foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Mundijalska egzotika – Zair 1974.

Sudijska nadoknada

Početkom ove sedmice na stadionu Ahmad bin Ali (Al Rayyan) u Kataru odigrane su dvije posljednje utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo koje će se u toj bliskoistočnoj zemlji odigrati između 21. novembra i 18. decembra ove godine. 31. i 32. učesnik 22. Mundijala postali su australijski Socceroos i kostarikanski Los Ticos, a kratkih rukava u FIFA-inim doigravanjima za SP 2022 posljednji ostali peruanski Los Incas i novozelandski All Whites. Zaključena lista učesnika predstojeće najveće fudbalske smotre na planeti, tako, nema nekih specijalnih iznenađenja. Senzacija još i manje, jer čak su 24 iste reprezentacije bile i u Rusiji prije četiri godine, a jedini debitant biće katarski العنابي (The Maroon), ujedno i domaćin ovog nogometnog praznika.

Interesantno je da je posljednji slučaj domaćina-debitanta na Mundijalima zabilježen pradavne 1934, na tek drugom prvenstvu svijeta u najpopularnijoj igri. Italija je tada, kao „novi kolačić“ ugostila turnir od 16 reprezentacija i poslije četiri pobjede u pet odigranih utakmica (igralo se po nokaut sistemu, u ¼ finala nakon remija protiv Španije u prvom meču, sutradan odigran novi) po prvi put podigla najvažniji trofej u najpopularnijem sportu. Šanse da se nešto takvo ponovi 88 godina kasnije u katarskoj pustinji manje su od onih koje bi, na primjer, imala (nepostojeća) reprezentacija Bosne i Hercegovine u podvodnom ribolovu na prošlogodišnjem SP na Sardiniji, no – nikad se ne zna. I pitanje je da li bi u ovakvom, izvitoperenom svijetu i to sa Katarom kao (namaštanim) novim svjetskim prvakom u fudbalu bilo čudo neviđeno ili nešto nezamislivo. Za šuške danas, više nego ikad, može baš sve da se kupi. I „završi“.

Ambiciozni Mobutu i zairska avantura

Vremena i vrijednosti su se u proteklih pola vijeka baš izobličili i, da ne pretjeramo, okrenuli naopačke. No, i pred 10. Mundijal koji se nekad u ovo vrijeme prije 48 godina igrao u tadašnjoj SR Njemačkoj, bilo je državnika/diktatora koji su imali fiks ideje i „vizije“ o tome kako njihova, sve do tad potpuno nepoznata i „liliputanska“ reprezentacija nakon pobjede u velikom finalu osvaja i u zrak podiže „Zlatnu boginju“. Jedan od takvih bio je i general pukovnik Joseph-Désiré Mobutu, od 1965. predsjednik Demokratske Republike Kongo, a od 1971. poznatiji kao okrutni zairski suveren Mobutu Sese Seko.

U sklopu politike „afrikanizacije“ koju je po dolasku na vlast počeo sprovoditi, Mobutu je šest godina kasnije promijenio vlastito, a i ime države koja je od sticanja neovisnosti (do 1960. poznata kao Belgijski Kongo) bila u stalnom previranju i manje-više služila kao egzamplar nestabilnosti. Sese Seko je i sam na vlast došao vojnim udarom, a ubrzo je shvatio da su za dobar imidž države koja je pod njegovim vodstvom političke saveznike i neprijatelje mijenjala brže od čarapa, veoma važni sportski uspjesi. Odlučio se za ulaganje u nogomet koji je s kraja 60-ih i početkom 70-ih na Crnom kontinentu, pa tako i u DR Kongu/Zairu, praktično bio u povojima.

Ne računajući nastup Egipta (1 odigrana utakmica – 1 poraz) na spominjanom SP 1934. u Italiji, Afrikanci sve do 1970. nisu, što zbog slabog kvaliteta vlastitih nacionalnih timova, što zbog zamršenosti kvalifikacija (Azija, Afrika i Okeanija, u to vrijeme, zajedno davali samo jednu reprezentaciju na SP), imali svog predstavnika na Mundijalima. Maroko u Meksiku 1970. jeste u grupi četiri osvojio samo jedan bod (Bugarska u Leónu, 1:1) i ispao u prvom krugu ovog prvenstva, ali je i otvorio vrata CAF-u koji se ubrzo izborio da na narednoj, 1974. završnici Afrika ima jedno zagarantovano mjesto. Maroko je u Meksiku vodio nekadašnji golman Vardara, beogradskog Radničkog i OFK Beograda, pa i reprezentacije Jugoslavije (osam nastupa u periodu 1956-1960) Blagoje Vidinić. Mobutu je Blagoja „zapikao“ u Meksiku 1970, pa ga na kormilo svojih Leoparda doveo godinu kasnije.

Procvat pod Vidinićem

Zair će pod Vidinićem najprije na prvenstvu Afrike (AFCON) 1972. osvojiti treće mjesto, pa će u kvalifikacijama za SP u SR Njemačkoj preskočiti Togo, Kamerun, Ganu, Zambiju i Maroko i tako postati prva podsaharska država koja se ikada plasirala na jedan Mundijal. Kad su Zairci u martu 1974. pokorili Crni kontinent i osvojili AFCON čija se završnica igrala u Egiptu, Sese Seka je malo „prenijelo“. Euforično je najavljivao juriš Leoparda na svjetsku titulu, iako je o stvarnom stanju stvari u tadašnjem vrhu planetarno najpopularnije igre znao koliko i izvjesna Marija o iskrivljenoj salgiji. Ali hoće to kod bahate, raspojasane političke/diktatorske marve na svim meridijanima i paralelama, bez razlike. U sve se razumiju i uvjereni su da će njihovi podanici, ako treba, i da poginu za ostvarenje „svetog cilja“ koji će baš njima, despotima, zagrantovati nove političke poene i doživotni ostanak na vlasti. U zairskom slučaju iz 1974. godine Mobutu se, blago rečeno, malo prekontao. Vruć je vode potegao.

Petog januara 1974. u Frankfurtu je održan žrijeb grupa za završnicu Mundijala koji se u SR Njemačkoj trebao odigrati između 13. juna i 7. jula iste godine. Zair je upao u „grupu smrti“ sa aktuelnim prvakom Brazilom, tada vrlo jakom Škotskom i pobjednicom majstorice Jugoslavija-Španija koja se 13. februara tek trebala odigrati u istom gradu. Valjda je selektor Vidinić, kad se euforija nakon AFCON ‘74 trijumfa stišala, nekako objasnio upaljenom Mobutuu da Zair „baš i nije favorit u grupi 2“, te da bi i „častan otpor, bez rezultatskog imperativa“ protiv Škota, Jugoslovena i Brazilaca za neiskusne Leoparde bio svojevrsan podvig. Diktator je, u dubini svoje nadobudne duše, vjerovatno znao da je Blagoje u pravu, ali je svejedno svim reprezentativcima koji su izborili plasman na SP poklonio po kuću i zeleni, „buba“ Volkswagen. Obećao im je, navodno, i bonus od po 45.000 funti kada stignu u Njemačku, pričao bajke o tome kako će postati milioneri, te potpisati ugovore sa najvećim evropskim klubovima. Skoro ništa se od toga, kako to obično u slučaju lažljivih pijačara/političara biva, na kraju obistiniti neće. Sese Seko je prodavao škafove, a naivni Zairci mu slijepo vjerovali. Čak i uplaćivali (bez obzira na to da li su ili nisu zaposleni) po 10 „zairaca“ (tadašnje novčane jedinice u zemlji koja je bila u omjeru 1:2 sa američkim dolarom) kako bi se namakla sredstva za zasluženu nagradu nogometnim reprezentativcima.

Potcjenjivanje i izmišljene priče

Imidž afričkih reprezentacija sredinom 70-ih je među većinom Evropljana bio daleko od bilo kakvog respekta ili strahopoštovanja. „Ako ne pobijedimo Zair, trebamo se odmah spakovati i vratiti kući“, reći će tadašnji selektor Škotske Willie Ormond pred meč 1. kola grupe 2 koji se na dortmundskom Westfalenu trebao odigrati 14. juna 1974. On je još i bio blag u odnosu na britansku štampu koja je u najavama 10. prvenstva svijeta, svako malo, objavljivala rasističke bljuvotine i laži tipa „da će Zaircima pored aut linije na svakoj utakmici stajati (i bajati) plemenski vrač“, te da će u SR Njemačku za potrebe prehrane Leoparada sletjeti tri aviona puna majmuna“. Slično su etiketirali još jednog crnog debitanta na tom Mundijalu, egzotiku iz CONCACAF zone, reprezentaciju Haitija.

Realno se o velikoj većini afričkih reprezentacija tada i u državi zvanoj Jugoslavija malo, ili skoro ništa nije znalo. O kongoanskim se prašumama tih 70-ih moglo tek nešto naslutiti prateći filmski serijal o Tarzanu, i to kad bi poneka od epizoda zalutala u lokalna kina i mjesne zajednice/domove kulture. „Škafovi“ domaće proizvodnje kojih se iz perioda pred svoj prvi odgledani Mundijal sjećam sadržavali su i „pouzdane informacije“ o tome kako je jedan od najboljih zairskih igrača Etepé Kakoko, svojevremeno kao desetogodišnji dječarac, „uspio pobjeći iz čeljusti lava“, te „da će Zairici od FIFA-e tražiti da igraju bosi“, jer, kao, „nisu navikli na kopačke“. Priču o tome kako tih godina TV prijenosa drugih kontinentalnih prvenstava osim evropskog nije bilo ni na mapi davno smo apsolvirali. O afričkom se, pogotovo, nije moglo skoro ništa ni pročitati u našoj, domaćoj štampi, pa se u najavama pred Svjetsko prvenstvo u SR Njemačkoj svašta uspjelo napisati/izbubati po novinama, te proturilo kao podatak „iz prve ruke“.

Dramaturgija u grupi 2

Deseto prvenstvo svijeta otvorio je baš meč 1. kola grupe 2 u kojem su aktuelni prvaci Brazilci i jugoslovenski Plavi na Waldstadionu u Frankfurtu  13. juna 1974. odigrali 0:0. Veče kasnije Zairci su svoju premijeru imali protiv Škotske u Dortmundu i na svom se debiju na najvećoj fudbalskoj smotri nisu obrukali.

Favorizovani Škoti se srčanom i jakom otporu prethodno (u izjavama i po britanskim medijima) nipodopštavanih Leoparda nisu baš nadali, pa je i sa konačnih 2:0 ekipa za koju su tada nastupala takva imena kao što su Billy Bremner, Kenny Dalglish, Peter Lorimer, Joe Jordan ili Denis Law morala da bude zadovoljna. „Jordanov gol za 2:0 je postignut iz debelog ofsajda“, tvrde i danas preživjeli zairski reprezentativci, ali nije taj poraz na mundijalskoj premijeri ono što ih najviše boli. Nakon meča u Dortmundu stanoviti državni službenik, vjerovatno neko od Mobutuovih „poslušnika“ i/ili rodbine koju je raspojasanom nepotizmu zahvaljujući tada postavljao na najviše funkcije u Zairu, tajanstveno se, skupa sa kompletnom obećanom svotom od garantovanih 45 hiljada funti svakom igraču, ispaljuje iz SR Njemačke i „gubi mu se svaki trag“?!

Reprezentativci su bijesni, ne žele trenirati, još manje igrati pa je Vidinić u velikim, a FIFA i njemački domaćini u još većim problemima. Kako bi se izbjegla zajednička blamaža koju bi eventualno odustajanje jedne od reprezentacija učesnica SP-a izazvalo, čelnici krovne kuće svjetskog fudbala izdejstvuju da Leopardima bude uplaćena „utješna suma“ od po 3.000 njemačkih maraka. Četiri dana nakon Škotske i ove afere sa ukradenim novcima rezignirane i prevarene Zairce je čekala utakmica protiv Jugoslavije u Gelsenkirchenu. Svi preduslovi za rezultatsku katastrofu i jednu od najvećih takmičarskih blamaža u historiji fudbalskih SP-a su, kako će se te večeri, 18. juna 1974. ispostaviti, bili obezbijeđeni.

„Plavi“ brojali do devet

„Bili smo u istom hotelu, odem da ih malo ‘špijuniram’, vidim da su nervozni. Skontam da poste, pa prenesem viđeno svojim saigračima. Odlučimo da ih napadnemo od starta, da ih sataremo“, sjećao se (u neznanju) „Škija“ Katalinski 30-ak godina kasnije za potrebe dokumentarnog serijala „Fudbal, nogomet i još ponešto“. Zair u to vrijeme nije imao ni 10% stanovništva koje je praktikovalo islam, a sve i da jeste – ne bi pomoglo. Nered kojeg je umovima napaćenih i „izrađenih“ reprezentativaca počinila spominjana prevara/pljačka ispostavio se kao mnogo veći problem od onog fizičkog koji bi, eventualno, igrači mogli osjetiti tokom nastupa u vrijeme ramazanskog posta. Osim što je na semaforu stadiona Schalkea već nakon prvog poluvremena stajalo 6:0 za Jugoslaviju, činilo se da se ionako inferiorni Zairci na terenu dovoljno ne trude, te kao da sabotiraju vlastiti državni tim.

Na pitanje holandskih novinara postavljeno dan nakon nakon teške i nezaboravne havarije od 0:9, a koje se ticalo izmjene standardnog golmana Kazadija već u 21. minuti meča, Blagoje Vidinić je odgovorio: „Gospodin Lokva, predstavnik Ministarstva sporta, je poslije trećeg gola naredio: ‘Izbaci golmana napolje!’, što sam i učinio.“ S klupe je ušao svega 168 cm niski Tubilandu Ndimbi, navodni miljenik nekog od Mobutovih generala i do kraja utakmice primio još šest komada. Eto kako su zairski vlastodržci kontali da funkcioniše nogomet na najvišoj reprezentativnoj razini. Zvuči poznato?

Mobutuova prijetnja

Nakon rekordnog poraza (izjednačeno mađarskih 9:0 protiv Južne Koreje sa SP 1954 u Švicarskoj), Mobutu je osuo drvlje i kamenje po reprezentativcima, a osim klasifikacija da „nisu ni za šta“, te da su „afrički fudbal unazadili za 20 godina“, uslijedile su i ozbiljne prijetnje. Direktno im je saopštio da ukoliko u posljednjem kolu grupe 2 od Brazila izgube sa 0:4 ili ubjedljivije – neće biti u prilici da se vrate svojim kućama, niti porodicama. Biće im oduzeti pasoši i praktično će biti protjerani iz Zaira.

Isto veče kad su Bajević, Džajić, Šurjak i kompanija u Gelsenkirchenu punili zairsku mrežu i tako obezbjeđivali za rivale nedostižnu gol-razliku, Škotska i Brazil su u Frankfurtu odigrali remi bez golova, pa se pred posljednje kolo koje je na rasporedu bilo 22. juna 1974. na tabeli grupe 2 namjestila interesantna i neizvjesna „situacija“. Za pobjedu su se tada, sjetimo se, dobijala dva boda, pa je prva na tabeli bila Yuga sa 3 boda i gol-razlikom 9:0, druga Škotska sa isto toliko osvojenih bodova i gol razlikom 2:0, treći Brazil sa 2 boda i gol-razlikom 0:0, a posljednj Zair sa 0 osvojenih bodova i gol razlikom 0:11. Prva 2 mjesta su na kraju vodila u drugi krug takmičenja, a ako bi, na primjer duel Škotske i Jugoslavije u Frankfurtu završio remijem, Brazil bi u Gelsenkirchenu barem sa 3 gola razlike morao poraziti Leoparde kako bi ostao na Mundijalu gdje je branio titulu prvaka osvojenu četiri godine ranije u Meksiku.

Brazilsko-zairska panika

Nije taj, „post Pele“ i u smjeni generacija „zarobljeni“ Seleção bio takav bauk kao ona ekipa koja je četiri godine ranije protutnjala SP-om u Meksiku i po treći put Brazilce postavila na fudbalski vrh planete Zemlje. U ekipi jesu i dalje bili majstori poput golmana Émersona Leãoa, brkatog „poslovođe“ i sjajnog ljevaka Roberta Rivellina, opasnog i kudravog napadača Jairzinha ili neka nova, zanimljiva lica kao što bijaše plavokosi lijevi bek/half/vezni Francisco Marinho, no to za odbranu naslova, kako će se 15-ak dana nakon ove odlučujuće utakmice sa Zairom ispostaviti, jednostavno nije bilo dovoljno. Poslije prvog poluvremena Brazil je protiv već podobro izofiranih i isprepadanih Leoparda vodio samo sa nedovoljnih 1:0 (Jairzinho u 12. minuti), a Škotska i Jugoslavija istovremeno na 15-minutni odmor u Frankfurtu otišli sa 0:0, pa se razne kuloarske priče o silasku kompletne brazilske delegacije u zairsku svlačionicu tokom pauze i sa ove vremenske distance čine kao logične i bliske istini.

„Nismo to (pustili još 2 gola u nastavku) uradili zbog novca, nego iz zadovoljstva“, priznat će, kao, godinama kasnije tadašnji zairski reprezentativac Mafu Kibongé. „Škoti su nas potcijenili uoči, pa vrijeđali tokom našeg duela sa njima, a i sudija (Gerhard Schulenburg, SR Njemačka) je ‘šiljio’ za njih“. Ko god je odgledao kompletan meč koji je na kraju završen „dovoljnom“ pobjedom Brazila od 3:0, ne zna, ni skoro pa pet decenija kasnije šta bi mislio? Kazadi je na golu „Leoparda“ briljirao u prvom poluvremenu, golčinu Rivellina iz 66. minute za 2:0 nije mogao, ali je Valdomirov šut skoro iz kornera za 3:0 (79. minut), morao odbraniti. Par minuta nakon što je Brazil stigao do neophodnih 3:0 (istovremeno Jugoslavija u Frankfurtu preko Karasija povela protiv Škotske), desila se nesvakidašnja situacija i, „zvanično“, četvrti najupečatljiviji detalj svih Mundijala.

Na nekih 25 metara od Kazadijevog gola dosuđen je prekršaj za Brazilce i Rivellino se spremao izvesti slobodan udarac. U strahu da bi 0:3 moglo postati 0:4 što je po navedenim Mobutuovim prijetnjama Zaircima značilo progon i nemogućnost povratka kući, desni bek Joseph Mwepu Ilunga se zaletio iz živog zida i postavljenu loptu ispred Rivellina nabio daleko u polje. „Uspaničio sam se i šutnuo loptu prije nego ju je Rivellino dotakao. Većina brazilskih igrača i navijača mislila je da je to bilo nenormalno. ‘O, vi budale’, pomislio sam. Nisu razumjeli pod kakvim smo pritiskom bili, a ja sam samo htio da ‘ukradem’ još malo vremena za svoju reprezentaciju“, ispovjedit će se Ilunga u intrevjuu za BBC 2002. godine.

Epilog i još ponešto

Srećom po Zairce u Gelsenkirchenu je tog popodneva ostalo „samo“ 0:3, a u Frankfurtu Škotska i Jugoslavija završili 1:1, pa su u drugi  krug tog Svjetskog prvenstva prošli Plavi i Canarinhosi. Mobutu Sese Seko je ubrzo digao ruke i prestao da ulaže u zairski fudbal, te se okrenuo nekim drugim sportovima (u oktobru iste, 1974.  godine u Kinshasi za 10 miliona dolara organizovao jedan od najvećih mečeva u povijesti boksa, čuveni „The Rumble in the Jungle“) i malverzacijama. Njima i nekoj čudnovatoj sreći zahvaljujući na vlasti u Zairu je ostao sve do maja 1997. godine kada je svrgnut i protjeran iz zemlje. Ni četiri mjeseca kasnije je umro u marokanskom Rabatu. Imao je status izbjeglice.

Rezervni napadač iz te, „1974“ reprezentacije Zaira, Ekofa Mbungu zadržao je svoju zelenu folciku i decenijama je kasnije koristio za taksiranje. „Bio sam automehaničar, pa mi je ‘buba’ potrajala. Iskoristio sam svoju ‘životnu šansu’ da budem taksista, ne kajem se. Svi oni koji me nisu poznavali, tako imaju priliku da to učine u mom taksiju“, ostao je skroman Mbungu.

Fudbalska reprezentacija DR Konga (kako se zemlja od 1997. ponovo zove) više nikad nije uspjela da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Najbliže mu je bila u martu ove godine kada ju je u play offu afričkih kvalifikacija za Katar nadigrao Halilhodžićev Maroko.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec
Latifić: San o 202 dana
Latifić: U srcu pustinje