Sudijska nadoknada
Kad se spomene 1984. godina mnoge, uglavnom ugodne, stvari padnu na pamet. Što se sporta tiče – mjesec februar su obilježile bajkovite XIV ZOI u Sarajevu, juni fudbalski EURO u Francuskoj, a kraj jula i prvu polovinu augusta XXIII LJOI u Los Angelesu. Ljubitelji „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ u tadašnjoj Jugoslaviji su sasvim dovoljnom količnom bijesa, frustracije, pa i stida bili posluženi tokom katastrofalnog (3 utakmice – 3 poraza i ispadanje u prvom krugu) nastupa Plavih na zavšnici prvenstva Evrope, pa su u iščekivanju Ljetnih olimpijskih igara mjesec kasnije okretali glavu ka drugim sportovima u kojima bi reprezentativci bivše države, eventualno, mogli dotaći zvijezde. Rukometna (ženska i muška), vaterpolo, veslačka/kanu, hrvačka, bokserska, pa čak i u smjeni generacija zaglavljena muška košarkaška reprezentacija bile su, po opštem mišljenju uoči Igara, glavne uzdanice za osvajanje olimpijskih medalja. S obzirom na bojkot Istočnog bloka (SSSR + još 14 država) JOK-u (Jugoslovenskom olimpijskom komitetu) se pružala prilika za rekordnu žetvu odličja, no da će u istoj učešće uzeti i fudbaleri – nije vjerovao skoro pa niko.
Olimpijski antidepresiv
Krah na Mundijalu u Španiji 1982, stresne kvalifikacije, pa kriminalna završnica EURO 84 učinili su sve za antipropagandu domaćeg fudbala, barem kada je njena „A“ reprezentacija u pitanju. Ni od one „B“ ili „olimpijske“ – sastavljene od igrača koji tek što su upisali pokoji nastup za najbolju selekciju i/ili fudbalera za koje (još uvijek) nije bilo mjesta na spisku selektora „A“ tima – se na Olimpijadi u SAD-u nije previše očekivalo. A ekipa uošte nije bila loša. Daleko od toga.
U kvalifikacijama za olimpijski turnir reprezentacija Jugoslavije je u okviru grupe C na riječkoj Kantridi 9. novembra 1983. ubjedljivo (5:1) savladala odgovarajuću selekciju Italije, zaintrigirala već pomalo depresivnu domaću fudbalsku javnost, te se nešto kasnije, ispred Rumuna, Azzurra i Holanđana, kao prva u grupi plasirala u L.A. Čelnici MOK-a (Međunarodnog olimpijskog komiteta) odlučili su da po prvi put pravo učešća u olimpijskom nogometu imaju i „profesionalci“, tj. igrači iz Zapadne Evrope koji su igrali u najboljim tamošnjim klubovima. U kvalifikacijama je jedini uslov bio da nisu igrali na SP ‘82 u Španiji, a na završnom turniru da nemaju više od pet nastupa za „A“ reprezentaciju. Igrači iz Istočne/“socijalističke“ Evrope su se u svojim zemljama vodili kao „amateri“, pa su njihove izabrane vrste na dotadašnjim Olimpijadma, u pravilu, postizale najbolje rezultate i osvajale većinu medalja. Ovom izmjenom jednaka šansa je data svima, a već pominjani bojkot Istočnog bloka omogućio je da se među 16 reprezentacija na završnici nađu i u kvalifikacijama eliminisane Zapadna Njemačka (zamijenila SSSR), Italija (umjesto Čehoslovačke) i Norveška (umjesto DDR-a).
No, MOK nije mislio baš na sve, pa je apsurd ukrasio „pravilo“ da svaka reprezentacija može imati samo 17 igrača na raspolaganju. Turnir koncipiran kao 4 grupe po 4 tima, sa kasnijom nokaut fazom podrazumijevao je da oni koji žele do medalja moraju odigrati čak 6 mečeva u 14 dana, pa su se stručni štabovi svih repki morali baš dovijati kako zarotirati i odmoriti igrače između odlučujućih mečeva koji su se, praktično, igrali svaki drugi-treći dan. U nevelikoj plavoj olimpijskoj ekspediciji time su se bavili selektor Ivan Toplak i njegov pomoćnik Ivica Osim.
Novi vjetrovi iz BiH
Ako je reprezentativna fudbalska scena tih godina bila izvor frustracija exYU fudbalske javnosti, onda je ona klupska nudila dovoljan broj novih, interesantnih i autentičnih priča. Jednu od njih je, sa svojim Željezničarem pisao i „Štraus sa Grbavice“, u 1960-im ponajbolji igrač sarajevskih Plavih i reprezentativac Jugoslavije, a od 1978. šef stručnog štaba ovog prvoligaša. Plasman u finale Kupa Maršala Tita 1981. nagovijestio je Željin proboj u vrh jugoslovenskog klupskog nogometa, a u tad aktuelnoj, 1983/84 sezoni Osimovi puleni su posebno zablistali i na kraju završili na trećem mjestu Prve lige SFRJ, sa samo dva boda manje od šampionske Crvene zvezde. Neko je u Fudbalskom savezu (konačno) prepoznao uspon bh. klubova (pored Željezničara zapažene rezultate u prvenstvu i Kupu tih godina postižu i Sarajevo i Velež), pa je bio red da se i jednom mladom (43 godine) treneru iz tih krajeva pruži prilika u nacionalnom timu. Makar i u olimpijskoj selekciji i makar kao pomoćnik već dokazanom neuspješniku i FSJ metilju, Ivanu Toplaku.
Iako su tokom kvalifikacija dres olimpijske reprezentacije Jugoslavije oblačili mnogi, Toplak i Osim su u Ameriku poveli sljedeću 17-orku: Tomislav Ivković (C. zvezda) i Ivan Pudar (Hajduk) – golmani; Branko Miljuš (Hajduk), Vlado Čapljić i Mirsad Baljić (Željezničar), Marko Elsner (C. zvezda), Ljubomir Radanović (Partizan) – odbrana; Srećko Katanec (Olimpija), Mehmed Baždarević (Željezničar), Nenad Gračan (Rijeka), Dragan Stojković (Radnički Niš), Jovica Nikolić i Mitar Mrkela (C. zvezda), Admir Smajić (Partizan) – vezni red; Borislav Cvetković i Stjepan Deverić (Dinamo), Milko Đurovski (C. zvezda) – napad.
17 žigosanih u američkoj avanturi
Zašto ovaj ili onaj, a ne neki treći (ili četvrti, mnogo jači, mnogo veći?) – to vječno pitanje 20+ miliona selektora od Vardara pa do Triglava, pred odlazak na Olimpijske igre u julu 1984, nije postavljano. Nekako u sjeni, kako već u uvodu rekosmo – bez velikih očekivanja, medijske pompe i svečanog ispraćaja fudbalska selekcija se pridružila olimpijskoj porodici reprezentacija bivše države, te preletjela Atlantik, ali ne i (sa ostatkom YU olimpijaca) aterirala u Kaliforniji. Svoje su mečeve grupne faze Olimpijskog turnira u nogometu Plavi igrali u Marylandu (Annapolis), pa su iz aviona morali prvi van. A prvima im se u povratku, nakon „još jedne razočaravajuće epizode“, nadala već spominjana, „depresivna“ armija fudbalskih navijača u domovini. No, ne bi tako.
Grupa B sa Kanadom, Kamerunom i Irakom je za Toplakove i Osimove izabranike, ispostavilo se, bila tek lagan, rutinski zalogaj. Iako su se mečevi na Navy-Marine Corps Memorial stadionu igrali svakog drugog dana, Plavi su ubilježili sve tri pobjede, a posebno su se istakli Jovica Nikolić sa tri postignuta gola i Stjepan Deverić. Štef se tog ljeta spremao postati Stipe (transfer iz Dinama u Hajduk), a Milka Đurovskog je i definitivno istisnuo iz početne 11-orice kada je u trećem kolu protiv Iraka zabio hattrick, te obezbijedio da Plavi iz 0:2 na poluvremenu na kraju stignu do pobjede od 4:2 i potvrde prvo mjesto u grupi.
Nokaut faza se već igrala u Kaliforniji, pa su se naši fudbalski olimpijci morali preseliti u 3.000 kiliometara zapadniju Pasadenu gdje ih je na stadionu Rose Bowl i u četvrtfinalu, samo tri dana nakon duela sa Irakom, čekala Zapadna Njemačka. Srce ekipe je, uprkos zadovoljenoj i „propisanoj“ normi da u timu „uvek mora da bude bar 5-6 Zvezdaša“, dovoljan broj Partizanovaca i Hajdukovaca, pokoji Slovenac, katkad i Dinamovac, kucalo u ritmu Meše Baždarevića i Nene Gračana. Ovaj sarajevsko-riječki tandem je veznom linijom komandovao i u većini kvalifikacijskih utakmica, a ako se od mladog i supertalentovanog Nišlije Piksija Stojkovića očekivalo da im na ovoj Olimpijadi najviše pomogne, njegovu je ulogu preuzeo krakati 25-godišnji vezista Zvezde Jovica Nikolić.
Lane gazi Pancere
U tom četvrtfinalnom boju sa Nijemcima, za koje su, između ostalih, igrali i Guido Buchwald, Rudi Boomer, Frank Mill i Andreas Brehme, a koji je u tadašnjoj Jugoslaviji u noći sa 6. na 7. august 1984. direktno prenošen na državnoj televiziji, posebno je, ipak, zablistalo jedno „lane“. I to ono sa Korane.
Boro Cvetković je u sjajnu i potpuno neočekivanu, ubjedljivu pobjedu nad Pancerima od 5:2 utkao hattrick, a baš u forsiranju njega i Deverića u prvom timu – nauštrb brojnih napadača koji su dobivali prilike tokom kvalifikacija – vidio se rukopis Ivice Osima. Da će brži i pokretljiviji napadači na ovakvom turniru biti od veće koristi nego klasični, sidraš golgeteri dokazano je već u grupnoj fazi, a trijumf nad vječno neugodnom i (za YU repke obično) nesavladivom SR Njemačkom bio je nova potvrda pravilnog razmišljanja (i neobične „slobode mišljenja“) u stručnom štabu.
Švabo je među 17 odabranih uspio ugurati i svoje Baljića i Čapljića, a da je učinio pravu stvar potvrdile su odlične partije ovih Željovaca na Olimpijadi. Žvaka je briljirao na lijevom, Vlado na desnom beku. Ipak, činilo se da je Osimova najveća slabost Nenad Gračan. 22-godišnji Riječanin je nekako, stasom, pozicijom, tehnikom na terenu najviše podsjećao na Osima iz igračkih dana. Tih 10 cm koliko je Gračanu falilo da bude visok isto koliko i Švabo u toj olimpijskoj reprezentaciji je vjerovatno nadoknađivao Jovica Nikolić, ali je samo jednom od njih Toplakov pomoćnik, prilikom izvođenja kornera u nokaut fazi, a tokom (za to vrijeme) neobičnih američkih TV prijenosa u kojima su kamermani dolazili do trenerskih klupa i izbliza snimali šta dumaju i viču članovi stručnog štaba, nježno rekao: „Neno, haj’ ti centriraj, bolan ne bio“.
Polufinale s Francuzima
Trijumf nad Švabama je moju tadašnju družinu natjerao da se za polufinale s Francuzima, makar se utakmica igrala duboko u noći između 8. i 9. augusta, organizuje za zajedničko bdijenje/gledanje. Prazan stan je tu noć imao Guša, a ljetno-olimpijski vampirizam raspuštenih sarajevskih srednjoškolaca tu je noć, ispostavit će se u zoru, zagrizao u prazno. U polufinalu košarkaškog turnira koje se igralo iste večeri u Los Angelesu Jugoslavija će doživjeti ubjedljiv poraz od Španije, da bi par sati kasnije „plave“ fudbalere zadesila slična sudbina protiv francuskih Tricolora.
Nakon što su loše započeli meč (Francuzi već u 16. minuti vode sa 2:0), a grozni meksički sudija Antonio Márquez Ramírez već na početku drugog poluvremena (49. minuta) iz igre isključio Nikolića, Plavi (u ovom polufinalu Bijeli) se bude i preko Cvetkovića (63.) i Deverića (74. minuta) dolaze do poravnanja na 2:2. Samo tri minuta kasnije pomenuti Meksikanac crveni karton pokazuje i Cvetkoviću, pa naši i s dva igrača manje na terenu uspijevaju izboriti produžetke. U dodatnih pola sata 9 bijelih protiv 11 plavih nije imalo nikakve šanse i Francuska je sa trijumfom od 4:2 obezbijedila borbu za zlato.
Slabo je ko, barem u domovini, vjerovao da će se naši reprezentativci za samo dva dana stići oporaviti od bolnog poraza u polufinalu, pa u utakmici za 3. mjesto i bronzanu medalju (opet) nadigrati poznanike iz kvalifikacija, Italijane. Poraz od Francuske je bio i skup jer isključeni Nikolić i Cvetković nisu imali pravo nastupa, Mrkela je zbog napada na sudiju crveni karton zaradio poslije meča, a Admir Smajić bio povrijeđen, pa su Toplak i Osim na raspolaganju imali samo 13 igrača. Od toga dva golmana.
Jugi bronza, Italiji drvo
Uprkos početnom vodstvu Azzurra (Vignola u 26. sa penala), Jugovići su se nekako skupili i poginuli u nastavku, pa su Baljić (59. min, asistencija Stojković) i Deverić (81. min, asistencija Katanec) preokrenuli rezultat za konačnu, olimpijske bronce vrijednu pobjedu od 2:1. Tancredi, Galli, Vierchowod, Baresi, Massaro, Serena i Fanna su, tako, na kraju zadužili „drvenu medalju“.
„Bili smo atrakcija turnira jer smo skoro sve utakmice dobili nakon rezultatskog preokreta. Sjećam se naslova u jednim američkim novinama (‘Luda družina iz Istočne Evrope’). U tekstu je pisalo, kao, ‘svaku utakmicu gube, na poluvremenu zapale cigaretu, popiju po pivo i nakon toga samelju rivala'“, sjećat će se Čapljić godinama kasnije.
Taj olimpijski fudbalski turnir će, između ostalog, obilježiti i nevjerovatno ispunjene tribine stadiona u Pasadeni i Stanfordu (Jugoslaviju, npr, protiv SR Njemačke gledalo 59.000, protiv Francuske 97.000, a protiv Italije čak 100.000 gledalaca), što je bio pojak adut SAD-a u dobivanju domaćinstva fudbalskog Mundijala 10 godina kasnije. Ostat će zabilježeno i da su titulu najboljeg strijelca sa po 5 golova podijelili Daniel Xuereb (Francuska), Borislav Cvetković i Stjepan Deverić (Jugoslavija).
Karizma i pasija
U Osimovom slučaju ovaj je uspjeh bio potvrda da će uskoro biti spreman da preuzme i „A“ reprezentaciju bivše države. Nakon što je u sezoni 1984/85 Željezničar doveo do polufinala Kupa UEFA, a Miloš Milutinović svoju šansu na „plavoj“ klupi proćerdao u kvalifikacijama za SP u Meksiku, FSJ je Osima za selektora državnog tima postavio 1986. godine. Svoj takmičarski debi je 29. oktobra iste godine imao u Splitu, protiv Turske i u okviru kvalifikacija za EURO 1988. Poljudom su se već od starta prolamali zvižduci, čak i podrugljivo „Žeeeeljo, Žeeeeljo“ navijanje. Razlog – čak četvorica (Baljić, Šabanadžović, Škoro, R. Mihajlović) prvotimaca Željezničara u početnoj postavi. Ubjedljiva (4:0) pobjeda Plavih nije mu pomogla da se već na startu kutariše oponenata, „dušebrižnika“, pa zašto ne reći i dušmana koji su mu se na kosti putem saveza i medija navalili već na početku selektorske karijere. Oni će ga u narednih nepunih šest godina, kao posljednjeg jugoslovenskog selektora, pratiti i krv mu, sa kraćim pauzama, na slamčicu piti sve do kraja.
No, nije ih slušao. Bio je uporan i tvrdoglav, uvjeren u svoju viziju i znanje o najpopularnijoj igri. Kasniji rezultati reprezentacije, pa i oni koje je na klupskom planu postigao u Grčkoj, Austriji i Japanu gdje je također dogurao do selektora državnog tima, dokazali su da je bio u pravu.
Bio je veliki ljubitelj i poznavalac nogometa, a i pod stare dane je uživao u gledanju utakmica. Legenda kaže da je težak moždani udar u Japanu 2007. godine doživio gledajući Arsenal u engleskom Premiershipu, te da je suprugu, odmah nakon buđenja iz kome u bolnici, pitao za rezultat. Skoro 15 godina kasnije veliko plavo srce ovog jedinstvenog čovjeka prestalo je da kuca u austrijskom Grazu.
Na četiri dana od njegove smrti i dan pred 81. rođendan, pitam se da li je na onoj, nebeskoj tribini, skupa s Hasetom, Miljanom, Cruyffom ili Raymondom Kopom, pratio fenomenalne dvoboje Villarreala i Liverpoola, te Real Madrida i Manchester Cityja koji su se sinoć i preksinoć u okviru revanša polufinala Lige prvaka igrali u Španiji? Ako jeste – sigurno je uživao i još dugo nakon tekmi, s kolegama iz reperezentacije onog svijeta, viđeno analizirao, komentarisao, tabirio.