Sudijska nadoknada
Dok smo u 70-im godinama prošlog vijeka (uglavnom bezbrižno) odrastali, te polako postajali fanatični pratioci skoro svih sportskih dešavanja (fudbala pogotovo), postojala je već i paralelno se razvijala komentatorska scena u bivšoj državi. Televizija je polako, ali sigurno preuzimala primat od radija, pa iako su radio prijenosi svakog kola nogometne Prve lige SFRJ, na primjer, ostali slušani i popularni sve do raspada Jugoslavije, sve je više sporta bilo u direktnim TV prijenosima i snimcima na prokletoj kutiji. Tu već nisi morao (sa tranzistorskim zvučnikom pored uha) zamišljati kako se odigrala neka akcija, pao gol i koliko je grub faul napravio izvjesni kostolomac iz nekog od 18 prvoligaša. Imao si vizuelno sve servirano pred sobom, pa kad si već pomalo stasao, počinjalo ti je bivati bitno čiji glas dopire iz TV prijemnika, odnosno ko to i kako komentariše zbivanja na terenu i tribinama.
Vladan Vladanko Stojaković je član sportske redakcije TV Beograd postao 1961. godine, a tokom SP 1962 u Čileu već je komentarisao mečeve sa 7. izdanja najveće fudbalske smotre. Rijetkim sretnicima koji su još tada nabavili to crno-bijelo čudo tehnike ušao je u domove, a popularnost mu je rasla otprilike proporcionalno razvoju TV industrije i činjenici da je desetak godina kasnije skoro svaka porodica od Vardara pa do Triglava, sa miljeom na i, eventualno, venecijanskom gondolom pored, učinila sve kako bi prozor u svijet postao neizostavni dio i njenog pokućstva.
BG i ZG škola
Skupa sa Mladenom Delićem je 1972. izvještavao o sportskim i nemilim događajima na Olimpijadi u Minhenu, a u moje uši i svijet ušao tokom kvalifikacija za SP 1974, otkad otprilike i računam da sam, bez prava na vakcinaciju, zaražen fudbalskim virusom. Glas koji dopire kao iz čabra, pomalo i zbog loših telefonskih veza (a i zbog meni balavom do tada još uvijek nepoznatih razloga) hropće i krklja, te (uglavnom) napet i uzbudljiv meč koji prenosi dodatno napucava, ubrzo je postao mjerna jedinica za ostatak exYU TV komentatorske scene, barem kada je najpopularniji sport u pitanju. Od tog “Dal je mogućno, dal je mogućan ovakav trenutak sreće za naše navijače?!?!”iz Atine 19. decembra 1973. Stojaković je, barem većini moje generacije, postao nezaobilazna zvučna kulisa kada smo, u želji da pogledamo neki domaći prvoligaški derbi, reprezentaciju ili vrhunsku utakmicu koja bi se igrala u završnicama evropskih klupskih takmičenja, sjedali pred TV.
TV Zagreb je sa svojom briljantnom školom koju su odgajali i usmjeravali pomenuti Delić i neponovljiva Milka Babović nudio Borisa Mutića koji je znao i ‘dbalu i košu i skijanje i skoro svaki sport koji bi ga dopao. Imao je Božu Sušeca čiji bi komentari rukometnih utakmica, te atletskih mitinga i prvenstava bivali besplatni kursevi, kako iz suštine, tako i iz skrivenih tajni ovih sportova. Za košarku i boks u TV Beograd je, uglavnom, zadužen bio Dragan Nikitović, a za fudbal je ispred Petra Lazovića i tad još uvijek mladog i perspektivnog Zvonka Mihajlovskog krajem 70tih stajao neprikosnoveni Vladanko. Čuvena utakmica u polufinalu EURA 1976 protiv Njemačke, pa oproštaj Dragana Džajića od reprezentacije (16. septembar 1979) na kojem Safet Sušić Argentincima na stadionu Crvene zvezde stavlja hattrick, samo su neki od highlightsa tog perioda Vladankove komentatorske karijere u kojem, nekako, prave fudbalske atmosfere i doživljaja ispred ekrana nije moglo da bude bez njega za mikrofonom.
„Slušaj, Božo. Ti si dobar reporter. Ali ne možeš ti tako da provodiš život. Znaš li ti šta u Jugoslaviji postoji? Postoji samo fudbal. Pa onda dugo, dugo, dugo… ništa. Pa je onda fudbal, pa opet fudbal… A ti radiš ovu neku atletiku, rukomet… Moraš da prenosiš fudbal ako želiš da postaneš veliki reporter“, govorio je, po svjedočenju Bože Sušeca, Vladanko u to vrijeme svojim mlađim kolegama, pa se slijepo držao profesionalnog interesa isključivo za najljepšu igru. U međuvremenu su, iz drugih TV centara bivše zemlje počele da pristižu nove, mlađe komentatorske snage koje su u 80-im, što zbog talenta (Milorad Đurković, TV Titograd), što zbog nacionalnog ključa koji je u exYU TV šemi srpsko-hrvatskog govornog područja morao biti ispoštovan (Zoran Popovski, TV Sarajevo i Vlastimir Čekić, TV Novi Sad) polako počele koristiti priliku za komentarisanje sve većeg broja najgledanijih fudbalskih dešavanja. Vladanko je polako počeo da bledi.
Pad i maligani
Uprkos tome, nije se ni pokušavao prilagoditi, niti prebaciti/prekvalifikovati na još neki sport osim napopularnijeg. Jednom su ga, navodno, zadužili da prenosi neki odbojkaški meč, a on prijenos počeo sa Dobar dan poštovani ljubitelji fudbala! Ili je to bio Milojko Pantić, uporni i ne pretjerano talentovani učenik atletskog gurua Sušeca koji se nerijetko blamirao u prijenosima kraljice sportova? Pantić je strpljivo čekao vrijeme kada će Stojaković totalno da omatuši i ode u penziju, da bi onda on, nabrijan i euforičan, preuzeo komentarisanje sporta broj 1. Bio je agresivan, počesto i debelo ispod granice pristojnosti. Blizu svojih 60, Vladan kao da i nije previše mario za to ili su pad koncentracije i „biseri“ kojih je tokom njegovih komentarisanja bivalo sve više nastajali, zapravo, kao kombinacija spremnosti za penziju i pokoje čašice viška kojoj se, „beše javna tajna“, sve više okretao.
U kvalifikacijama za SP 1986, pred gostovanje Jugoslavije u Luksemburgu beogradski Tempo je pokrenuo nagradnu igru u kojoj su sretnici dobivali priliku da skupa s Plavima putuju, prisustvuju meču kvalifikacione grupe 4 uživo, te u zemlji Dembeliji provedu te prvomajske praznike prije tačno 36 godina. Festa je, kao zagriženi čitalac ove sportske revije, čisto iz za.ebancije okušao sreću, pa kad ga je kao dobitnika prozvalo i reklo mu da ide u Luksić, u bašti kafane Pošta je pred polazak od „bolesne ekipe“ dobio instrukcije „da samo gleda šta i kako radi Vladanko, ‘ebo tekmu“. Fudbalska reprezentacija se u tim kvalifikacijama pod Milošem Milutinovićem baš patila, a ovaj će meč protiv luksemburških amatera jedva dobiti golom Fadila Vokrrija u 89. minuti. Po Festinom nas je povratku puno više od igre i eventualnih gafova reprezentativaca, naravno, interesovao Stojaković izbliza.
„Odma’, lave, u avionu dok sjedimo i letimo ka Luksemburgu sjuardesi sa kolica skida flašu Johnnie Walkera i sipa u svoju, specijalnu ćasu. Iz ćase ga mazija do slijetanja, poslije u hotelu ide priključak. Ma, spojeno“, pričao je Festa, a mi shvatali da kuloarske priče nisu bez osnova i da u Vladankovom slučaju gdje ima dima – ima i vatre. Požara, preciznije rečeno. Vodeći rubriku Kutak za sporni trenutak u okviru TV emisije Indirekt Marka Markovića, ostajao bi, uglavnom pribran i koncizan, no na živim je TV prijenosima sve više odlazio u ofsajd i situacije iz kojih je teško uspijevao da se iščupa. „Dobro veče, dragi gledaoci, javljamo se iz Londona sa stadiona Park prinčeva“ ili ona u pomenutim, SP ‘86 kvalifikacijama protiv DDR-a u Beogradu dok nabraja domaći sastav, a Andreas Thom zabija gol („I, tamo dobra odbrana našeg golmana Ljukovčana…“), teško su mogle da se operu, pa je prilika u direktnim TV prijenosima dobivao sve manje i već postao tema viceva, šegačenja, te javan primjer kako ne treba raditi svoj posao.
„Polster, Polster… kahahhm, grhm, koffff… (iskašljavnje u mikrofon od 20-ak sekundi). I da vidimo zašto se igrači Kölna, kao po komandi vraćaju na svoju polovinu? Da, to je gol, 1:0“, omaklo mu se tokom prenosa jedne utakmice Kupa UEFA, a rijetki grijesi i lapsusi iz prošlosti (predsjednika Savezne skupštine SFRJ Dragoslava Dražu Markovića prekrstio je u jednom prenosu u Dražu Mihailovića, pa zamalo ostao i bez posla i bez glave) u posljednjim godinama karijere postali stalni i svojevrsni trademark ovog komentatora. Nije bilo samo do nepoznavanja igrača, ponekad i gradova ili stadiona na kojima su se utakmice igrale, a on ih komentarisao. Radio je većinu skraćenih snimkaka derbija velike četvorke koji bi se igrali u Beogradu, a Prva je liga u drugoj polovini 80-ih uvela neatraktivan i za to vrijeme neobičan TV termin pojedinih mečeva koji bi se subotom ili nedjeljom igrali oko podneva. Ispočetka su to bili, uglavnom, dueli najmanje zanimljivi širem gledateljstvu, pa bi ih u direktnom prijenosu gledao samo onaj ko baš nikakvih prečih poslova u ta dva sata nije imao, ili je, pak, bio neizlječivi fudbalski bolesnik.
Milinković, McManaman, Puskás
U jednom je takvom, prvenstvenom okršaju beogradski Rad na svojoj Banjici dočekao nikšićku Sutjesku, a kada je Duško Sulja Milinković namjestio loptu na oko 40-tak metara od gola gostiju, Stojaković u TV kabini nije pojma imao da se lokalni heroj sprema pucati direktno na gol protivnika. „Puuuu…“, izustio je tek u nevjerici dok je lopta, poput navodećeg, raketnog projektila tražila i našla svoje mjesto u rašljama gola gostiju. Milinković je nešto kasnije izveo i penal za Građevinare, pa kad se lopta takvom silinom zarila u mrežu i ozbiljno zaprijetila da ju i bukvalno pocijepa, Vladanko je u onom svom, starom, iz čabra stilu to popratio sa „Kao raketaaa…“. Milinković je u sezoni 1987/88 sa 16 postignutih golova postao najbolji strijelac tadašnje Prve lige, pa zaradio poziv u olimpijsku reprezentaciju koja je učestvovala na OI u Seulu 1988. Za moju ekipicu zbog ove anegdote do kraja karijere ostao je poznatiji kao Puuu.
„Dva beka, dva plavušana“, „Na stadionu se okupilo oko 30 hiljada dinara“ ili „I sada ćemo sa automobilizma preći na konjizam” samo su neki od lapsusa kojima nas je gospodin Stojaković zapljuskivao pred kraj svoje karijere. Situacija u kojoj smo se po prvi put ozbiljno zabrinuli za Vladankovo zdravlje desila se u Strasbourgu, 11. maja 1988. U finalu Kupa pobjednika kupova sastali su se belgijski Mecehelen i holandski Ajax, a 61-godišnji je komentator u jednom trenutku prenosa skoro pa umro na radnom mjestu. “I lopta je došla do Wintera, ahhhkahahah, grahhmhkk, kofhahaahh, kaahah, ffff…..“, krenulo je iskašljavanje u neisključen mikrofon i čitava audio drama potrajala skoro svih pet minuta. Tokom iste čuo se zveket boca koje su padale po podu komentatorske kabine, Vladankov hroptaj već dobio formu ozbiljne borbe na život i smrt, a kako stvarna agonija nije nikako prestajala, već smo postajali sigurni da mu je to bio i posljednji komentar u životu. I onda iznebuha, kad su ga već svi ispred svojih malih ekrana otpisali, javio se poput nekim čudom spašenog brodolomca sa pustog ostrva: „Izvinite dragi gledaoci, imao sam neke probleme“.
TV BG ga je u zasluženu penziju poslao 1990. godine, no ubrzo će fudbal honorarno nastaviti da komentariše na TV Palma, gdje će, između ostalog, nisku bisera obogatiti sa “Da, da… dođi ‘vamo bato, to se ne sme. Žuta karta!“, „U igru sa brojem 15 na leđima ulazi Minutes“, „Mekmanamanaman“ (McManaman) i/ili „Bogarde“ (prezime Holanđanina Winstona koje je izgovarao sa posebnim naglaskom i čabar zvučnim ekvilajzerom). Posljednji, ali i genijalni prenos po kojem ga se sjećam desio se u programu iste televizije 18. maja 1996. Engleska je u predvečerje EURO ‘96 kojem je bila domaćin, u prijateljskom meču na Wembleyu ugostila Mađarsku. U loži slavnog engleskog stadiona Vladanko je prepoznao 69-ogodišnjeg Ferenca Puskása, nekoć najboljeg mađarskog i jednog od najboljih svjetskih nogometaša svih vremena. Odlučio je i da malo prokomentariše njegov izgled. „Verovatno ste, poštovani gledaoci, na svojim malim ekranima primetili čoveka od nekih 120, 130 kilograma. Reč je o Ferencu Puškašu koji je nekada ovde sa svojom Lakom konjicom stvarao čuda, a sad čovek kad ga vidi ne bi nikad rekao da je imao ikakve veze sa bilo kakvim sportom!“
Vladan Stojaković nas je napustio u svojoj 70., 18. decembra 1997. Čusta i ja smo kratki posljednji pozdrav ovom doajenu objavili u smrtovnicama sarajevskog Oslobođenja. Bio je isto, 1927. godište, kao i Galopirajući major koji će ka vječnim lovištima zajezditi tek devet godina kasnije.