Latifić: Jedite paštašutu!

Sudijska nadoknada

Probijajući se u predvečerje četvrtka, 8. jula ka stadionu Grbavica kako bismo nazočili historijskom povratku mostarskih Rođenih na evropsku fudbalsku scenu, sretali smo poznanike i prijatelje koji su pošli na isto mjesto gdje će, ispostavit će se malo kasnije, provesti par izuzetno ugodnih sati. U toj euforijici kojom su svi navijači i simpatizeri Veleža pred meč sa sjevernoirskim Coleraineom (opravdano) plovili, morali smo i pokoju promuhabetiti i o „nemilim događajima“ kojima smo uz pomoć malih i velikih TV ekrana prisustvovali noć ranije. „Jesi vidio ono sinoć?“, upitao bih rezignirano. „Koje?!“, odgovarali bi zabezeknuto, kao da ih je neko budio iz najljepšeg sna. „Pa onu pljačku u Londonu?“, nastavljao sam. Slijeganje ramenima i lakonsko, kratko „Ma ja. Vazda isto. Jebo to“ bilo im je dovoljno prije okretanja na drugu stranu i povratka u bajkovitu realu. Njihovi su Crveni nakon 33 preduge, svakakvim bolovima i sekiracijama nadolmljene godine opet u Evropi, pa iako možda nije treće kolo Kupa UEFA  i novembar/decembar 1988. i prvo pretkolo Konferencijske lige 2021/22 je golemo, te beskonačno mnogo puta bolje od svega što je bilo između. „Fuck you Hearts!“.

Holandski posmatrači

Ono o čemu zakukah, a što se na Wembleyju desilo noć ranije, ozbiljno je zaprijetilo da kompletnu sportsku manifestaciju i fudbalski praznik kakav je EURO 2020 u svojih bezmalo mjesec dana koliko ga netremice pratimo uistinu i bio, skoro pa potpuno upropasti. U sedmoj minuti prvog produžetka polufinalne utakmice domaće Engleske i gostiju iz Danske holandski sudac Danny Makkelie je odlučio izmaći stolicu regularnosti ovog takmičenja i na ni dvije cijele utakmice do njegovog kraja ostaviti ga da visi nad ambisom besmisla. Tri lava su na poklon i uprkos činjenici da su par sekundi prije Sterlingovog „dajvanja“ u danskom šesnaestercu na travnjaku bile dvije lopte (?!) dobila penal kojeg dvije minuta kasnije Harry Kane (nakon što mu je laserima sa tribina ometani Kasper Schmeichel prvo odbranio, ali i kratko odbio loptu) pretvara u za finale dovoljnih 2:1.

Englezi su, bez ikakve dvojbe i u maniru izrazitog favorita tom drugom polufinalnom utakmicom praktično dominirali još od danskog vodstva (Damsgaard u 30. iz fenomenalno izvedenog slobodnog udarca za jedini gol na taj način postignut na kompletnom EP-u), no ipak je i u toj, po Hjulmandove izabranike zlokobnoj 102. minuti na semaforu stajalo 1:1 i ko zna kako bi se sve završilo da režiju nisu preuzeli holandski djelitelji (ne)pravde. Čovjek koji u svojoj recentnoj karijeri, između ostalog, nije vidio Ronaldov gol u Beogradu, a svejedno dobio čast otvoriti ovaj turnir i na njemu suditi na još dva meča (Rusija-Finska 1:0 i Engleska-Njemačka 2:0) stavio se, skupa sa „objektivnim“ VAR posmatračima i zemljacima, otvoreno na stranu domaće, jače i dominantnije ekipe, pa to drugo njihanje danske mreže koje je svakako već 60-ak minuta „lebdilo u zraku“ na ovaj sraman i arogantan način odlučio da materijalizuje.

„Engleska bi svakako pobijedila“, „Nije nas briga!“ i/ili „Bilo je nekog kontakta (između Maehlea i Sterlinga)“ su samo neki od komentara kojima su domaći navijači, pa i fudbalski radnici/“punditi“ prokomentarisali danske primjedbe poput (opravdane) Hjulmandove da je „jedna stvar regularno izgubiti meč, a potpuno druga kada ti se to dogodi na ovakav način“. Zbog takve napuhanosti, beskrupuloznosti i špica kaubojke koji Englezima, čim se ukaže prilika, proviri iz ulaštenog obraza, većina istinskih nogometnih sladokusaca, barem sa ovih prostora, ne voli Tri lava i obično navija protiv njih. Ima tu i do tradicije i već 55 godina od jedinog reprezentativnog trofeja, ima i do klupske dominacije koje, naravno, ne bi bilo da se nisu uložili trilioni, te u EPL doveli najbolji igrači i treneri u vasioni, no ovog je puta ponajviše bilo do (pre)povoljnog kostura turnira, te svježe sudijske pljačke koja je pomogla da se uspješno preskoči i njegovo pretposljednje rebro.

Penal lobotomija

Bez obzira što su noć ranije (utorak, 6. juli) na istom travnjaku polufinalnu pobjedu nakon penal lobotomije protiv Španije slavili Mancinijevi Azzurri, niko im „realan“, nakon što je odćutio holandsku preVARu u srijedu navečer, u nedjeljnom finalu nije davao ozbiljne šanse. Crvena furija je u utorak odigrala svojih najboljih 120 minuta na kompletnom turniru, nadigrala Italiju, ali na kraju platila danak Enriqueovoj tvrdoglavoj i bezgraničnoj vjeri u golgeterske (ne)mogućnosti Alvara Morate i Mikela Oyarzabala. Ponešto i nes(p)retnosti Danija Olma koji bi, da se penal drama na kraju drugačije rasplela, sasvim sigurno bio proglašen najboljim igračem prvog polufinala.

Ovako je Chiellini dobio priliku da se pokaže kao pravi italijanski kapiten, spriječi Jordija Albu da ga nadmudri prilikom izbora na koji će se gol pucati 11-erci odluke, pa omogući Gianluigiju Donnarummi da se proslavi (prepadne Olmu, a pročita Moratu), te tu veče i definitivno nastavi tradiciju velikih italijanskih čuvara mreže (Zoff i Buffon) koji su bili vjerovatno i ključne figure u italijanskim pokoravanjima nogometne planete 1982. i 2006. godine. Iako je pobijedila i napravila ogroman uspjeh već samim plasmanom u finale, Italija je prije šest noći na Wembleyju izgledala izmoždeno i potrošeno, sputana u problemu kojeg je napravila teška povreda Spinazzole protiv Belgije u četvrtfinalu. U to da će se do nedjelje potpuno oporaviti i biti spremna za kvalitetan otpor Engleskoj još smo manje mogli vjerovati nakon što smo u srijedu vidjeli da su i u 2021. godini, uprkos svom tehnološkom i „svakom drugom“ napretku kojim se UEFA „ponosi“ i kojeg „promovira“, moguće i dozvoljene fudbalske psine poput onih iz ‘60-tih godina prošlog vijeka.

Pobjednički stav i pozadinska buka

„Kad smo se na početku priprema okupili na Sardiniji bilo je nečeg drugačijeg i posebnog u odnosu na prošlost. Polako smo prikupljali samopouzdanje, čvrstoću, jedinstvo…“, reći će sinoć nakon trijumfa najbolji igrač finala, 34-godišnji stoper Juventusa i italijanskog nacionalnog tima, Leonardo Bonucci.

„Tokom zagrijavanja smo sebi za gromoglasno navijanje 65 hiljada engleskih navijača rekli da je tek pozadinska buka ovog velikog meča. Iza sebe smo imali niz nepobjedivosti od čak 33 utakmice i sve što smo trebali večeras je još jednom ponoviti ono što smo radili da bi stigli dovde. Ni manje, ni više od toga“.

No, daleko je to sinoć bilo od lakog i rutinskog uzimanja još jednog (šestog ukupno) velikog trofeja za Azzurre. Nakon što je na travnjaku minuo odjavni slet/svečana ceremonija zatvaranja prvenstva, a hipnotisani Eder Delaunayev pehar posadio na plastično postolje pored terena, skoro pa pun Wembley je zdušno izviždao Il Canto degli Italiani, pa odgalamio svoju God Save the Queen himnu nakon koje je domaći tim krenuo u uraganske napade ka Donnarumminom golu. Isti su urodili plodom već u drugoj minuti (Shaw iz savršenog drop kicka na Trippierov centaršut za najbrži gol u finalima EURO-a ikada), a u ostatku prvog poluvremena gledali smo englesku nadmoć i italijansku nervozu koja, barem po Mancinijeve pulene, nije slutila na dobro.

Je li kvalitetan reset na odmoru zasluga Roberta, nekog od njegovih u sive Armanijeve sakoe odjenutih pomoćnika (bivši saigrači i legende calcia, Oriali, Evani, Vialli i De Rossi) ili nekog trećeg (mnogo jačeg, mnogo većeg) nije sada ni toliko bitno. U drugih 45 minuta na travnjaku najvećeg britanskog stadiona smo gledali neke nove, preporođene Azzurre koji su zagospodarili terenom i osim izjednačujućeg gola Bonuccija (67. minut) imali dovoljnu količinu nadmoći i prilika da meč rezultatski riješe i prije produžetaka.

Preporod i renesansa

Gledali smo, ustvari, staro izdanje Italije na kakvo smo se već bili navikli na ovom turniru, pogotovo u njegovoj grupnoj fazi, pa i tokom neizvjesnih i superzahtjevnih nokaut mečeva. Vjeru u konačnu pobjedu i vlastite mogućnosti nije pomutila ni povreda, niti izlazak iz igre (86. minut) sinoć najopasnijeg i najagilnijeg napadača (Federico Chiesa), ni to što Stripoteka Bernardeschi ili grbavi Belotti (zamijenio Insignea u 91. minuti), realno, nemaju kvalitet za utakmicu najvišeg evropskog ranga kakva se sinoć igrala u Londonu. U preostalih je 30 minuta, ako se već nije moglo zabiti, najbitnije bilo ne primiti gol, a kad su na red došli penali, niko u italijanskom taboru nije pomislio da je dva puta zaredom „nemoguće“ slaviti na taj, „lutrijaški“ način. Dapače, nikom „nesretni“ Španci (u 1/4 finala na penale dobili Švicarsku, u polufinalu izgubili od Italije) nisu bili ni na kraj pameti.

Jer da je drugačije, Belottijev promašaj/Pickfordova odbrana u drugoj penal seriji sinoć bi bili shvaćeni tragično, pa ne bi bilo milovanja božice Fortune prilikom Rashfordove stative u narednoj, niti sjajnog čitanja Jadona Sancha od strane Donnarumme u četvrtoj seriji. Prvi Jorginhov neiskorišteni penal za reprezentaciju (za Chelsea prošle sezone neprecizan bio protiv Liverpoola, Arsenala i Krasnodara) i proćerdana meč lopta teško bi se mogli kompezirati desetak sekundi kasnije kada bi 19-godišnji Bukayo Saka, da nije bilo italijanskog stava kojeg je objasnio Bonucci, vjerovatno postao heroj, a ne tragičar fudbalskog Ostrva. Odbrana posljednjeg penala pribavila je italijanskoj „jedinici“ laskavu titulu najboljeg igrača prvenstva, a mladom i darovitom napadaču Arsenala tešku traumu koja će ga, sasvim sigurno, dodatno opteretiti na početku njegove fudbalske karijere. Riječi utjehe bi, ipak, mogao pronaći i u emotivnom obraćanju italijanskog selektora predstavnicima medija nakon finala.

„Imao sam sreću da budem dio velikog italijanskog tima na Mundijalu 1990 i sjajne U-21 generacije na prvenstvu Evrope 1986. Bili smo najbolji, ali smo oba puta (polufinale 1990. i finale 1986) poraženi na penale. Gledajući šta smo sve napravili u posljednje tri godine, sav taj naporan rad i timski duh kojeg smo iskovali u posljednjih 50 dana, čovjek mora da bude ponosan. I da bude presretan dok gleda kako igrači na terenu, skupa sa navijačima na tribinama slave“. „Pa i da pokoju suzu (radosnicu) pusti niz obraz“, dodat će 37-godišnji kapiten Girogio Chiellini.

Suze, statistika i pravilna ishrana

Iako je prvi poraz u tek drugom velikom finalu ikada Engleskoj nesumnjivo težak za svariti, te će još dugo žuljati grla širom nogometne kolijevke, lica Garetha Southgatea i njegovih pulena ne trebaju biti uplakana. Boratov dvojnik je nakon svjetskog (4. mjesto na SP u Rusiji 2018) Tri lava vratio i u evropski fudbalski vrh, a nes(p)retne izmjene (uvođenje Rashforda i Sancha u 120. minuti isključivo zbog penala koje će malo kasnije zapucati) u finalu su mu vjerovatno i jedine trenerske greške koje je napravio na cijelom turniru. Engleska na raspolaganju ima mladu, darovitu i vrlo potentnu generaciju fudbalskih reprezentativaca, pa se za njenu blisku budućnost, ukoliko se hitro i uspješno kutarišu demona sinoćnjeg bolnog poraza, ne treba brinuti.

Mnogo veće zabrinuće kada je najljepša igra u njenoj postojbini u pitanju trebala bi da izazove razularena i ksenofobična rulja koja sebe naziva engleskim „navijačima“ i/ili „ljubiteljima fudbala“, a sa istim ima veze koliko i Adolf Hitler sa Pokretom nesvrstanih. Džaba i sve to ulaganje i sjajna nogometna infrastruktura koja jednom Londonu na primjer, s obzirom na broj vrhunskih stadiona koje ima u svom gruntu, daje legitimitet da se čak samostalno kandiduje za domaćinstvo nekog od narednih EURO-a ili Mundijala. S likovima koji bi to takmičenje pratili na način zabilježen uoči i nakon sinoćnjeg finala, EURO 2020 bi, nažalost, još zadugo trebao ostati posljednja završnica nekog velikog takmičenja koje je ugostila prijestolnica Ujedinjenog Kraljevstva.

O svježe okončanom, 16. prvenstvu Evrope u kojem se fudbal, eto, na kraju „nije vratio kući“ nego produžio put Rima recimo i to da je bilo jedno od najuzbudljivijih/neizvjesnijih ikada, a priliku da uđe u red možda i najboljih (vjerovatno) propustilo zahvaljujući Makkelievom penalu i teško oštećenim Dancima u polufinalu. Na 51 meču postignuta su 142 gola, 1. mjesto liste strijelaca sa po 5 zgoditaka podijelili Portugalac Ronaldo i Čeh Schick, prvi asistent sa 4 dodavanja za gol ostao Švicarac Zuber, a najbrži igrači (33,8 km/h) postali Italijan Spinazzola i Mađar Négo. Najviše je kilometara (86,6 u 7 odigranih utakmica) pretrčao Jorginho, startova (30 u 5) napravio Verratti, a odbrana (21 u 5) skupio Sommer. Postignuto je nestvarnih 11 autogolova, čak 8 penala u regularnih 90 + dodatnih 30 minuta ostalo neiskorišteno, a turnir na kraju osvojila reprezentacija koja na većini kladioničarskih lista uoči početka takmičenje nije bila među TOP 5 favorita. Zvanični, „idealni“ sastav od 11 najboljih igrača na ovom prvenstvu UEFA još uvijek nije objavila, no kada se i to desi, sigurno će biti pojedinačnih i ličnih izbora/sviđanja koji će vam više ličiti na istinu, te neizbježno biti u koliziji sa onim što po tom pitanju ima da kaže krovna kuća evropskog nogometa.

Za sve ostale koji su ovaj EURO mogli i bolje odigrati, u narednih 16 mjeseci i do SP 2022 u Kataru morala bi da vrijedi sinoćnja Bonuccijeva: „Jedite više paštašute!“

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO