Laurie Cunningham, prvi među jednakima

Sudijska nadoknada

Posvetite li se ovog vikenda gledanju utakmica engleske Premier lige lako ćete uočiti da, između ostalog, skoro svaki tim u svom sastavu ima zavidan broj tamnoputih igrača. Slično je i u Championshipu, drugom, pa i nižim rangovima takmičenja u nogometnoj kolijevci i to, prateći trend posljednjih godina, nije ništa senzacionalno, niti novo. Na početku sezone 2017/18 procenat igrača sa BAME (Black, Asian and Minority Ethnic) porijeklom se popeo do 33% i mladi su ljudi u najpopularnijoj igri svoje karijere gradili isključivo na osnovu talenta, rada, upornosti, pa i sportske sreće koja ih je, eventualno, pomilovala. Boja kože prestala je, hvala Bogu, još decenijama prije toga biti prepreka nekome čije su fizičke predispozicije ili suha nadarenost bili veći ili očitiji od vršnjaka. No, u 1970-im se nešto takvo skoro pa nije moglo ni zamisliti, a još manje ostvariti.

Roditelji Laurencea Paula Cunninghama su u Englesku sa Jamajke doselili u 1950-im, vremenima kada je veliki broj Karibljana dolazio na Drugim svjetskim ratom poharano Ostrvo koje je trebalo podići iz ruševina i osposobiti za život. Smjestili su se u Archwayu, sjevernom dijelu Londona, a mali Laurie je na svijet stigao 8. marta 1956. Još kao školarac se svojim talentom isticao među vršnjacima, pa ga je čuveni Arsenal, kad mu je bilo 14, regrutovao u svoje mlađe kategorije. No, previše strpljenja za Cunninghama tinejdžera u redovima „Tobdžija“ nije bilo.

„Ne želimo nikakve cirkusanije, ni kerefeke, hoćemo direktni fudbal“, rekli su mu tadašnji „stručnjaci“ u klubu sa Highburyja i dvije godine kasnije otpustili, proglašavajući ga netalentovanim i nedovoljno dobrim za crveno-bijeli dres. Laurie je tako, već na svom početku, postao žrtva stigme koja je u to vrijeme bila vrlo „popularna“ u Engleskoj, a koja je tvrdila da su tamnoputi igrači „lijene, naivne, neozbiljne i svojeglave ispičuture“, pa se nogometom u naredne dvije godine nastavio baviti više rekreativno, igrajući amatersku Sunday League. 1974. godine došao je na probu u Leyton Orient, tadašnjeg drugoligaša iz istočnog Londona, a tu imao sreću da ga spazi menadžer George Petchey kojeg je svojim nepatvorenim talentom odmah „kupio“.

No, trebalo se postarati da mlađahni Cunningham postane i profesionalac, a to na početku nije bilo nimalo lako. „U ponedjeljak je potpisao ugovor, a već u utorak se u zakazano vrijeme (10:45 ujutro) nije pojavio na treningu. Zovemo ga na kućni telefon, ukućani kažu ‘spava’?! U 20 do 12 izlazi iz svlačionice, lagano se šetucka ka terenu i ide prema nama. Pomislimo da je dečko ili totalno lud ili tako pun samopouzdanja da mora da postoji nešto posebno u njemu“, sjetit će Petchey i saigrač Bobby Fisher kojeg je Orientov menadžer zadužio da se brine o Laurieju.

Mladi Cunningham nastavlja da kasni na treninge, ali i da plaća klupske kazne zbog toga. Budžet za to formira od nagrada koje je dobivao na plesnim takmičenjima, u to vrijeme vrlo popularnim u londonskim diskotekama i noćnim klubovima. Uskoro sa prvotimcima počinje plesati i po drugoligaškim travnjacima (i „oranicama“) sa čijih tribina stižu salve rasističkih uvreda, pljuvački, kovanica, banana… Laurie stoički podnosi omalovažavanje idiota među „navijačima“, ne želi da se preda. „Kako mogu reći da crncima nedostaje hrabrosti? Pa, Muhammad Ali je svjetski prvak u boksu!“, poručuje u prvim intervjuima za medije.

Dvije minute prije kraja prvenstvenog ogleda sa Millwallom na Orientovom Brisbane Roadu, pri rezultatu 0:0, uzima loptu i u nezadrživom prodoru „izvrće“ trojicu protivničkih igrača, pa ju neodbranjivo sa ruba kaznenog prostora šalje u suprotne rašlje. Rulja na gostujućoj tribini koja je prethodnih 88 minuta potrošila isključivo na majmunske urlike, ubacivanje raznih predmeta na teren i vrijeđanje tamnoputog virtuoza, zanijemi. Fisher, pola crnac – pola Jevrej i Cunningham dižu uzdignutu pesnicu ka Millwallovim „navijačima“ i 30-ak ih sekundi suočavaju sa „Black Power“ pozdravom, slaveći pobjedu.

75 nastupa i 15 postignutih golova za „The O's“ nije moglo proći nezapaženo, pa ga 1977. za (u to vrijeme ozbiljnih) 110 hiljada funti u svoje redove dovodi prvoligaški West Bromwich Albion. „Drozdovi“ ubrzo postaju ekipa koja igra super atraktivan i efikasan fudbal, a u timu su, pored Cunninghama još dva tamnoputa igrača, Cyrille Regis i Brendon Batson. Na klupi je Ron Atkinson, a na terenu i Bryan Robson, budući kapiten Manchester Uniteda i engleske reprezentacije. WBA u sezoni 1977/78 osvaja šesto mjesto u Diviziji 1 i po prvi put se plasira u Kup UEFA. „Igrali smo takav nogomet da smo skoro svim navijačima drugih klubova bili tim kojeg su najviše voljeli poslije svog“, reći će kasnije „Big Ron“. Poseban je šarm ekipi, osim upečatljivih žuto-zelenih dresova, davao tamnoputi trojac kojeg su, po tad popularnoj i poznatoj ženskoj tročlanoj pop soul grupi iz Philadelphije, prozvali „Three Degrees“.

Američke će pjevačice uskoro, u okviru turneje po Engleskoj, doći i na specijalno druženje i slikanje sa svojim fudbalskim „imenjacima“, a za Cunninghama i kompaniju ćemo u ovom dijelu Evrope čuti i po prvi put ih na TV-u vidjeti baš u tom, 1978/79 Kupu UEFA. Laurie je prije toga, 27. aprila 1977. godine postao prvi tamnoputi igrač u historiji koji je obukao dres jedne engleske selekcije. U debiju za U21 reprezentaciju, na prijateljskoj utakmici protiv Škotske, zabio je pobjednički gol na Sheffield Unitedovom Bramall Laneu. Prvi crnac koji je upisao debi za „A“ tim „Tri lava“ godinu dana kasnije postat će Nottingham Forestov Viv Anderson.

„Crnu perlu“ Cunnighama smo, dakle, po prvi put u ovim krajevima mogli vidjeti u četvrtfinalnim dvobojima Kupa UEFA protiv beogradske Crvene zvezde što su se igrali u martu 1979. godine. Prije toga, „Vrećice“ (nadimak im, navodno, dali navijači komšijske Aston Ville zbog „vrećastih“ pantalona što su ih nosili radnici u željezarama koji su predstavljali navijačku WBA bazu) su iz takmičenja izbacili turski Galatasaray, portugalsku Bragu i špansku Valenciju gdje je u revanšu na Hawthornsu Cunningham briljirao tako da je potpuno zasjenio gostujućeg Maria Kempesa, učinivši ga na travnjaku nebitnim i malim. Ni pola godine prije toga Kempes je sa Argentinom postao svjetski prvak i u to je vrijeme smatran za jednog od najboljih igrača na planeti.

West Bromwichevu evropsku „bajku“ (nikad više neće stići ni blizu osam najboljih, a u Kup UEFA će se, do dana današnjeg, plasirati još samo dva puta, 1979/80 i 1981/82) prekinut će, ipak, klub iz beogradske Ljutice Bogdana 1A. Da, to je onaj gol Duleta Savića iz slobodnog udarca u 86. minuti prvog meča na Marakani za 1:0 i Šestićev u 88. revanša za 1:1 i prolazak „crveno-belih“ u polufinale. Ta će Zvezdina generacija svoj put završiti porazom u finalnom dvomeču sa Borussijom Mönchengladbach, a Cunningham, za utjehu, nastaviti u madridskom Realu. Ni manje, ni više.

„Naši su ga skauti i čelnici vidjeli protiv Valencije i nisu mogli odoljeti. Imao je sve. Lijevu, desnu nogu, skok i igru glavom, dribling i nevjerovatnu brzinu. Sad kad bih ga morao uspoređivati sa nekim to bi bio Cristiano Ronaldo“, reći će nedavno Vicente del Bosque, iskusni (29) vezista koji ga je u „Los Blancosima“ sačekao te 1979. Rekordni iznos od 950 hiljada funti koje je kraljevski klub West Bromwichu platio za Cunninghamove usluge jeste od (do jučer) anonimnog igrača napravio milionera, ali je za fudbal puno bitnije bilo to što je Laurie postao prvi Englez u Real Madridu ikada, te prvi tamnoputi igrač u historiji tima sa Santiago Bernabeua.

No, fašizmu i rasizmu (u to vrijeme) skloni Španci uskoro će mu protepati i prozvati ga „La perla negra“, a Laurie će svoj transfer opravdati već u prvoj sezoni kada Real osvaja duplu špansku krunu. U februaru 1980. postao je (i ostao) jedini Realov igrač kojem su zadivljeno aplaudirali i klanjali mu se na tribinama Barceloninog Nou Campa, tokom prvenstvenog meča kojeg su gosti dobili sa 2:0. Ron Greenwood ga ne zove u reprezentaciju za EURO 1980, a po posljednji će se put na spisku reprezentativaca (ne i među početnih 11) naći u dvije utakmice kvalifikacija za SP 1982. Ubrzo u Španiji zarađuje neugodan lom nožnog palca i ta mu povreda pravi probleme sve do kraja sezone 1980/81. Nedovoljno oporavljen, igra pariško finale Kupa evropskih šampiona protiv Liverpoola koje Real gubi i Cunningham, potpuno neopravdano, u Madridu biva proglašen za glavnog krivca. Počinje zastoj, a uskoro i lagani pad u karijeri.

Do današnjih dana ostala je misterija ko mu je od saigrača iz Reala na treningu pred sezonu 1981/82 krvnički uletio u koljeno i od terena odvojio skoro do kraja sezone. Nekoliko, uglavnom neuspješnih operacija nije previše pomoglo Laurieju koji nakon toga više nije bio isti igrač. U toj je sezoni skupio samo osam (3 prvenstvena, 3 Kup i 2 evropska) nastupa za „Los Blancose“, a već u narednoj postao prekobrojan stranac u timu, jer su dva (u to vrijeme u Primeri dozvoljena) mjesta ostala rezervisana za Nijemca Ulija Stielikea i Holanđanina Johna Metgoda. Cunninghama i Madrid uskoro napušta i dugogodišnja pratilja Nikki Brown, ljubav i partnerica još iz vremena londonskih plesnjaka. „Nisam više mogla podnositi taj pritisak bivanja ‘zlatnom ribicom’, a ni konzervativnost sredine koja je na nas, kao ‘miješani’ par i ubijeđene socijaliste, gledala s neke nabijeđene, ‘kraljevske’ visine“, reći će Nikki u svojim memoarima.

Laurie odlazi na kratkotrajne posudbe u Manchester United gdje mu je karijeru (neuspješno) pokušao oživjeti Ron Atkinson i Sporting Gijón, a nakon raskida ugovora sa Realom (1983.), smuca se po Marseilleu, Leicester Cityju, Rayo Vallecanu i belgijskom Charleroiju, konstantno kubureći sa povredama. 1988. godine, na opšte iznenađenje javnosti, nakratko se pridružuje „Crazy Gang“ Wimbledonu, koji s njim te godine senzacionalno pobjeđuje slavni Liverpool u finalu na Wembleyju, te osvaja FA kup. U svojoj 33. se Cunningham, tako, ulazeći u igru u 56. minuti, ipak uspijeva okititi jednim velikim engleskim peharom.

Karijeru i život iduće sezone nastavlja i, nažalost, tragično završava u Madridu. U sezoni 1988/89 malom Rayo Vallecanu pomaže da se nakon devet godina vrati u Primeru, a o planovima da starim poslodavcima iz „Los Blancosa“ iduće sezone pokaže „ono što im nedostaje na terenu“ obavještava prijatelja i starog trenera Atkinsona dok su zajedno na tribinama Bernabeu stadiona pratili jedan od evropskih nastupa Reala. U jutro, 15. jula 1989., na jednoj od madridskih zaobilaznica, gine za volanom vlastitog automobila i zauvijek odlazi u fudbalsku historiju.

„Biće mi drago ako mladići moje boje kože i sličnog porijekla u fudbalu naprave iste, pa i bolje karijere. Ako sam ja uspio, zašto ne bi i oni?“, govorio je za života, a njegov svijetli primjer ubrzo su počeli slijediti „klinci“ poput Iana Wrighta, Johna Barnesa, Lesa Ferdinanda ili Paula Incea koji su ga uvijek isticali kao glavnog uzora i inspiraciju za razvoj vlastitih karijera. 2013. godine „blue plague“ sa njegovim imenom i prezimenom ukrasit će stadion Leyton Orienta, dvije godine kasnije i rodnu kuću na adresi Lancaster Road 73 (čast koju je od pokojnih engleskih fudbalera zaslužio još samo Bobby Moore, kapiten „Tri lava“ na SP 1966). 2017. će mu biti otkrivena bista pored Brisbane Roada, a u maju prošle godine i u centru West Bromwicha gdje ga je isti umjetnik (Graham Ibesson) izvajao zagrljenog sa Regisom i Batsonom.

Laurence Paul Cunningham je svojim talentom i ličnim primjerom dokazao da tamnoputi igrači mogu biti fudbalski profesionalci i da mogu uspjeti na najvišem nivou. U vrijeme kad su mladići „pogrešne“ boje kože, uglavnom, boravili u svojevrsnoj životnoj i sportskoj izolaciji, otvorio im je fudbalska vrata i omogućio snove u najljepšoj igri na svijetu.

Sudijska nadoknada