Sudijska nadoknada
„Nadam se da ćemo ubuduće moći postizati više golova nego što ih primamo jer bi to, sasvim sigurno, bilo bolje za moje zdravlje“, reći će sinoć novinarima na online press konferenciji šezdesetjednogodišnji Rafael Benitez nakon što je njegov Everton u posljednjoj utakmici 4. kola engleskog Premiershipa na Goodison Parku savladao Burnley. „U svakoj dosad odigranoj utakmici naši momci se bore od prve minute, žele pobjedu i rade sve kako bi bili uspješni. Čim smo izjednačili, navijači su stali iza igrača i onda je sve bilo lakše“. Karamele su tako već drugi put u EPL sezoni 2021/22 rezultatski zaostatak od 0:1 pretvorile u trijumf od 3:1, pa se na samom vrhu tabele najjačeg evropskog šampionata bodovno poravnale sa Manchester Unitedom, Chelseaom i Liverpoolom. I, čini se, konačno našle menadžera po svojoj mjeri koji će, za razliku od protraćenih Marca Silve i Carla Ancelottija, Plavim nosevima biti kadar usaditi pobjednički mentalitet, te opravdati ogromna (500 miliona funti) ulaganja u klub koja je Farhad Moshiri imao u posljednjih 5 i po godina.
Da li su tri pobjede i jedan remi u prva četiri kola još uvijek premali uzorak da bi se oni najzagriženiji među Evertonovcima istinski ugrizli za jezik, te pokajali za poruke mržnje španskom stručnjaku koje su uoči početka sezone vješali o kapije vlastitog stadiona, Benitez trenutno i ne haje baš previše. Pragmatičan, tvrdoglav, uporan i borben kakav je tokom svoje bogate trenerske karijere oduvijek bio, odlučio se na hrabar potez (prvi i jedini nakon Williama Edwarda Barclaya u skoro 130 godina historije oba liverpulska kluba koji je s klupe vodio i EFC i LFC) i nema se namjeru predati. Vjeru u to da nekadašnjeg devetostrukog prvaka Engleske i pobjednika evropskog KPK može nakon pet godina tavorenja u mediokritetskom mulju (barem) vratiti u Evropu, te opravdati Moshirijevo povjerenje („Morao sam mu dati posao kada sam shvatio koliko je zaljubljen u ovaj grad“), „debeli španski konobar“ (kako ga hejteri podrugljivo zovu) neće izgubiti. Konačni je cilj, sasvim sigurno, postati legenda i na plavoj, baš kao što je još od 2005. na crvenoj strani grada na ušću rijeke Mersey u Irsko more. A doći do takvog, jedinstvenog zvanja u jednom od najfudbalskijih gradova na planeti nije, priznat će i polaznici dopunske nastave na marsovskom univerzitetu nepraćenja nogometa pod nazivom „Zidogled“, mala zadaća.
Jer da bi se u TOP 6 ove sezone u elitnom razredu takmičenja u fudbalskoj kolijevci ušlo ili, eventualno, osvojio neki od dva nacionalna kupa (EFL i FA), te tako obezbijedilo učešće u jednoj od UEFA-inih liga u sezoni 2022/23 treba, čini se na samom početku EPL 2021/22, više snage, znanja i sportske sreće nego ikada u posljednjih desetak, pa i više godina. Ulaganja od 1,04 milijarde funti tokom ljetnog prijelaznog roka nisu bila rekordna za Englesku, no u uslovima postpandemijske recesije što najveće španske (Barcelona i Real) i italijanske (Juventus, Inter…) klubove je bacila na koljena, a u Evropi još jedino nije ugrozila poslovanje PSG-a i (donekle) Bayerna, čine se ogromnim i trenutno nedostižnim za sve ostale lige na Starom kontinentu. Klubovi u Premiershipu jesu ovog ljeta na pojačanja potrošili toliko, ali su prodajom igrača i zaradili 445.70 miliona funti, pa se u izvitoperenim uslovima fudbalskog tržišta koji su na snazi još deceniju ili više prije dolaska smrtonosnog virusa, može reći da ipak „nisu pretjerivali“. Bez obzira kako to bizarno, ili pak licemjerno zvuči.
Jer ima se – može se, i šta je (ba) sporno? U Manchester Unitedu će nakon kupovine Jadona Sancha iz Borussije Dortmund (73 miliona funti) i Raphaëla Varanea iz Real Madrida (44 miliona funti) odlučiti i kolebljivim komšijama sa Etihada ispred nosa zdipiti vlastitu legendu, 36-i-po-godišnjeg veterana Cristijana Ronalda, kojeg platiše samo 19,7 miliona funti, ali mu velikodušno ponudiše i dvogodišnji ugovor sa sedmičnom platom od 510 hiljada funti. I Kristina već na svom povratničkom debiju, na krcatom Old Traffordu protiv Newcastlea sa dva pogotka praktično odluči pobjednika, pa armiju navijača Crvenih đavola natjera da povjeruje da je nakon devetogodišnje suše konačno došlo vrijeme za novu, dvadeset i prvu po redu titulu prvaka Engleske. Otvori i za njih ispisa prvu stranicu možebitne nogometne bajke za koju navijači Uniteda više i ne pitaju koliko košta. Glazeri/vlasnici svakako i ne znaju u kolikom okeanu novaca plivaju, pa je red da se sa slavnim fudbalskim klubom počnu ophoditi u skladu sa realnošću iskazanom u prvoj rečenici ovog pasusa. Ulažu oni, da se razumijemo, od 2005. u klub sa Old Trafforda već ogromna sredstva, no čini se da su tek ovog ljeta, nakon mnogo vremena, u igrački kadar uklopljene one kockice koje su Manchester Unitedu falile za šampionski mozaik.
Problema sa sklapanjem pobjedničkog mentaliteta i tima u londonskim Plavcima nema ni Thomas Tuchel. Nepresušni oligarški izvori Romana Abramoviča, između ostalog, omogućavaju da se za 97,5 miliona funti iz Intera u klub dovede „povratnik“ Romelu Lukaku, pa je ekipa aktuelnog evropskog prvaka dodatno ojačana belgijskom „gol mašinom“ koja je u tri prva prvenstvena nastupa za Chelsea ove sezone zabila isto toliko golova. Od toga dva sjajna u prekjučerašnjoj pobjedi nad Aston Villom koja je pokazala da za ubjedljive prvenstvene trijumfe ove sezone Tuchelovi superkvalitetni puleni i ne moraju baš blistati svih 90+ minuta na travnjaku. Odlično poslovanje kluba upotpunile su prodaje Abrahama (Roma), Zoume (West Ham), Tomoria i Girouda (AC Milan) koje su skoro u potpunosti pokrile cifru što se potrošila na Lukakua.
Aktuelni prvak Engleske i viceprvak Evrope, Manchester City je, kao, bio tih na ljetnoj fudbalskoj pijaci, a zapravo se iskipao čitavih 100 miliona funti za samo jednog igrača. Jack Grealish, bivši kapiten Aston Ville i 26-godišnji engleski reprezentativac je pri potpisu i ulasku u „klub 100“ igrača/milionera prosuo floskulu o „ispunjenju dječačkog sna“, no Građanima je sa jednim golom i jednom asistencijom ipak pomogao da na samom otvaranju sezone za vodećim kvartetom ne zaostanu više od jednoga boda.
Kvartetom? Pa, osim već spominjanih Evertona, Manchester Uniteda i Chelsea sa učinkom od 10 osvojenih bodova u vrh EPL tabele se ugurao i Liverpool, prvak iz sezone 2019/20, trećeplasirani iz prošle, a na ovoljetnom transfer marketu neobično pasivni klub koji je za 36 miliona funti iz RB Leipziga doveo „samo“ (zasad) rezervnog stopera Konatea. U Lyon je za „tričavih“ 9,5 miliona funti prodat Xherdan Shaqiri, Gini Wijnaldum u PSG prešao „za džabe“, a korona-bojazni i opet rigidni vlasnici izjavili da na fudbalskoj pijaci ne namjeravaju trošiti novac kojeg nemaju, prijavivši pri tom covid-deficit od oko 170 miliona funti.
Stoga su se na Anfieldu prihvatili oporavka i unapređivanja ugovora istaknutim prvotimcima s kojima su kuburili prošle sezone i gdje još uvijek, glede sedmičnih plata najboljih igrača, značajno kaskaju za konkurencijom iz EPL vrha. S posudbe iz drugoligaškog Blackburna je vraćen i talentovani 18-godišnjak Harvey Elliott kojem je na startu sezone data šansa u početnoj postavi, a Klopp ga shvatio i navijačima predstavio kao stvarno pojačanje i osvježenje u ekipi koja je u posljednje 3-4 sezone, manje-više, nepromijenjena. Stravična povreda koju je prekjučer mladac iz Chertseyja doživio na Elland Roadu će, uprkos ubjedljivom trijumfu Crvenih, biti jedan od razloga zašto LFC, htio to sebi priznati ili ne, ove sezone u šampionskoj utrci mora prihvatiti underdog ili dark horse ulogu. Oba manchesterska rivala i londonski Penzioneri imaju dužu klupu i jači/skuplji igrački roster koji u predugoj sezoni (posljednje, 38. kolo na rasporedu 22. maja 2022), gdje povreda i suspenzija fudbalera skoro nikad ne manjka, obično znače i manje kikseva/više osvojenih bodova na kraju.
Bez obzira na ubjedljiv (0:3) subotnji poraz na Selhurst Parku kojeg je značajno oslabljeni i od reprezentativne pauze očigledno mamurni Tottenham pretrpio, u klubu iz tog dijela sjevernog Londona neće priznati da su slabiji od konkurencije za TOP 4. Među Mamuzama je nakon duge, ljetne sapunice ipak ostao najbolji igrač (Harry Kane), a Nuno Espirito Santo već dokazano (Valencia i Wolverhampton) u prvoj sezoni svog trenerskog naimenovanja svakoj ekipi puhne pod krila i udahne joj neku dodatnu dozu samopouzdanja i vještine.
U komšiluku, pak, mimo svih prognoza i vizija svekolikog punditskog kora koje su uz povratak Davida Moyesa (kraj 2019) na klupu West Ham Uniteda išle, Čekićari pod Gollumom nakon prošle sezone u kojoj su bili „najprijatnije iznenađenje“ (šesto mjesto na kraju) i po prvi put se u svojoj historiji plasirali u grupnu fazu Lige Evrope, nastavljaju biti ozbiljna ekipa koja fore i dalje ne namjerava davati nikome.
Smije li se i može li se potcijeniti Čovjeka Nosa (Brendana Rodgersa) koji sa svojim Leicester Cityjem jeste startovao nešto slabije (dva poraza i dvije pobjede u prva četiri kola), ali kako iz utrke za vrh otpisati ekipu koja je posljednje dvije sezone u EPL završila na petom mjestu, na kraju prošle osvojila FA kup, te na početku ove Community Shield? Lisice sasvim sigurno i ove sezone namjeravaju gristi, trgati bodove favoritima i kvariti im šampionske planove. Večeras počinju i grupne faze sva tri UEFA-ina natjecanja, pa prava iskušenja zgusnutog (tri utakmice sedmično) rasporeda za društvance iz EPL vrha tek predstoje.
Iako je sinoć zaključena tek prva desetina EPL sezone 2021/22, po svemu u prvih 40 odigranih utakmica viđenom u nastavku nas očekuje uzbudljiva, gusta i možda jedna od najkvalitetnijih borbi za sami vrh engleskog klupskog nogometa ikada. To što uključivanje u istu košta toliko koliko smo u kratkim crtama naveli nije problem od jučer i, barem kada je fudbalsko Ostrvo u pitanju, pokretanje njegovog rješavanja neće inicirati ni još tri korone. Većinu navijača već odavno ne interesuje koliko novaca „nosati bogatuni“ iz vlasničkih fotelja daju na igrački i trenerski kadar, infrastrukturu ili logistiku. Hoće rezultate, trofeje, uspjehe… kompletnu zadovoljštinu za skupu sezonsku kartu koju su mnogi nastavili kupovati i u proteklih godinu i pol kad se na stadione zbog pandemije nije ni moglo, ni smjelo.
Činjenica da je tokom ljeta potrošio najviše (156,8 miliona funti), Arsenalu, pak, neće pomoći da smiri bijes nezadovoljnih navijača. Svega tri osvojena boda u prva četiri kola do kojih je u subotu došao nakon minimalne pobjede nad posljednjeplasiranim Norwichom i trenutna 16. pozicija na tabeli nisu ono što žele gledati na Emiratima, pa će, između ostalog, biti interesantno pratiti i šta će se ove sezone dešavati sa posrnulim Tobdžijama, donedavnim neprikosnovenim članovima engleske „velike šestorke“.
Deviza nema para – nema bodova nije, srećom, još uvijek i potpuno popapala engleski i svjetski nogomet. Recentni primjer brajtonskih Galebova (devet bodova iz četiri odigrana meča i šesto mjesto na tabeli) možda neće spriječiti da se ubrzo i ta surova reala kompletira. No, i dalje, čak i u uslovima industrijske, visokooktanske verzije najljepše igre vrijedi i vrijedit će ona: „Treba i s parama znati!“