Sudijska nadoknada
Bliži se početak evropskih kvalifikacija za 22. Mundijal koji bi se krajem iduće godine (21. novembar-18. decembar 2022) trebao igrati u slobodarskom i pustinjskom Kataru. Zemljani baš i nisu najs(p)retnije krenuli u treću deceniju 21. vijeka. Ovi datumi, tj. godine sa puno dvica u svojim ciframa (2020, 2021…) paralisali su planetu koja težak boj sa smrtonosnim virusom bije već više od godinu dana i to tako da se konačan rezultat i kraj još uvijek nazrijeti ne mogu. Stoga je i neizvjesno kako će se i sa kakvim nacionalnim timovima kvalifikacioni ciklus pod okriljem UEFA-e provesti u djelo i, po predviđenom rasporedu, okončati do kraja ove kalendarske godine. Pojedini su menadžeri najjačih evropskih klubova već najavili da bi pozive svojih najboljih igrača u njihove nacionalne timove mogli ignorisati i bojkotovati, pa se pojavila bojazan da bi reprezentativni fudbal na Starom kontinentu mogao doživjeti sudbinu evropskih košarkaških kvalifikacija, na primjer, koje već odavno plutaju rubom besmisla. Tu gdje igraju neke B, C, olimpijske, mlade ili pak kombinovane selekcije, a ne oni najbolji.
Bilo kako bilo, BiH je u vrlo teškoj grupi i s obzirom na momentum u kojem se ova reprezentacija nalazi u posljednje vrijeme, plasman čak i u baraž (za kojeg je u konkurenciji Francuske, Ukrajine, Finske i Kazahstana neophodno drugo mjesto) bio bi prava senzacija i podvig. Na jednom SP-u (2014) bili, vidjeli da ne znaju i bolje ne mogu, pa se u današnje vrijeme iz četvrtog jakosnog safa baš previše i ne javljaju, niti izvijaju glave ka Dohi gdje im se domaćini, realno, nadaju koliko i sedmodnevnom pljusku koji će katarske dine i trajno pretvoriti u idilične toskanske brežuljke.
Oni što za davno prošlim vremenima, državama i sistemima još uvijek, te posebno u posljednjoj, planetarno nikad goroj, težoj i besmislenijoj godini neutješno plaču, misleći ili si, pak, utvarajući da je tad sve bilo sjajno, a bujice meda i mlijeka tekle u plahim potocima, su ili premladi pa se sjetiti u prvom licu ne mogu ili pak dovoljno izhlapjeli i stari da se u finišu svojih životnih priča nastoje sjećati samo lijepih stvari. Kada je najpopularniji sport u pitanju, šezdesete su za tu, sad već mitsku Jugoslaviju bile zlatne (1. mjesto na OI u Rimu 1960. i drugo na EP u Francuskoj iste godine, 4. mjesto na SP u Čileu 1962. i finale EP 1968. godine u Italiji), a u sedamdesetim je, kad se sve sabere, bilo više tuge i neuspjeha nego radosti i rezultata na koje bi navijači Plavih u toj deceniji mogli biti ponosni.
Teške sedamdesete
Na Mundijal u Meksiku 1970. se nije otišlo, do četiri najbolja u Evropi 1972. nije moglo preko SSSR-a, a na SP 1974. u SR Njemačkoj se nije napravio rezultat (8. mjesto) kakav je 20-ak miliona selektora od Vardara pa do Triglava očekivalo. Najveće je razočarenje doživljeno na završnici EP 1976 u Beogradu i Zagrebu gdje se u polufinalu povelo, pa stalo protiv surovog Mannschafta, a u utakmici za treće mjesto protiv Holandije izgledalo kao razbijena vojska, bez želje, motiva i inspiracije. Državnom su timu trebali reset i smjena generacija, pa je umjesto Ante Biće Mladinića sa privremenog rada u SAD-u doveden i na mjesto selektora postavljen prilično anonimni i po nikakvim trenerskim rezultatima prepoznatljivi Ivan Toplak. Potez čelnika FSJ iz septembra 1976. će se ubrzo pokazati kao šljiva na torti i totalni promašaj, a Toplak postati jedan od najneuspješnijih izbornika u historiji „A“ reprezentacije.
Na rasporedu su bile kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978, a žrijeb je Plave smjestio u grupu 8, zajedno sa reprezentacijama Španije i Rumunije. Relativno svježa i pozitivna iskustva sa Špancima u kvalifikacijama za SP 1974 davali su nadu da se preko Crvene furije do Argentine ipak nekako može, dok se od komšija Cincara što završnice velikog takmičenja nisu vidjeli od 1970. (grupna faza SP u Meksiku) nije previše strahovalo, niti su im se davale neke ozbiljne šanse u ovom troboju. Samo je pobjednik grupe ovjeravao vizu za Argentinu, a Rumuni i Španci su se već imali priliku međusobno upoznati u kvalifikacijama za prethodni EURO 1976 gdje su 2 puta (1:1 i 2:2) remizirali u grupi 4.
Gorka pilula u Sevilli
Ove je, pak, kvalifikacije na Sevillinom Ramón Sánchez Pizjuánu 10. oktobra 1976. otvarao duel Španije i Jugoslavije. Selektor Toplak u petnaestak dana od svog neslavnog debija (0:3 u rimskoj prijateljskoj protiv Italije) nije spremio ništa spektakularno, niti novo. U prvih su 11 (a i na klupi) dominirali igrači splitskog Hajduka (Mužinić, Peruzović, Jerković, Žungul i Šurjak starteri, Katalinić i Boriša Đorđević rezerve), a to je već bio model kojeg je Mladinić formirao u prethodnom, EURO 1976 ciklusu. Novo ime je bio Vojvodinin golman Ratko Svilar (debitovao kao i Toplak protiv Italije), a stara predstavljali Veležov lijevi bek Džemal Čorba Hadžiabdić, Zvezdin half Vladislav Bleki Bogićević, te gastarbajteri Oblak (Schalke), Katalinski (Nice) i Popivoda (Eintracht Braunschweig).
Osim što je meč ponudio specijalitete kao što su intoniranje mađarske himne u čast sudijske trojke koju je predvodio Károly Palotai, svakojake podvale domaćih igrača, navijača (ubacivanje jastučića na napuhivanje sa tribina ne teren) i plehanog orkestra (sakrivanje i zadržavanje lopte u samom finišu meča pri minimalnom vodstvu domaćina), utakmica je postala i kataloški primjer nes(p)retnog, (ne)zasluženog i glupog poraza bolje ekipe. U prvom poluvremenu su prilike da goste dovedu u rezultatsku prednost propustili Slaviša Žungul (nakon nesviranog penala na Oblaku) i Luka Peruzović, a u drugom Šurjak i Katalinski po dva puta, Žungul jednom, te Danilo Popivoda koji je u 68. minuti umjesto mreže zatresao desnu stativu gola Miguela Ángela. Kazna je stigla u 84. minuti kada Bogićević nepotrebno ruši Juanita na rubu plavog 16-erca, Palotai pokazuje na bijelu tačku, a španski kapiten Pirri u bukvalno prvom šutu domaćina u okvir gola rastavlja Svilara, te na semafor postavlja konačnih 1:0.
Poraz je bio još i gorči uz spoznaju da taj izabrani sastav Španaca kojeg je sa klupe vodio László Ladislav Kubala nije bio ništa posebno, te da Crvena furija tih godina (posljednje veliko takmičenje na kojem su učestvovali bilo SP 1966 u Engleskoj) nije bila ni nalik na svoje zlatno, 2008-2012. razdoblje, na primjer. Daleko od bilo kakve fudbalske velesile, ali i sa igračima madridskog Reala poput Pirrija, Camacha, Del Bosquea, Juanita ili Santillane koji sa kraljevskim klubom tih godina možda nisu mogli na klupski vrh Evrope, ali do specijalnog tretmana i posebne sudijske „zaštite“ svakako jesu. Sve se, manje-više, svodilo na neki pokvarenluk, čekanje slabog dana ili greške protivnika, sudačkog „pogurivanja“ ili gledanja kroz prste, a jedina stvarna inovativnost koja ih je krasila ogledala se u glumačkim sposobnostima tokom lažnih previjanja, valjanja i zapomaganja na travnjaku, te odugovlačenja i krađe vremena koji bi (tad još uvijek neslužbenu i nedefinisanu) sudijsku nadoknadu progutali poput kolačića. Bili su sve osim ugodnog i simpatičnog rivala, pa bi poraz od takvih uvijek posebno bolio.
No, takmičenje u kvalifikacionoj grupi 8 nastavljeno je tek u aprilu naredne, 1977. godine i Španci će na runjav nos naletjeti u Bukureštu gdje će ih Rumuni savladati sa minimalnih 1:0, pa osim svoje i reprezentaciju Jugoslavije pogurati ka borbi za prvo mjesto. Plavi su, naime, u narednoj utakmici (8. maj 1977) na zagrebačkom Maksimiru čekali baš Tricoloriie Ștefana Kovácsa i bilo je jasno da bi se i sa minimalnom pobjedom vratili u ravnopravnu borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo. U namjeri da državni tim tako važnu utakmicu dočeka spreman, FSJ je još tokom zime organizovao mini turneju u Južnoj Americi gdje je Toplak poveo i Kuntu i Pantu, ali u utakmicama sa Kolumbijom (1:0) i Meksikom (1:5 i 1:0) nije uspio pronaći dovoljan broj novih i mlađih igrača koji bi uspješno zamijenili već potrošene veterane iz prvog tima. Tek su generalne probe u Beogradu protiv SSSR-a (2:4) i SR Njemačke (1:2) u februaru i aprilu 1977. potvrdile da selektor luta i manje-više nema pojma, pa je optimizam pred rumunsko gostovanje u Zagrebu splasnuo, a sportska javnost bivše države nosatom izborniku već spremila „lomaču“.
Brodolom u Maksimiru
Kad već nije uspio pronaći nikog mlađeg, Toplak se vratio tridesetjednogodišnjem Draganu Džajiću, nekoć ponajboljem lijevom krilu svijeta, ali u to vrijeme tek poluzainteresovanom veteranu koji je svoje mirne, pečalbarske dane provodio u francuskoj Bastiji i već se prećutno, nakon EP 1976, oprostio od reprezentativnog dresa. Džaja to popodne u Maksimiru nije iz bunara uspio izbaviti davljenika Toplaka, ali su ga u isti još dublje gurnuli i na kraju trajno potopili Luka Peruzović, Iko Buljan i Škija Katalinski čije su kikseve u odbrani iskoristili Dudu Georgescu (37. minut) i Anghel Iordănescu (44.), te gostima obezbijedili neočekivanu, zasluženu i super važnu pobjedu od 0:2.
„Šta ćemo sad, kukala nam majka?!“, pitali su se lažni bardovi i siva eminencija exYU fudbala iz beogradskog restorana Madera gdje se, „beše javna tajna“, vedrilo i oblačilo, postavljalo i smjenjivalo selektore, te odlučivalo o sudbini najljepše igre u bivšoj državi. Ili se čak nisu ni počešali po glavi, ostavljajući sekiraciju, bijes i upitnike nad glavama milionskog navijačkog puka za kojeg ih je, kao i obično, „baš bolela patka“. Toplaka se, jasno, nije moglo ostaviti za kormilom jer je plavi brod već na polovini kvalifikacija bio skoro pa potopljen i šanse su mu za plasman na Mundijal, nakon dva poraza u dvije utakmice, bile svedene na teoriju. Izbor je pao na Marka Valoka, aktuelnog trenera titogradske Budućnosti kojem su u stručnom štabu trebali pomagati Stevan Vilotić i Gojko Zec, a priliku da se dokažu dobili su već krajem juna i početkom jula 1977. kada su Plavi na novim južnoameričkim, prijateljskim/dobro plaćenim gostovanjima remizirali sa Brazilom u Belo Horizonteu (0:0) i bili minimalno poraženi od Argentine na Bomboneri (1:0).
Valok je tog ljeta kroz Partizanovog Nenada Stojkovića i Antu Rajkovića iz FK Sarajeva u odbrani dobio svježu krv, ali falilo je, i dalje, neko novo ime i top klasa u napadu. Izbor će, ponajviše zahvaljujući sjajnim partijama u bordo dresu na početku prvoligaške sezone 1977/78, pasti na dvadesetdvogodišnjeg Safeta Sušića, koji se nakon oporavka od teške upale zglobova (januar-oktobar 1976) vratio na zelene terene i počeo da pokazuje svu raskoš svog talenta. Niko u toj Yugi nije bio ponosniji od Pitara kad je Pape na svom debiju za reprezentaciju (5. oktobar 1977) Mađarima na Népstadionu strpao dva komada, a iako je Jugoslavija u ovom prijateljskom meču poražena (3:4), bilo je jasno da je dobila rasnog napadača i golgetera koji bi već hroničnu neefikasnost plavog napada konačno trebao poslati u fadeout.
Valoka je i društvance 22. oktobra 1977. u Madridu fino pripazila i sportska sreća koja je Španiji pomogla da u posljednjih 15 minuta kvalifikacionog meča na Vicente Calderónu slomi otpor Rumunije, pa pobjedom od 2:0 reprezentaciju Jugoslavije još uvijek ostavi u igri za prvo mjesto na kraju. Da su Cincari kojim slučajem izvukli i remi, priča bi za Plave bila gotova, a plasman u Argentinu na dvije preostale, novembarske utakmice u grupi 8 i teoretski i praktično neuhvatljiv.
Tabela grupe 8 je govorila da bi se Markovi, Gojkovi i Stevanovi izabranici Mundijala mogli dokopati samo ukoliko 13. novembra u Bukureštu savladaju Rumuniju, pa 17 dana kasnije to isto urade Špancima u Beogradu. U okolnostima kad su se za pobjedu dobivala dva boda, a u slučaju istog broja osvojenih bodova bi presudila ukupna gol razlika, pobjede Plavih su morale biti što ubjedljivije, u ovom konkretnom i skoro pa izgubljenom slučaju ostvarene sa minimalno četiri gola razlike, ukupno. Što će reći, ako bi Rumuniju savladali sa 1:0, Špance bi morali sa 3:0, dva gola razlike u Bukureštu tražilo je isto toliko na Marakani, a trijumf od 3:0, 4:1, 5:2… bi u posljednjoj utakmici ostavljao mogućnost da je i minimalna pobjeda nad Španijom dovoljna za odlazak na naredno SP.
Nije se, pred tu neobično sunčanu i za jesenje doba toplu (+20C) bukureštansku nedjelju, skoro niko među ljubiteljima najpopularnije igre od Đerdapa pa do Jadrana previše nadao, niti je od pretposljednjeg meča kvalifikacione grupe 8 nešto posebno očekivao. Pobijediti Rumune u gostima, na njihovom/Steauinom krcatom i negostoljubivom stadionu je, s obzirom na recentne rezultate jugoslovenske reprezentacije, ličilo na misiju nemoguće, a neki ubjedljiviji trijumf skoro na naučnu fantastiku. Kad su se u prvih 11 još ukazala imena Partizanovaca Borote, Hatunića i Ace Trifunovića, Hajdukovog Marija Boljata ili Zvezdinog Staje Nikolića, uvodnom je optimizmu, ako ga je uopšte i bilo, i definitivno odzvonilo.
Triler u Bukureštu
„Tačno u podne“ (po našem, a u 13:00 po rumunskom vremenu) obračun otvoren je nevjerovatnim slobodnjakom Vigua, koji je skoro iz auta na sredini igrališta iznenadio Borotu i domaćine već u drugoj minuti doveo u vodstvo. Spominjanje Perine familije pred YU televizorima iz kojih je dopirala kuknjava Zorana Popovskog nije se ni stišalo, a Sušić je nakon Žungulovog pasa desnom nogom i vanjskim dijelom kopačke s lijevog krila bio na pravom mjestu, te sa vrha peterca poravnao na 1:1 (14. minut). Samo četiri minuta kasnije Pape će se po desnom krilu stuštiti ka golu Dumitrua Morarua, pa zatresti mu lijevu i ćoškastu stativu, a Rumuni će odbijenu loptu stići izbiti tek na nekih 25 metara od gola. Tu će ju desnom primiti, pa lijevom raspaliti, te sa rumunskim rašljama spojiti Frfa Mužinić za svoj prvi i posljednji pogodak u reprezentativnoj karijeri. „I 2:1 u korist naše reprezentacije!“, zajecat će u ushićenju TV komentator Popovski.
No, bio je to tek uvod u jednu od najluđih utakmica koje će reprezentacija bivše države odigrati u svojoj historiji. Uža Partizanova odbrana (Borota-Stojković-Hatunić) neshvatljivo je kiksala u 40. i 44. minuti, pa se na odmor otišlo sa strašnih, te po našu argentinsku vizu pogubnih 3:2 za Rumuniju. Sve što je preostalo Valoku i njegovim saradnicima je da nakon pauze pokušaju krenuti sa pametnijim, ali i dalje Va banque pristupom, jer ništa osim pobjede Plave nije zadržavalo u borbi za plasman na SP 1978. U 51. minuti Sušić je primio loptu blizu centra igrališta i u slalomu se prošetao kroz slabo postavljene Cincare, te rutinski poravnao na 3:3.
U 62. mu Trifunović iz slobodnog udarca sa desnog ćoška kaznenog prostora domaćina kratko gura loptu, a Safet neodbranjivim udarcem pogađa lijevi donji ugao rumunskog gola za svoj hattrick i 4:3 za Jugoslaviju. „Najbolje ne davati nikakve prognoze, nikakav komentar“, zaključivao je u TV mikrofon sarajevski komentator. I bio je u pravu, jer će već u 68. minuti Dudu Georgescu, potpuno sam i neometan u našem 16-ercu, glavom po četvrti put savladati izgubljenog Borotu, te poravnati na 4:4. Valjalo je na 20-ak minuta do kraja sve Jovo nanovo i iz početka, no alternative, jednostavno, bilo nije. Kikseve klupskih i reprezentativnih saigrača u 79. minuti će duplim pasom i sjajnim golom za novo (5:4) vodstvo Plavih tek donekle anulirati Trifunović i Vukotić, a kada je Moca u 84. Zoranu Filipoviću servirao loptu za drop kick, Zvezdin centarfor ju je i iskoristio te sa nekih 10-ak metara iskosa zabio za konačnih 6:4.
Plavi na euforičnoj kamari kod desnog kornera, čak i jedan navijač sa jugoslovenskom zastavom u grljenju sa njima. Posljednji zvižduk Belgijanca Alfreda Delcourta i pokunjeni Ştefan Kovács bježi u svlačionicu, odbijajući da usput da bilo kakvu izjavu za medije. A i kako bi? Svježe doživljen poraz u nevjerovatnom trileru rumunski je san o Argentini razbio u paramparčad. Istovremeno onaj jugovićki čudesno zalijepio i pogurao ka javi.
Za ostvarenje istog je još trebalo na Marakani 30. novembra 1977. mrske Špance dobiti sa barem dva gola razlike. Još samo to…