Sudijska nadoknada
Jesu li vam duge pjeskovite plaže na obalama tirkizno plavog Karipskog mora prva asocijacija kada neko spomene Jamajku? Ili su to predivne rijeke, bogate vodopadima i skrivene u tropskim prašumama, koje presijecaju ovo 11 hiljada kvadratnih kilometara veliko ostrvo? Biće prije da su to vinogradi džundže i vječno napušeno, opušteno stanovništvo koje se, nasmiješeno i sretno, zanosno njiše u ritmu reggae muzike. A samo je jedan kralj regea. E, pa i veliki i neponovljivi Bob Marley je obožavao fudbal. Nalazio izazov i inspiraciju u njemu.
Požuri polako
Mnogo godina nakon što je zvanično osnovana (1910.) Jamajkanska fudbalska federacija (JFF) je dočekala neovisnost (1962.) svoga otoka i prijem u FIFA-u. Učešća u završnicama lokalnog, Karipskog kupa (CFU Caribbean Cup) sve do 1990-ih su bila ravna ništici, da bi 1991. na finalnom turniru koji se igrao baš u Kingstonu, fudbalska reprezentacija Jamajke po prvi put u svojoj historiji postala šampion svog regiona, savladavši u finalu „vječitog rivala“, Trinidad i Tobago sa 2:0. No, ta je grupacija od 17 (tada, a danas čak 31), uglavnom ostrvskih i tek 3 (obje Gijane/Gvajane i Surinam) „kopnene“ državice, te njihovih izabranih timova tek prvi nivo natjecanja u nogometnoj CONCACAF zoni. Učešća u završnicama njenog Gold kupa, gdje u konkurenciju ulaze mnogo veće i fudbalskom tradicijom bogatije zemlje iz Srednje i Sjeverne Amerike su do istih, 90-ih prošlog vijeka bila prava rijetkost, a rezultati postignuti na njima nevrijedni spomena. Na šampionatu igranom 1993. u Mexico Cityju i Dallasu, pak, Jamajčani stižu do polufinala gdje ih, istina, domaći El Tri na stadionu Azteca i pred 110 hiljada gledalaca čepi sa uvjerljivih 6:1, ali kasniji remi sa Kostarikom znači diobu trećeg mjesta i ulazak u vrh ovog dijela fudbalske planete.
Naredne, 1994. godine na mjesto predsjednika JFF-a dolazi ambiciozni Horace Burrell, koji „ima san“. Vidjeti Jamajku na fudbalskom Mundijalu. Bivši oficir, poznat i po nadimku Captain, je bivšem reprezentativcu i tadašnjem selektoru Carlu Brownu nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP ‘94, a i za Karipski kup iste godine, pridružio Brazilca Renéa Simõesa koji je isprva trebao biti Brownov asistent i savjetnik. Iako je brkati 42-godišnjak u prethodnih 15-ak godina bavljenja trenerskim pozivom promijenio 17 timova i poslova, prema Burellovom ubjeđenju je bio pravi izbor za čovjeka koji će ostvariti njegovu viziju. Jednu siromašnu naciju i, u suštini, neozbiljnu fudbalsku reprezentaciju učiniti sretnom i uspješnom. Odvesti je na Svjetsko prvenstvo u Francusku, plasirati među 32 najbolje reprezentacije na planeti. Vratiti osmijeh i sreću na lica i u duše armije navijača.
Brkovi u akciji
Da bi izašao iz vječne sjene kriketa i atletike koji su na Jamajci tradicionalno najpopularniji sportovi, Captain je ubrzo po svom naimenovanju počeo ozbiljno ulagati u sponzoraj, pa i infrastrukturu domaćeg nogometnog prvenstva, a sa Simõesom kao selektorom (Brown ubrzo otpušten) je kovao i razrađivao plan kako očvrsnuti i ojačati nacionalni tim koji se 1996. godine spremao za početak kvalifikacija za SP u Francuskoj. Jamajčani su, jasno, uvijek imali najbrže sprinterke i sprintere na dunjaluku, ali što bi rek'o Mišo Kovač – „Nogomet nije trčanje na 100 metara“. Fizičkih predispozicija, ljubavi, pa i talenta za najljepšu igru Jamajčanima nije nedostajalo, ali discipline i profesionalizma jeste oduvijek, pa je Brazilac najprije morao na lokalnom nivou pročistiti žito od kukolja. U poluprofesionalnoj domaćoj ligi gdje su neredi i nasilje na neuglednim „stadionima“ bivali tako česti da su fudbalske sudije jedno vrijeme morale nositi pancire dok su dijelile pravdu na mečevima, nije bilo dovoljno igračkog kvaliteta da se prođe kroz sito i rešeto CONCACAF kvalifikacija. Trebalo je na kraju biti među tri najbolje reprezentacije u toj kontinentalnoj zoni, a to se sa (isključivo) nogometašima koji su igrali „poludivlju“ jamajkansku ligu, jednostavno nije moglo.
Stoga se u potragu za nogometnim talentima jamajkanskih korijena Simões zadao vrlo brzo i u njoj će, naravno, prvo i ciljano udariti na Englesku gdje je nakon Drugog svjetskog rata migriralo hiljade Jamajčana. Za tad već pokojnog Laurieja Cunnighama ili puno ranije u englesku reprezentaciju asimiliranog 34-godišnjeg Johna Barnesa je možda bilo kasno, no na fudbalskom se Ostrvu u to vrijeme još uvijek mogao naći solidan broj igrača čiji su preci bili Jamajčani. Tako će tokom 1997. i 1998. zlatno-zeleno-crni dres Jamajke po prvi put obući Fitzroy Simspon i Paul Hall (Portsmouth), Marcus Gayle i Robbie Earle (Wimbledon), Deon Burton i Darryl Power (Derby County), te Frank Sinclair (Chelsea) koji su bili prvotimci tadašnjih engleskih ligaša (svi u EPL osim Portsmoutha) i bez nastupa za A selekciju zemlje u kojoj su rođeni.
Četiri kruga kvalifikacija
A i bez pomoći svoje slavnije i bogatije „prekookeanske braće“, Jamajčani su dobro otvorili kvalifikacioni ciklus. U prva dva kola karipskih kvalifikacija (maj i juni 1996.) eliminisali su Surinam (1:0 i 1:0) i Barbados (1:0 i 2:0), pa se kvalifikovali za treći krug koji se, već po grupnom sistemu, igrao na nivou kompletne CONCACAF zone. U grupi 3 sa Meksikom, Hondurasom i Svetim Vincentom i Grenadinima Jamajčani će u 6 kola osvojiti 13 bodova i prvo mjesto koje je, skupa s drugim, vodilo u četvrti, završni krug kvalifikacija. Kada je na progorenoj travi legendarnog, nacionalnog Independence Parka 17. novembra 1996. i pred 32 hiljade naloženih navijača pao i veliki Meksiko (1:0), nije više bilo sumnje da Jamajčani mogu i protiv najjačih u CONCACAF-u, te da pojačani profesionalcima iz Engleske imaju šta za reći u finalnom, „Hexagon“ krugu kvalifikacija.
Najbolji igrači i strijelci u prva tri kruga kvalifikacija za Jamajku bijahu Theodore Whitmore, Paul Young i Walter Boyd. Prva dvojica sa selektorom Simõesom nisu imali problema, ali je mušićavi i svakojakim izgredima skloni karakter Boyda, možda i najdarovitijeg među pomenutim trojcem, u neka doba brazilskog stručnjaka natjerao da ga prekriži sa spiska reprezentativaca. Kad je Simões, kasnije, pravio konačan spisak za učešće na SP-u, navijači su izašli na ulice i javno tražili da se Crna perla uvrsti u ekipu. Bilo je, navodno, i otvorenih prijetnji smrću, pa je René morao popustiti i miljeniku domaće publike dodijeliti dres sa brojem 10 na spisku od 22 putnika u Francusku.
No, prije te drame sa happyendom, Jamajka je od marta do novembra 1997. morala odigrati čitavih deset kvalifikacionih utakmica i to protiv pet, u tom trenutku, najjačih CONCACAF reprezentacija.
Krenulo se sa 0:0 protiv SAD-a u Kingstonu, pa su već u drugom nastupu obnovljena sjećanja na meksičku šesticu. Tog se 13. aprila na stadionu Azteca skupilo svih 115.100 gledalaca. Uslijedio je još jedan remi bez golova (gostovanje Kanadi), pa poraz u San Joseu (1:3) od Kostarike nakon kojeg je bilo teško Jamajku zamisliti na jednom od prva tri mjesta na kraju kvalifikacija što vodila su na SP. Ipak, sedam dana kasnije (18. maja 1997.) u Kingstonu je s(p)retno i minimalno savladan El Salvador, pa je Independence Park 7. septembra iste godine opet bio pun, a Deon Burton na svom debiju za reprezentaciju postigao jedini gol za vrijednu (1:0) pobjedu nad Kanadom. Eksplozija oduševljenja u gledalištu nakon ove majstorije centarfora Ovnova iz Derbyja bila je najava sjajnog nastavka kvalifikacija. U ekipi su konačno počeli igrati „naturalizovani Englezi“ (engleski mediji su ubrzo puni priča o popularnim Reggae Boyz), pa je sedam dana kasnije Burton (uz dosta sreće) zabio i Kostariki za (opet) minimalnih 1:0 i potpuno vraćanje u utrku za plasman u Francusku.
Na gostovanju u Washingtonu (3. oktobar 1997.) Burton ponovo zabija, ovog puta za dragocjenih 1:1. Devetog novembra 1997. ime taličnog napadača je opet na listi strijelaca u odlučujućih 2:2 protiv direktnog konkurenta El Salvadora na njegovom Cuscatlánu u San Salvadoru, pa se pred posljednje, deseto kolo finalnog kvalifikacionog ciklusa i utakmicu sa Meksikom u Kingstonu, na tabeli posložila skoro pa idealna situacija za Simõesove izabranike. Na prva dva mjesta i sa već ovjerenom francuskom vizom nalazili su se Meksiko (17 osvojenih bodova) i SAD (14). Treća je bila Jamajka sa 13, a jedino ju je (teoretski) mogao prestići El Salvador koji je imao tri boda manje, ali i bolju gol-razliku.
No, u praksi je to značilo da Salvadorci moraju slaviti u gostima kod Amerikanaca uz obaveznu pobjedu Meksika na Jamajci, što je tog, 16. novembra 1997. bilo neizvodivo. La Selecta ne može bolje od poraza (2:4) u Foxborughu, a Reggae Boyz zadržavaju početnih 0:0 protiv Meksika na Independence Parku, pa slavlje na nacionalnom stadionu i kompletnom otoku može da počne. Whitmore utrčava na teren sa jamajkanskom zastavom, Captain Burrell plače od sreće, a razdragani navijači grle i ljube selektora Simõesa. Okreću mu kačket naopako dok na travnjaku daje izjavu za medije.
Euforija i klasne razlike
Euforija nakon ovog historijskog uspjeha u kojem, između ostalog, Jamajka nije primila nijedan gol u deset kvalifikacionih mečeva igranih na njenom Independence Parku, bila je sasvim razumljiva i opravdana. Nije ju poljuljao ni žrijeb SP završnice koji se 4. decembra 1997. godine održao u Marseju, a koji je Jamajku smjestio u teško prolaznu grupu H, zajedno sa Argentinom, Hrvatskom i Japanom. „Ne želimo biti ničija ‘kanta za napucavanje’ na Mundijalu, ekipa koja neće pobijediti nikoga, osvojiti nijedan bod ili ne postići nijedan gol“, poručivao je predsjednik JFF-a, pa je skupa sa selektorom sklapao ambiciozan plan priprema koji će uključiti čak 25 prijateljske/kontrolne utakmice tokom 1998. godine. Jamajčanske muzičke zvijezde (Ziggy Marley, Shaggy, Diana King i mnogi drugi) udružuju snage i pod imenom „Jamaica United“ snimaju navijačku himnu Rise Up! koja dodatno podgrijava navijačke strasti i predmundijalsku groznicu.
Britanske filmadžije, Rupert Harris i Todd Austin tokom te, 1998. snimaju dokumentarac „The Reggae Boyz“ čija je TV premijera na Channel 4 zakazana za veče prije prve utakmice Jamajke na SP-u, protiv Hrvatske u Lensu. U filmu su jasno prikazane, čak i istaknute socijalne razlike između domaćih i reprezentativaca koji su rođeni i odrasli u Engleskoj, a pojedine izjave kao što bijaše Fitzroya Simpsona („U Jamajci je OK imati 10 djevojaka istovremeno“) unijele su uoči historijskog debija na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri razdor u ekipu. To će, godinama kasnije, priznati i selektor Simões koji je već ranije postao meta domaćih novinara zbog „enormno visoke plate“ koju je primao od JFF-a. Brazilac ni tada, a ni sredinom juna 1998. nije znao objasniti zašto je kompletan tim odgledao sporni dokumentarac pred svoju prvu utakmicu na Mundijalu. Sporne su, navodno, bile i novčane nagrade koje su reprezentativci trebali dobiti za plasman na SP, pa su se pred samo takmičenje, baš kao i u mnogim sličnim slučajevima „mundijalske egzotike“, stekli svi preduslovi za rezultatski neuspjeh na najvećoj fudbalskoj smotri.
Očekivani porazi i oproštajna pobjeda
I zato iz (očekivanog) poraza (1:3) od isto tako debitantske, ali i objektivno mnogo jače Hrvatske u prvom kolu treba izvući pozitivu, a to su u ovom slučaju dvije stvari: Earleov gol glavom na sjajan centrašut Ricarda Gardnera za 1:1 u 45. minuti, te proslava stasite i atraktivne Jamajčanke koja ga prati sa tribina Félix Bollaert stadiona.
U ubjedljivom (0:5) porazu od Argentine, na pariškom Parku prinčeva, se tako valja prisjetiti da su se Jamajčani dobro držali sve do isključenja (drugi žuti) Powella (46. minuta), pa tek onda dozvolili Ortegi i Batistuti (hattrick) da se razigraju. Stoji i činjenica da je Walter Boyd u posljednjih 28 minuta utakmice dobio (i iskoristio) priliku da opakom Joséu Chamotu provuče loptu kroz noge.
U oproštajnom, trećem kolu (26. juni 1998.), pak, na Lyonovom Gerlandu sve je vrijedno najljepših sjećanja. I prva (i jedina) pobjeda (2:1) Jamajke na Mundijalima ikada, i oba gola Theodora Whitmorea, kao i osjećaj da si se sa najvećeg takmičenja oprostio časno i s obrazom. Emotivnu poruku je, između ostalih i nakon svega, uputio Robbie Earle, strijelac prvog, historijskog gola Jamajke na Mundijalima, jedan od onih „naturalizovanih“ Jamajčana koji je prije debija za Reggae Boyze imao brojne predrasude. „Ovaj nastup na prvenstvu svijeta posvećujem svojim roditeljima. Vidjevši da njihov sin čini nešto pozitivno za otok, osjećali su da su barem nešto vratili rodnoj grudi nakon odlaska prije 35 godina. Jamajka je dom za koji do prije godinu dana nisam ni znao da ga imam.”
Jamajka se nikada više, a prošle su, evo, već 24 godine i šest kvalifikacionih ciklusa, nije plasirala na jednu mundijalsku završnicu. U augustu te, 1998. godine bili su po FIFA-inom rankingu 27. reprezentacija planete, a ovih dana su na mnogo skromnijem, 64. mjestu. Za reprezentaciju u kojoj i danas igraju „domaći“ i „naturalizovani“ Jamajčani poput Leona Baileyja (Aston Villa) ili Michaila Antonija (West Ham United) bi veliki uspjeh bio plasman na naredno, prošireno (48 učesnica) prvenstvo svijeta koje će se 2026. igrati u SAD-u, Kanadi i Meksiku. U tom pravcu (valjda) i ide odluka JFF-a da na mjesto selektora u septembru ove godine postave Heimira Hallgrimssona, bivšeg uspješnog izbornika Islanda.
A on, kao i svaki pravi otočanin i fudbalski zaljubljenik, zna da sanja. I od snova pravi najljepšu javu.