Sudijska nadoknada
“Pa da li je moguće da su ovako nikakvi, da ne mogu ništa, da su se predali i prije početka ovog meča”, pitam se naglas dok u društvu Lenčikusa, Aldeše, Slokavca i Saminka pratim veliko finale katarskog Mundijala što se jučer popodne, 20 km od Dohe i pred skoro 90 hiljada gledalaca, igralo na veleljepnom, “zlatnom” stadionu Lusail. Već smo duboko u drugom poluvremenu i Les Bleus, osim što gube sa 0:2 (Messi u 23. minuti iz penala i Di Maria u 36.), izgledaju kao ekipa mamurnih, nezainteresovanih veterana na malonogometnom gostovanju u Kiseljaku gdje su stigli rano izjutra, nakon neprospavane noći. Bez obećanih dnevnica, mimo svoje volje i potpuno nespremni navukli su zgužvane dresove i gaće, pa se naloženom, motivisanom i razigranom domaćinu od prve do te, 60 i neke minute, sklanjali sa terena, dopuštali mu da od njih pravi budale.
Nevjerica i sumnja
“Kako ovo?!”, pitam se već po deseti put dok u glavi pokušavam prerendati sjećanja na svih 12 prijašnjih finala najvećeg takmičenja koja sam za svog života, a putem TV prijenosa, očima progutao. “Ne, nije nikad, baš nikad, jedan od finalista bio ovako loš kao Francuska danas”, lamentiram glasno. “Znalo je bit da oba rivala budu negledljiva (Italija 1990, Njemačka – Argentina 1:0), al da ovako samo jedan bude grozan, nižerazredan, neobjašnjivo letargičan… nikada!” Ostatak se ekipe okupljene kod Lenčija na Grbavici slaže. Iako (u prosjeku) za nekoliko Mundijala mlađi, ni oni se ne mogu sjetiti nekog sličnog odrona u finalima Svjetskih prvenstava. “Ti to samo nakukavaš Francuzima, saš vidjet kad se zakuha”, prigovara mi domaćin jučerašnjeg okupljanja. Na TV ekranu se ukazuje trenutna statistika šuteva na gol protivnika. Devet (5 u okvir) naprema 0 za Argentinu. “Ma, nema šansi, nemoguće!”, nastavljam kuuuk jer ne želim da vjerujem da će jedan, u fudbalskoj suštini izvrstan Mundijal, na kraju pokvariti jednosmjerno finale gdje jedni (Argentinci) igraju na život ili smrt, a drugi ko ni za gajbu jabuka.
Počinjem, sad već snažno, da sumnjam u sve. I u teoriju zavjere koju već danima raspiruju mediji prethodno eliminisanih reprezentacija, a koja govori o tome da je FIFA još prije početka turnira izrežirala završni Messijev i La Albiceleste trijumf. I da je to možda i neki kvarni, petro-dolarima podmazani dogovor na političkom vrhu gdje se francuske reprezentativce, aktuelne prvake svijeta, kao ni njihov stručni štab nije ništa pitalo, nego im se naredilo da se sklone. I ko je taj bizarni, ko iz Lynchovih legendarnih, ali i najuvrnutijih filmova teleportovani patuljak što sjedi iza Macronovih leđa u loži Lusaila? Kakva je njegova uloga u ovoj šaradi i farsi? Ili je, pak, sve do misterioznog, Deva virusa koji se prije neki dan uvukao u francuski kamp, te neke od njihovih reprezentativaca prikovao za bolesničku postelju?
Neobjašnjiv preokret
U 64. minuti iz igre plačući od ushićenja izlazi 34-godišnji veteran Angel Di Maria. Na semaforu stoji 2:0 za njegovu Argentinu i, vjerovatno iz istih razloga, plaču i još stotine hiljada Albiceleste navijača okupljenih na Plaza de la República u Buenos Airesu. Ostvarenje 36-godišnjeg sna o povratku njihovog nacionalnog tima na svjetski fudbalski tron je samo 26 (+ sudijska nadoknada) minuta daleko, a to kako im se oni što taj tron još uvijek drže (sve do tada) na terenu “suprostavljaju” ne vodi ni prema čemu drugom do velikom slavlju i trijumfu na kraju. Di Maria je, osim izborenog penala za Messijev i gola kojeg je lično, na MacAllisterovu asistenciju zabio u prvom poluvremenu, bio nerješiva enigma za desni bok francuske odbrane, te jedno od taktičkih rješenja kojim je Scaloni nadmudrio Deschampsa. Ulazi zgućeni Acuña i to je OK. Zatvaraš se malo protiv rivala koji od početka “meda ne može”, nema potrebe da dodatno rizikuješ.
I onda iznebuha, baš ničim izazvano i još manje očekivano, Otamendi u 79. minuti dopušta da ga 24-godišnji napadač Eintrachta iz Frankfurta Kolo Muani zaobiđe i uđe u šesnaesterac, pa ga 34-godišnji stoper lisabonske Benfice povlači za rame i ruku, sapliće i obara na tlo. Penal za Francusku! Mbappe sa kreča zabija ispod Martinezove desne za 2:1, a minutu kasnije, nakon duplog pasa sa Marcusom Thuramom, iz voleja ispod lijeve ruke golmana Argentine za 2:2. Nestvarno. Šta je ovo?! Sve se, u nepune dvije minute, okrenulo naopačke. “Ti si kriv, ti si ovo ispehlivanio!”, skaču mi složno i koordinirano Aldeša i Lenči za vrat. U nevjerici smo svi. Da li je moguće da Argentina protiv Australije u osmini i Holandije u četvrtini finala nije ništa naučila? Zašto se ovo dešava, otkud odjednom probuđeni i razigrani Francuzi?!
Nema zlata bez lobotomije
Sva petorica, u suštini, želimo da se Lionel Messi na kraju jedne blistave, jedinstvene i po svemu grandiozne karijere okiti i Zlatnom boginjom, jedinim velikim peharom koji mu u njegovoj prebogatoj riznici nedostaje. To što ga je tako dugo, skoro do svoje tridesetšeste čekao, splet je svakvih okolnosti koje se tiču i selektora i saigrača pa i njega samog. Sve do poznih igračkih godina nespremnog da se nosi sa teretom najboljeg igrača/kapitena reprezentacije koju bodre najvatreniji navijači na svijetu. I neka ga uzme sad, kad je sve konačno sazrilo i posložilo se tako, biće još i slađe. Ali nemoj da mu se rivali u finalu, njegov saigrač iz PSG-a i vjerovatni nasljednik na tronu najboljeg fudbalera planete, izmiču i predaju meč bez borbe. E, ako sam to nakukao u prvih 79 minuta jučerašnjeg duela koji se nakon toga čudesno transformisao u najbolje finale ikada, onda mogu biti samo ponosan na sebe.
Jer sve ono što se desilo poslije, uključujući Upamecanove blokove na jednoj i Martinezove sjajne odbrane na drugoj strani terena, Messijevo uguravanje lopte preko Llorisove gol crte u 108. minuti za 3:2, pa novi penal za Francusku i hattrick Kyliana Mbappea za 3:3 deset minuta kasnije, bilo je neuporedivo sa ičim dosad na mundijalskim završnicama viđenim. Znam da nije do mene, naravno, ali pomislili smo svi u tih preostalih, sa svim sudijskim nadoknadama nabranih 56 minuta, više puta na more napaćenih argentinskih navijača okupljeno pored legendarnog Obeliska na pominjanom trgu. “Ko će ovo preživjeti, pa hitna pomoć Buenos Airesa ih već bagerima skuplja i razvozi u bolnice nakon ovih šokova…”, suosjećali smo sa milionima Argentinaca koji bi ovo, sad već vrlo izgledno pravljenje veresije od gotovog svojih ljubimaca, teško mogli podnijeti.
Na kraju, ipak, veliko olakšanje i eksplozija emocija svih igrača i navijača u bijelo-svijetloplavim dresovima. U završnom raspucavanju sa 11 metara Emiliano Martinez brani penal Komanu, Tchouameni loptu šalje pored desne stative, a sva četvorica Argentinaca (Messi, Dybala, Paredes i Montiel) su precizni, pa suze radosnice teku u slapovima na travnjaku, tribinama, te širom domovine. U euforičnom slavlju na ulicama glavnog argentinskog grada grle se navijači Boce i Rivera, a dvije navijačice ističu: “Morali smo se napatiti, nama Argentincima nikad ništa ne ide lako. Ali evo nas ovdje, slavimo. Ovo je, bez sumnje, bila naša godina!” Tako nakon neviđene, i sa čim teško uporedive fudbalske drame ide happy end za sve Argentince, Lionela Messija pogotovo. Sad kad je i Zlatnu boginju prigrlio i podigao u zrak , ne mora više baš nikome na dunjaluku dokazivati bilo šta vezano za najljepšu igru. A i pokojni se Mali zeleni jučer, negdje na nebeskoj tribini, sasvim sigurno radovao ovom golemom Leovom i argentinskom uspjehu.
Odličan Mundo i prateći folklor
Na 22. prvenstvu svijeta u nogometu u 64 utakmice su postignuta 172 gola, viđeno mnoštvo lijepih poteza, nestvarnih uzbuđenja i preokreta, te su ispisane neke od najljepših mundijalskih priča u 92-godišnjoj historiji ovog jedinstvenog takmičenja. Ukoliko zažmirimo na “folklor” koji je pratio baš svaku od četiri prvoplasirane reprezentacije (Martinezovo “ponašanje” sa Zlatnom rukavicom, francuski veto na povratak oporavljenog Benzeme u reprezentaciju, Lovrenovo ophođenje sa pojedinim hrvatskim novinarima i/ili divljanja marokanskih navijača po Parizu i Briselu su samo neki od brojnih primjera nevaspitanosti), pa i onaj kojeg je na završnoj ceremoniji dodjele pobjedničkog pehara upriličio katarski domaćin (zaogrtanje Messija u crni, šupljikavi bisht), možemo reći da je ovo izdanje najveće fudbalske smotre po mnogo čemu bilo posebno i originalno u odnosu na sva prethodna. A fudbalske priče koje su na katarskim travnjacima ispisali hrvatski Vatreni i marokanski Lavovi Atlasa, te uspjesi koje su osvajanjem 3. i 4. mjesta na svijetu ostvarili su baš to. Pozitivni primjeri za uži i širi komšiluk, pa i kompletne kontinente koje su u Kataru u prethodnih mjesec dana reprezentovali.
Hrvatska je drugim vezanim, a trećim ukupno polufinalom u svom šestom učešću na Mundijalima sebi obezbijedila mjesto među najuspješnijim učesnicima Svjetskih prvenstava ikada, barem među onima koji nikad nisu stigli do zlata. No, i bronce iz 1998. i 2022, te srebro iz 2018. imaju zlatni sjaj, pogotovo ako se zna o kolikoj (maloj) državi je riječ, te o svim manjkavostima “balkanskog fudbalskog mentaliteta” koji je u bližoj i daljoj povijesti pobjede mnogih njegovih predstavnika u nekom “trademark”, gubitničkom maniru pretvarao u poraze. Dalićevi puleni su nakon srebra u Rusiji 2018, u Kataru 2022. stigli do bronze, pa ako se u obzir uzme da su se u septembru ove godine domogli i učešća na Final 4 turniru UEFA-ine Lige nacija, danas se s pravom mogu uvrstiti u red svjetskih nogometnih velesila. Čak i oni koji na sve imaju zamjerku, pa i u aktuelnom, bronzanom žitu hrvatskog fudbala kroz prizmu “na sigurno” odigranih mečeva, remija i pobjeda na penale vide klicu kukolja, na jedno nemaju prigovora. Ako je legendarni Carlos Valderrama, još za života zaslužio da mu u njegovoj rodnoj Santa Marti podignu 6,7 metara visok spomenik, onda Luka Modrić na svom Velebitu zaslužuje barem tri puta veći. Jer takav je igrač bio, jeste i još će bar neko vrijeme (svi se nadamo) biti.
Šta tek reći za podvig Marokanaca? Ovo je bilo za sve one nes(p)retne Kamerunce i Alžirce iz 1982, za marokanske veterane iz 1986, Rogera Millu i Neukrotive lavove iz 1990. Za neponovljivu i, nažalost, nedovoljno fokusiranu reprezentaciju Nigerije iz 1994. Za Senegal iz 2002, Ganu iz 2010, pogotovo. I za Alžir iz 2014, pa i Tunis 1978. koji je prvom pobjedom (Meksiko, 3:1) jedne afričke reprezentacije na Mundijalima uopšte, zapravo trasirao put koji će 44 godine i 11 Svjetskih prvenstava kasnije završiti marokanskim plasmanom u TOP 4. Izabranici Walida Regraguija su sad letvicu afričkog, pa (ako ćemo prebrojavati i “ona” krvna zrnca) i arapskog nogometnog uspjeha na svjetskoj sceni postavili tako visoko da će budućim generacijama ljubitelja najpopularnijeg sporta biti posebno interesantno pratiti da li će je (i kada?) neki novi nacionalni tim iz ovih dijelova fudbalske planete uspjeti preskočiti. Ko će i hoće li ikada osvojiti prvu medalju?
Kazna za kalkulante, plesni podij za pobjednike
Gubitnika je na ovom prvenstvu svijeta, baš kao i svaki put, bilo puno više od pobjednika. Neki će idealista i fudbalski zanesenjak kosmičku pravdu konačnog raspleta pronaći i u činjenici da su svi favoriti koji su u posljednjem kolu grupne faze iz ovih ili onih razloga kalkulisali, te ubilježili neočekivane poraze, u nastavku takmičenja doživjeli brodolome. Tako je bilo sa Španijom u osmini, Portugalom i Brazilom u četvrtini, pa na kraju i Francuskom u velikom finalu. Argentina je, pak, svoj neočekivani i jedini poraz (Saudijska Arabija, 1:2) doživjela već u prvoj utakmici, pa iako će nevjerne Tome, skeptici i sumnjičavci širom svijeta i danas tvrditi da ni tu nisu bila čista posla, morat će, na njihovu veliku žalost, samo da se zgreju. Bolje bi im bilo da, kao većina onih koji u teorije zavjere na netom okončanom SP-u ne vjeruju, večeras pronađu neki TV kanal ili livestream sa dočeka koji se sprema u Buenos Airesu.
Živi prijenos zasluženog i dugo čekanog opštenarodnog veselja koje će u ovoj južnoameričkoj zemlji potrajati danima. Pobjedničkog slavlja u kojem hitna pomoć neće u lokalne bolnice nikoga od razdraganih navijača morati prevoziti zbog stresa ili teško svarljivog poraza. Tek, možda, zbog pretjeranog veselja i (opravdane) euforije. A kad si prvak svijeta nekako se lakše i u vječna lovišta odlazi. Tek te tamo, sa El Diosom na plesnom podijumu, pravi dernek čeka.