Sudijska nadoknada
Mundijal treba da je…
Mundijal treba da je praznik. Sveti mjesec u četverogodišnjem kalendaru svakog pravog fudbalskog sladokusca, vremenski prozor u kojem će svi drugu proriteti i svakodnevne životne zadaće stati iza “njezinog veličanstva” – nogometne lopte. Skriti se u njenoj obloj sjeni i čekati da stane kako bi na red došlo bavljenje njima. Tom dosadnom, prozaičnom, šturom i, već odavno, robotičnom rutinom.
Mundijal treba da je bajka. Male, fudbalski i ekonomski nerazvijene zemlje koje velika većina geografski neobrazovane papanijade ne zna pronaći ni na karti svijeta, sanjaju svoj višedecenijski san i nakon fantastičnog kvalifikacionog ciklusa, po prvi put u svojoj skromnoj povijesti obezbjeđuju plasman na najveće takmičenje. U domovini slavlje traje danima, a datum kada je izvojevana odlučujuća kvalifikaciona pobjeda nerijetko postaje državni praznik.
Mundijal treba da je iscjelitelj. Pritišće te, sedla, tlači i sekira svakodnevnica gdje s manje ili više uspjeha vodiš svoju borbu za životni opstanak. I onda dođe Svjetsko prvenstvo, a ti, uz malo sreće, obezbijediš sebi uslove apsolutnog “fudbalskog rahatluka”. Okruženje u kojem željno iščekuješ, pa gledaš baš svaku od 64 utakmice što će se u tih mjesec dana na Mundijalu odigrati, proučavaš sastave i formacije reprezentacija učesnica, pratiš statistike, izjave prije i poslije mečeva. Jedva čekaš neki poseban detalj, nešto neobično i/ili nesvakidašnju situaciju koja bi se na nekoj od tolikog broja utakmica mogla desiti. Pa je pohraniš u svoju privatnu arhivu sjećanja. Samo tebi bitnih, uglavnom bizarnih scena poput one iz La Coruñe 15. juna 1982. godine kada je jedna lokalna “škevrija” svojim zalutavanjem na travnjak Riazora nakratko prekinula duel Perua i Kameruna što se u okviru 1. kola grupe 1 SP ‘82 tu igrao. Na primjer.
Iscjelitelj i mađioničar
Iscjeliteljstvo Mundijalovo se luči i kroz duge, strastvene, nerijetko i euforične razgovore, rasprave i cvrkutanja o ‘dbali i svemu što uz njenu visost ide. Misli poje, plešu i izlaze na usta lebdeći iznad stadionskih travnjaka i svega na njima upravo viđenog, pa se oni što i to Svjetsko prvenstvo prate putem “prokletih kutija” ponovo zaljube u svoje TV prijemnike, jer iz njih umjesto grozomornih dnevnih vijesti o sve surovijoj realnosti života na majčici Zemlji izbijaju neki divni, uzbudljivi, jedinstveni i magični tonovi i slike. Ljudi u tih 30-ak dana, barem dok se bojevi 32 najbolje svjetske reprezentacije na terenima biju, zaborave na težine životnih samara na svojim plećima, te se, kako Mundo odmiče, sve više opuštaju. Vraćaju u neku staru, već skoro pa zaboravljenu “normalu”. Na fudbalskom Marsu ovo, znam, zvuči kao petparačka floskula. Ali bolest dobro zna da je to (ovo prije pominjanja fudbalskih analfabeta) baš tako.
Mundijal mora da je i magija. Iskrsnu baš uvijek i u ove 92 godine, otkako se prvenstvo svijeta u prelijepoj igri održava širom planete, se dese igračke, pa i timske “eksplozije” za nezaborav. Svaki je od dvadesetjednog SP-a dosad odigranog imao svoje heroje, zvijezde, negativce, pa i tragičare, a kako nogomet, između ostalog, krasi i doza nepredvidivosti količinom teško usporediva sa bilo kojim drugim sportom, jasno je da o tome ko će od sutra zablistati u Kataru i čija će zvijezda nad pustinjom 2022. zasjati najjače danas ne možemo znati ništa. Baš zato fudbal i volimo. Mundijal posebno.
Petnaesti da sam živ, a trinaesti što se spremam pratiti je ovaj koji će se od sutra, 20. novembra pa do 18. decembra igrati u pet katarskih gradova i na osam veleljepnih, klimatiziranih stadiona, (navodno) spremnih da ugoste najbolje fudbalere današnjice. To kako je jedna fudbalski minijaturna, a petrolejom i prirodnim gasom prebogata zaljevska zemlja uopšte dobila domaćinstvo najvećeg sportskog događaja na planeti, posebna je i intrigantna priča čije vam proučavanje, ukoliko ste fudbalski ovisnik, neće donijeti ništa ugodno, ni fino. Pogledajte, npr., sjajni “The Qatar World Cup Explained” serijal velemajstora fudbalske animacije i priče iz Tifo Footballa, pa će vam se, možda, na trenutak učiniti da bi ovo, dvadesetdrugo, pustinjsko izdanje najveće fudbalske smotre trebalo i bojkotovati?! Gluho bilo. Kakav je-takav je i gdjegod i kadgod se igrao, Mundo se mora pratiti. Uprkos i uzinat svom s*anju oko nas.
I stoga zaplovimo, zaplešimo zajedno kroz nekoliko narednih pasusa gdje pokušat ćemo sublimirati prve asocijacije i kratka sjećanja na neke od detalja Svjetskih prvenstava otkako ih pratimo. Pa ako smo na istim talasnim, a i starosnim dužinama, vjerujem da će nam korak biti lak, bez gaženja po partnerovim prstima i kretnji u pogrešnom pravcu.
1974-1986.
SR Njemačka 1974: Brkovi i obrazna brada Paula Breitnera. Zbog otvaranja Mundijala (Brazil-Jugoslavija) nema nastave u prvom razredu moje osnovne škole. 9:0 protiv Zaira što se prati malo u svom, a malo u dnevnom boravku tete Ljubice, komšinice sa sprata iznad u mom neboderu. Krah Plavih u drugom krugu. Fenomenalni Cruyff i njegovo Oranje. Tragičan poraz Holandije u finalu. Gerd Müller.
Argentina 1978: Vojna hunta. Nema Plavih na Mundijalu, ali ima novog, kolor TV-a na komodi u našem dnevnom boravku. Stari dovodi svakojake geliptere iz kvarta na gledanje tekmi kod nas. Argentina, što na kvalitet, što na sudijsku “pogurivu” prelazi prepreku za preprekom. Fantastična atmosfera na mečevima koje igra La Albiceleste. More papirića i računskih rolni na travnjacima. Mario Kempes. Mućka protiv Perua (6:0) nauštrb Brazila u drugom krugu za plasman u finale. Novi bolan poraz Lala u finalu. Ovaj put bez velikog Johana. Rob Rensenbrink.
Španija 1982: Najdraže prvenstvo. Naranjito. Vrelo, plavo ljeto i nova havarija Miljanovih izabranika. Danski sudija Henning Lund-Sørensen i pljačka na Mestalli. Honduras. Rabah Madjer i debitanti iz Alžira rašarafljuju njemačke Panzere u Gijónu. Kasnije im se ovi osvete tako što namjeste rezultat utakmice s Austrijom u posljednjem kolu, pa Pustinjske lisice ostanu bez zasluženog drugog kruga takmičenja. Presimpatični i nes(p)retni Kamerun. Thomas N'Kono. Francuzi. Trésor, Tigana, Giresse, Platini. Dvije (drugi krug, Italija-Brazil 3:2 i polufinale SR Njemačka-Francuska 8:7/3:3/1:1) od 10 najboljih utakmica ikad odigranih na Svjetskim prvenstvima. Platini ljubi loptu prije izvođenja jedanaesterca. Provlačenje u prvom krugu, pa zasluženo slavlje Azzurra na kraju. Paolo Rossi.
Meksiko 1986: Vojska, Gubavica iznad Bune, centar veze. U neka doba i Sjeverni logor u Mostaru. Zvizdan tu, jara u Meksiku. Sve se utakmice (zbog vremenske razlike i TV prava) igraju po danu. Manuel Negrete. Rusi (SSSR) buše Mađare u Irapuatu (6:0). Sjajni Danci u grupi preslišavaju i Nijemce i Škote i Urugvajce, ali ih u osmini finala očerupa i pojede Emilio Butragueño (četiri gola u pobjedi Španije od 5:1). Nervozni selektor Paragvaja, Cayetano Ré. Epski četvrtfinalni dvoboj Francuske i Brazila u Guadalajari. Maradonino prvenstvo. Briljira od početka do kraja turnira. Božja ruka i najbolji gol svih vremena protiv Engleza u četvrtfinalu. Zlatna je boginja na kraju u rukama Malog zelenog. U svom, nakon svega viđenog, reklo bi se, prirodnom okruženju.
1990-2002.
Italija 1990: Posljednje prijeratno SP. Jugoslavija s Ivicom Osimom na kvrgavoj selektorskoj klupi vozi svoj “Posljednji krug u Monzi”. Blamaža (1:4) u prvoj utakmici protiv Njemačke, pa minimalan i teško izboren trijumf protiv Kolumbije. Šetnja (4:1) protiv U. A. Emirata (35-godišnji Pape Sušić zabija glavom), pa dva remek-djela Piksija Stojkovića za pobjedu (2:1) nad Španijom u Veroni, nakon produžetaka. Bolan, teško svariv poraz u četvrtfinalu protiv Argentine u Firenci. Tek nakon penala i sa igračem manje od 31. minute. Opet sjajan Kamerun (Roger Milla zabija i u 39.) nesretno gubi četvrtfinale od Engleza. Rijkaardova pljuvačka u loknastim repovima Rudija Völlera. Maradonino prokletstvo (od fudbalskog božanstva do Mr. Antipatica nakon izbacivanja Italije u polufinalu igranom u Napulju). Jedno od najgorih finala ikada. Prespremni Lothar Matthäus.
SAD 1994: Rat. Primirje u gradu. Lažna normala. Bife “Radijator” na Obali. Nigerija. Jay-Jay Okocha. Krah Kolumbije i Escobarov autogol koji će ga nakon Mundijala koštati života. Fenomenalni Rumuni i još bolji Švedi. Maradona pozitivan na anti-doping testu, “povaljuje”, čini se, nikad jaču Argentinu. Suhi list Hriste Stoichkova iz slobodnjaka u četvrtfinalu protiv Nijemaca. Iščupan busen trave od strane Trifona Ivanova, nakon što ga je Henrik Larsson “izvrnuo” u bugarskom 16-ercu, u utakmici za treće mjesto. Vrhunski kvalitet fudbala i nikad veća posjeta na stadionima jednog Mundijala. Brazil u finalu dobija Italiju na penale. Pozdravio vas Romario.
Francuska 1998: Svježe poraće, ali ne ono kod Fojnice, nego u konačno slobodnom, ratom razrušenom i napaćenom ‘Rajvu. Hektolitri PTSP-a cure na sve strane. Privatni pakao. Utakmice se gledaju i kući, a i u ugostiteljskim objektima gdje vlada neka neobuzdana, skoro pa pubertetska atmosfera. Fudbalski praznik i festival. Bronzani Vatreni. Ronaldo zbog čudnih, tad teško objašnjivih i “na rubu znanosti” razloga ne igra za svoj Brazil u finalu. Zinedine Zidane u istom, na Stade de Franceu zabija dva gola glavom i Les Bleus po prvi put u povijesti čini prvakom svijeta. Ubrzo u našem žargonu postaje Ćale.
Japan i Južna Koreja 2002: Najgore prvenstvo ikada. Nevjerovatna, do tada na takvom (najvišem) nivou, još neviđena sudijska šiljenja za domaće, korejske Krinke. Blatterovo maslo. Bezočno pokradene reprezentacije Portugala, Italije i Španije da bi se Azijski tigrovi pogurali čak do polufinala. Prvi put javno i pred najvećim mogućim auditorijumom viđeno kakvom bi stranputicom najljepša igra u skoroj budućnosti mogla krenuti. U najodvratnijem Mundijalu u historiji kao cvjetovi kaktusa u pustinji strše prelijepe fudbalske priče Senegala (četvrtfinale) i Turske (treće mjesto). Isto se mora priznati i za petu, potpuno zasluženu i do dana današnjeg, posljednju brazilsku Zlatnu boginju. Trio Ro(naldo)-Ri(valdo)-Ro(naldinho) i jest u ta doba bio bez premca, pa bi njegova superiornost vrlo vjerovatno bila dokazana i na puno regularnijem šampionatu od ovoga.
2006-2018.
Njemačka 2006: So.ba na Arhitekturi. Zamračena velika (i jedina) prostorija ovog disco cluba i okupljalište postratne ekipice sarajevske mladeži i krepke stareži. Stolovi puni, upereni u čuvenu Davinu i Džarminu plazmu, čudo tehnike. Marsovce koji zalutaju na neku od projekcija fudbalskih mečeva već pri hvatanju kvake na ulazu glasno upozoravamo: “Ne ometajte seminar!” Šestica Argentine Srbiji. Debi Angole, Gane, Obale Slonovače, Togoa, Trinidada i Tobaga. Zidane drži čas Brazilcima u četvrtini finala. Italijani se provlače protiv Australije u osmini finala, ali na kraju zasluženo slave svoju četvrtu titulu prvaka svijeta. Metronomo Pirlo, Troguzi Del Piero, Francesco Totti. Kako Ćale glavom reći će vam Materazzi. Fabbio Grosso.
Južna Afrika 2010: Baš drago prvenstvo. Uglavnom terasa u Branilaca Sarajeva 3/VI u prva dva kola, u trećem unutra na multimediji (dva ekrana odjednom, poklapanje termina). Urugvaj. Gana. Ruke Luisa Suareza, prečka sa penala Asamoaha Gyana i nedosanjani afrički san o polufinalu. Briljantna, najbolja ikada Crvena furija. Prve, skoro svakodnevne mundijalske kolumne potpisnika ovih redova za jedan gradski web portal. Holandija opet, nakon 32 godine i po treći put u svojoj povijesti gubi finale SP-a. Španci po prvi put na tronu, jedan su od najboljih fudbalskih timova do tada uopšte viđenih.
Brazil 2014: Mundijalsku egzotiku na prvenstvu igranom u južnoameričkoj kolijevci najpopularnijeg sporta predstavlja niko drugi do Bosna i Hercegovina. Bajkovite kvalifikacije, pa raskol i kvarenje atmosfere u periodu do odlaska u Brazil pomogao je (ne)očekivanom zapinjanju u prvom krugu. Ipak, Argentina na Maracani ostaje za sva vremena. Uprkos nes(p)retnom porazu (1:2). Izmišljeni ofsajd u 21. minuti, te pogođena stativa u posljednjim sekundama utakmice protiv Nigerije ne daju Edinu Džeki i Zmajevima u osminu finala. I bez povrijeđenog Radamela Falcaoa odlična Kolumbija. Kostarika u četvrtfinalu?! Favorizovane domaćine u polufinalu pregazila i ponizila moćna njemačka mašina (1:7). U finalu Mannschaft za nijansu i Götzeov gol bolji od Messijeve Argentine. Četvrta titula prvaka svijeta za Njemačku.
Rusija 2018: Sjećanja još (relativno) svježa. Pivnica Sarajevo i program “Svi mi selektori”. Gosti, Mundo, muzika. Raznih likova i sagovornika. Dobra druženja. Bajka hrvatske reprezentacije. Akcija Suareza i Cavanija za 1:0 protiv Portugala u osmini finala. Odlični Rusi, napeta lica i dramatična preživljavanja sinova nekih ruskih diplomata u bašti Pivnice dok gledaju penal-dramu protiv Španije. Ukazanje Mbappéa. Šou Brace Gumene glave na finalu Francuska-Hrvatska. Druga “boginja” za Les Bleus.
Neka lopta krene
Šta će nam ovaj, 22. ukupno, a meni u svojstvu gledaoca već 13. Mundijal donijeti, niko to u predvečerje njegovog otvorenja ne može sa 100%-tnom sigurnošću znati. Niti jedan od skoro pa savršenih preduslova za nesmetano uživanje u SP-u, a pominjanih u uvodu ove priče, ovog puta sebi nisam u stanju priuštiti, pa bi to, uz tradicionalno nesretan redni broj koji ide uz odgledana Munda, mogla biti (subjektivno) otežavajuća okolnost kad je predstojeći turnir u pitanju.
Ipak, neka katarskom pustinjom fijukne nečije bekovsko ispucavanje, zalebdi slobodni udarac i u kifle se pretvore svi centaršutevi i korneri koji će se izvesti na ovom prvenstvu. To što su nekima od nas trenutno privatni životi rastočeni kojekakvim problemima ne smije biti prepreka najboljim svjetskim nogometašima da nam u narednih mjesec dana priušte zabavu i razbibrigu najviše kvalitete. Pa da i mi malo zalijemo i osvježimo oaze duše u srcima.