
Na fudbalskom polju, pak, barem kada je nacionalni tim bivše države u pitanju, puhali su neki novi, obećavajući vjetrovi. Nakon kraha u kvalifikacijama i neučešća na Mundijalu u Argentini ‘78, te Evropskom prvenstvu u Italiji ‘80, „Plavi“ su u kvalifikacije za predstojeće SP ‘82 u Španiji krenuli ubjedljivom (5:0) pobjedom u Luksemburgu, te teško izvojevanim, ali dragocjenim (2:1) trijumfom nad reprezentacijom Danske u Ljubljani. Bijaše to nova, darovita generacija „Hamletovaca“ predvođena Lerbyem, Arnesenom i Elkjaerom koja će par godina kasnije zaraditi nadimak „Danish dynamite“, pa je prije početka takmičenja u grupi 5 bilo za očekivati da se sa Jugoslavijom i Grčkom bori za 2. mjesto koje je vodilo na završni turnir.
Prvo je, nekako, trebalo biti „rezervisano“ za Italiju, u to vrijeme dvostrukog svjetskog šampiona i stalnog učesnika završnica najveće nogometne planetarne smotre. Vječna fudbalska velesila je kao izraziti favorit ušla i u treću kvalifikacionu utakmicu Miljanićevih izabranika koja se igrala u Torinu, a konačnih 2:0 za domaćina tog 15. novembra 1980. bit će očekivan rezultat „Čičinih“ lutanja (Jerolimov, Simonović, Šećerbegović) sa sastavom i izjavama tipa da je Hadukov Nenad Šalov zaslužio da bude u prvih 11 jer „ima pas levom nogom i ima manevar“. Sjetili smo se tih dana Miljanovih neuspjeha iz SR Njemačke ‘74, svog tog izbora sjajnih igrača koje je na tom Mundijalu imao, pa opet nije ništa (1 pobjeda, 2 remija i 3 poraza) napravio. Nije nam bilo jasno kako od tolikog broja talentovanih fudbalera koji su do svoje dvadesetosme morali igrati u domaćem prvenstvu, pa i od nemalog broja iskusnijih „internacionalaca“ nije uspio sastaviti tim koji bi izgledao bolje od tih nesretnika sa stadiona Comunale. „Demagogova“ opravdanja u stilu „znate, nije lako, ja moram da mislim šta će da mi kažu ovi iz Hajduka, Zvezde, Partizana, Dinama… Zašto njihovi ne igraju?“ nisu pila vode, ali zato jesu ostali rezultati u grupi (Grčka dobila Dansku u Copenhagenu, a Italija Grčku u Atini), kao i činjenica da je proširenje završnice Mundijala sa 16 na 24 učesnika i drugoplasiranim iz UEFA-inih kvalifikacionih grupa obezbjeđivalo kartu za Španiju.
Narednu i vjerovatno jednu od najboljih partija ikad (od onih koje sam ja u real timeu gledao) reprezentacija bivše države pružila je u Splitu, 29. aprila 1981. Krcati Poljud grmio je, uživao i tresao se pod naletima najboljeg „bh.“ napada sastavljenog tada i nikada više. Zlatko Vujović, Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić, Edhem Šljivo i Predrag Pašić su nemoćne Grke „rasterivali na buljuke“, a nakon konačnih 5:1 bilo je jasno da „Čiča“, bar kada su domaće utakmice u pitanju, ne treba da brine. Da, voljeli smo isticati i u ovakvom slučaju podvlačiti da su se Zlatko (i brat mu blizanac Zoran) rodili i 5 godina živjeli u Sarajevu, bez obzira što bi mu već na prvom sljedećem gostovanju Hajduka na Koševu ili Grbavici, gdje nerijetko je palio hladan tuš i dijelio bol, kompletnu familiju spominjali u (uglavnom) negativnom kontekstu. Tu večer na splitskoj „školjki“ tom napadu nije falio ni glavni igrač s početka kvalifikacija, a od oktobra ‘80. u sivomaslinastu uniformu zarobljeni Safet Sušić. E, ti sad skontaj kakav je to napad kad ni onakav Pape u njemu mjesta ne bi imao.
Na gostovanju u Copenhagenu (septembar ‘81.) Miljan se ipak vratio „proverenim vrednostima“ i iskustvu V. P. Pižona i Šurjaka, ali i pogodio, pa je nakon pobjede od 2:1 bilo jasno da će Juga u Španiju iduće godine otići možda čak i kao pobjednik kvalifikacione grupe 5. Iako u oktobarskom derbiju na beogradskoj Marakani pobjednika nije bilo (1:1), Italijani će sredinom novembra odigrati samo 1:1 sa Grčkom na istom onom torinskom Comunaleu, pa će ubjedljiva (opet 5:0) pobjeda protiv Luksemburga u Novom Sadu biti uvod u praznično (29. novembar) gostovanje u Atini. Imao sam sreću toj pobjedi od 2:1 na starom Karaiskakiju, čiji je travnjak bio u gorem stanju od onog kojim danas oru entuzijasti iz lukavačkog Radničkog, čak i uživo nazočiti, ali o tome nekom drugom, sličnom prilikom. Prvo mjesto u grupi ispred moćnih „Azzurra“ i plasman na Mundijal je konačno bio ovjeren.
Iako je 16. januara 1982. na žrijebu u Madridu Sepp Blatter nagovijestio u kakvog će muljatora i korumpiranu pacovčinu izrasti narednih godina, Jugovići nisu imali na šta da se žale. Domaća Španija jeste bila neugodan i u to vrijeme već stalan rival, ali imena debitantske Sjeverne Irske ili honduraških „Los Catrachosa“ nisu izazivala baš nikakav strah, pa je u poznatom, „lako ćemo“ ili pak „niko kao mi“ maniru/rezonu euforija mogla da krene. Do 13. juna i početka prvenstva već su nas mnogi, čak i strani, nepristrasni novinari vidjeli bar u polufinalu, među 3-4 glavna favorita. 
U međuvremenu će se, ipak, desiti neke stvari koje će od „napuhanih purankovića“ i „evropskih Brazilaca“ do starta takmičenja učiniti „mlohave ćune“ što izdat će nas sve. Na spisku se konačnom nije mogao naći Baka Slišković kojeg je nekoliko mjeseci pred Mundijal u prvenstvenoj utakmici na Karaburmi polomio i na duži period onesposobio Đorđe Serpak, a Marku Mlinariću i Zlatku Kranjčaru iz te godine šampionskog Dinama se pretpostavilo jednog Zvonka Živkovića (Partizan) ili veterana Juru Jerkovića (FC Zürich), na primjer. Neko je gurao visoke i nezgrapne Jovanoviće i Jerolimove na spisak 22 „najbolja“, a iako su na njega ušli, Mundijal će naposlijetku sa španskih tribina odgledati Predrag Pašić i Stjepan Deverić, dva vjerovatno najuzbudljivija mlada napadača domaće lige u to vrijeme. Miljaniću je neko „suknuo“ da je klima na Paliću slična onoj koja ga čeka u Zaragozi i Valenciji, pa je na jednomjesečnim pripremama kraj tog ravničarskog jezera pri Subotici igrače moždio svakodnevnim treninzima po zvizdanu i fiks idejom da ne odigra nijednu međunarodnu prijateljsku/pripremnu utakmicu (?!). Ufurala je i afera sa kopačkama (Puma ili Adidas), pa je 0:0 sa S. Irskom, 1:2 sa Španijom i nedovoljnih 1:0 sa Hondurasom bio rezultat kao iz najgore noćne more, ali i kao logičan slijed događaja koji su prethodili ovom učešću „Plavih“ na najvećem takmičenju.
Čarali smo i barali tokom tih 8 dana i 3 meča u kojima se poput leda na vrelom hispanskom suncu topila nada da ugledat ćemo bar drugi krug takmičenja, polufinale da ne spominjemo. Protiv „Norn Irona“ se početna svečarska atmosfera u krugu najbližih pretvorila u jalovi i frustrirajući remi, protiv domaćina se na Mestalli nije moglo zbog sudije Sørensena, iako je sastav ispred TV ekrana bio pojačan i za pokojeg nabrijanog vršnjaka iz komšiluka. Na „psihodeliju“ protiv „Apokaliptovaca“ se bježalo u sobu tad najboljeg prijatelja gdje smo se nas dvojica krivili, vrištali ili ostajali nijemi dok je Dragan Pantelić skidao zicere rivalima, tražio izmjene, a „Čiča“ se rezignirano znojio i pretvarao u blijedu krpu kraj klupe na Romaredi. Sutra su nam u Valenciji domaćini i Sjeverni Irci „skuhali čorbu“ i učešće YU reprezentacije na tom Mundijalu bilo je gotovo prije nego što je zapravo i počelo.
„Idemo na more“, rekao je stari, pa iako mi se informacija o odlasku na plavi Jadran u po’ Mundijala, a uoči početka Españe ‘82 nije sviđala, sad kad su „Plavi“ ispali bilo je najbolje ispariti se iz Sarajeva i žuč zbog neuspjeha prosuti u nekim akvamarinskim dubinama, a ne ispred zgrade ili pak negdje u gradu s rajom gdje bi se skoro uvijek „pofajtali“ oko toga ko je više razočarao, Pape ili Pižon. U Španiji je u tom prvom krugu bilo dosta toga da se vidi, a neke je timove poput egzotičnog i hrabrog Kameruna, sjajnog Alžira kojem su Nijemci i Austrijanci u Gijónu složili kajlu sličnu onoj koju smo mi „popušli“ u Valenciji, ili možda ponajboljeg Brazila ikada (osim Peleovog iz 1970.), valjalo zauvijek spasiti u srcu i memoriji. N'Kono-Kaham-M'Bom; M'Bida-Onana-Kunde; Aoudu-Abega-Milla-N'Guea i Bahoken iliti „Kamerun ‘82“ bila je tajna, ljubavna šifra koju sam dijelio samo sa najdražim osobama, a i dan-danas je jedan od rijetkih sastava koje mogu iznebuha, u pola 3 ujutro da me trzneš, izdeklamovati u cugu. Bilo je i jake, brze poljske konjice sa Bonikeom, Smolarekom i Latom, opake Belgije sa Ceulemansom, Vandenberghom, Coeckom. Maradonin prvi Mundijal u ekipi tad aktuelnih svjetskih prvaka je plesao na rubu između genijalnosti i nekompatibilnosti, a zbog svježe završenog rata na Falklandskim otocima bilo je interesantno vidjeti da li će im se putevi u drugom krugu ukrstiti sa mrskim engleskim neprijateljima. Sve sam to i još mnogo detalja htio ispratiti u drugom, mirnijem okruženju, a igra je sudbine htjela da to bude TV sala/trpezarija tadašnjeg odmarališta zagrebačkog Tempa (danas Hotel Kristina) u Vodicama.
„Za koga ćemo navijati sad?“, upitao me je dok smo se već prvog dana na moru, sami u sali, namještali gledati neku od utakmica drugog kruga SP-a koji se također igrao po grupnom sistemu. Imao je nekih 35 otprilike, riđosmeđu bradu i minđuhu u uhu, tipični zagrebački naglasak. Ni dolazak na odmor sa mladom suprugom i tek rođenim djetetom nije ga mogao odvojiti od najvažnijeg sportskog događaja te godine, a kako ispred TV-a u ranim popodnevnim satima (ponajviše zbog ranog ispadanja Juge) nije bilo skoro nikoga, shvatio sam da će upravo on biti moj glavni pajtos u ostatku Mundijala. „Ne znam, možda Francuzi…“, odgovorio sam sramežljivo sa svojih skromnih 16. „Ti to zbog dresova?“, namignuo je „Brada“, nabacio kez, a ja se počeo (kao) pravdati: “Pa, malo… Eto, gledao sam protiv Austrije (1:0) nisu bili loši. Imaju Platinija, lijepo i mekano igraju, malo liče na nas. A nisu favoriti“. „To se slažem“, uzvratio je Brada sa, sad već neskrivenim, nogometno-ovisničkim sjajem u očima. „Ja za Njemačku fakat ne mogu, Italijani su bili grozni u prvom krugu, a Brazil mi je isto drag, volio bih da oni osvoje. Al’ može i Francuska, zašto da ne“.
Taj gol za minimalnu pobjedu nad Austrijancima na Vicente Calderonu iz slobodnog je udarca postigao Bernard Genghini, fudbaler čije je prezime u mom ogranku sarajevske raje ubrzo postalo sinonim za „izlete u Mokro“ ili „ganježe“, no u timu „Tricolora“ većim umijećem su se isticali magovi poput Michela Platinia, Alaina Giressea ili Jeana Tigane koji su prosto „pleli“ na sredini igrališta, te ubrzo nakon Španije sa Luisom Fernandezom formirali čuveni „Le Carré Magique“, jednu od najboljih veznih linija u historiji lopte. Uživali smo u ubjedljivoj (4:1) pobjedi protiv Sjeverne Irske koja je Francuze gurnula u polufinale, a eliminaciju „mutikaša“ iz prvog kruga takmičenja (Austrije i S. Irske) doživljavali kao ličnu osvetu. Sretni zbog dobrog izbora ljubimaca u nastavku Mundijala, lakše smo podnijeli i zaista nevjerovatan poraz i eliminaciju „strašnog“ Brazila dan kasnije, kojeg je na staroj Espanyolovoj Sarriji Italija u jednom od najvećih fudbalskih „evergreena“ savladala sa 3:2. Po danu je bilo malo kupanjca, malo kibicovanja vatrenih 50-ogodišnjaka iz odmarališta koji su u poluhladu pored mora gulili šahovsku ploču, neumorno provocirali jedan drugoga i bodrili svoje pijune („Hajde mali, bit ćeš kraljica!“), ali i razrađivali otvaranja i taktike koje su mi tad u vezi sa drevnom igrom bukvalno otvarale „treće oko“. Mundijal se bližio svome kraju, pa je i njih 5-6 skupa s familijama i ostalim gostima napunilo TV salu 8. jula, na dan polufinala.
I dok se Italija na Nou Campu u popodnevnim satima relativno lako obračunala s Poljskom, večernji termin i meč Francuska-SR Njemačka na Sevillinom Ramon Sanchez Pizjuánu postat će jedna od najvećih drama i utakmica sa najnesretnijim završetkom ikada, barem kada je moje praćenje najljepše igre u pitanju. Taj divljački i ni žutim kartonom kažnjeni start Tonija Schumachera nad Patrickom Battistonom, to zasluženo vodstvo od 3:1 u produžecima „Galskih pijetlova“, pa njemačko stizanje na 3:3, penali na kraju koji završavaju pobjedom surovog „Mannschafta“… sve to je bilo previše za mene i „Bradu“. Sjećam se da nas je moj stari nakon utakmice na stepeništu ispred odmarališta zatekao kako neutješno plačemo. „E, baš ste frajeri“, rekao je Dilfa. „Zbog toga plakat? Jeste li normalni?“
Tri dana kasnije na Santiago Bernabeuu Italija će u finalu nadigrati i suvereno savladati te iste njemačke fudbalske mašine koje su, izgleda, bez goriva i sportske sreće ostale na samom kraju Mundijala. Bilo nam je drago zbog toga, bez obzira što su se Bearzotovi puleni bukvalno provukli (3 remija u 3 utakmice, N'Konovo proklizavanje u Vigu) kroz prvi krug takmičenja. U drugom je eksplodirao Paolo Rossi, na Sarriji pali Argentina i Brazil, pa italijansko slavlje na kraju nije ostavilo gorak okus nezasluženog i nepravednog. Platinijeva generacija „Les Bleusa“ će zadovoljštinu pronaći dvije godine kasnije na EURO ‘84 završnici u vlastitoj zemlji, a njemački će „Elf“ ‘86. u Meksiku ponoviti isto. Pobjeda u polufinalu protiv Francuske i poraz u finalu, tad od Maradonine Argentine.
Zagrebačkog „Bradu“ poslije tih Vodica ‘82. više nikad nisam vidio. Pravog mu se imena odavno više ne sjećam, no, nije ni bitno. „Brada“ nije bio filozof, ali je nogometnu tajnu svakako znao. Pitam se, evo, danas gdje li je, šta li je, živ li je? I da li još uvijek dnevni, mjesečni, pa i godišnji raspored ravna po onom fudbalskom?