Sudijska nadoknada
Iako između objavljivanja nastavaka ovih malonogometnih sjećanja (uglavnom) dobijam pohvale i laskanja mojoj „nevjerovatnoj memoriji“, nisam baš najsigurniji koja je bila godina kada sam se obreo na svom prvom zvaničnom turniru. Mislim (možda griješim) da je to bilo odmah poslije vojske (1986.), a s obzirom na to da je ekipa u kojoj sam pokušavao braniti eliminisana već u prvom kolu, nije ni neki veliki jazuk što se ne sjećam baš tačnih datuma. Deba je, u svojim tvrdoglavim pokušajima da sebi i drugima dokaže kako raja sa skenderijske Kocke ipak znaju „na velike“, sastavio i prijavio ekipu našeg kvarta na turnir koji se (nekim povodom?) igrao na Kovačima.
Tužan izlet na Kovače
Sportsko-rekreacioni centar Kovači, popularna Ploča koja je izgrađena 1967. pa narednu deceniju bila centralno i kultno mjesto malonogometnih dešavanja u opštini Stari Grad, u vrijeme je ovog našeg, debitantskog turnira bila već poprilično zapuštena. No, i takav ambijent oronulog kamenog amfiteatra bio je, ispostavit će se, preimpresivan za našu skromnu ekipicu u kojoj su Debinom insistiranju zahvaljujući, mjesta u odbrani zadužili Buli Jambrešić zvani Baštenski pužić i Admir Karataš čiji je tajni nadimak bio Mladunče King Konga. Deba je mislio da nam pozadi fali čvrstine i britkosti, no kad su rivali iz protivničke ekipe počeli „izvrtati“ pomenuti dvojac i od njih praviti volove, bilo je prekasno za novi početak. Jedan od highlightsa ovog (po nas) tužnog meča kojeg smo na kraju izgubili sa 2:3 bio je Bulijev start na njihovog najboljeg igrača. Momak koji je igrao u nekim „poluvunenim“ soknama izmakao je loptu, a Buli što je baš uvijek kasnio za π/2 ga tako raspalio po stajnoj nozi da su komplet Kovači zazvonili. Šta očekivati od frajke koji je na naše 3 na 3 duele u kvartovskom obdaništu dolazio sa lancima naguranim u štucne (da ukoliko neko njega slučajno pokuša opaliti po cjevanici u tom pokušaju slomi prst)?! Blamaža Bully O'Connora, braniča Sjeverne Irske (kako smo ga još zvali) i ispadanje već u prvom kolu ekipe u kojoj on „ima mjesta“, bili su već i prije početka turnira zagarantovani.
Nakon minimalnog, ali zasluženog poraza rekao sam Debi da me više ne zove u ove smijurije od ekipa. Nije da sam se nešto bio nafurao, ali „dijeljenje svlačionice“ i pokušaji uspostave „timskog duha“ sa likovima poput Bulija bili su frontalni ataci na moju mladenačku inteligenciju, pa sam se od ekipice „uzaludnika“, bar kada je 6 na 6 fudbal u pitanju, zauvijek oprostio.
Najbolji protiv „svojih“
Par godina kasnije, opet je nekim „revolucionarno-prazničnim“ povodom organizovan turnir mjesnih zajednica i kafića, i to ovog puta u FIS-u. Na turniru je učešće uzela i ekipa pod imenom MZ Centar, a kako su u njoj igrala i moja malonogometna raja iz tih i prethodnih godina (Festa, Čombe, Bili, Šefka, Lulo, Šaban, Dedo…) smjestio sam se tog subotnjeg popodneva na drvene tribine u namjeri da pogledam njihov meč prvog kola. „Protiv koga igrate?“, pitao sam ih dok su se okupljali i presvlačili pored terena. „Protiv nakih sa Skenderije“, rekao mi je Festa i ostao da sjedeći zamišljeno gleda u daljinu. Nije se presvlačio. Njegov je Željezničar u istom terminu igrao prvenstvenu utakmicu na Grbavici, pa je Kemica do zadnjeg momenta vagao i dvojio da li da brani za svoju raju ili pak ode na stadion i ne propusti dobiti još jednu potvrdu da je Željin „bolesnik“. „Haj ti brani“, počeše me ložiti njegovi saigrači, a i Festa prihvati: „Hajd, fakat. Odo’ ja“, reče, ustade i krenu ka Džidžikovcu gdje će kući ostaviti sportsku torbu, pa sjesti u taxi kako bi na vrijeme stigao u Dolinu ćupova.
Do početka utakmice u FIS-u ostalo je još pola sata. U međuvremenu su se pored terena ukazali i ti „naki sa Skenderije“. Ugledah Debu, Dadu Tolja, Irfu Siplju i još nekog starijeg, prosijedog čovjeka za kojeg će se kasnije ispostaviti da im je bio golman. „Ah, vi ste ti!“, povikah skoro pa oduševljen i nakon što se ispozdravljah sa svojom baznom, kvartovskom rajom, preko Ajfelovog mosta se zaletih do vlastite kuće i opreme. Na betonskom sam igralištu bio već na zagrijavanju, 15 minuta kasnije.
„To ‘š njima branit, p..ko?!“, ujedao je Deba sa suprotne strane terena. „Jok, vama ću, parmacima“, odgovarao sam sa svog gola. Bio sam riješen da „poginem“ na golu i „svojima“ sa Skenderije ne ostavim ni promil šansi za pobjedu koja bi, savršeno znajući snagu obje ekipe, bila prvorazredno iznenađenje. I dok su se moji aktuelni saigrači u napadu poigravali sa njihovom odbranom, u par navrata sam Dadi i Debi u njihovim kontrama beskompromisno izlijetao van vlastitog šesterca ili se bacao glavom pod patiku, uspješno braneći i zaustavljajući sve njihove pokušaje. Spojeno sam prozivao i prcao svoje stare drugove, dajući na suprotnom golu 110% vlastitih mogućnosti. U turnirskom zapisniku je na kraju upisan konačan rezultat od 4:1 za MZ Centar, a jedini sam gol primio iz nekakvog smiješnog penala kojeg je „objektivni“ sudija svirnuo u korist MZ Skenderija. Đed, golman mojih iz kvarta, ju je sa sedam metara digao gore, a ja u nepoznavanju lika i djela ovog anonimnog veterana, legao dole, očekujući prizeman šut u neki od uglova. Da je pucao neko od zaista „mojih“, siguran sam da bih i to odbranio. Zagrijte se, luzeri!
No, vremena za .určenje i foliranje po kvartu, gdje su me raja hvalila, ali i (tobože) htjela „zbog izdaje“ mlatiti na našoj Kocki gdje smo najčešće „visili“, nije bilo previše. Već u drugom kolu sačekao nas je Restoran RS (današnja Pivnica Sarajevo), ekipa koja je predvođena Šehom u to vrijeme bila jedna od respektabilnijih u gradu. Konačan rezultat od 8:2 za njih dovoljno je pokazao koliko smo u tom trenutku još bili mekani i nezreli za vrhunsku malu „fucu“ u FIS-u. No, nije se odustajalo, pa su se noge i ruke u proljeće i ljeto nastavile guliti na istom betonu, a tokom kišnih jeseni i snježnih zima sve više i u dvoranama KSC Skenderija, Vogošća, Zetra. Ako već nije imalo smisla prijaviti se na neki gradski „top“ turnir, tipa FIS GOL, gdje bismo skoro sigurno odmah ispali, nije bilo razloga da krajem 80-ih s velikom pažnjom i zanimanjem ne pratimo ovo takmičenje, pa bismo se na i oko tribina „načičkali“ kad god bismo tih godina bili u mogućnosti.
Boško, FIS GOL i po Titu protiv profesionalaca
Tribine su, pa i krov lokalne garaže, te prostor iza gola ka ulici Musala bili krcati i tog popodneva kada su na programu bili četvrtfinalni dvoboji. Na štokovima malog, prizemnog ulaza iz Mis Irbine ulice u namjeri da prati zbivanja na terenu propinjao se Boško, redovnim čitateljima Sudijske nadoknade poznat iz epizode posvećene Michelu Platiniju. Neki ga je „garavi“ kolega, rival sa preprodaje karti za kino Dubrovnik i kockanja koje su ti sarajevski Romići organizovali nakon sličnih „uličnih aktivnosti“, glasno i pred stotinama svjedoka upitao: „Kaš mi vratit pare?“ Bole nije čekao ni 5, ni 6. Izašao je pred gomilu, isprsio se i beskompromisno otkopčao šlic na pantalonama. Izvadio je belegiju, pa se jasno i snažno, pokazujući mačka nesimpatičnom rivalu, proderao tako da ga cijeli FIS čuje: „Ti možeš samo da ga ljuuubiš! Da mu kažeš ‘dobar dan, kako si, šta ima’!!!“ Naravno da od fudbala u narednih 10-ak minuta, dok se baš svi na tribinama i terenu nisu do suza ismijali i zauvijek zapamtili ovu scenu, nije bilo ništa. I naravno da je „Ti možeš samo da ga ljubiš!“ u naš ulični sleng ugalopiralo tada, pa tu ostalo sve do današnjih dana kada ga, srećom, puno manje koristimo. Iako nepristojne i bahate marve ima možda više nego ikad, naše je miješanje sa istom u ovim srednjim, 50+ godinama vlastitim izborom zahvaljujući svedeno na minimum, te na one neugodne trenutke „kad se baš mora“ i/ili nema gdje pobjeći. A tada je i za „takve“ i Boletova dosjetka premalo.
Neovisno o gradskim turnirima, u FIS-u su se nastavile igrati i one nezvanične, „raja protiv raje“ utakmice koje su, s vremena na vrijeme, gubile predznak „prijateljskih“ i u tad popularnim sarajevskim kafićima tipa Milka ili SOS-a dogovarane kao „moja protiv tvoje ekipe“ utakmica koja će se igrati „po lovu“. Šaban me je jednog popodneva slučajno sreo u Alipašinoj (tad još Đure Đakovića) ulici i upitao da li bih branio prekosutra u FIS-u. „Ko smo i protiv koga igramo?“, upitao sam. „Ti, Bili, Šunja, Šefka, Sutko i ja protiv Saše Guzine, Igora Lazića, braće Vazda i još neke dvojice. Po Titu (5.000 tadašnjih dinara) se igra!“, izbiflao je Šaban. „Uh?! Pa, hoćemo li moć?“, zabrinuto ću ja. „Naravno da hoćemo“, samouvjereno će moj srednjoškolski drug i najbolji igrač malog fudbala u mojoj generaciji Druge gimnazije. „Guzina me sinoć u SOS-u isprovociro, kao ‘šta ti i fudbal?, kakav ti…’ i znaš već. ‘E, hajmo skupit ekipe i poigrat mangupe’ ja mu rekoh. Budi prekosutra u FIS-u u 17:00, majke ti. Molim te“, reče Šabanović, pa otkaska na drugu stranu ulice ostavljajući me zatečenog. „Znači igramo protiv četvorice ‘profesionalaca’ koji kucaju na vrata ili su već u prvom timu FK Sarajeva što ga svakog drugog vikenda idemo gledati na Koševu?!“, množio sam sam sa sobom. „Auf! Znam da je opasno“, zaključih citirajući kvartovsku legendu Hazeta, pa se zaputih kući na dvodnevne, ponajviše psihičke „mini pripreme“.
Bila mi je, prije svega, čast što me je Šaban pozvao da uzmem učešća u takvom meču. Odbranu su činili Bili (momak koji je svojevremeno, još i prije izlaska debitantskog albuma Zabranjenog pušenja, igrajući picigen na orebićkoj plaži jednoj starijoj Švabici, kad je lopta već treći put pala u plićak pored nje i poprskala ju, na ljutito pitanje „Was ist das?“, odrješito odgovorio „Das ist Walter!“) i Šunja (poznat, između ostalog, po nošenju tangica ispod svog svijetloplavog fudbalskog šorca). Na sredini je par godina stariji Sutko „jeo loptu“, a Šefka bio dugonogi talenat koji je strujao po krilima i uspješno se pridodavao napadu. U špicu je, naravno bio Šaban, frajkec koji nije puno trčao, ali je u mjestu znao baš sve s kožnatom zračnicom, počesto je guravši kroz noge i iza leđa fizički superiornijim protivnicima. Imao je fintu na koju su, barem jednom, nasjeli svi oni koji su mu se u četiri godine srednjeg školovanja suprostavili na terenu, a u godinama poslije toga i mnogi drugi na malonogometnim terenima i puno ozbiljnijim takmičenjima od fudbalskog prvenstva Druge gimnazije.
Cjepnusmo, uglavnom, mi te prave i nadobudne prvoligaške igrače velikog fubala tog popodneva u FIS-u sa zasluženih 3:2, pa moja prsa i glavu istovremeno napuniše nemjerljive količine kubičnih metara ponosa i zadovoljstva. Lebdeći tako napuhan par dana nakon te najjače utakmice i najveće pobjede u mojoj amaterskoj golmanskoj „karijeri“ skontah da je besmisleno da nastavim ići na Koševo i plaćati ulaznicu kako bih na velikom, travnatom terenu gledao i bodrio likove koje sam „nekidan“ dernuo u FIS-u. Potrajao je taj bojkot možda i cijelu polusezonu. Naravno da sam nakon izvjesnog vremena shvatio da sam u krivu. „Bolest“ (odlazak na stadion kako bi pratio igre omiljenog tima) nije imala alternativu.
Još samo par godina za nas
No, tih je godina pred sami rat valjalo dokazati da je ta naša generacija, makar i pojačana sa nekim starijim, iskusnijim igračima spremna na nekom ozbiljnom turniru u FIS-u napraviti zapažen rezultat, te otići do kraja. Na Turniru kafića 1990. to je za rukom pošlo ekipi caffea Dijana u kojoj su (slika iznad), pored već iskusnije braće Katana, igrali i Lulo, Festa, Šefka, Dedo i Čusta. „Dijana“ je uspjela doći do samog finala koje je u FIS-u, na opšte iznenađenje i zadovoljstvo, odigrano pod svjetlošću već zaboravljenih i davno propalih, a za tu svečenu priliku, novim sijalicama osvježenih reflektora. Bez obzira na poraz (1:4) od „Regine“ za koju je, između ostalih, te godine nastupao i čuveni Željko Dragoljević, razloga za ponos i zadovoljstvo je bilo napretek.
Za najboljeg golmana turnira je proglašen niko drugi do Festa, pa je nova, šarena trenerka u svojstvu turnirske nagrade ukrasila police Kemicine sobe u roditeljskom stanu na Džidžikovcu. Pomislismo da je konačno kucno i naš čas, da ćemo ubrzo (ili barem najbolji od nas) „zaplesati“ i na nekim drugim, gore pominjanim i renomiranim malonogometnim takmičenjima gdje se neće ispadati baš u prvim kolima, niti biti „topovska hrana“ za prekaljene, starije i iskusnije sarajevske „haklere“. Krvava agresija na BiH je, međutim, imala drugačije planove. U proljeće 1992. prekinuti su i u paramparčad pretvorni svi ti, a i mnogi drugi snovi i životi. Zlikovci nam probušiše fudbalsku loptu, a umjesto nje nam na glavu počeše nabacivati minobacačke i tenkovske granate, puščane i snajperske metke. Ubistvene projektile raznih oblika i kalibara, jednosmjerne karte za vječna lovišta.
Poraće i povratak u renovirani FIS
Šta je i kako vis-a-vis ‘dbale bilo u ratu, tom „nikome se ne ponovilo“ periodu sam na ovim stranicama pisao početkom tekuće godine. Na jakoj dozi PTSP-a i u poprilično bijesnom, „nikoga se ne bojim(o)!“ maniru kojeg smo tih prvih, „aftermath“ godina furali, počeli smo se, silom poslijeratnih prilika, družiti i miješati sa rajama i ekipama s kojima prije 1992-1995. perioda nismo imali baš previše zajedničkog.
Nakon jednog prekinutog meča u maju 1998. koji je na već opisan način („Šta'š ti?“/ “Ma, šta ćeš, ba, ti?!“) dogovoren u caffeu Air Bosnia, a u kojem mi je mrcina od Dine S. pri rezultatu 1:0 za nas namjerno (dok sam na betonu FIS-a ležao poklopivši loptu što sam ju prethodno uhvatio presjekavši jedan njihov centaršut sa krila) uletio svojim „kamenim“ koljenom pod plećku, te me poslao u Hitnu na „fuz u guz“ , u povratku sam sa injekcije Šabanu (koji me je vozio) obećao da sa ovakvim krkanima neću više nikad poigrati. Bilo je praktično nemoguće okupiti predratnu ekipu oko jedne lopte, pa se u neke druge formacije, ekipe, a i na terene krenulo u godinama koje slijede.
Igralo se, tako, jedno vrijeme na terenu u Velešićima (pored benzinske pumpe El Tarik), pa na školskom igralištu OŠ Grbavica 2 (bivša „Bratstvo i jedinstvo“), čak i na zgužvanom itisonu otočkog Vistafona. FIS se u međuvremenu renovirao, ispucali beton zamijenila je plastična trava, stare drvene tribine i garaža u ćošku razmontirane i zauvijek poslane u fadeout, a renovirano osvjetljenje blještalo jače nego ikada prije. Takvo, lijepo picnuto i sređeno izdanje ovog jedinstvenog sarajevskog toponima dočekalo je ljeto 2010. i proslavu 25 godina mature moje generacije iz Druge gimnazije. U sklopu tog jubileja baš u renoviranom FIS-u odigrana je i revijalna malonogometna utakmica, zamišljena kao svojevrsna repriza finala iz 1985. (IV-5 vs IV-6).
Kako se prvotimci IV-5 nisu uspjeli okupiti u originalnom sastavu, Šabanu i Liči su se pridružili Nence i Mara (IV-3), Čenga (IV-8) i Džemo (IV-9), te uz pomoć još jednog proćelavog lika/golmana iz generacije iza nas, formirali su svojevrsnu „reprezentaciju škole“. Višak kila i manjak kose kod većine aktera čiji se broj godina tih dana rimovao sa „opalim te po guzičetini“ nisu bili prepreka da se po sparnom vremenu, ipak, ne pruži dopadljiva predstava, a IV-6 je u sastavu Latifić-Mrdović, Radojević-Jandrić-Efendić, Đurašinović + (u to vrijeme) super spremni Girt, na kraju slavio sa 4:3. Bio je to i posljednji put da smo se u tom sastavu i takvom (fudbalskom) prilikom okupili i zajedno, kao četvrt vijeka prije toga, poigrali lopte.
Posljednjih 7-8 godina (2010-2017) pred i definitivni odlazak u nogometnu „penziju“, svlačionicu i travnati teren FIS-a sam dijelio sa zaista dragom ekipicom „rekreativaca“ koji su, mahom, bili 10-ak godina mlađi od mene. Imali su još snage za trku i puni angažman tokom svih 60+ minuta našeg noćnog „termina“ koji se skoro svakog ponedjeljka u godini igrao na terenu koji bi tokom zimskih mjeseci bio ušuškan u balon, pa razloga za neke duže vremenske pauze u nadmetanju zapravo i nije bilo. Kroz našu je ekipu osim izvjesnih likova (sami će se prepoznati na slici ispod) prodefilovalo još dosta starijih i nešto mlađih igrača. Superveteran Piki Mivunov (pod krinkom krepka starčića – igrač manje na terenu), Dinkec, Đole, Paja, Čula JR, Cico, Goro, Denza…
U protivničkoj ekipi mjesta su (uglavnom) zauzimali Vlado, pa kasnije Seaman na golu, Tiho Miranda, Paja Bošnjak, veteran (50+) Pofalićkog Riđan u odbrani, Đani, Čamac, Teakwondista i Reprezentativac na sredini, Boki i Delon (Garrincha sa Prokletija) u napadu… Moj vršnjak i drug Kana je igrao uglavnom za njih, ali ponekad bi (ako nas je zafalilo ili se posvađao sa svojom matičnom ekipom) prelazio u naše redove. Nakon godina bezbrojnih duela, mečeva u kojima su nerijetko frcale varnice (uprkos činjenici da nas se većina međusobno poznavala dugi niz godina), dolazilo se na rub fizičkih obračuna, te serija pobjeda i poraza obje ekipe, nekako je došlo vrijeme i za definitivno zbogom. Ubojima i povredama na nogama i rukama više nisu mogle pomoći obloge od sjeckanog luka ili rakije, nije bilo tog gela koji bi rekuperaciju bolnog dijela tijela sveo na 2-3 dana, nego se sve češće počeo preskakti naredni, pa i „onaj tamo“ ponedjeljak, za 14 dana. „Čemu je vakat – tome je i vrijeme“ iz trbuha je zborio nemilosrdni sajdžija pod imenom Rodni List, pa je vrijeme za definitivno vješanje golmanskih rukavica o klin, htio to sebi priznati ili ne, prije ili kasnije moralo stići.
Sa Lenkom, Zamijem, Senčijem i još ponekim od tih posljednjih saigrača se sad, u već dovoljno dugoj post festum fazi, često sjetim naših utakmica. Zajednički je žal i sjeta u očima kad skontamo da, u ovom vremenu digitalizacije i sveprisutnih tehnoloških dostignuća, baš nijedan duel nismo uspjeli ovjekovječiti u video formi. Baš kao što i iz, u ovoj trilogiji opisanog vremena prije toga, nemam više nijednu fotku, pisani izvještaj, snimak. I mada će se detalji, pikanterije, provale, akcije, potezi, pobjede i porazi u mojoj i (nadam se) glavama svih mojih pomenutih te u igru uključenih drugova nastaviti njegovati i vrtiti sve „do morta“, lijepo je da sam priliku da sve ovo, makar i u kratkim crtama, „istovarim“ na stranicama ovog portala slobode.
Za vječnu uspomenu i najduže sjećanje na neka ljepša, ugodnija i po svemu bolja vremena!
Posvećeno mojim drugovima i FIS-ovcima koji su nas prerano napustili: Nebojši Jandriću Jandri, Edinu Resiću Resi, Faruku Handžaru Hadži i Milanu Mikiju Stančiću