Latifić: Eurotacija 2021

Sudijska nadoknada

Prvi sudijski zvižduk Holanđanina Dannyja Makkelieja sutra bi tačno u 21:00 na rimskom Olimpicu trebao otvoriti EURO 2020, šesnaesto po redu prvenstvo Evrope u fudbalu koje bi, da je sve oko nas uobičajeno, „normalno“ i kako treba, u narednih mjesec dana suvereno preuzelo titulu najbitnije vijesti i događanja na Starom kontinentu. Osim što je ubio skoro četiri miliona ljudi, COVID-19 je po cijeloj planeti otvorio kratere i podigao ćilime ispod kojih se našlo baš svakakvog ljudskog smeća, pa će akcija krpljenja rupa, generalnog čišćenja i sređivanja situacije na majčici Zemlji ipak potrajati malo duže nego što bismo voljeli i htjeli.

Svježi izvještaji iz Londona, grada na čijem će se Wembley stadionu odigrati čak osam od ukupno 51 utakmice ovog nogometnog takmičenja, govore o tome da neke posebne euforije koja je u proteklih šest decenija sa EP-om „išla pod ruku“ i skoro uvijek bila neodvojivi dio EURO kolorita, ovog puta, u jednom od gradova domaćina nema. Stroge restriktivne mjere britanskih vlasti učinile su da čak i reprezentacije Češke i Hrvatske, koje će sve mečeve grupe D igrati u Glasgowu i Londonu, otkažu unaprijed rezervisane kampove u Edinburghu i St. Andrewsu, pa će na utakmice putovati iz vlastitih zemalja u koje će se po odigranim mečevima ponovo vraćati. Tek će četvrtina tribina Wembleyja i Hampden Parka biti otvorena za gledaoce, a koliko će navijača Hrvatske, na primjer, na najvećem engleskom stadionu biti u nedjelju 13. juna kada protiv domaćina otvaraju takmičenje u grupi, niko još pouzdano ne zna. To što ih čeka 3.000 rezervisanih karata, strogim (i skupim) mjerama ulaska i boravka na fudbalskom Ostrvu zahvaljujući, ne znači da će ih toliko na Wembleyju zaista i biti.

Koliko se god inicijalna ideja o „raspršenosti“ domaćinstva na 12 zemalja i gradova ovog prvenstva Evrope činila osvježavajućom i novom, u pandemijskim se uslovima doima još jednim otežavajućim faktorom koji bi od pojedinih „nedomaćinskih“ reprezentacija u narednom periodu mogao učiniti prave, leteće nomade. Dublin i Bilbao su zbog nemogućnosti garantiranja prisustva publike na svojim stadionima otpali, uletila je Sevilla, a St. Petersburg preuzeo tri meča grupe E, pa će Švedi, Poljaci i Slovaci tako od andaluzijskog gostovanja domaćinu do međusobnih duela u Rusiji morati prelijetati po 3.580 kilometara u jednom pravcu. Švicarci, Velšani i Turci u grupi A će lebdjeti između Rima i Bakua (3.106 km vazdušne linije), a iako su razdaljine između gradova domaćina ostalih grupa znatno kraće, jasno je da su reprezentacije koje će sve svoje mečeve grupne faze igrati kući u velikoj prednosti. Iako su poznati po visokom standardu i dubokom džepu, biće interesantno koliko će istih Švicaraca, na primjer, uspjeti biti prekosutra (12. juna) u 18:00 na Olimpijskom stadionu u Bakuu, 16. juna u 21:00 na Olimpicu u Rimu, pa četiri dana kasnije opet u Azerbejdžanu na meču posljednjeg kola protiv Turske? Kladioničarska kvota na cifru od preko 1.000 individua ne bi smjela biti niska.

No, igrati se mora i kad se već nakon godinu dana agonije uspjelo dočekati da se kakvi-takvi uslovi za odigravanje ovog prvenstva steknu, onda bi i priče o eventualnoj „neregularnosti“ EURO 2020 trebale utihnuti. Tako je kako je, a bolje i poštenije u ovom trenutku ne može. Možda može, ali još samo u idiličnom i utopijskom okruženju Tufine garaže. Kako život nije san i uglavnom ga krasi surova reala, prihvatimo ovaj „ranjeni“ i odloženi EURO kao istinski sportski praznik u kojem ćemo uživati narednih mjesec dana. U vezi s tim prođimo kroz svih šest grupa i 24 reprezentacije koje su se na ovo EP kvalifikovale, pa na njegovu završnicu dolaze sa većim ili manjim ambicijama, šansama i snovima.

Grupe A i B

Italija je krah u kvalifikacijama za prošlo SP shvatila ozbiljno, pa se pod Mancinijem u protekle tri godine reformisala, stasala i uozbiljila tako da je u posljednjih 26 mečeva upisala 23 pobjede i 3 remija. Azzurri se polako, ali sigurno vraćaju na pozicije koje su u Evropi držali prije desetak i više godina, a potvrda o povratku u društvo fudbalskih „velesila“ trebala bi biti izdata baš na ovom EP-u. U grupi A će utakmice protiv svih rivala igrati u svom glavnom gradu, pa prolazak u nokaut fazu ne bi smio doći u pitanje. A tamo, već, može svašta da se desi i svih 16 učesnika 1/8 finala će vidjeti i tražiti svoju šansu za veliki rezultat.

Švicarska je u zadnjih 19 godina propustila završnicu tek jednog velikog takmičenja (EURO 2012) i to kako Vladimir Petković s klupe posljednjih sedam godina vodi i usmjerava Nati ne daje baš nikome od rivala u grupi A pravo da ga potcijeni. Otežavajuća okolnost za Švicarce bi, kako već rekosmo, mogla biti činjenica da će tokom grupne faze takmičenje (skoro pa) više vremena provoditi u zraku nego na zemlji.

Jak adut i Turske je selektor. Şenol Güneş će sa svojih 69 godina biti najstariji izbornik na predstojećem šampionatu, a prije 19 godina je u svom prvom mandatu Ay-Yıldızlılar odveo do 3. mjesta na SP u Japanu i Južnoj Koreji. Danas na raspolaganju ima dovoljan broj mladih i darovitih igrača (Söyüncü/Leicester, Demiral/Juventus, Cengiz Ünder/Roma-Leicester, Yusuf Yazıcı/Lille, Hakan Çalhanoğlu/AC Milan) koji bi sa (u francuskom prvaku Lilleu preporođenim) veteranom i kapitenom Burakom Yılmazom (36) trebali predstavljati čvrstog i neugodnog rivala baš svakome ko im na megdan ovog juna (a možda i jula?) izađe.

Velški Zmajevi će, s druge strane, teško ponoviti historijski uspjeh (polufinale) iz Francuske 2016. Gareth Bale, Aaron Ramsey i Joe Allen su pet godina stariji, ne i bolji nego što su bili, a posebno je bolan bio javni incident selektora Giggsa iz novembra prošle godine zbog kojeg će Velšane na ovom turniru s klupe voditi njegov pomoćnik Rob Page. Ponajviše zbog toga, a uprkos činjenici da je u sastavu nekolicina mladih talenata poput Wilsona, Ampadua, Brooksa ili Jamesa, Velsov bi plasman u 1/8 finala predstavljao iznenađenje i veliki uspjeh.

Grupu B predvodi jedan od glavnih favorita turnira, reprezentacij Belgije. Sve do finala Lige prvaka koje se u Portu odigralo prije 13 dana činilo se da je najveći problem Crvenih đavola to što Eden Hazard u madridskom Realu nije ni sjena onog igrača iz londonskog Chelsea, pa će selektor Roberto Martinez morati tražiti nova rješenja na lijevom boku belgijskog napada. No, u pomenutoj utakmici gadno se (lom nosa i obrazne kosti) povrijedio Kevin De Bruyne, pa je neizvjesno koliko će utakmica grupne faze EP-a morati da preskoči i drugi najbolji igrač nacionalnog tima. U međuvremenu je 48-godišnji Španac objavio i konačni spisak od 26 reprezentativaca na koje računa na ovom EURO-u i čini se da tim prepun veterana (s prosjekom od 28,7 godina Belgija je najstarija reprezentacija na turniru) ima (naročito u odbrani) dosta manjkavosti, te igrača koji su odavno prešli svoj zenit. Bilo kako bilo, ovo je prvenstvo Evrope i definitivno posljednja šansa za „zlatnu generaciju“  Belgijanaca da osvoji prvi veliki trofej u svojoj povijesti i tako opravda trenutni FIFA ranking po kojem su „Crveni đavoli“ najjača reprezentacija na svijetu.

Konkurencija u grupi za Belgiju, uprkos povredama (Axel Witsel za Borussiju Dortmund posljednju utakmicu odigrao još u januaru ove godine) i lošoj formi nekih od ključnih igrača, ne bi trebala biti preteška. Rusija je prije tri godine na Mundijalu u vlastitoj zemlji napravila odličan rezultat (plasman među osam najboljih), ali je poslije toga krase (uglavnom) „šareni“ rezultati i opcije u kojima se mogu dobiti i najjači, ali i fasovati „petarda“ od Srbije, na primjer (Liga nacija, novembar prošle godine). Najveći adut u grupnoj fazi će, baš kao i na prošlom SP-u, biti domaći teren i podrška publike, pa bi do nokaut faze Сборная ipak trebala i nekako morala proći.

Slična je situacija i sa Danskom koja će dvije od ukupno tri vlastite utakmice u grupi B igrati na svom Parkenu. Danish Dynamite je i pod Kasperom Hjulmandom koji je Norvežanina Ågea Fridtjofa Hareidea na selektorskoj poziciji naslijedio prošle godine spreman u danima inspiracije eksplodirati i povaliti i najveće među favoritima, pa su očekivanja u ovoj nevelikoj, ali i fudbalom počesto zaluđenoj zemlji opet velika i sve ispod plasmana u drugi krug takmičenja bi se smatralo katastrofom.

U Finskoj se, pak, maštanjima o plasmanu u 1/8 finala slabo ko bavi. „Huuhkajat“ (Sove) su se prvi put u svojih 114 godina postojanja plasirale na jedno veliko takmičenje i samo učešće na EURO 2020 u „zemlji hiljadu jezera“ je shvaćeno kao ostvarenje stoljetnog sna, te ogroman uspjeh. U igri se Kanervinih izabranika sve, već godinama, vrti oko Norwichevog napadača Teemua Pukkija, a ako neko o njegovoj brzini i golgeterskim sposobnostima može posvjedočiti iz prve ruke, onda bi to morali biti odbrambeni igrači reprezentacije BiH. U Tampereu im je 8. juna 2019. strpao dva komada za možda i ključnu pobjedu Finske u kvalifikacijama za ovo EP, a nedavno (24. marta 2021) u Helsinkiju ponovio isto za 2:2 u prvom kolu kvalifikacija za SP 2022. Finski igrači i navijači mogu opušteno i bez ikakvih rezultatskih imperativa uživati u svojoj premijeri na velikoj nogometnoj sceni. Svaki eventualno osvojen bod i pozitivan rezultat u Copenhagenu i St. Petersburgu bit će samo šlag na ionako slasnoj i slavljeničkoj torti.

Grupe C i D

Od onih nacionalnih timova kojima EURO 2020 dolazi u zao čas, svakako treba izdvojiti reprezentaciju Holandije koja na ovaj turnir dolazi značajno oslabljena. Golman Valencije Jasper Cillessen je sa konačnog spiska izostavljen zbog korone, veznjak Donny van de Beek se povrijedio na pripremama (ali je i ostao među 26 izabranih), a već ja na početku protekle klupske sezone tešku povredu doživio Virgil Van Dijk, najbolji holandski (a vjerovatno i svjetski) stoper zbog koje će na ovom turniru uz Oranje biti samo kao navijač i savjetnik. Hendikep je i to što je na selektorskom mjestu u Barcelonu „uvaljenog“ Ronalda Koemana u septembru prošle godine naslijedio čovjek upitnih trenerskih sposobnosti, Frank de Boer. Ipak, prednost domaćinstva u sve tri utakmice grupe C koje će Holanđani odigrati na Johan Cruijff Areni u Amsterdamu morala bi biti dovoljna barem za plasman u nokaut fazu. Sve ispod toga bio bi golem neuspjeh i korak unazad.

Austrija i Ukrajina u ovoj grupi, a i na turniru uopšte, vide svoju šansu kako zbog holandskih problema, tako i zbog žrijeba drugog kruga šampionata koji pobjedniku grupe C praktično otvara put do polufinala. Selektori Franco Foda i Andriy Shevchenko u svojim timovima imaju solidan broj igrača koji igraju u najjačim evropskim ligama (velika većina Austrijanaca tako nastupa u njemačkoj Bundesligi), a čvrst i složan kolektiv je odlika koja ih krasi i koja na jednoj ovakvoj završnici može biti od velikog značaja.

Iskustva sa učešćem na turnirima najvišeg nivoa nema Sjeverna Makedonija, no entuzijazma, želje, pa i euforije ima i na izvoz. Jedna od dobrih stvari UEFA-ine Lige nacija je što je u svom prošlom ciklusu omogućila i evropskim „četvrtoligašima“ da se plasiraju na EURO 2020, pa su Makedonci preko Kosova i Gruzije u doigravanju iskoristili priliku da se po prvi put u svojoj povijesti nađu na jednom velikom takmičenju. Šteta za selektora Igora Angelovskog što u ovom debiju neće moći računati na jednog od najljućih Risova, povrijeđenog centarfora Udinesea Iliju Nestorovskog, no Ezgjan Alioski (Leeds United), Arijan Ademi (Dinamo Zagreb), Enis Bardhi (Levante), Elif Elmas (Napoli), te posebno 38-godišnji kapiten i doajen Goran Pandev (Genoa) sigurno će dati sve od sebe u pokušaju da premijerno učešće na EP makedonskim navijačima ostane u najljepšoj mogućoj uspomeni.

Da li zbog činjenice da će šest od sedam mogućih utakmica, ukoliko bude prva u svojoj grupi, Engleska odigrati na Wembleyju ili pak zbog darovitosti generacije koju trenutno na raspolaganju ima selektor Southgate, Engleska je od strane većine lokalnih kladioničara proglašena za prvog favorita turnira.

Grupa D jeste po mjeri Tri lava i o tome kako je Hrvatska pala nakon drugog mjesta na ruskom Mundijalu, a Škotska i Češka ekipe koje Englezima skoro ni po kojem osnovu ne mogu napraviti ozbiljnije probleme, znamo manje-više sve. Teoretski.

U praksi je glavobolju sa viškom desnih bekova riješila nesretna povreda Trenta Alexander-Arnolda na pripremnoj utakmici protiv Austrije, a posljednje vijesti kazuju i da će roviti Jordan Henderson, pa čak i zamalo otpisani Harry Maguire biti spremni za početak takmičenja. Ambicije su jasne, otići (po prvi put u historiji) bar do finala, a mnogi već na južnom dijelu fudbalskog Ostrva sanjaju i prvi veliki trofej nakon već omatorjelog, 55-godišnjeg Julesa Rimeta iz 1966.

Tvrdoglave, uporne i dične komšije sa Sjevera će, svakako, učiniti sve da im planove pokvare već u grupi. S obzirom da su učešće na jednoj završnici čekali duge 23 godine, Škoti će, između ostalog, dobiti i priliku da povratak na veliku scenu začine i eventualnim podapinjanjem drevnom i najljućem rivalu. A većeg zadovoljstva za Tartan Army, otkako je svijeta i fudbala na njemu, jednostavno nema.

Grupe E i F

Da korona virus nije prošlost i da se ušuljati može i u strogo kontrolisane kampove reprezentacija koje se spremaju za učešće na EURO-u dokaz su i posljednje vijesti iz španskog tabora gdje su Sergio Busquets i Diego Llorente od prije neki dan pozitivni, te praktično neupotrebljivi za turnir koji Španija otvara u ponedjeljak, 14. juna protiv Švedske u Sevilli. Novonastala situacija u drugi plan gura i Enriqueovu odluku da, po prvi put u historiji Crvene furije, među reprezentativce na jednoj završnici ne uvrsti nijednog igrača madridskog Reala. Ako se, ipak, ophrvaju nenadanoj klasterizaciji i opasnosti da se zaraza raširi, Španci bi i sa sastavom u kojem ima dosta dobrih, čak i vrlo dobrih igrača (ali i malo onih vrhunskih, world class zvijezda koje su u stanju same riješiti meč) trebali bez većih problema proći grupu E.

To što bi trebali ne znači i da hoće, jer nešto će se pitati i Poljska Roberta Lewandowskog, pa i Švedska u koju se zbog povrede ipak neće vratiti Zlatan Ibrahimović, ali koja po iskustvu (poslije Belgije najstarija ekipa na EURO 2020) i posljednjim rezultatima (šest pobjeda u sedam odigranih mečeva) sigurno nije protivnik koji ti baš ništa ne može. Takvi bi, po svemu sudeći, mogli biti slovački Sokoli od kojih je većina svoj igrački zenit doživjela na EP 2016, a neki od u sastavu prisutnih veterana čak i na SP 2010 u Južnoj Africi.

Jedno prvenstvo, bilo svijeta ili Evrope ne bi bilo to ako na njemu nema „grupe smrti“. Žrijeb u Bukureštu je 30. novembra 2019. tako spojio Portugal, Francusku i Njemačku, a zadovoljstvo i čast da im pravi društvo u grupi F dobila je Mađarska, jedna od 11 domaćica prvenstva. E, sad, da li je jači aktuelni prvak Evrope i pobjednik Lige nacija (portugalski Seleção), aktuelni šampion svijeta (francuski Les Bleus) ili pak vječna fudbalska velesila Njemačka koja će sve svoje mečeve u grupi igrati na minhenskoj Allianz Areni, saznati i ne moramo u prvom krugu takmičenja.

Završnica sa 24 reprezentacije omogućuje da čak četiri od šest trećeplasiranih timova prođe u 1/8 finala, a tamo je i nadalje, prema finalu, kao što to i plahi vrapci na živici znaju, sve moguće. Slučaj Portugala (bili tek treći u grupi F, pa poslije osvojili EP) iz Francuske 2016, najsvježiji je primjer. Stoga nije isključeno da sva tri favorita za novi naslov prvaka Evrope u takmičenju ostanu i nakon grupne faze. Mađari su već dovoljno sretni što će na svojoj Puskás Aréni moći ugostiti četiri meča i to, kako sada stvari stoje, u skoro pa punom kapacitetu od 60 hiljada gledalaca. Ako pri tom uspiju i pomrsiti račune nekome od favorita iz grupe F, utoliko bolje.

Spušta se polako Sunce na obzorju i pada noć, posljednja pred početak velikog fudbalskog praznika. Neka vas tmurni oblaci i grmljavina koji se i večeras grupišu iznad sarajevskog (a i bilo kojeg drugog) neba ne pokolebaju, niti spriječe da od sutra uživate u najboljem što nam evropska reprezentativna ‘dbala trenutno može pružiti. I da nisu ovako šugava i bremenita ova vremena u kojima životni prostor i vrijeme dijelimo sa svakojakim dronjcima i ljigavcima koji vedre i oblače na lokalnim i višim nivoima, bolju zabavu od praćenja Evropskog prvenstva u fudbalu bi teško našli. Stoga, za(eu)rotirajmo se, zavalimo u duboke fotelje, izađimo na terase i u bašte. U društvu malih i velikih ekrana zaplovimo svijetom prelijepe igre u kojoj na vrhu, za razliku od društveno-političke zbilje, i dalje ne mogu biti baš najodvratniji likovi na dunjaluku.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Vrlo dobar EURO