James Gillray, State Epicures taking un Petit Souper

Latifić: Vrijeme rata i noževa u bubrezima

Sudijska nadoknada

Ovo veliko zlo, odakle dolazi? Kako se ušunjalo u svijet? Iz kojeg sjemena, iz kojeg je korijena izraslo? Ko to radi? Ko nas ubija, otima nam život i svjetlost, ruga nam se s pogledom na ono što smo mogli znati? Koristi li naša propast zemlji, pomaže li travi da raste, suncu da sja? Je li i u tebi ovaj mrak? Jesi li preživio ovu noć? “

(vojnik Train, Tanka crvena linija, 1998)

Krajem 70-ih godina prošlog vijeka uočene su prve ozonske rupe iznad polarnog dijela južne, a desetak godina kasnije i iznad sjeverne polutke planete Zemlje. Nekontrolisano ispuštanje industrijski proizvedenih gasovitih halogeniranih ugljikovodika (freona i halona) u stratosferu omogućili su tako UV-zrakama nesmetan prodor do Zemljine površine, pa kad su se mora i okeani počeli nekontrolisano zagrijavati, ledenjaci topiti, a život u i na njima lagano izumirati, sa skoro 20 godina zakašnjenja (1996) je povučena ručna i proizvodnja ferona u svijetu obustavljena.

Recentna mjerenja pokazuju da se količina hlora i broma u stratosferi smanjuju vrlo sporo, pa se procjena o vraćanju ozonskog omotača u normalno (prije 1980) stanje do 2050. godine čini prilično optimističnom i pomalo nerealnom.

Možda bi i bilo nekih šansi da se to zaista i desi, da neke mlađe, nadolazeće generacije dočekaju taj blagoslov i povratak u bolje, da (u međuvremenu) ti isti koji su se ispuštanjem otrovnih plinova bavili isključivo u svrhu vlastitog bogaćenja, nisu posjekli šume, pregradili i zatrovali rijeke, a na sred Pacifika formirali plastično ostrvo smeća, dvaput veće od Teksasa, triput od Francuske.

Osioni i bahati, pod crnom zastavom na kojoj se gordo vijorio gnojiv slogan Može nam se!, počinjali su ratove, rušili države i sisteme, a milione ljudi ostavljali bez njihovih najbližih, bez posla, krova nad glavom, hrane i bez osnovnih uslova za život. Nisu se libili ničega, račune polagali nikome. Ama baš ništa im sveto bilo nije. Ko nije bio s njima – bio je protiv njih, pa ostajao zgažen i nagužen u kakvoj septičkoj jami što je formiraše za neistomišljenike. U svojim su, jeftino kupljenim i žutim, medijima danonoćno plasirali laži o tome kako se zapravo bore za opšte dobro i prosperitet majčice Zemlje.

Prebogati i nadmeni nisu zazirali od guranja noseva u sve i svašta, pa je na red prije ili kasnije morala doći i najpopularnija igra na (nekoć) plavom planetu. Kupovina klubova u fudbalskoj kolijevci Engleskoj krenula je u prvoj deceniji novog milenijuma, a ubrzo se proširila i na ostale najjače evropske zemlje i lige.

„Trebale su mi dvije godine da shvatim fudbalsko pravilo ofsajda i još uvijek se mučim s tim“, priznat će nedavno Joel Glazer, suvlasnik Manchester Uniteda od 2005. i ostati živ ne samo u svijetu nogometa, nego kao glavni čovjek jednog od najvećih klubova na svijetu, onaj koji vedri i oblači najpopularnijim sportom. Sličan je profil Arsenalovog vlasnika Stanleya Kroenkea, Liverpoolovog Johna W. Henryja. O Chelseajevom Abramovič Romanu smo dosad (valjda?) naučili sve, Cityjevom Sheikhu Mansouru većinu toga.

Daniel Levy je na čelu Tottenhama od 2001, a Andrea iz dinastije Agnelli nakon djeda, strica i oca na upravljanje je dobio Juventus 2010. godine. Ako i igru kao rođeni Englezi i Italijani ipak malo bolje shvataju, te imaju viška fudbalskih krvnih zrnaca u odnosu na svoje američke, pustinjske ili ruske kolege, ne znači da su istinski zainteresovani za njen stvarni opstanak i prosperitet.

Njihov je jedini i isključivi interes profit, te širenje vlastitog, basnoslovnog bogatstva i imperijalističkog carstva. Iz istih su pobuda kineski Suning Holdings Group u Interu, američki Elliott Management Corporation u Milanu, Izraelac Idan Ofer sa svojih 30% u Atletico Madridu. Realom i Barcelonom odavno već na javi upravljaju njihovi predsjednici, a mrtvo slovo na papiru koje govori o tome da ih „pravno“ posjeduju članovi kluba ne može se više prodavati ni kao san. Licemjerje u novom, vrlom svijetu ide kao nož kroz maslac, loče se poput mlijeka.

Elem, pomenuta se dvanaestorka odlučila na pokretanje vlastitog, skoro pa hermetički zatvorenog takmičenja i o tome prije dva dana obavijestila nogometnu javnost putem opskurnog saopštenja kojeg (ako već niste) možete pročitati ovdje

Višnjica na vrhu ove torte od .ovana servirana je u pečenici Florentina Péreza, Realovog dugogodišnjeg i od prekjučer prvog predsjednika fantomske Superlige:

Pomoći ćemo fudbalu na svim nivoima i odvesti ga na pravo mjesto u svijetu. Fudbal je jedini svjetski sport sa više od četiri milijarde navijača i naša odgovornost kao velikih klubova je udovoljiti njihovim željama.“

Zvučalo bi (pre)smiješno da nije (pre)žalosno. I da nije došlo iz usta čovjeka koji je nedavno bubnuo da bi trajanje fudbalskih mečeva trebalo skratiti, jer „mladi (U-40) ljudi prilikom gledanja ne mogu svih 90 minuta zadržati koncentraciju“?!

Iza pomenutog takmičenja stala je čuvena njujorška J.P. Morgan banka sa nestvarnim budžetom od 3,5 milijardi eura, pa je svakom od 12 žigosanih osnivača samo za učešće u ovom cirkusu zagarantovana isplata od po 300-tinjak miliona funti. John William Henry je, primjera radi, za isti iznos 2010. godine od Toma Hicksa i Georgea Gilleta otkupio Liverpool FC. Osnivači su računali i na podršku još tri velika/bogata evropska kluba (Bayern, Borussia Dortmund i PSG), no kako je ona (barem do danas) izostala, ostavili su si mogućnost da nemoralnu ponudu pošalju i na neke druge adrese. Tamo gdje se neće slijepo držati osnovnih fudbalskih principa i gdje će „s neba palih“ 300 cigli dočekati ko ozebo sunce. Kao ohrndana, obrazna kaubojka spasonosnu kremu.

O čemu se zapravo radi? Petnaest mjeseci pandemije od pojedinih je evropskih nogometnih giganata stvorilo dužnike na ivici bankrota, potpuno nespremne da se suoče sa mijenjanjem načina poslovanja u globalnoj ekonomskoj, zdravstvenoj, pa i političkoj krizi. U dubokom minusu su neki od najvećih klubova, jasno je, bili i prije pandemije, ali je korona u svom smrtonosnom pohodu, između ostalog, na površinu skoro svih zajednica, društava, ustanova i organizacija izbacila sve smeće i probleme koji su se godinama, pa i decenijama unazad gurali pod ćilime.

Kako će Joan Laporta, na primjer, svježe reizabrani predsjednik Barcelone Lionelu Messiju obezbijediti sedmičnu platu od vrtoglavih 500 hiljada funti? Gdje su plate ostalih igrača, trenera i službenika kluba? Gdje moj profit i zarada? Skupa TV prava to ne mogu pokriti, Nou Camp je već odavno (silom prilika) prazan, a ko će nam, u našoj strašnoj uvali i dubiozi dati novi kredit od nekoliko stotina miliona kad već nismo ni prethodne otplatili?

Real hoće Mbappéa, United Haalanda, Liverpool nekog trećeg (mnogo jačeg, mnogo većeg)… Pa neće to valjda iz svojih džepova plaćati Perez, Glazer, Henry? Manchester City i Chelsea, pak, finansijskih problema nemaju, ali gramzivost i pohlepa njihovih vlasnika ne jenjavaju, dapače. „Daj još, šta fali, što je džaba i Bogu je drago, nek se samo slijeva…“ neke su od riječi kojima si glasno tepaju dok se svakog jutra ogledaju u svojim zlatom optočenim ogledalima. Jednostavan potez kažiprstom špic pomenute kaubojke vraća pod obraz, a peti da izleti na suprotnu stranu ne daju elastična i fleksibilna usta iz kojih palaca lažljiv jezik, uvijek spreman na poklapanje bilo kakve kritike ili prigovora.

„Nismo znali da gajimo guju u njedrima“, reći će jučer rezignirani i bijesni predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin, pa „odmetnicima“ zaprijetiti drastičnim kaznama koje sežu od isključivanja iz svih nacionalnih i evropskih takmičenja, do zabrane nastupa igračima iz superligaških klubova na Evropskom i Svjetskom prvenstvu. Novi format Lige prvaka kojeg su samo par dana pred „otcjepljenje“, navodno, aminovali svi glazeri, agnelliji, pérezi i ostali nosati bogatuni, a koji bi u praksi sa primjenom trebao krenuti od sezone 2024/25, nudi, između ostalog, proširenu listu učesnika (36 umjesto 32), više utakmica i zarade klubovima, no očito je sve to bilo i nedovoljno i prekasno za najgladnije od alavih aždaja. „Hoću sad i hoću sve!“, galami i reži Cane u njima.

I ptice na grani već decenijama cvrkuću o UEFA-inom maslu koje za ramazana nije, ali u ovom, konkretnom slučaju riječ je o puno (tri puta) većoj sumi koju apsolutno svi učesnici sporne Superlige dobijaju u odnosu (čak) na pobjednika UEFA-inog najjačeg takmičenja. Posrednik/UEFA sa svojih 30% od ukupne zarade se također eliminiše, pa je raspodjela novčanog kolača među superligašima znatno obilnija za sve klubove koji će se uskoro (od sezone 2022/23, a možda i ranije) tako i zvanično zvati.

Duboko u sjeni eksplozije, tektonskog poremećaja kojeg je jučer ovaj imperijalistički blitzkrieg izazvao u fudbalskoj javnosti, a istinskim fudbalskim sladokuscima potaknuo nagon za povraćanjem i grku žgaravicu, na Elland Roadu je odigrana utakmica 32. kola engleskog Premiershipa u kojoj je domaći Leeds United dočekao goste iz Liverpoola.

Navijači Crvenih su već i prije toga, tokom popodneva, odlučili sa čuvene The Kop tribine na Anfieldu skloniti svoje barjake, a na ogradu ispred iste izvjesiti crne zastave sa jasnim porukama protivljenja učešću u novooformljenoj oligarhijskoj ligi. Stotine navijača ih je ispred Leedsovog stadiona dočekalo sa sličnim transparentima i povicima, a igrači domaćih Paunova na zagrijavanje izašli u majicama na kojima je pisalo „Zaslužite!“ (plasman u Ligu prvaka), s jedne, i „Fudbal je za navijače“, s druge strane.

U nebranom se grožđu našao Jürgen Klopp koji je prije meča novinarima morao objašnjavati kako on i igrači sa odlukama vlasnika nemaju ništa, te da mu se ideja o novom, „elitnom“ fudbalskom takmičenju i dalje ne sviđa. Nakon drhatvih i neizvjesnih 1:1 u kojima su prvotimci aktuelnog engleskog prvaka izgledali i rastreseno i nepovezano, „NE!“ Superligi je rekao i kapiten James Milner, a Klopp kritikovao Garyja Nevillea koji je prethodna dva dana, potpuno unezvjeren i bijesan, na programu SKY televizije bacao i drvlje i kamenje na separatiste. Posebno na dva najveća engleska kluba, njegov Manchester United i rivalski Liverpool.

„Znam da je Klopp na našoj strani“, pričao je sinoć, skupa sa pundit pobratimom Jamiejem Carragherom u TV studiju. „On sad ne smije od svojih poslodavaca da iskreno kaže šta misli o ovom kriminalu, ali poznajem ga dovoljno dobro. Možda ne volim Liverpool, ali volim ovu ekipu, njegov način vođenja i fudbal kojeg su igrali u posljednje četiri sezone. Znam da je častan čovjek i da ne može stati iza ovakvog projekta koji je sušta suprotnost onoga što bi nogomet trebao da predstavlja“.

I, zaista šta je liga/franšiza zatvorenog tipa u kojoj igraju samo odabrani i iz koje se ne ispada, a u koju se ne ulazi na osnovu rezultata i uspjeha u (inter)nacionalnim prvenstvima ili kupovima, nego isključivo na račun poslovnih veza, talova i tajnih, ispod stola dogovora? Ništa drugo do jedna velika, prljava praonica novca u kojoj se i posljednji šaraf na nemilosrdnoj mašini više pita i uvažava od običnog, iskrenog i poštenog fudbalskog fana. Dolazi, nažalost, vrijeme prebiranja prljavog veša i oraha u džepovima, zauzimanja busija, prijetnji i otvorenih sukoba. Vrata su mu u nedjelju navečer baš širom otvorena.

A ‘dbala, sa nožem koji joj je prekjučer i zvanično gurnut duboko u bubrege, dabogda to sve preživi. I dočeka bolje sutra.   

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje
Latifić: Bageri kod Obeliska
Latifić: Bez praznog hoda
Latifić: Lijepo ime Ćiro
Latifić: Humane zvijezde
Latifić: Hoćemo Zucu!
Latifić: Mediteraneo ‘79
Latifić: Zapisano