Sudijska nadoknada
Sublimirati u par pasusa, jednoj priči ili, pak, između nekih tvrdih korica zamišljene knjige golgotu kroz koju prolazim posljednjih pet sedmica za mene je nemoguća misija. Da se ne lažemo, već skoro 21 mjesec živimo u paklu, a u kojem smo njegovom krugu trenutno ovisi isključivo o tome koliko nas je ova kuga zvana Covid-19 načela, satrala i/ili prorijedila nam redove. Čini se, nažalost, da koliko god se čuvali, cijepili, pridržavali mjera, te pokušavali biti i disciplinovani i skoncentrisani i odgovorni – umaći joj ne možemo i da će nas sve, prije ili kasnije, presresti, zaskočiti iz kvarne zasjede, te učiniti sve da nam skrati ovaj poluživot u koji se recentno bitisanje na majčici Zemlji pretvorilo. Nije, svojevremeno, protiv nevidljivog protivnika mogao ni besmrtni Bruce Lee, pa kakve su šanse nas, običnih smrtnika u duelu protiv pošasti mnogo poganije i opakije od one koja je odnijela Malog zmaja – procijenite sami.
„Ne moli se za lagan život, moli se za snagu da istrpiš onaj težak“, rekao bi neponovljivi Bruce, a kako se nositi sa kraterom koji na srcu i u duši nastane onda kada zauvijek ode osoba koja te rodila – znaju samo oni koji su kroz tu, golemu tugu pokušavali stoički da prođu. Ne postoji poučak, standardizirano pravilo koje će pouzdano i trajno raditi na baš svim poljima ljudskog razmišljanja i „slaganja kockica“ u koje ta žalost stalno prijeti da se ulije i nezadrživo rasprši. Ljudi su oko tebe, bez obzira da li se radi o pravim, istinskim prijateljima ili dobronamjernoj rodbini, jako bitni i neophodni u pokušaju da sav taj čemer i prazninu nekako prebrodiš, ali naposljetku, ipak, sve je do tebe i do toga kako ćeš se ti postaviti. Učiniti da ostatku svog življenja daš sadržaj i smisao. Od svojih ljubavi i strasti, još ovako svježe ucviljen i teško ranjen, mislim da ne treba odustajati, niti pokušavati biti nešto što u prehodnih pola vijeka i kusur godina bio nisi. A koliko je ‘dbala moja ljubavnica i bitna stvar u životu znaju svi oni koji me poznaju puno duže od posljednjih 15-ak mjeseci koliko se na stranicama ovog portala bavim fudbalskim (i drugim) pričama. Da je melem koji i u ovim napetim, teškim, stresnim i sivim danima prija svježim dubokim ranama duše i od kuge iznurenom tijelu, nije tajna, niti ikakvo čudo.
Odvuče misli na zelena, novembarskom kišom počesto nakvašena polja, u grotla negdje krcatih, a ponegdje (koroni prokletoj zahvaljujući) u gluhe, prazne amfiteatre pretvorene fudbalske arene, gdje i dalje ima dovoljno poteza, dešavanja, pa i nade da najljepša igra nudi jedno od utočišta u kojem nisi sam. Izdešavalo se u ovih pet nedjelja nepisanja svašta u nogometnoj Evropi i na reprezentativnom i na klupskom planu, a epilozi su, barem većini nas što još dišemo u lelujavom BH sivilu, očekivano grozni. Misli se, naravno, na državni tim koji je u fazi, sad i oficijelnog preimenovanja iz Zmajeva u Lažnu nadu i sve ono čim su nas „počastili“ u svježe okončanim kvalifikacijama za katarski Mundijal. Kad u dvije utakmice u Zenici protiv rivala s kojima si u gostima izborio remi trebaš četiri boda za baraž, a osvojiš nijedan – ti se ničim drugim do Lažnom nadom ne smiješ ni zvati. Ovaj si put potrajala do pretposljednjeg kola, a u idućim kvalifikacijama, kako je posljednjih godina krenulo, možda nećeš ni toliko.
Uz spoznaju da su ti komšinice (Hrvatska u Splitu protiv Rusije i Srbija u Lisabonu protiv Portugala) u odlučujućim susretima briljirale i zasluženim pobjedama obezbijedile nastup na narednom SP-u, ti jedva čekaš ovaj vikend i vrijeme da se na TV ekrane naših, novembarskim sivilom i tugom optočenih jazbina, između ostalog vrati i engleski Premiership. Poslije kiše mora doći duga. Kažu čak i u vječno napaćenoj, poharanoj BiH.
Od čega početi rendati stanje u najjačoj/skupljoj/praćenijoj/popularnijoj/po-svemu-napucanijoj ligi na svijetu? Od 12. kola u kojem smo vidjeli da se Chelsea ne šali i da je sa najmanje kikseva dosad (29 osvojenih bodova od 36 mogućih) zasluženo na čelu tabele sa solidnom prednošću u odnosu na prve pratioce. Ne spomenuti West Ham United koji pred reprezentativnu pauzu nadigra Liverpool i nanese mu prvi poraz, pa nakon iste prekjučer izgubi na Molineuxu od Vukova bio bi grijeh, jer se u engleskom prvenstvu ove sezone i svašta dešava i skoro je pa sve moguće. Desi se, tako, u tom istom subotnjem terminu da na dvije, na prvi pogled, neatraktivne/low-class utakmice (Burnley-Crystal Palace i Newcastle-Brentford) bude dva puta po 3:3, da engleskom kišom zaliveni travnjaci proključaju, zvone prečke i stative, a tribine se povijaju pod ushićenim sretnicima na Turf Mooru i St. James’ Parku. Tu gdje su se tog popodneva takvi spektakli mogli predvidjeti samo u vlažnim snovima najzagriženijih „bolesnika“ nekog od četiri pomenuta tima.
Od debija Stevena Gerrarda na mjestu trenera/menadžera jednog premierligaškog kluba se, pak, u Birminghamu i na Villa Parku očekivalo mnogo. I sve je i po Steviea i Vilenjake završilo sjajno. Ove sezone opasnim i kočopernim brightonskim Galebovima su u samom finišu (Watkins u 84. i Mings u 89. minuti) zavrnuta krila, i Aston Villa je u svoju „post Dean Smith“ fazu, baš kao i njen novi trener u svom nenadanom i prijevremenom trenerskom debiju u takmičenju čiji je igrački simbol 17 godina bio, krenula sa dragocjenom pobjedom. Da sve „ovce budu na broju“ pobrinuo se i 7. novembra iz Ville otpušteni, pa samo osam dana kasnije na klupu Norwicha instalirani Dean Smith. Sa Kanarincima koje su skoro pa svi već nakon prve četvrtine sezone otpisali iz društva premierligaša, savladao je u subotu Southampton, te fenjer na začelju tabele po prvi put, još od kola četvrtog, uručio nekom drugom. Nikad bogatiji fenjeraš u historiji Premier lige, Newcastle United, posebna je i bar cijele jedne kolumne vrijedna priča, no o tom potom.
U ovaj je vikend stala i posljednja epizoda Olea Gunnara Solskjaera na mjestu trenera Manchester Uniteda. Ako se do stanice kraj Vicarage Roada Norvežanin pod pritiskom posljednjih (tek 1 pobjeda i 1 remi u zadnjih 7 EPL kola) groznih rezultata, te sramnih partija koje su neke od pet posljednjih poraza učinile i najbolnijim/ubjedljivijim u povijesti velikog kluba sa Old Trafforda, mogao nekako i provući, onda je nakon nove bruke i duela sa Ranierijevim Stršljenovima, iz kojeg su Crveni đavoli izašli sa četiri nove otekline na glavi, bilo vrijeme da ga revizor uhvati za soluf i izbaci iz voza.
Bez obzira koliko je sjajan, poseban i nerijetko ključan kotač/igrač u onoj (1996-2007) Fegusonovoj kompoziciji bio, na mjestu trenera se, kad se u ove tri godine sve sabere i oduzme, nije mogao snaći ni kao kondukter, a kamoli mašinovođa koji bi 20-strukog engleskog prvaka mogao vratiti na taj, a i u evropski vrh. Priča koliko su ga zadnja dva mjeseca u svlačionici bojkotovale i izvjesne igračke zvijezde, koliko ga nisu shvatale ili to nisu željele, na vidjelo bi trebala izaći relativno brzo. Od jučer i zvanično prvi tim, kao privremeni menadžer, vodi Michael Carrick, a da je bilo baš sve do Smeagola prvotimci Uniteda imaju priliku dokazati već sutra kada u okviru Lige prvaka gostuju Villarrealu. Baš ekipi koja je u maju ove godine, u finalu Lige Evrope Solskjaera spriječila da kao trener sa Manchester Unitedom osvoji barem nešto.
Derbi kola odigran je na Anfieldu, a osim što je bio duel starih rivala koji su svoj prvi prvenstveni sraz imali još pradavne 1893. godine, posljednjim je odličnim rezultatima Tobdžija zahvaljući, a ponešto i zbog već spomenutog posrtanja Liverpoola protiv West Hama, budio dodatan interes zbog potencijalne gustoće i rezultatske neizvjesnosti.
Toga ako je i bilo u subotu navečer na Liverpoolovom stadionu, potrajalo je do 39. minuta i prvog gola domaćina koji je postigao Sadio Mane. Ključni se momenat, ipak, desio šest minuta ranije kada su se Klopp i Arteta (zamalo) pohvatali za guše pored aut linije. Žuti su kartoni menadžere malo smirili, no upalili su tribine, a u nastavku utakmice očito i domaće igrače koji su i bez osam povrijeđenih igrača (tri prvotimca) pokazali klasu i do kraja slavili sa uvjerljivih 4:0. Jaz je, (razlika u kvaliteti) između tri trenutno vodeće ekipe Premiershipa i onih koje se pokušavaju na što bolje mjesto ispod njih ugurati, još uvijek predubok i golem za preskočiti na kraju uspješne serije kakva je recentna Arsenalova (tri pobjede zaredom), na primjer bila.
Da će se za takve i slične diverzije morati još dosta kačamaka polizati dokaz je i jučerašnji duel Manchester Cityja i Evertona na Etihadu. Odolijevale su Benitezove Karamele do 44. minuta, a onda su se pod naletima Guardiolinih, dokazano jačih i kvalitetnijih vedeta „povinovali u kolenima“ i potpisali kapitulaciju.
Od tri gola u Pickfordovoj mreži posebno je impresivan bio projektil kojeg je Rodri u 55. minuti sa 25 metara odapeo za 2:0, a Građani sa nova tri boda ostali na drugom mjestu na tabeli sa -3 u odnosu na vodeće Plavce. Rafa, uprkos sjajnom otvaranju sezone, očito nema čarobni štapić za Everton koji je opet tu na 11. mjestu gdje je u ova doba posljednjih godina i sezona, obično i bio. I možda tu, uprkos svim ulaganjima i promjenama trenera koji se redaju na Goodison Parku, jedino i zaista pripada.
Ima naravno i do mentaliteta i kluba i igrača, trenera koji ih u letu preuzimaju, pogotovo. Antonio Conte je u Tottenham stigao početkom mjeseca, pa učinak od remija i pobjede u svoja prva dva prvenstvena vođenja Mamuza treba gledati i kroz prizmu njegove dokazane predanosti i pobjedničkog načina razmišljanja, a s obzirom na stanje koje je u svlačionici zatekao, smatrati uspjehom, svakako. U meču koji je zaključio 12. rundu engleske Premier lige na vlastitom je stadionu nakon rezultatskog preokreta savladan Leeds United, pa se očekuje da će klub iz sjevernog Londona pod najnovijim trenerom ipak u borbu za TOP 4 (ili barem 6) do kraja sezone, gdje mu je po svim parametrima i mjesto.
A Bielsinom Leedsu džaba i sva otvorena i lijepa igra, fudbal bez kalkulacija i rezervnih asova iz rukava. U tvrdoglavom čučnju, nervoznom vrpoljenju uz aut liniju, te svojevrsnom autizmu koji idu uz ovog legendarnog 66-godišnjeg Argentinca, nekako se baš i oslikavaju aktuelni i surovi postulati današnjeg fudbala i života: Prilagođavaj se ili te uskoro neće biti. Ni na mapi.