foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Odron na španskoj cesti

Sudijska nadoknada

Legenda kaže da na putu Sarajevo-Foča ima jedna krivina na kojoj stalno odnekud kapa ili curi voda. Bilo ljeto ili zima, +35 ili tek koji stepen iznad 0 Celzijusa, voda spojeno curi i na toj okuci pred tunelom pravi „crnu tačku“ gdje se saobraćajne nezgode dešavaju skoro na svakodnevnoj bazi. Lokalne vlasti, naravno, imaju prečih poslova od urednog održavanja ove magistrale, pa je zaštitna mreža što trebala bi spriječiti odron kamenja sa brda tik uz cestu odavno već bušna i pohabana. Muški živalj iz obližnjeg sela, stoga, u grupama od po 5-6 stražara danonoćno čuči pored mreže i ne da da do odrona s kobnim posljedicama za putničke automobile desetak metara niže dođe. Šute, puše škiju, čuče. Smjenjuju se svaka dva sata. Čekaju da ih se neko nadležan i odgovoran sjeti, dođe i popravi sve to.

Upravo su u takvoj ili bar sličnoj poziciji ljudi što se u posljednje vrijeme bave održavanjem španske Primere/La Lige Santander, pa i upravljanjem klubovima koji se u njoj takmiče u sezoni 2021/22. Dugi niz godina suvereni na vrhu Evrope, Španci su s Covidom 19 „upoznali svog Boga“ i zapali u finansijsku krizu u kojoj je najmanji problem to što ih je prošle sezone i zvanično pretekao engleski Premiership, te im preoteo zvanje najjačeg nacionalnog šampionata na Starom kontinentu. Para (u velikoj većini primeraligaša) nema ni za lijeka i to kako ih izmisliti/stvoriti/obezbijediti da bi se, između ostalog, bar ostalo na tom drugom evropskom mjestu je zadatak koji se posljednjih mjeseci čini teško rješivim za iberijske nogometne djelatnike.

Početkom augusta 2021. čelnici La Lige su kod CVC-a isposlovali kredit od 2,7 milijardi eura čijih je 90%, pod parolom “Boost La Liga/La Liga Impulso“, trebalo pripasti klubovima. I to ne svima podjednako, nego „po dugogodišnjem doprinosu i zaslugama“. Barcelona i Real su prema toj raspodjeli trebali dobiti po 250 miliona eura, no ostali su izvan dogovora jer im, kao, nije odgovarala stavka ugovora što podrazumijeva CVC-jevu dobit od 11% TV prava u narednih 50 godina. Ostade tako Blaugrana bez svog dugogodišnjeg kapitena, najboljeg igrača i simbola kluba Messija, a Los Blancose napustiše startni stoperi Ramos i Varane, ode i Ødegaard, a ne dođe Mbappé. Od prečeg u dva najveća španska kluba, očito, ima i preče i svetije. Od fantomske se Superlige i bespovratnih pozajmnica (po za njih puno povoljnijim uslovima), ni pola godine nakon što im je UEFA zaprijetila izbacivanjem iz svih takmičenja pod njenim okriljem, i dalje ne odustaje.

No, ode jedna, druga, treća… najveća zvijezda takmičenja, a u Primeru ne dođe skoro niko koji sa spomenutima može u istu rečenicu, pa se već na početku sezone Betisov strateg, 68 godina staro i preiskusno Strašilo Manuel Pellegrini požali kako se u Španiji trenutno igra „najsporija ‘dbala od svih Liga petice“ i da „dekadencija ozbiljno nagriza Primeru“. Analitičari iz lokalnih medija su već u prva četiri kola izračunali da u španskom prvenstvu ima najviše prekida / najmanje efektivne igre, najviše prekršaja, te da VAR analize spornih momenata uzimaju rekordno mnogo vremena. U vezi sa tim sudijske nadoknade i mečevi uopšte najduže traju, pa su sve manje atraktivni za planetarno TV gledateljstvo. Zbog epidemioloških mjera nijedan stadion u državi nema dozvolu za puni kapacitet tokom utakmica, pa se u klupske kase ni početkom ove sezone ne slijeva onoliko novca koliko bi čelnicima bilo dovoljno da isplate/zadrže/dovedu najbolje svjetske igrače.

I onda nije čudno što od čak pet (Villarreal se kao pobjednik prošlogodišnje Lige Evrope pridružio Atleticu, Realu, Barceloni i Sevilli) primeraligaša u prvom kolu ovosezonske Lige prvaka samo jedan (Real na gostovanju Interu) ubilježi pobjedu, tri kući izbore remi (Atletico protiv Porta, Sevilla protiv RB Salzburga i Villarreal protiv Atalante), a Barcelona protiv Bayerna na svom Nou Campu doživi još jednu evropsku bruku i poniženje.

Odbjeglom Messiju se u egzodusu iz Katalonije pridružio i Antoine Griezmann kojem se baš i nije bilo milo vratiti na posudbu u svoj stari klub, Atletico Madrid. S novom frizurom koja baš i nije najkarakterističnija za osobu što raščistila je sa „mračnom“ prošlošću zadužio je Saulovu osmicu na leđima, te salve zvižduka i uvreda sa tribina Wande Metropolitano. Najvatrenije pristalice Jorgandžija su još uvijek daleko od toga da mu oproste preklanjski prelazak u Barcelonu i za jednog „izdajnika“ bi u tekućoj sezoni morao pružati mnogo više od onoga što je u prvih šest kola (0 golova i 0 asistencija) prikazao u crveno-bijelom dresu.

No i to je bolje od ostanka u 1,5 milijardi dužnom velikanu sa Nou Campa, te saradnje sa Ronaldom Mrkvom Koemanom. Nakon jedne od najlošijih partija Barceloninih prvotimaca u pojakoj konkurenciji recentnog odrona, a riječ je o meču petog kola La Lige u kojem je prije tri dana Barcelona pred 25 hiljada nesretnika ugostila potanku Granadu, holandski je stručnjak krivcem za jedva izborenih 1:1 na kraju proglasio Philippea Coutinha, koji se, kao, „nije pravilno kretao“, te „stalno zavlačio u sredinu, umjesto da igra lijevo krilo“. „Nemamo povrijeđene Fatija i Dembéléa, neko se mora žrtvovati i moramo se snalaziti kako znamo i umjemo.“

Jučer će, čak, samoinicijativno organizovati vlastitu press konferenciju na kojoj će kratkim saopštenjem predstavnicima medija pokušati objasniti u kakvoj se trenutno situaciji nalaze i on i klub. Iako mnogi misle da bi mu večerašnje gostovanje u Cadizu, u slučaju novog neuspjeha, moglo biti i posljednje na rasklimanoj trenerskoj klupi slavnog kluba, klauzula od 12 miliona eura koje Koeman dobija ukoliko ga se otjera prije narednog ljeta kamen je spoticanja i dekintiranom Joanu Laporti trenutno najveći problem u pokušaju popravke kvara / zaustavljanja daljeg odrona.

U Realu, pak, rezultatskih problema (realno) nema. U šest je kola upisano pet pobjeda i jedan remi, a kad su na Ancelottijevu adresu počele stizati pritužbe o nezadovoljstvu pojedinih igrača (Asensio i Isco), italijanski im je stručnjak sinoć protiv Mallorce dao šansu, a pomenuti dvojac se odužio i „namirio“ u uvjerljivom trijumfu od 6:1. Prvi je zabio hattrick, a drugi ga u 72. minuti zamijenio, pa se i on do kraja stigao upisati u listu strijelaca. Iako u odbrani više nema Ramosa, Varanea i (nespremnog?) Marcela, na golu je i dalje pouzdani Curtois, rupe krpi David Alaba, a ni napadu baš ne fale povrijeđeni Bale niti (skoro pa) propali Hazard. Ima nečeg interesantnog i posebnog i u dvadesetogodišnjem vezisti Eduardu Camavingi pristiglom iz Rennesa, pa se i cifra od 55 miliona eura koliko je posljednjeg dana prelaznog roka plaćeno za ovog perspektivnog Francuza, bar na otvaranju sezone ne čini protraćenom, niti bačenom u Mazanares. Santiago Bernabeu je, iako se još uvijek renovira, u četvrtom kolu (12. septembra) protiv Celte, nakon 560 dana konačno otvoren za publiku, pa se i tom velikom, zahtjevnom i skupom projektu polako nazire kraj. Real je, kad se sve sabere i oduzme, bar za španske prilike OK i u posrnuloj ga domaćoj konkurenciji trenutno nema ko ugroziti.

Jer ni aktuelni prvak i komšija Atletico, uprkos činjenici da bitnijih (osim već pomenutih Griezmann/Saul) izmjena u šampionskom rosteru nije imao, ne blista i bez obzira na učinak od četiri pobjede i dva remija u šest odigranih kola – muka je gledati Cholove pulene kako se pate, odigravaju 0:0 ili provlače sa minimalnim pobjedama osiguranim u posljednjim minutama svojih prvenstvenih ogleda. Sevilla sinoć protiv Valencije odigra sjajne 22 početne minute i obezbijedi pobjedu, no u ostatku meča igranom na Ramón Sánchez Pizjuánu se i nije baš moralo netremice buljiti u ekran u strahu da će se nešto spektakularno propustiti. Villarreal u svoja prva četiri nastupa ubilježi četiri remija (od toga čak tri puta 0:0), pa se tek sinoć protiv Elchea na svom El Madrigalu razigra i sa ubjedljivih 4:1 podsjeti na Žutu podmornicu iz nekih prijašnjih, uzbudljivijih i kvalitetnijih dana.

U svom tom koksu i plijesni što zavukla se u temelje španskog elitnog klupskog takmičenja, ipak, ima još uvijek mjesta za tragove fudbalske romantike i suštine najljepše igre kojih je u Primeri, a znat će to dobro oni koji ju posljednjih decenija pomno prate, oduvijek bilo. Nakon devet godina u pečalbi (Monaco, Manchester United, Chelsea, Galatasaray) u La Ligu se vratio kolumbijski napadač i sad već 35-godišnji veteran Radamel Falcao. I to u Madrid, ali ne u „svoj“ Atletico gdje je u dvije (2011-2013) sezone u 68 nastupa zabio 52 gola, te postao klupska legenda i jedan od (u to vrijeme) najtraženijih svjetskih špiceva, nego u „mali“, iz Segunde svježe pristigli Rayo Vallecano.

U debiju na Vallecasu (5. kolo) je protv Getafea u igru ušao u 71. minuti, pa 600 sekundi kasnije zabio za konačnih 3:0, a preksinoć će ga na San Mamesu protiv domaćeg Athletica trener Iraola na travnjak poslati u 76. minuti. U posljednjim trenucima meča, Falcao će na osebujan način pokazati Bebéu gdje da centrira iz slobodnjaka, pa se par sekundi kasnije stvoriti na dogovorenom mjestu u domaćem petercu, te glavom zabiti za konačnih 1:2 i pobjedu koja je Los Franjirrojose propela na (za njih nestvarno) peto mjesto na prvenstvenoj tabeli. „Tigar pojeo Lavove“ bio je jedan od naslova u jučerašnjoj španskoj štampi, a El Tigre među pristalicama ovog malog i u odnosu na konkurenciju, realno, siromašnog madridskog kluba već stekao status heroja i igrača zbog kojeg će se na Rayov stadion hrliti u sezoni 2021/22 kada je, naravno, glavni i prioritetni cilj ostati u društvu najjačih španskih klubova.

Kako će se Španci u svom internom, napola buđavom i popriličnim kokuzlukom optočenom krugu snaći u ostatku sezone, te hoće li se zaustaviti erozija kvaliteta i interesantnosti primeraligaškog takmičenja – niko još, nakon nekompletnog šestog kola, ne može jasno i precizno vidjeti, niti garantovati. Poželimo svima nama koji se za kupovinu dodatnih TV paketa odlučismo i zbog dugogodišnje navučenosti na La Ligu da tekuća sezona ne bude i jedna od najgorih ili najdosadnijih u kojoj će prst na daljinskom upravljaču biti stalno zgrčen i spreman da promijeni kanal. Ako je konj preko noći postao išibana i izraubovana raga, ne vrijedi ga dalje jahati, niti očekivati da se, kao nekoć, propne i zada u neuhvatljiv galop.

Što se Evrope tiče, bilo bi preambiciozno očekivati da se neko od predstavnika Primere umiješa u završnu borbu za bilo koji od sad već tri UEFA-ina trofeja. Možda Španci, čak i Real Madrid sa Militaom i Nachom na stoperima, igraju na kartu iznenađenja ili bolje rečeno potcjenjivanja koje bi najjači engleski klubovi, PSG ili Bayern na primjer, mogli nadmeno povući ukoliko im se šampionski putevi ukrste sa nekim od RFEF-ovaca?

A onda ide, u historiji fudbala već toliko puta viđeni sucker punch, neki aperkat ili kroše kojeg favorit ne vidi i ne očekuje, a koji ga nokautira i izbacuje iz daljeg takmičenja. Špance u tim relacijama svrstati u autsajdere, sve do jučer bilo bi i suludo i netačno. No, vrijeme je krize i kokuzluka. Vrijeme ozbiljnog odrona na cesti.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani