foto: SL/NOMAD

Latifić: Okreće se kolo sreće

Sudijska nadoknada

U startu moram priznati da mi je od dva (pre)kratka dana proteklog vikenda mnogo više prijala subota. Već u 9 ujuto smo Azra, Beni i ja, skupa s naše dvije šnaucerke (Arya & Jazz) bili na putu ka obroncima sarajevskog Ozrena gdje se spremala solidna tura planinarstva u dužini od 5,5 kilometara uzbrdo. Pet-šest sati kasnije isto toliko nizbrdo. Savršeni vremenski uslovi (+20 C, sunčano i bistro, čisto svijetloplavo nebo i miris zdrave borovine) učinili su da se ka krajnjem odredištu krećemo dovoljno žurno (i sporo, u isto vrijeme) kako bi se napaćena pluća mogla osvježiti, zakrčeni krvotok pročepiti, a zgužvane glavurdice (bar na kratko) riješiti stalne boli koja ide sa življenjem u sarajevskoj tegli. Ide i pauzica na trulome panju gdje se vade osvježenja i đakonijice iz ruksaka, poji žedna šćenad, ispriča i čuje kakva anegdota ili provala. Nakon nekih sat i po stižemo na pojak proplanak s kojeg puca još i jači pogled na dvije strane tegline okoline.

Buržoazija na Ozrenu

Kad planinarska šetnja ima svoj cilj, a to je u ovom slučaju domaćinstvo/poluugostiteljski objekat kojeg drže izvjesni F. i njegova simpatična ženturača A., onda je sve još i bolje. A. nam odmah, s viklerima na glavi, saopštava da na menuju, zbog iznenadne i neočekivane posjete 20-člane delegacije Centra za zdravo starenje Novo Sarajevo, nema ništa osim kuhanog mladog krompira u kombinaciji sa mladim i kozjim sirom. Ne hajemo za to, daj-šta-dašovci smo, dobro nam je svakako. Ima i kahve, domaćeg himbera, reske kruške koja na ovoj nadmorskoj visini ide like a milk. Beni i ja se spuštamo 50-ak metara niže niz livadu gdje je kota drvenog vidikovca kojeg je vjetar nedavno iščupao iz baglama i povalio na nizbrdicu. U ugodnom koksiću iz zavežljaja sjećanja, igrom slučaja, ispadne Borghesia i njen prvi nastup u Sarajevu (Poet Rock 1988.). I danas i prekjuče i sve te duge, prohujale 34 godine jedan od najboljih živih nastupa bendova kojih sam se za života nagledao. G.U.M. forever!

No, nije ta sirova, izduvnim gasovima nadolmljena, u benzin uvaljana, pa na prljavi gradski asfalt bačena stara, slovenačka „Buržoazija“ soundtrack našeg sunčanog izleta, dapače. U dvorištu ispred kuće Arya bjesomučno proganja domaće mačke koje joj se keze, dižu kičmu i penju se na stol gdje ih „Pipak“ ne može dohvatiti. „Jeste li vi to izveli psa na stadion ili na izlet?“, naglas pita jedna od gošći – veteranki iz pomenutog Centra. Ubrzo nam se pridružuje za stolom i ispostavlja se da je vrlo prijatna. Imamo čak i zajedničke prijatelje/poznanike. Uz bezbojnu tečnost u bokalčićima, sa šuškavim, opalim lišćem pod nogama i u prelijepom, sunčanom i jesenjem krajobrazu kojeg nam je na planinama oko rodne staklenke jedino prva polovina oktobra u stanju priuštiti, vrijeme kao da leti. Začas trica (P.M.), vakat je da se skotrljamo nazad. Pri povratku do motornog vozila skontam da je jedina riječ koja ima veze sa ‘dbalom, a koju sam tog dana čuo, ona koju je izrekla spominjana gospođa O. komentarišući Aryino ponašanje („stadion“). Isto tako, jedina težina glasno spomenuta bijaše ona u pjesmi („Konjuh stenje“) koju tiho i spontano zapjevaše živahne penzionerke za susjednim stolom. Ni fudbal, ni životni samar mi tog subotnjeg jutra i ranog popodneva nisu ni najmanje nedostajali. Moglo bi se tako, baš. Ali…

Grozni Juve, dramatičan Klassiker i španski minimalizam

U betonskoj nastambi očevoj i mojoj me na TV-u dočeka veliki italijanski derbi kojeg su u okviru 9. kola Serie A na San Siru igrali AC Milan i Juventus. Ali noge, a i čitavo tijelo od pjaninajstva ugodno bridi, pa me baš zabole što Stara dama ove sezone ne može meda i što pod Allegrijem, uprkos solidnom igračkom rosteru, ne liči ni na šta. Kraj prvog i početak drugog poluvremena Bianconere guraju u novi poraz (0:2) i mada je italijanska prvenstvena sezona još uvijek mlada, teško je u njenom ostatku vidjeti Juve u borbi za Scudetto. Aktuelni prvaci Rossoneri, pak, su opet pri vrhu tabele, pa iako su prošle srijede na Stamford Bridgeu (Liga prvaka) izgledali skromno i na rubu nižerazrednosti, čini se da Pioli još uvijek zna pobjedničku formulu kada su domaći rivali u pitanju.

Pola sata nakon prvog sudijskog zvižduka u Milanu, na Westfalenu u Dortmundu počeo je njemački Der Klassiker. Da je Bundesliga ustvari d.j.l. „Bayernliga“ već odavno znaju i ozrenske rage što tog divnog dana na visoravni mirno pasoše i žvakaše ranojesenju travu, a kad se na semaforu Borussijinog stadiona već u 53. minuti ukazalo 0:2, nije bilo baš nikakvog razloga da svi oni koji priželjkuju povratak neizvjesnosti u borbi za njemačkog šampiona promptno ne promijene kanal na televizoru. No, ne lezi vraže! Milioneri se bude i u dramatičnom finišu dolaze do boda (2:2), pa Bavarce zadržavaju na zajedničkoj diobi trećeg mjesta na prvenstvenoj tabeli. Prvi je, s četiri boda prednosti, a na opšte iznenađenje i većinsko oduševljenje, Union Berlin (?!), Soundtrack Bundesa, baš kao i Serie A u ovom trenutku, ipak, obezbjeđuje Formula 4. Rano je za kontrolni.

U španskoj Primeri je, s druge strane, odigrano tek osam kola, ali već danas se nerealnom čini vizija o tome da u preostalih 30 neko osim Barcelone i Reala može do naslova. „Los Blancos“ su u subotu navečer u gostima kod (pri)gradskog rivala (Getafe) ubilježili minimalnu (1:0) pobjedu i bez obzira što ukupni utisak o šampionskoj superiornosti nije bio baš impresivan, ko te pita. „Bodove piši, igru briši“, furala je sinoć (nedjelja) na svom Nou Campu i Blaugrana. U finišu meča je čak i grmilo i sijevalo pred Ter Stegenovim golom koji je visio u zraku i pravo je čudo kako Celta nije došla do izjednačenja, no ostalo je minimalnih, ali i tri boda vrijednih 1:0. Dovoljnih da se ostane na vrhu La Lige Santander.

Islić, Luksić i pokoji Slovak

E, u nedjelju prostora za izletnički manevar, nažalost, nije bilo. Već je u podne u frankfurtskom Festhalleu počeo prigodni program povodom žrijeba kvalifikacija za EURO 2024, a rana prikovanost za prokletu kutiju nekako je lakše padala uz vremenske (ne)prilike, značajno lošije i bljeđe od subotnjeg sjaja. Po ćasama sa kuglicama su džarali, barali i šarali dobrodržeći veterani Zambrotta, Albertini, Klinsmann i Riedle, a šta reći o grupi J u koju je upala fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine?

Sve dok iz petog jakosnog šešira u nju nisu sletili slovački Sokoli, činilo se da su bh. Zmajevi dobili protivnike po mjeri. Protiv Portugala se pokrij po glavi (dupli dekung ala Aziz Salihu) i gledaj da fasuješ što manje, jer oni će svakako u ovoj (za Seleção smiješnoj) konkurenciji sve nalaušiti i plasman na naredni EURO (vrlo vjerovatno) osigurati mnogo prije posljednjeg, 10. kola koje će se igrati u novembru 2023. Protiv Islanda i Luksemburga, ako imaš imalo takmičarskog naboja u sebi, baš mora da možeš, no lako ćemo za „Islić i Luksić“. Kako protiv Slovaka? Ljudi su još prošlog ljeta igrali na završnici EURO 2020 (jedna pobjeda i dva poraza u grupi E), kad si bio i najjači (kvalifikacije za SP 2014), klepali su te u Zenici, pa iako su se nedavno okončanom i katastrofalnom ciklusu u C Ligi nacija zahvaljujući poprilično strovalili, za Bosnu i Hercegovinu su uvijek težak i neugodan suparnik.

Ali i protiv njih bi se, da je u i oko reprezentacije kojom komanduje (malo je reć’) profanisani N/FSBiH, sve u redu, na terenu (barem) moglo. Ovako, kad vidiš lobanje delegata koje „nas“ u Frankfurtu jučer „reprezentovaše“, kad znaš kako „upravljaju“ našom verzijom najljepše igre, te tretiraju državni tim, ti možeš i danas već, pola godine prije prvih kvalifikacionih utakmica, samo da zaključiš jedno: Direktan (osvajanje jednog od prva dva mjesta u grupi J) i historijski (prvi ikad) plasman fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na prvenstvo Evrope bio bi pravi podvig. Istinska senzacija.

Intenzivnih jučer, danas i sutra

Iako su se tokom jučerašnjeg popodneva i večeri u svim Ligama petice igrale mnoge interesantne i bitne utakmice, ovaj ćemo fudbalsko-izletnički vikend retrovizor zaklopiti derbijem 10. kola engleskog Premiershipa kojeg su na Arsenalovim „Emiratima“ odigrale domaće Tobdžije i Crveni iz Liverpoola. Tek što je iz štampe izašla knjiga Kloppovog asistenta Pepijna Lijndersa („Intensity“), a ponosni autor je prije zvanične promocije za oko klupske televizije i s ciljanim posvetama dijelio Liverpoolovim prvotimcima, krenula je klupska 2022/23 sezona. Holandski 39-godišnji stručnjak je u knjizi do u detalje opisao jedinstvenu prošlosezonsku avanturu kluba u kojoj su Reds osvojili oba engleska kupa, te za jedan bod i jedan gol ostali kratki za titule prvaka Engleske i Evrope.

Nije mi poznato da li su se Kloppovi (a i Lijndersovi) puleni milkili po vlastitom tijelu i zadovoljno smješkali dok su uoči početka nove sezone čitali/listali trenerove hvalospjeve o sebi. Onako kako „igraju“ u ovih, sad već skoro dva i po mjeseca aktuelne sezone čini se kao da su ostali zavaljeni u naslonjače i ligeštule na trijemovima svojih vila ili pored privatnih bazena gdje probuditi ih iz udobnog, samozadovoljnog popodnevnog drijemeža, sa rasklopljenom Pepijnovom knjigom na usnulim prsima, nije dozvoljeno ni najponiznijem pažu. A na javi i u stvarnom vremenu od Liverpoolovog „intenziteta“ nema ništa. Niti „i“.

I zato u jučerašnjoj pobjedi (3:2) Arsenala nema ništa iznenađujuće, niti senzacionalno. Tobdžije su danas na fudbalskom Ostrvu sve ono što su Crveni bili do pola ove, a i većinu od proteklih sedam godina otkad je posao šefa stručnog štaba/menadžera dobio Jürgen Klopp. Superbrzi, napadački, počesto i „atomski“ fudbal koji bez adekvatnog odgovora i sa probušenim mrežama ostavlja gro suparnika što mu izađu na megdan. Arsenal je baš u toj, „Klopp eri“ Liverpoola, doživio ozbiljan pad, već pet godina ne zna šta su TOP 4 u Premiershipu i učešće u Ligi prvaka, ali je na ovosezonsku prugu izletio kao moderan Simplon iz mračnog tunela, željan gaženja rivala i slave skoro pa dvije decenije starih (zadnja EPL titula osvojena 2003/04. ) šampionskih dana i vremena. Artetini izabranici su trenutno prvi na tabeli (24 osvojena od 27 mogućih bodova) i jedini u ligi, realno, Guardiolinu mašinu drže na maksimalnom broju obrtaja, šampionsku utrku čine zanimljivom i neizvjesnom, te preimenovanje Premiershipa u „Manchester Cityzenship“ sprječavaju i odgađaju do daljnjeg. A to, znaju upravo i Lijnders i svi oko Kloppa najbolje, nije nimalo lako.

Liverpool FC, pak, danas izgleda kao sagorena, ispuhana i potrošena fudbalska sila kojoj puno više od takmičenja trebaju jedan produženi godišnji odmor i totalni reset nakon kojih bi stvari, opet i možda (?), krenule po dobru. Deseti na tabeli sa svega 10 osvojenih bodova, i po učinku, a i po ukupnom utisku Reds se čine kao ekipa puno bliža borbi za sredinu, nego za vrh tabele. A kad igraš slabo, ne vole te ni sudije, neće te ni sreća, a hoće svakakva napast i nepogoda.

Jučer su tako (na ko zna koliko?) ostali i bez povrijeđenih Luisa Diaza i Trenta Alexander-Arnolda, pa svakom pravom dijaspora navijaču LFC-a iz ovih krajeva ne preostaje ništa drugo nego da rezignirano zapjevuši „evergreen“ Kemala Malovčića & Južnog vetra.

„… Pođe napred, pa se vrati…“

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje