Latifić: Sin vjetra

Sudijska nadoknada

Teško bi se u fudbalskom okeanu, posebno u njegovom argentinskom zaljevu/moru gdje je konkurencija možda i najveća, mogla naći tako posebna i specifična riba, ona čije pominjanje i danas, 17 godina nakon završene igračke karijere, ježi dlačice na vratu, budi leptiriće u stomaku, a lice razvlači u sjetan osmijeh. Claudio Caniggia će prava nogometna Big fish i ikona postati tek kasnije u svojoj skoro 20 godina dugoj karijeri, a na početku je bio The bird (El Pájaro).

Kao dječarac je, naime, bio vrlo talentovan atletičar, 100 metara pretrčavao za manje od 11 sekundi, a na regionalnom se nivou takmičio i u utrkama na 200 i 400 metara, te skoku u dalj. Fantastični su ga rezultati preporučili, a ubrzo nakon 15. rođendana (1982), iz rodnog Hendersona i preselili u fudbalsku akademiju slavnog River Platea, u 400 kilometara udaljeni Buenos Aires.

River Plate

Ako ga je El Dios pri rođenju obdario nevjerovatnom brzinom, onda ga u njegovim teenagerskim godinama nije mogao poslati na bolje mjesto od podmlatka Los Millonariosa. Fudbalsku je tehniku savladao brzo, pa već sa 18 godina debitovao za prvu momčad. Sreće je bilo i u činjenici da je argentinski velikan u to vrijeme imao sjajnu ekipu koja će se 1986. godine okititi 22. naslovom prvaka Argentine, te prvim Južne (Copa Libertadores), obje Amerike (Copa Interamericana) i svijeta (Intercontinental Cup) u svojoj povijesti. U odnosu na starije, iskusnije i slavnije saigrače, mlađahni je Caniggia nudio dimenziju više. Brzinu vihora i sposobnost da se, kad bi dobio priliku u prvih 11 ili ulazio s klupe, nađe u kanalu, te stušti ka golu gdje će nesebično asistirati ili loptu pospremiti u mrežu.

U sastavu će se reprezentacije prvi put naći kao dvadesetogodišnjak, a iste je, 1987. godine na Copa America koja se igrala u Argentini zablistao u dresu La Albiceleste, na terenu (i izvan njega) oformio sjajan tandem sa Maradonom, te privukao pažnju evropskih skauta i menadžera. Isti će ga ubrzo preko Atlantika odvući u Evropu gdje se igrala takmičarski zahtjevnija i mnogo bolje plaćena ‘dbala. Poziv iz Serie A, najjače svjetske nogometne lige u ta se vremena, bez obzira što je u pitanju bila tek 10-oplasirana Verona, jednostavno nije mogao, niti smio odbiti.

Italija

Izgled rock zvijezde i fudbalsko umijeće Caniggie ispostavit će se, ipak, kao prevelik zalogaj za veronske Mastife čijim je navijačima pri dolasku predstavljen kao Fanna (9 godina starija klupska legenda iz jedine, 1984/85 šampionske generacije) s kosom. Osim s pojačanom konkurencijom (u svakom timu mogla biti maksimalno tri stranca), Claudio se morao suočiti i sa pogibeljnim startovima odbrambenih igrača koji u to vrijeme u Italiji nisu birali sredstva u sprečavanju najboljih i najopasnijih napadača rivala. U Bolonji će ga u 14. kolu i bukvalno polomiti, pa je Argentinac u sezoni 1988/89 stigao upisati tek 21 nastup i tri gola za Hellas Veronu. Tim će završiti na razočaravajućem 11. mjestu na tabeli i duga plava kosa će se ubrzo prestati vijoriti na Bentegodiju. Priliku da ga u svoje redove dovede i pruži mu novu italijansku šansu dobit će stadion Atleti Azzurri d'Italia i ambicioznija Atalanta, aktuelni polufinalista UEFA-inog Kupa pobjednika kupova i šestoplasirana ekipa italijanskog prvenstva.

Tu će sa Brazilcem Evairom i Šveđaninom Strombergom sklopiti poseban i kompatibilan internacionalni trio koji će timu iz Bergama u naredne tri sezone omogućiti ostanak u gornjem dijelu tabele Serie A, te dva učešća u Kupu UEFA. Bijaše to i posljednja atraktivna, kompetitivna i posebna La Dea koju upamtismo sve do aktuelne, u zadnjih pet sezona pod Gasperinijem u fudbalsku orbitu lansirane generacije.

Caniggia je od 1989. do 1992. u 85 nastupa uspio postići 26 golova za Nerazzurre. Izvanredne partije na SP u Italiji 1990. i Copa America 1991. u Čileu preporučit će ga puno većim i moćnijim klubovima od Atalante. Pričalo se o zainteresovanosti Reala, Barcelone, čak i (u to vrijeme) prebogatog Marseillea Bernarda Tapiea, no Caniggia se odlučuje za ostanak u Italiji i 1992. seli 600 kilometara južnije, u redove AS Roma. Odabir Vučice će se ubrzo ispostaviti kao vjerovatno i najveća greška u njegovoj igračkoj karijeri.

U najboljim je (25) fudbalskim godinama, po prvi put nakon matičnog Rivera, došao u ekipu od koje se očekivala borba za trofeje. Roma je u svojim redovima već imala Nijemca Thomasa Häßlera i Brazilca Aladira, a ekipi je u istom prelaznom roku pridružen i Zvezdin Siniša Mihajlović. Mogla su igrati samo trojica, a ekipu je u šišu s klupe neuspješno pokušavao utjerati Vujadin Boškov. Vječni grad i provodi uzeli su Sina vjetra (El Hijo del Viento) pod svoje, pa je umjesto na Olimpicu i drugim stadionima Serie A, strujao po noćnim barovima i klubovima italijanske prijestolnice.

Rutinska doping kontrola nakon meča sa Napolijem u okviru 24. kola (21. mart 1993.) u Claudiovom je urinu našla tragove kokaina, a nakon istrage koja je potrajala tridesetak dana, disciplinska komisija Serie A ga je kaznila 13-mjesečnom zabranom igranja. Nastupima u najjačoj ligi je odzvonilo, a u anale ušla navodna izjava sa saslušanja koja je, između ostalog, evocirana i u poslijeratnom, kultnom srpskom filmu Do koske iz 1997. Giallorossi su sezonu završili na mizernom 10. mjestu, pa je kofere morao spakovati, te novu trenersku destinaciju potražiti i Vujke Boškov.

Benfica, Boca, Škotska…

13 mjeseci sušenja su karijeru Caniggie zaustavili i skoro pa upropastili baš onda kada je trebala biti na vrhuncu. Jedva dočekana i od Paramalata finansirana posudba u lisabonsku Benficu (1994-1995) barem ga je malo vratila u život i obezbijedila kultni status kod navijača Orlova, ali teško da je to bilo ono što je Canija zaista moglo ispuniti i zadovoljiti. Onda se ukazao argentinski medijski mogul i milijarder Eduardo Eurnekian, koji je u zamjenu za TV prava prijenosa utakmica Boce Juniors u klub sa čuvene Bombonere nekako uspio dovesti Caniggiu, te iz sličnih (kokainskih) razloga ni na nebu – ni na zemlji zarobljenog i već 35-godišnjeg Diega Armanda Maradonu.

Tu će već uslijediti neviđene revije, kako na travnjacima i stadionima argentinske Primere, tako i na tajnim gradskim, pa i rančerskim Pampas lokacijama gdje su najljepše argentinske manekenke i top modeli, kako legenda kaže, od slavnog dvojca privođene „ne da bi se s njima horgijalo i divljalo, nego da bi se igralo karata. Nekada u pare, a češće u skidanje do gola, naravno“. Na terenu bi se postizanje golova proslavljalo francuskim poljupcima, a u neka bi se doba pobunila i tadašnja gđa Caniggia. „Maradona je naprosto opsjednut mojim suprugom. Ponekad pomislim da je zaljubljen u njega“, izjavila bi u to vrijeme Mariana Nannis, majka troje Claudiove djece i od septembra 2019. bivša životna saputnica. „Cani je za mene samo… srodna duša, eto šta je“ branit će se Mali zeleni

Caniggia će u plavo-žutom dresu 1996, između ostalog, u Clasura Superclasicu matičnom River Plateu strpati hattrick i u pobjedi od 4:1 posebno vatreno proslavljati golove, pa će iz srca navijača naljućeg Bocinog rivala biti trajno izbrisan, a uprava ga se Rivera neće sjetiti više ni na jednoj proslavi, obljetnici ili sjećanju na period 1985-1988. „I dalje ih podjednako volim. River ima bolju školu, Boca navijače“, priznat će prebjeg nedavno i javno.

No, pakao je Caniggiu (opet) čekao iza ugla. U septembru iste godine njegova će majka izvršiti samoubistvo i Cani će u bolu i tuzi provesti sezonu 1996/97 u kojoj neće šutnuti loptu. U narednoj se tek sporadično pojavljivao u Bocinom dresu, a Pasarella ga za Mundijal u Francuskoj 1998 neće obući u reprezentativni. Pričalo se da je to „zbog duge kose“ koju skratiti nije htio ni također prekriženi Fernando Redondo, no biće da je Claudiova karijera bila u strmoglavu i poprilično destruktivnom stanju.

Uslijedit će povratak u tad (1999/2000) drugoligašku Atalantu, pa avantura u Škotskoj gdje će u poznim igračkim godinama zaraditi status legende i Dundeea (2000/01) i Glasgow Rangersa (2001-2003). Sa The Gersima će osvojiti jedno škotsko prvenstvo, te dva Liga i dva nacionalna kupa, a igračku karijeru u svojoj 37. godini, uzimajući ispisni keš, okončati u katarskom Qatar SC-u. Bit će tu, doduše, i još jedan, više revijalni pokušaj u pretkolu engleskog FA kupa 2012 sa amaterskim Wembleyem gdje mu se pridružila respektabilna grupa penzionisanih igrača i trenera (Ray Parlour, Martin Keown, Graeme Le Saux, Brian McBride… plus David Seaman kao trener golmana, te Terry Venables kao tehnički savjetnik). U svojoj je četrdesetšestoj vječni mladić zabio i na tom meču.

Argentina

Za fudbalsku će reprezentaciju svoje zemlje Claudio Paul Caniggia u periodu 1987-2002. skupiti 50 nastupa i postići 16 golova. Osim osvojene Copa Americe 1991, Kupa konfederacija 1992. i Artemio Franchi trofeja 1993. godine, plavokosi je napadač učestvovao i na tri SP-a (1990, 1994. i 2002) među kojima će najimpresivnije partije pružiti baš na onom italijanskom. Preživljavanje brutalnih startova Kamerunaca na milanskom otvaranju, gol Brazilcima („Taffarel upoznaje Lezi majmune!“) u torinskoj osmini finala, te domaćinima u napuljskom polufinalu ostat će i do danas prepoznatljivi highlights te, a i najvećih svjetskih fudbalskih smotri uopšte.

Loša sreća koja se uvijek nekako lijepila za ovog jedinstvenog igrača spriječila ga je (tek drugi žuti karton na cijelom turniru kojeg je zaradio u polufinalu) da nastupi u finalu protiv Njemačke. „Siguran sam da bismo ih dobili da sam ja igrao“, reći će i danas kad se sjeti tog poraza od 0:1. „Po meni su jači i opasniji bili i Brazilci i Italijani koje smo prethodno savladali. Nijemci su bili nekako prenapuhani i spori… pobjegao bih im barem jednom. A to je onda penal ili isključenje, ma pobijedili bismo ih sigurno“.

Nakon što je cijele dvije decenije bio simbol nogometne slobode, nesputanosti i rijetko viđenog talenta, danas je u svojoj 55. Claudio Caniggia sretno razvedena i umirovljena fudbalska zvijezda. Svoju životnu jesen provodi u društvu zanosne, duplo mlađe Sofije Bonelli sa kojom je u braku od novembra 2019. „To je obična kurva i narkomanka!“, povikat će svako malo u argentinskim medijima ostavljena Mariana. ‘ta će?

Vjerovatno je baš takva jedina i bila kadra ukrotiti Sina vjetra. Uvesti ga u mirne vode, zauzdati u toploj i vlažnoj luci.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO