Latifić: Ljubav za Traktoriste

Sudijska nadoknada

Jedna od bitnijih stvari za najljepšu igru, pa i većinu ostalih sportova koji se još uvijek pokušavaju igrati i ograditi od „novonormalnih“ postulata življenja na dijaboličnoj kugli površine 510.100.000 kvadratnih kilometara, jeste tradicija. Vrijednost koju trilijarde petro i kojekakvih drugih, oligarhskih i uglavnom (ne)pošteno nagomilanih dolara posljednjih decenija na svaki način pokušavaju zatrti, te baciti u zapećak fudbalskih (i svih drugih) prioriteta i pravila lijepog odgoja, posebno se i oduvijek cijeni(la) u Engleskoj. I kolijevka se, naravno, danas prodala i profanisala baš kao i gro skoro pa svega na majčici Zemlji, no ponos na ono što navijačima na Ostrvu predstavlja ime njihovog omiljenog kluba, bez obzira da li se isti takmičio u 6. nacionalnoj ili u najvišoj, Premier ligi, teško je uporediv sa bilo čim u nogometnom svijetu.

Osim najstarijeg takmičenja (FA kup) na planeti i najskuplje/gledanije/popularnije, odnedavno i ponovo najjače prve lige (Premiership) u Evropi i svijetu, Englezi impresivnu listu njihovih klubova koji su do sada osvajali međunarodna takmičenja vole gurnuti pod nos onim nadobudanima ukoliko ih priupitaju ko su i šta su. Na tom spisku, a s obzirom na (eventualno) potpitanje iz rubrike Kucamo na vrata zaboravljenih asova koje bi glasilo „Gdje su i šta danas rade?“, posebno strši jedno ime. Ipswich Town FC, trenutno devetoplasirana ekipa treće engleske lige (League One), na ubjedljivo je najnižim granama od svih 14 engleskih klubova što su se uspjeli okititi evropskim lovorikama, te podići barem jedan UEFA-in trofej. No, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina stoljeća prošlog, Traktoristi (Tractor Boys) su bili sila. I to kakva.

Traktoristi iz Suffolka

Iako je osnovan još pradavne 1878. Ipswich Town je Prvoj engleskoj ligi (u to vrijeme Division One) primirisao tek 1960/61, da bi je pod Alfom Ramseyem već naredne, u svom debiju među prvoligašima pomalo bezobrazno, a potpuno neočekivano i osvojio. Evropski debi u 1962/63. sezoni Kupa evropskih šampiona dogurao je do drugog kola i ispadanja od kasnijeg pobjednika AC Milana (2:1 na Portman Roadu i 0:3 na San Siru). Ramsey će 1963. preuzeti reprezentaciju Engleske, pa će tri godine kasnije (SP 1966) postati njen najuspješniji selektor ikada, te zaraditi titulu sira, a Ipswich će nešto slabije rezultate (ispadanje u drugu ligu i 4 sezone u istoj) i čekanje na novog, karizmatičnog trenera na svojoj klupi morati istrpjeti sve do 1969.

Šta je Roberta Williama Robsona privuklo u Suffolk, okrug u istočnoj Engleskoj poznat po uspješnim poljoprivrednicima, posebnoj vrsti teških teglećih konja (Suffolk Punch) ili, pak, po ljepoti donjeg toka i ušća rijeke Orwell u Sjeverno more kojoj se nekoć divio i izvjesni Eric Arthur Blair, teško je reći. Biće ponajprije da je nakon otkaza u matičnom Fulhamu kao mlad (36) i dokazivanja željan trener zgrabio priliku koja mu se ukazala u klubu daleko od prijestolnice, ali po kvalitetu i potencijalu tada puno bliže vrhu engleskog fudbala od njegovih Kolibnjaka. Nakon četiri sezone u kojima se ponajprije borio za opstanak u društvu najboljih, te polako slagao kockice i pravio tim za budućnost, Robson će sezonu 1972/73. završiti na četvrtom mjestu Division One, a Ipswich povesti u njegovu najuspješniju i najslavniju deceniju u 144-godišnjoj povijesti.

Već se u premijernom nastupu u Kupu UEFA (1973/74) preko madridskog Reala, rimskog Lazija i holandskog Twentea stiglo do četvrtfinala gdje će Plavce na penale eliminisati lajpciška Lokomotiva, no zahvaljujući sjajnim igrama i plasmanima u engleskom prvenstvu (dva treća, jedno četvrto i jedno šesto mjesto) evropske noći i Kup UEFA na Portman Roadu biće konstanta u naredne četiri sezone. U sezoni 1977/78. se jeste malo popustilo u prvenstvu (18. mjesto na kraju), ali se u Kupu UEFA došlo do osmine finala (ispadanje od Barcelone na penale) i što je, najvažnije, do prvog (i dosad jedinog) trijumfa u FA kupu. Minimalan trijumf nad Arsenalom na Wembleyju će, osim nezaboravnog slavlja navijača pri povratku ekipe u Ipswich, Robsonovim pulenima pružiti i dokaz da su osim prisutnosti u engleskom vrhu i na evropskoj sceni kadri i osvajati najprestižnije trofeje. Priliku za novo evropsko dokazivanje dobit će u Kupu pobjednika kupova 1978/79.

„Never Lost at Home!“

Šta je bio adut Traktorista u tim evropskim duelima sa ekipama koje su u ovu englesku provinciju nerijetko stizale sa prepotentnim i nadobudnim, „lako ćemo“ ili „ko su ti paori?“ stavom? Mora da je bilo nečeg posebnog i magičnog na tim zamračenim i krcatim tribinama Portman Roada, na koji se nekoć (dok nije bilo obaveznog sjedenja) znalo nakrcati i svih 38 hiljada duša. Dobro (za one prilike) uređen i održavan travnjak, huk sa tribina i atmosfera „čađave mehane“ koja je domaće igrače na neki poseban način činila boljim i po protivnika opasnijim nego što su zaista i bili, radili su svoje i Ipswich je i u tom KPK-u (u četvrtfinalu opet, na „gol u gostima“, bolja bila Barcelona), kao i u svim prethodnim evropskim nastupima, ostao neporažen na svom stadionu. „Never Lost at Home!“ postala je evropska deviza Tractor Boysa i tvrdoglavo držeći je se u godinama koje su uslijedile doseći će same vrhove klupskog fudbala na Starom kontinentu.

Nakon što se 1979/80. u Kupu UEFA ispalo već u drugom kolu od švicarskog Grasshoppersa, a u Division One opet završilo na trećem mjestu, došlo je vrijeme da se Robsonovi The Blues konačno pobiju za najvrednije domaće i evropske trofeje koji su im u sezoni 1980/81. bili dostupni. Dugo slagana, pažljivo odabirana i ne preskupo plaćena momčad pod Robsonom je, činilo se, konačno bila sazrila za najveće rezultate, a bez obzira što igrački kadar nije sadržavao baš 22 vrhunska igrača, odlučnost da se napadnu sva četiri takmičenja (Liga, oba domaća i Kup UEFA) bila je vidljiva još od starta sezone u augustu 1980. godine.

Osebujna ekipa

S Paulom Cooperom na golu, pouzdanim čuvarom mreže u najboljim godinama (27) koji se reprezentativnog dresa Tri lava nikad nije domogao samo zbog činjenice da je branio u eri Petera Shiltona i Raya Clemencea, Robson je imao bazu dobre i čvrste odbrane. Na desnom, a po potrebi i na lijevom beku ordinirao je iskusni Mick Mills (32), legenda (u Ipswichu kao igrač od 1966) i kapiten ekipe, te standardni engleski reprezentativac. Bekovske pozicije su još pokrivali Škot George Burley, te Englezi Kevin Baettie, Steve McCall i Kevin Steggles. Stameni par stopera činili Terry Butcher (22) i Russell Osman (21), mladi i svježe promovisani „A“ reprezentativci Engleske koji su debi za Tri lava doživjeli isti dan (31. maj 1980. na Wembleyju u prijateljskoj protiv Australije).

Srce sredine terena kucalo je u ritmu Holanđana. Frans Thijssen i Arnold Mühren (isti onaj koji će u svojim poznim igračkim godinama, između ostalog, u finalu EURO 1988 Marcu van Bastenu nabaciti za čuveni volej) su igri Ipswicha davali poseban, Oranje štih, a osim što su u to vrijeme bili jedni od rijetkih nebritanaca u engleskom fudbalu, obezbjeđivali su puni sjaj 23-godišnje nogometne zvijezde iz Glasgowa, Johna Warka.

„Fantastičan, ‘box to box’ igrač koji je jednako dobro mogao igrati i zadnjeg i prednjeg veznog. Sistem kojeg smo imali u Ipswichu omogućavao mu je da se stalno ubacuje u napad i iz drugog plana zabije toliko golova“, sjetit će se Robson svog najboljeg prvotimca. U sistemu 4-3-3 kojeg je Bobby u to vrijeme najviše preferirao, trojac u napadu su činili Alan Brazil (21), Paul Mariner (27) i Eric Gates (25). Prvi – škotski reprezentativac osebujne plave (i opadajuće) frizure i upečatljivog prezimena, drugi – s lopovskom facom i „trademark fudbalerkom“ (frizura koja podrazumijeva dabrov rep na vratu i našušurenost na lobanji) kao standardni i treći kao povremeni engleski reprezentativac koji je modni izražaj na polju uređenja vlastite kose držao u domenu onoga što se u ta vremena u našim krajevima zvalo „repevi“.

„Ljudi su nas voljeli. Bili smo, po mom mišljenju, najbolja engleska ekipa u to vrijeme. Ponekad smo igrali tako dobro da smo ljude na tribinama tjerali da pjevaju“, reći će legendarni sir Bobby deceniju i po kasnije, prilikom podsjećanja na tu sjajnu generaciju.

Bijeg u pobjedu

Prije nego što krenu u nezaboravnu avanturu sezone 1980/81, prvotimci Ipswicha će se okušati i kao filmski glumci. John Huston je u ljeto 1980. u Budimpešti snimao svoj legendarni „(Escape to) Victory“, pa će se u društvu glumaca i fudbalera Silvestera Stallonea, Michaela Cainea, Maxa von Sydowa, Peléa, Bobbyja Moorea, Kazimierza Deine i Osvalda Ardilesa naći John Wark i Russell Osman, te još neki prvotimci Ipswicha. Rezervni golman Sivell tako u filmu „glumi“ čuvara mreže njemačke reprezentacije koja u Parizu igra utakmicu protiv „reprezentacije ratnih zarobljenika“, Kevin Beattie dublira Cainea kada je za potrebe filma zaista trebalo „igrati lopte“, a Paul Cooper lopti brani da uđe u gol umjesto Slya kojem za tu vještinu nikako nisu mogla pomoći ranije stečena „boksačka iskustva“ iz Rockyja. Navodno je jedina rečenica koju je John Wark u liku izmišljenog Arthura Hayesa izgovorio u završnoj montaži filma izbačena i dublirana zbog fudbalerovog prenaglašenog glazgovskog akcenta.

Ipswich Town će tako, bogatiji i za jedno novo, filmsko i (uglavnom) prijatno iskustvo u sezonu krenuti furiozno. U engleskom Liga kupu će do kraja oktobra 1980. stići do četvrtog kola (osmine finala) i poraza od Birminghama, a u takmičenju osvojenom tri godine ranije (FA kup) sve do polufinala koje je 11. aprila 1981. na Villa Parku izgubljeno od Manchester Cityja. Sve to vrijeme Ipswich je bio na ili pri samom vrhu prvoligaške tabele, vodeći dugu i tešku šampionsku utrku sa Aston Villom. I da, naravno, bio ozbiljan i uspješan takmac u svom već šestom učešću u Kupu UEFA u posljednjih osam godina. Sasvim dovoljno iskusan da ovog puta ode do samog kraja.

Napuni ih kući, u gostima preživi

Žrijeb je iz kola u kolo Traktoristima na Portman Road u prvoj utakmici dovodio protivnike iz jugoistočne i istočne Evrope, pa su se Robsonu i njegovim izabranicima stvari namještale tako da je pitanje prolaska u narednu fazu pokušavao riješiti već u prvom meču. Grčki Aris je u prvoj utakmici prvog kola (17. septembar 1980) u Solun ispraćen pune (5:1) mreže, ali se na revanšu ipak strahovalo (Grci sredinom drugog poluvremena poveli sa 3:0) i na kraju prošlo dalje sa ukupnih 6:4. Slična je sudbina zadesila i praški Bohemians koji je 22. oktobra na Portman Roadu fasovao tri, a na svom Ďolíčeku i u revanšu dvije sedmice kasnije zabio za prolazak u osminu finala (treće kolo) nedovoljna dva. Oprobani recept domaće punionice na stadionu Ipswicha kušali su, i to u posebnim količinama, i nadobudni Poljaci iz Widzew Łódźa. Ekipa u kojoj su igrali i stasavali iskusni (Žmuda) i nešto mlađi (Boniek i Smolarek) poljski reprezentativci u prethodnim je kolima izbacila Manchester United i Juventus, pa se trener Jacek Machciński drznuo da uoči prve utakmice Bobbyju Robsonu ponudi opkladu na rezultat. „Ne primam poljske pare!“, odbio je, prema vlastitom svjedočenju, Englez. „Ma u funte, kladimo se u engleske funte!“, insistirao je Poljak. Nakon što je, frapiran i ljut, i konačno uoči meča od.ebao Jaceka, Bobby je odlučio da mu mrežu napuni do vrha.

26. novembra 1980. na Portman Roadu je upravo tako i bilo i 5:0 od te večeri će revanš u zaleđenoj Poljskoj, manje-više, pretvoriti u formalnost. No, malo je falilo da ne bude tako. „Bila je strašna zima (-14 C), teren zaleđen i prekriven snijegom, neregularni uslovi. Prilazi mi delagat i kaže ‘ja mogu odgoditi meč, ali novi ćete morati igrati tek u martu iduće godine’ i onda skontam. Bolje da igramo sad, vodimo 5:0, ne možemo ispasti, a u martu ćemo već imati pune šake utakmica u domaćim takmičenjima, zgusnut raspored. Šta možemo izgubiti?“, sjetit će se Bobby svoje mudre odluke da istrpi nebitan i bezbolan, minimalan poraz u Łódźu, pa proslavi prolazak u četvrtfinale.

Proljeće u Evropi Ipswichu je donijelo četvrtfinalni okršaj sa Saint-Étienneom, ponajboljom francuskom ekipom iz tog vremena. „Igrači su na žrijebu htjeli baš njih, ali ja mislim – stani, čekaj. Platini, Larios, Janvion, Battiston, Johnny Rep… imali su strašan tim. ‘Šefe, ako ih pobijedimo sad, ne moramo s njima igrati u finalu’, rekao mi je Eric Gates i pomislih da baš tako treba gledati na stvari“, sjećao se Robson.

Ispostavit će se da će Ipswich na blatnjavom i neurednom travnjaku Geoffroy-Guicharda tog 4. marta 1981. pružiti jednu od najboljih partija u svojoj historiji, a po Robsonu odigrati i jednu od najboljih evropskih gostujućih utakmica engleskih klubova uopšte. Uverljivih 4:1 na gostovanju u Francuskoj ovaj put je ugodnost i formalnost revanša ostavila za Portman Road, no tradicija zvana „Never Lost at Home!“ nije dolazila u pitanje ni te večeri. „Zeleni“ su preko La Manchea kući poslani sa rutinskih 3:1.

Pad u prvenstvu i polufinale sa Kölnom

U međuvremenu se borba za engleski naslov sa Aston Villom zakuhala tako da će povrede preopterećenih igrača (do kraja te sezone Ipswich odigrao „nestvarnih“ 66 takmičarskih mečeva), pad forme i rezultata u aprilu 1981. Ipswich dovesti u situaciju da posustane u prvenstvu, ispadne u već spominjanom polufinalu FA kupa, te svu snagu i inspiraciju usmjeri ka Kupu UEFA od čijeg su ga osvajanja dijelile još „samo“ četiri utakmice. To što se prva od njih igrala na Portman Roadu tri dana prije FA kup okršaja sa Manchester Cityjem, a što je protivnik bio respektabilni njemački FC Köln (Rinus Michels na klupi, na terenu Toni Shumacher, Rainer Bonhof, Stefan Engels, Pierre Littbarski, Dieter Müller, Tony Woodcock…) nije bila prepreka za novu domaću, makar i minimalnu evropsku pobjedu.

Prvi meč polufinala riješio je John Wark svojim već 12. golom u takmičenju i na centaršut kapitena Millsa u 33. minuti, a revanš na Müngersdorferu u Kölnu Terry Butcher u 64. kojem je ponovo asistirao veteran Mills. „Šef nas je veče prije utakmice odveo u lunapark, vozili smo se na vrtuljku i ludo zabavili. Zaboravili na vezane poraze u prvenstvu koji su nas udaljili od engleske titule. Siguran sam da smo baš zbog toga na terenu sutra izgledali spremno, taktički zrelo i zaslužili pobjedu“, sjetit će se strijelac jedinog gola u revanšu polufinala.

Stari recept u finalu i inspiracija budućim generacijama

Za finale je baš kao i za ljubav potrebno dvoje, a u „stara, dobra nogometna vremena“, sve do 1997. u finalu Kupa UEFA su se igrale dvije utakmice. Red je bio da se uz pomoć skoro pa savršene žrijeb-tradicije iz te sezone prvi meč odigra u Ipswichu, a tog 6. maja u goste Traktoristima su stigle kolege iz holandskog AZ 67, poznanici iz KPK 1978/79, te ekipa koja je na svom putu do tog finala, između ostalih, u trećem kolu nadigrala i izbacila niški Radnički.

Tradicija je ispoštovana i u vezi sa konačnim rezultatom (3:0 za Ipswich Town), pa se na revanš u Amsterdam (AZ se za stari Olimpijski umjesto svog, Alkmaarderhout stadiona u Alkmaaru odlučio zbog veće posjete/zarade) moglo pjevajući. Konačnih 4:2 za domaćina tog 20. maja 1981. godine Holanđanima neće, a Englezima sasvim sigurno hoće ostati u najljepšoj uspomeni. Gol iz voleja Johna Warka, rekordni 14. u tom Kupu UEFA za 2:2 u 32. minuti i trenutak kada je ukupni pobjednik (uprkos kasnija još dva gola De Kaasboerenovaca) praktično riješen, postat će zaštitni znak te cijele kampanje Ipswich Towna, uskoro čak ovjekovječen i u maloj igrački/figurici koja se masovno počela proizvoditi u Engleskoj.

Slavlje na trgu Cornhill pri povratku kući teško je opisati. Ipswich je u svoje vitrine donio pobjednički pehar i ispisao zlatne stranice u svojoj povijesti, pa bez obzira što ni te, ni naredne 1981/82. sezone neće stići do naslova prvaka Engleske (nakon Aston Ville titulu im ispred nosa zdipio i Liverpool), a nakon Robsonovog preuzimanja engleske reprezentacije (1982) će polako početi da pada na tabeli i propada u zonu mediokritetstva, sjajnu 1980/81. mu niko i nikada ne može oduzeti.

Čak je i u četiri, sve do dana današnjeg, jedina preostala nastupa u Kupu UEFA, uprkos ispadanjima u prvom kolu (1981/82. od škotskog Aberdeena i 1982/83. od italijanske Rome) ili trećem i drugom pretkolu (2001/02. Inter Milan i 2002/03. Slovan Liberec) sačuvana tradicija nepobjedivosti na Portman Roadu. Učinak od ukupno 31 evropske utakmice na domaćem terenu u kojima je zabilježeno 25 pobjeda, 6 remija i 0 poraza (gol-razlika 84:12) ostat će kao jedan od unikatnih rekorda u modernom fudbalu, te poslužiti kao buduća inspiracija klubovima širom fudbalske Evrope.

Ko je spomenuo sarajevski Željezničar i sezonu 1984/85?

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre